< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Tri brzopotezne (za dobru vilu)

29.06.2006., četvrtak

eekImage Hosted by ImageShack.us


Postoji ona izreka da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. Kad postavite kome pitanje o životnim željama, ljudi obično počnu nabrajati:greedy stan/kuću, automobil, garažu (da,da, i garažu!)... smijeh Ili pak: zdravlje, ljubav, sreću, novac...wink Popisi želja su u određenom smislu prilično slični (tko ne želi biti zdrav, sretan i zaljubljen ili imati krov nad glavom?); razlikuju se neke nijanse.

Budući da danas neću pisati o egzistencijalnim problemima, riječ je o jednoj drugoj vrsti želja.
Dakle vjerojatno svatko od nas ima i neki svoj «poseban» popis. Štoviše, ima na tom popisu, rekla bih, i običnih želja koje možda još nismo ostvarili, ali i onih malo šašavih ili neobičnih želja.thumbup

Palo mi je na pamet, dok sam čitala Uspomenin post, kako postoje neke želje koje su zapravo vrlo jednostavne, moguće ih je ostvariti, ali iz nekih su razloga još uvijek – samo želje.

Pa sam se zamislila... Kako bi izgledao moj popis?rolleyes
Trebam li reći da bih željela plivati s dupinima? Jao, kako si to želim...yes
Recimo da je to jedna od onih koje možda i nisu nemoguće, ali su dovoljno egzotične da se ne ostvaruju samo tako. no

Nadalje, ima jedna vrlo jednostavna želja, ali još nisam naišla na dobru dušu, samaritanca ilitiga mecenu... wink Jooj, da mi je usred sezone sjesti u barku i otići s nekim u kakvu uvalu gdje je čisto, tirkizno more (dobro, hajde, nijanse nisu važne) i nema turista. To je važno! Nema ih! Ostali oni tamo negdje...gaze jedni drugima po ručnicima...Eh, sad, kad bi mi društvo pravila i ona prava osoba...cerek No dobro, neću cjepidlačiti!

I treća (evo, samo tri, neću više, časna riječ)...zimska idila. yesNegdje u toploj drvenoj kućici, a okolo samo bjelina snijega i drveće...Dovoljna bi mi bila i samo tri dana, časna riječ! Ali ne sama, heeej, ne,ne,neee...eek
I četvr...Ma ne! Sad vi! smijeh

P.S. Ako tko sretne ženu-beštiju s gornje sličice, molim, neka je pošalje na moju adresu. Barem na blog. wink
- 20:18 - Komentari (30) - Isprintaj - #
Orgazam kao književna tema

24.06.2006., subota

Image Hosted by ImageShack.us




Biste li mogli zamisliti da postoji muškarac koji na prvi pogled privlači žene, ali ne na uobičajen način, onako kako se to događa u svakodnevnom životu pri pogledu na zgodna muškarca, nego tako da nijedna žena jednostavno ne može odoljeti tom pogledu, a da se pritom snažno seksualno ne uzbudi? To se uzbuđenje očituje u sjaju očiju, u nemiru koji se javlja, na koži koja se zarumeni, na usnama...

U njegovu društvu žene ne mogu ostati ravnodušne. Taj muškarac može imati svaku ženu koju poželi.

Takvog muškarca opisuje Pavao Pavličić u svom romanu «Numerus clausus». Ime mu je Gvido Orlić, a pisac ga predstavlja kao svog prijatelja iz studentskih dana. Zanimljiva i neobična priča (ispripovijedana u prvom licu) počinje krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća u jednom zagrebačkom studentskom domu gdje zajednički prijatelj dovodi Gvida i upoznaje ga s piscem. Od tog se trenutka počinju ispreplitati njihovi životi i naoko obična priča o klapi studenata prerasta u sasvim neobične doživljaje i osebujnu životnu sudbinu.

Pisac najprije uočava Gvidovo nevjerojatno djelovanje na žene gdje god se on pojavi. Nakon toga mu, u razgovoru, Gvido spominje zanimljivu medicinsku teoriju koja tvrdi da čovjek u životu ima ograničen broj orgazama. Iako je prijateljevo zanimanje za ovu teoriju pisac najprije pripisao činjenici da Gvido studira medicinu, ubrzo uslijedi neobično otkriće da je upravo Gvidova sudbina određena ograničenim brojem orgazama i da je to numerus clausus. Postavlja se pitanje «može li čovjek svoje orgazme popamtiti, može li ih klasificirati, može li ocijeniti koji je bolji, a koji gori i o čemu to ovisi (...), je li moguće da je svim ljudima zadan isti broj, ili se to razlikuje od čovjeka do čovjeka ili je opet taj broj konačan i ograničen.»

