Upišite ovo u Google: FAILURE

Have a nice day :)

Mnoge organizacije, uključujući i proizvođače mobilnih telefona skrivaju podatke o riziku od moždanih bolesti, koje mogu nastati kao posledica korištenja mobilnih telefona. Prikazuju se rezultati kratkoročnih istraživanja, na temelju kojih nije moguće dokazati povezanost tumora na mozgu i mobilnih telefona, koji se razvijaju dugoročno.

Da budemo iskreni, nitko zapravo ne zna koliko štete može nanjeti korištenje mobilnih telefona.

No, nedavno je New Media izašla sa jednim zanimljivim eksperimentom. Pomoću dva mobitela uspjeli su skuhati jaje! U eksperimentu istraživači su postavili dva mobitela, jedan naspram drugog i između njih postavili jaje u porculanski držač. Sa jednog mobitela nazvali su drugi i pustili vezu otvorenu.

Prvih 15 minuta ništa se nije događalo. Nakon 25 minuta jaje se počelo grijati, a nakon 40 minuta površina jajeta postala je tvrda i sjajna. Istraživači su ustanovili da su proteini u jajetu poprimili tvrdu strukturu, iako je ukupna unutrašnjost jajeta još uvijek bila u tekućem stanju. Nakon 65 minuta jaje je bilo tvrdo kuhano.

Uhvatim sebe kako u slobodno vrijeme razmišljam o jednoj situaciji sa posla. Inače mi se to baš i ne događa. Kada zatvorim vrata za sobom, vraća se onaj osjećaj mira i slobode, onaj osjećaj koji sam imao kao nezaposleni zgubidan koji je netom završio srednju školu. Nekaj si brijem da u prirodi čovjeka nije da radi jer mora, nego da radi jer to voli. No, kak je – tak je. Dozvolili smo im da nas programiraju, da nas uvjere u ovu stvarnost i da nas uvjere da nam je puno "stvari" prijeko potrebno. Ja se osobno još dosta dobro hrvam sa svime time. Nisam u kreditima i nemam nekih velikih prohtjeva u svezi glede posjedovanja "stvari". S te strane još uvijek me ne mogu zaplašiti prijetnjama o otkazu (ili ne-produženju ugovora), jer još uvijek posjedujem svoj život. Moj život nije u rukama banaka i korporacija, kao životi 90% ljudi koje poznajem. Zato ne moram razmišljati u svoje slobodno vrijeme o poslu, jer me za njega ništa ne veže. Nisu bitno uzročno-posljedično vezani za moj život. Mogu uvijek izdržati sa lovom koju imam dok si ne nađem nešto drugo. I zato u svoje slobodno vrijeme volim razmišljati o svemu drugom, samo ne o poslu.

No, kada sam na poslu, onda sam na poslu. Mrzim što tamo moram biti 8 sati, a da mi vrijeme brže prođe – radim. Ne mogu razumjeti ljude koji na poslu – ne rade ili se trude raditi što manje. Pojma nemam što si ti ljude vrte kroz glavu dok – ne rade. O čemu briju dok glume da – rade? Što rade, dok - ne rade? Pojma nemam. Gledam ih svaki dan i čudim se. Ja – radim. Budući da svoj posao uvijek napravim, uzmem si za pravo tu i tamo uzeti barem 10 minuta duži "gablec". Ali – Ne! Jučer me dočekala šefica na ulazu u zgradu i pita me; "Kolega, koliko traje pauza?". "Pola sata", odgovorim. "A koliko dugo ste vi bili?". "40 minuta", odgovorim i vidim onaj pobjednički osmjeh na njenom licu. Pa si mislim, ma pucketa mi, biti ću na pauzi ubuduće 30 minuta, samo me jedna stvar muči. Što ću raditi – dok ne budem radio? Jer, život uvijek mora biti – u ravnoteži. Čisti - Zen. Blah!!!

Pojma nemam koje je pasmine, znam samo da je žut i da je štene...razigran i podosta poslušan. Vidi se da je bio sa ljudima.

Ako netko ima ideju čiji je, neka se javi...nađen je u Kustošiji.





Sutra ujutro bum ga vodil kod lokalnog vet-a, možda bu znal čiji je...


APDEJT 27/06/2006

Jutros sam uslikao malu i složio flyer u Word-u te ga zakeljio na banderu na lokalnoj autobusnoj stanici.

Negdje oko 13:00, zazvonio mi je mob. Javila se jedna malo starija gospođa i pitala me da li je pas još uvijek kod mene. Pao mi je kamen sa srca. Rekao sam da je mala OK, te da ju može doći pokupiti....tako i bi.

Probaj OVDJE.

Ajmo...kaj vam je čudnog na jučerašnjoj satelitskoj slici?

Prošla je još jedna radna nedjelja.

