(Ne)Bitno

27.02.2021., subota

Miljokazi od nebitnog ka bitnom

Pišem, pišem… Ni prvi ni zadnji put, ali obećavam da neću zgužvati papir.
Prevedeno na današnji jezik: neću aktivirati Delete. Daleko od toga da neću prepraviti ono što zaslužuje prepravljanje, ali zapisati pa obrisati – i tako više puta – nije znak krize kreativnosti, nego nesigurnosti. I autocenzure. I straha od toga što će čitatelji pomisliti i reći. A to se ne radi, barem ne ja, barem ne sada, kada sam prošla onaj level na kojem se misli „Što će ljudi reći?“
Blaženi vi koji niste nikada tako razmišljali. Nadam se da znate koliko ste si stresa prištedjeli.
Ta glupa rečenica „Što će…?“ nam je usađena, a da ju nismo niti htjeli niti tražili. Zato je se treba riješiti onog trenutka kada postanemo svjesni njezine glupavosti. Briši! Bježi! Marš!

To je prvi korak ka razgraničavanju (ne)bitnog. Postupak je jako jednostavan, ali tek kad sazrimo za njega. Prije ne. Prije toga je neizmjerno težak odnosno nemoguć, jer nemamo alate za razgraničavanje. Bauljamo od miljokaza do miljokaza radeći ono što je netko jednom davno napravio pa su potom prihvatili mnogi i ostavili nama.

Neću ići tako daleko i tvrditi da je svaki od miljokaza nebitan. Naprotiv, oni koji su nam bitni, dragocjeni su nam. Jedino se nadam da smo ih osvojili sa slašću i zadovoljstvom. Oni nam nisu problem, problematični su oni prema kojima smo hodali, a nisu bili naši, nego jednostavno određeni inercijom i programirani.
I tako, jednoga dana kada sakupimo dovoljnu kilometražu (ili miljažu), malčice predahnemo i napravimo manju ili veću inventuru. Tek tada shvatimo da smo se možda previše zalijetali u smjerovima koji doista nisu bitni. Nervirali smo se zbog ciljeva ili ljudi koji to ne zaslužuju. Barem ne od nas.

To je ono što je poznato pod različitim imenima: podvlačenje crte, preslagivanje prioriteta, reprogramiranje … nastavite niz po želji.
Ova životna točka ne mora značiti jedan generalni „baš me briga“ koncept. Ona je suptilni koncept istoga imena. Postoji bitna razlika: kod generalnog ste osoba koja ništa ne zna i ništa nije naučila i koja gazi bez razlike, a kod suptilnog birate svoje bitke i svoje oružje.
Nekima od nas nije bilo lako doći do te točke. Stajala nas je mentalnih, fizičkih i emocionalnih žrtava. Zato ju trebamo čuvati i njegovati kao zjenicu oka. Osim toga, trebamo ju vremenom pomicati dalje unaprijed. Nitko ne zaslužuje ostati na istoj točki, bila ona i jako napredna. Uvijek se može dalje.
Postoji još jedna prelijepa stvar u sazrijevanju koje se događa nakon većine prijeđenih miljokaza: odjednom izroni ono staro dijete u nama. Onaj njegov dio koji je značio znatiželju, sjaj u očima kada uživaš u sitnim/bitnim stvarima, ponovni povratak nekim razbibrigama koje smo radili kao djeca. Iste te razbibrige sada možemo gledati i prakticirati drugim očima, uz odmak i svijest o njihovoj ljepoti.

Da ne bude zabune, ne radi se o igranju skrivača, školice i sličnome. Kod mene je to uživanje u glazbi, u bilo kojoj vrsti vizualne umjetnosti, prirodi i toplom razgovoru s dragim osobama. Biti dijete ne mora uvijek značiti kontekst nezrelosti i potrebe za lomljenjem tog djeteta kako bi se ono odgojilo u skladu sa sustavima koji nas okružuju. Biti dijete je jedna časna titula jer u sebi krije klicu onoga što se zove biti nepatvoreno ljudsko biće. Zato iznimno uživam u tome što sam se vratila djetetu u sebi.
Mislim, točnije, znam da će mi pomoći u godinama koje nailaze.

Oznake: bitno i nebitno, dijete u nama

- 01:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	veljača, 2021					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28