Otkriće je najprije izazvalo mnoštvo pitanja i misli u piščevoj glavi o čemu i pripovijeda: «Mučilo me je, naime, i dalje pitanje ljubavi, i pitanje kako se može voljeti, a s tim u vezi, dakako, i kako on osobno voli. Ovako sam rezonirao: govorimo tu o orgazmima njihovu sudbonosnom značenju; orgazam je izraz ljubavi, zato i postoji na svijetu.»

Očito je, dakle, da nije riječ samo o poimanju orgazma kao tjelesnog zadovoljstva, nego su kroz cijeli roman protkane i niti ljubavi i sazrijevanja – tjelesnog i emocionalnog. Usporedno s pričom o Gvidovu životu teče i priča o piščevu poimanju i doživljavanju ljubavi i seksa s djevojkom u koju se zaljubio i koja je, kako se pokazalo, jedina na koju Gvido ne djeluje kao na ostale.

Nakon što se zaljubio i počeo vezu s tom djevojkom, ubrzo su se ti osjećaji produbili, prerasli u ljubav i sve ono što ona otkriva ili kako pisac kaže: «Nas smo se dvoje bili do toga trenutka već sasvim zbližili, ja sam znao sve njezine navike, i sve slabe strane, a ona je znala moje, bili smo skloni da mnogo toga jedno drugome oprostimo (...). Jer, sve smo već bili iskušali: skupa smo jeli, skupa spavali, skupa putovali, njegovali jedno drugo u gripi, dijelili novac, razgovarali o bronhitisima i migrenama, i osjećali kako je sve to dio života i kako nas takva znanja ne udaljuju jedno od drugoga, kako ne kvare ljubavnu liriku, nego je, naprotiv, pojačavaju pretvarajući je u dobru prozu.»

To je proza koja je istodobno tako životno istinita, ali i djelo kojem ne nedostaje fikcije. Što je bilo dalje s Gvidom? Treba riješiti zagonetku ograničena broja njegovih orgazama. Pokazat će se da je to obiteljsko naslijeđe, no što se skriva iza simbolike brojeva? Je li sve podređeno zakonima brojeva i tko su uopće bili Gvidovi preci? Pavličić među njima otkriva i književnika, a istovremeno nam se i sam predstavlja kao erudit, istraživač i poznavatelj hrvatske književnosti.

Romanom «Numerus clausus» on će vas privući, zabaviti, zaintrigirati, natjerati da razmišljate, a u trenutku kad pomislite da ste blizu rješenja i kad se sve učini riješenim, ponovno će vas zainteresirati, pa čak i zaprepastiti. Pročitate li to djelo i posegnete li nakon toga i za drugim Pavličićevim književnim ostvarenjima, shvatit ćete koliko je neiscrpna njegova maštovitost i kakve se neobične ideje pojavljuju u tim djelima i, nadasve, kakav je to vješt majstor pripovijedanja.





- 13:41 - Komentari (28) - Isprintaj - #
Kako priznajemo...

21.06.2006., srijeda

Image Hosted by ImageShack.us

Kamo god se okrenemo, zaljubljenost i ljubav su toliko česte teme tako da vjerojatno ne postoji ni blog na kojem se te riječi ne spominju. Uvijek se nađe razlog za pisanje o ljubavi premda za tu temu on uopće nije potreban. Tko ne voli misliti ili pisati o ljubavi – s razlogom ili bez njega?
Kad se zaljubljujemo, za to, mislim, ipak postoje razlozi. Prije ili kasnije shvatimo zašto smo se zaljubili u nekoga, bez obzira na to je li riječ o prolaznoj zanesenosti ili o mnogo dubljem osjećaju koji prerasta u ljubav. Nešto nas je privuklo, u jednom smo trenutku na drukčiji način počeli gledati tu osobu koja nam je najprije bila samo poznanik/poznanica ili pak prijatelj/prijateljica. Moglo je to biti zbog njegovih/njezinih očiju, osmijeha, boje glasa, divnog stasa, duhovitosti, simpatičnosti...razlozi su bezbrojni. Jednostavno se dogodi. To je onaj prvi pokretač.


Kad to osvijestimo, obično se pitamo što osjeća druga osoba. Je li naklonost obostrana ili smo možda pogrešno protumačili nečije ponašanje, riječi, osmijehe, poglede...? Da bismo to doznali, postoji samo jedan način. Nešto se mora reći ili učiniti. No, tko voli biti odbijen, razočaran i shvatiti da je sve pogrešno protumačio? Svi se toga pribojavaju. Za ljubav je potrebna i hrabrost, međutim, dok se jedni ohrabre, drugi čak postanu bojažljivi, nesigurni, čekaju da ona druga osoba štogod poduzme.

