(Ne)Bitno

18.04.2021., nedjelja

Crtica o licu pod maskom i bez nje

Hoćeš-nećeš maske su postale dio svakodnevice. Onako osobno, ja uporno i optimistično vjerujem da ćemo ih se jednoga dana ipak riješiti. No, prepuštam to vremenu...

Nešto drugo iskrsnulo mi je kao, hmm, zanimljivost.
Naime, kod ljudi koje znam, maska mi ne predstavlja problem. Njihova lica znam ili ih, zbog ovoga ili onoga, nisam primorana stalno gledati pokrivena. Oni su mi obitelj, prijatelji, znanci, kolege i ostali. Njihov identitet mi je potpun i poznat.

Zatim slijede osobe koje mi se uljudno jave, pozdrave me i zarade bod. Zašto? Prepoznale su me, a ja njih nisam, barem ne na prvu loptu. Ali neka, ipak se priberem, prisjetim, pozdravim i nakratko porazgovaramo. Unatoč mome kiksu, drago mi je što je tako. Nema toga covid-a koji će ubiti želju za kontaktom, ma kako pesimistični mi bili.

Otkrila sam i treću situaciju. Nedavno smo na poslu dobili novu kolegicu. Mlada je, zgodna, obrazovana, kulturna i sve što uz to ide. Ono što je na njoj posebno su oči, za koje je malo reći da su lijepe. I sve je dobro, djevojka se uhodala i postala "naša." I što sad? Neki dan srela sam ju u situaciji u kojoj nije bila obvezna maska. Poprilično sam se zbunila i u mislila počela lamentirati sama sa sobom: "Ček´malo, znam te oči, ali uz njih ne ide to lice... Ili ide... Kako ti uopće znaš koje lice "ide" uz što..."

Kolegica je i bez maske oku ugodna. Ne samo estetski, nego i svojom osobnošću. Uostalom, svi znamo onih xyz i nešto izreka o očima i pogledima koji govore. S onakvim očima nije ni moglo biti drugačije, ali ja sam ju zamišljala sasvim drugačijom.
Zanimljive stvari nam se događaju. Poljuljane su nam percepcije i očito je da na njima treba poraditi i stvoriti neke nove pristupe.
Do pojave pandemije mi je bilo jednostavno pogledati nove osobe nemaskirane i procijeniti ih. Doduše, znalo se događati da je i takav pogled ponekad završio pogreškom u procjeni.
Postalo je očito da moram malo poraditi na svojim percepcijama i očekivanjima. Vjerojatno će sve to odvesti u smjeru nekih novih normi ponašanja. Znamo da je rukovanje nastalo iz potrebe da pokažeš putniku namjerniku kako nemaš namjeru potegnuti oružje.
Danas, ništa od rukovanja.
Danas, ne vidim fizionomiju i mimiku lica nepoznate osobe.
Bit će teško, ali morat ćemo se snaći.


Oznake: ljudi i pristupi


- 23:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.