Dan je započeo super…probudio sam se. Otvorio sam svoje oči oko 10 sati, malčice ih protrljao, skuhao kafu i sjeo na balkon. Dan je bio zakon. Najviše zbog toga što smo za danas dogovorili vege-roštilj kod Idesbebe. Nebo vedro, tu i tamo koji sitni oblačak – idealno. Nastale su male peripetije oko samog dogovora, no ja sam potegnul onak kak je bilo dogovoreno, a ostali su se skupili putem. Obavio sam manji šoping i put Remeta.

Gore su me dočekali Idesbeba i njegova draga. Sve je bilo lijepo pripremljeno, pospremljeno, onak, baš – zakon. Čak si je dao truda i ubo novi roštilj. Krštenje je odma palo. Doduše, malo me zabrinuo oko odabira ugljena, jerbo je bio neki samospaljujući briket uvoz iz Bugarske. Kao, ne treba potpaljivati, nego samo vužgaš kuteve pakunga i on se sam zapali – i zapalio se. No, dobro…ovak i onak je od nečeg moraš krepat, pa ak' moram od radioaktivnog Bugarskog ugljena, onda neka bude.

Uz taj lijepi par, dočekao me i susjedov ljubimac, Nera. Ona se uvijek bolje osjeća kod nas nego kod gazde. Kad got bi mi gore zaružili, ona bi ružila s nama. Baš je drago pseto. Sjećam je se još dok je bila mala znatiželjna dlakava buhtla. Svaki puta bi šmugnila kroz rupu na ogradi i prava - u kuhinju. Zakon.


Pobacao sam hranu na dobro zagrijani roštilj i sjeo. Pifce u ruku, maramice među noge (znojio sam se ko kurva pred ispovijed) i peri. Dosta dugo je sve to zajedno cvrčalo, a za divno čudo ugljen je izdržao taman do zadnjeg komadića pripravka. Bilo je malo upitno, hoće li radioaktivni ugljen izdržati ili ne, ali evo - toplo preporučam. Zakon je.

Budući da je to zapravo vikendica u kojoj baš nema previše toga, naletili smo na mali problem sa muzikom, no Idesbeba je to svojski riješio. Gore su mu bili stari zvučnici od komp-a, a sa sobom je imao mp3 player, koje je lijepo spojio i eto mjuze. Iskopao sam negdje ispod sica u autu jedan prastari CD nakrcan svime i svačime, pa između ostalog i Zdravko Čolić "Druže Tito, mi ti se kunemo", na što su se svi prisutni pogledali i prasnuli u smjeh.

Spekli smo neke vegeterijanske hrenovke. No, kod njih smo skužili da bi ih trebalo prvo skuhati, pa onda ispeći, no i ovako je ispalo OK. Pečeni sojini šnicli dobro umarinirani, sa roštilj-začinom Mexicana. Onak, malo daje žešću aromu. Čak su i deklarirani mesojedi rekli da je sve super ispalo. Nemreš bolivit.

Vrhunac (bar po ocjenama prisutnih) bili su tzv. soja-burgeri. Dodao sam malo sitnog luka u smjesu i malo ulja prilikom miješanja. Ulje obavezno treba dodati, jer ako ih se peče na roštilju, ispadaju jako suhi, tak da ak dodaš ulje u smjesu, taman se dobro ispeku i ne budu suhi. Jest da je to kao za peći u tavi, al eto, volim ekperimentirati. ;)

Meni su osobno najdraži ražnjići. Njih uvijek potamanim najviše. Fora mi kad se paprika i luk na njima ispeku, pa dobiju onaj neki dobar okus (barem meni). Jedino mi je bio bad što nisam imao Tofu-a, nije ga bilo u Todorića. Moral bum mu se požaliti, to čak drže i u Getro-u, gdje mrzim ići, jer mi svi izgledaju ko skladišta (a ona su mi se smučila još u mlađim danima, jer sam u dosta njih radio).

Meni nezaobilazni prilog su – MASLINE. NE mogu živjeti bez tih malih smiješnih zelenih plodova. Mogu ih jesti uz bilo što, a mogu ih jesti i same. Nije se dogodilo jednom da sam potamanio cijelu teklicu, onak, uz film. Masline...masline...masline...:)

I na samome kraju, onak prenažderani, nabacili smo partiju Rizik-a. Ubili neka 2 sata, pobili se dobro na igraćoj ploči, pospremili sve iza sebe i uz tugu što je dan prošao, krenuli svaki svojoj kući. I tako, sada još pod dojmovima žderila i zabave, zadovoljno pišem ovaj post, dok mi Kićo prede u krilu. :)

Eto, prošla je još jedna radna nedjelja…

Znanstvenici ne pamte kada se zadnji puta u povijesti dogodilo ovoliko aktivnih vulkana istovremeno. Something's wrong....I'm leavening this planet...

Elem, sad, jel to ima kakve veze sa ovim tzv. globalnim zatopljenjem?

