Uhvatim sebe kako u slobodno vrijeme razmišljam o jednoj situaciji sa posla. Inače mi se to baš i ne događa. Kada zatvorim vrata za sobom, vraća se onaj osjećaj mira i slobode, onaj osjećaj koji sam imao kao nezaposleni zgubidan koji je netom završio srednju školu. Nekaj si brijem da u prirodi čovjeka nije da radi jer mora, nego da radi jer to voli. No, kak je – tak je. Dozvolili smo im da nas programiraju, da nas uvjere u ovu stvarnost i da nas uvjere da nam je puno "stvari" prijeko potrebno. Ja se osobno još dosta dobro hrvam sa svime time. Nisam u kreditima i nemam nekih velikih prohtjeva u svezi glede posjedovanja "stvari". S te strane još uvijek me ne mogu zaplašiti prijetnjama o otkazu (ili ne-produženju ugovora), jer još uvijek posjedujem svoj život. Moj život nije u rukama banaka i korporacija, kao životi 90% ljudi koje poznajem. Zato ne moram razmišljati u svoje slobodno vrijeme o poslu, jer me za njega ništa ne veže. Nisu bitno uzročno-posljedično vezani za moj život. Mogu uvijek izdržati sa lovom koju imam dok si ne nađem nešto drugo. I zato u svoje slobodno vrijeme volim razmišljati o svemu drugom, samo ne o poslu.

No, kada sam na poslu, onda sam na poslu. Mrzim što tamo moram biti 8 sati, a da mi vrijeme brže prođe – radim. Ne mogu razumjeti ljude koji na poslu – ne rade ili se trude raditi što manje. Pojma nemam što si ti ljude vrte kroz glavu dok – ne rade. O čemu briju dok glume da – rade? Što rade, dok - ne rade? Pojma nemam. Gledam ih svaki dan i čudim se. Ja – radim. Budući da svoj posao uvijek napravim, uzmem si za pravo tu i tamo uzeti barem 10 minuta duži "gablec". Ali – Ne! Jučer me dočekala šefica na ulazu u zgradu i pita me; "Kolega, koliko traje pauza?". "Pola sata", odgovorim. "A koliko dugo ste vi bili?". "40 minuta", odgovorim i vidim onaj pobjednički osmjeh na njenom licu. Pa si mislim, ma pucketa mi, biti ću na pauzi ubuduće 30 minuta, samo me jedna stvar muči. Što ću raditi – dok ne budem radio? Jer, život uvijek mora biti – u ravnoteži. Čisti - Zen. Blah!!!