Jebate, al' je zagrijalo!!!!

As seen on Break.com

Amazing Water Fuel, Too Good To Be True? - VIDEO

U zadnje vrijeme često naletavam na vijesti o nekakvim kometama, pa koliko će blizu proći, hoće li nas roknuti i…blah…blah…

Misliš si ono, kaj me briga, ak' rokne u Poljsku ili Češku, ne bum ni osjetil'. Je vraga…da nas pogodi onakav kakav je pao kada su izumrli dinosauri… to bi izgledalo otprilike ovako:

Svi se nekaj raspisali o broju zvijeri, pa evo da i ja doprinesem toj temi. Ovo su svi brojevi vezani uz nečastivog, pa neka numerolozi računaju.

Naletih na još jedan interesantan podatak o koloidnom srebru.

Joan Osborne, meni jedna od dražih pjevačica. Između ostalog imala je onaj hitić; „What if God is one of us“, ma sigurno ste je čuli. Nedavno sam si skinul obradu te pjesme, sa malo izmijenjenim tekstom, pa sad šokiram ekipu na poslu…svi pjevuše, al' nekak se ne slaže s riječima koje dopiru iz zvučnika…pa svi blijedo gledaju… :)

Baš sam si danas malo razmišljao. I razmišljao i razmišljao…i zaključio – nekada je bilo bolje. Nemojte mi sad one spike "Ma, bio si mlađi", "To su bila druga vremena" i blah, blah, blah.

Bilo je bolje, da ga j#$&š. Sjećam se, kada smo izlazili u "Jabuku", ispred "Saloona" i kod Dežmanovog prolaza nažicali bi love toliko da ju nismo mogli potrošiti tu večer. Ko da sada u sat vremena skupiš cca. 200 kn. Nije da nam je ta lova trebala, imali smo love, ali to je bio kao neki običaj. Bilo je guba gledati šminkerčiće kako nam uvaljuju lovu pred svojim komadima i ispadaju frajeri, kao ne jebe ih lova.

Na svakom koraku duty-free-shop-ovi, kupovale se pljuge, cuga i sve ostale đinđe. Sjećam se da smo jedno vrijeme trusili samo Smirnoff vodku. Ubodeš litru-dvije i onda na Štros ili u Ribnjak ili na Rokov perivoj. Ma ono, ludilo. Svugdje je bilo ekipe, sa svima si se mogel lagano skompati (pogotovo ak je trgovina bila u pitanju, mi njima cugu, oni nama travuljagu i obratno). Tulumarilo se više nego danas, barem koliko sada slušam od klinaca. Ovi danas nemaju pojma kaj bi sa sobom. Ne idu van ak' im stari ne da auto (kao sve im je daleko i naporno), slušaju tamo neku im nametnutu mjuzu-kuruzu, uzimaju preopasne droge, ma ono, žas-u!

Bila su bolja vremena.

Duvaš u ribnjaku, neki klinac te ocinkari milicajcu, a ovaj mu uz obrazloženje "Titova omladina se ne drogira!" opali pljusku da bi mu 3 dana zvonilo u glavi. Sjećam se da me jednom legitimirao neki policajac usred noći. Ja mrtav pijan, sa džoksom u ruci, dajem mu osobnu, on me bez riječi zapiše i kaže – "Ajde mali, begaj kući spavati, vidi se našto ličiš!".

Definitivno je bilo bolje.

Bio sam tada inventar u "Jabuci" (kao i stotine drugih), svi smo se znali i bila je neka sasvim druga energija u zraku. Nekako smo si svi bili bliži, nego ova današnja omladina, koja u većini slučajeva samo gleda kak da se pošoraju ili kak da se ubiju nekom kemijom dok im mozgovi ne zakuhaju.

Kaj je je, bilo je bolje…i hebe mi se kaj si sad bilo tko misli…BILO JE BOLJE!!!

...ili samo dobra iluzija?

James Blunt - No Bravery Lyrics

There are children standing here,
Arms outstretched into the sky,
Tears drying on their face.
He has been here.
Brothers lie in shallow graves.
Fathers lost without a trace.
A nation blind to their disgrace,
Since he's been here.

And I see no bravery,
No bravery in your eyes anymore.
Only sadness.

Houses burnt beyond repair.
The smell of death is in the air.
A woman weeping in despair says,
He has been here.
Tracer lighting up the sky.
It's another families' turn to die.
A child afraid to even cry out says,
He has been here.

And I see no bravery,
No bravery in your eyes anymore.
Only sadness.

There are children standing here,
Arms outstretched into the sky,
But no one asks the question why,
He has been here.
Old men kneel and accept their fate.
Wives and daughters cut and raped.
A generation drenched in hate.
Yes, he has been here.

And I see no bravery,
No bravery in your eyes anymore.
Only sadness.

No Bravery - VIDEO