Koliko god se činilo da je to jednostavna, sveprisutna pojava, jasno je da ne postoji recept iako savjete o tome kako priznati nekome da ste zaljubljeni možete pronaći na sve strane. Časopisi vrve naslovima: Kako prepoznati da mu/joj se sviđate, Kako ga/je zavesti, Kako priznati nekome da ste zaljubljeni... Bla, bla...objesite mačku o rep te savjete. Kome su oni pomogli? Sve je ionako individualno; svatko ima svoj način.

Sjećam se da je u osnovnoj školi jedan mali plavi bio moja simpatija. I ja njegova. I svi su to u razredu primijetili. Mi bismo se samo zacrvenjeli i zaljubljeno se smješkali jedno drugome. Onda smo jednoga dana bili na izletu, a on mi se približio i pred svima me cmoknuo u obraz koji je porumenio istog trena. Bilo je to očito priznanje.

U srednjoj školi, pak, kad smo već malo «drukčije» pristupali tom «problemu», jedan je dečko iz susjednog razreda poslao zajedničku poznanicu da ispita «teren» i kaže mi da mu se sviđam. Istodobno, ja sam već bila u bijelim oblacima jer se i on meni sviđao. Kakvo je to uzbuđenje bilo kad sam shvatila da je osjećaj obostran!
I danas se s osmijehom sjetim tih priča.

No čini se da, kako odrastamo, počinjemo više kalkulirati, komplicirati...Nerijetko i iskustvo čini svoje pa postajemo oprezniji, suzdržaniji. A stvari bi trebale biti tako jednostavne...









- 17:31 - Komentari (26) - Isprintaj - #
Nogomet

16.06.2006., petak

Image Hosted by ImageShack.us
Da, i ja sam podlegla groznici, zatekla sam sebe neku večer kako sjedim pred televizorom i gledam...yes A nije igrala Hrvatska! rolleyes
Budući da mi je ovih dana ritam malo naporan i da su mi oči na rezervi, dead ne stignem se baš posvetiti pisanju pa sam pronašla odlomak iz jednog prijašnjeg posta. Tema je bila nogomet; točnije, tko je smislio riječ "nogomet". Budući da je svjetsko prvenstvo u punom jeku, evo...wink dok se malo ne odmorim. Nakon toga ću već štogod napisati. yes

Vjerujem da među dobrim poznavateljima nogometa ima i onih koji mnogo znaju o njegovoj povijesti. No, tko se zapitao kad je uopće nastala riječ «nogomet» i tko ju je smislio? Jednom davno sam na komadić papira zapisala taj podatak i sad sam se toga prisjetila.

Pretražujući internet, vrlo brzo sam ga i pronašla. Osim što se može naći podatak da je dr. Franjo Bučar zabilježio kako se nogomet u Zagrebu počeo igrati 1894., na jednoj stranici se nalazi i ime osobe koja je uvela riječ «nogomet» u hrvatski jezik. Bio je to Slavko Rutzner Radmilović koji je tim nazivom vrlo jasno opisao činjenicu (cilj igre) da se lopta nogom upućuje prema «meti» (vratima, golu). Osim toga, ne treba zaboraviti ni to da i za ostale nogometne pojmove (najčešće stranoga podrijetla) imamo i hrvatsko nazivlje! Korner = udarac iz kuta; pas, pasiranje = dodavanje; bek= branič itd.

- 22:12 - Komentari (25) - Isprintaj - #
Mostovi koji razdvajaju ljude

10.06.2006., subota

Image Hosted by ImageShack.usObično se kaže da mostovi spajaju ljude. Nasuprot tomu, mi u Hrvatskoj imamo čitav niz neobičnih mostova o kojima se raspravljalo, pregovaralo ili to još uvijek traje, a ljudi se ne mogu dogovoriti.
Ne treba se vraćati u daleku povijest da bi se uočili primjeri neobične hrvatske mostogradnje.

U Domovinskom ratu srušen je Maslenički most. Bespredmetno je ponavljati što je to značilo za Hrvatsku, kakve su bile posljedice. Uslijedilo je vrijeme obnove Hrvatske i most je ponovno izgrađen. Ali ne bilo kakav most! "Rodio se" takozvani Radićev most. Čvrst, velik i – nov! I prije nego što je izgrađen, podigla se velika bura oko tog projekta, a kad je gradnja završena, bura je ponovno zapuhala. Ovoga puta ona prava, podvelebitska, zbog koje se ljudi zatvaraju u kuće, a zatvaraju se i mostovi. Protivnici Radićeva projekta znakovito su klimali glavama nakon što se pokazalo da je bitka s burom – izgubljena. 1:0 za buru protiv Radića. Zaustavi se vjetre – osvanuo je prigodan grafit na mostu. Ni to nije pomoglo.

Potom su se domišljati Hrvati zainatili i izgradili most na onom istom mjestu na kojem je nekad bio. Istina, nije bio još ljepši i još stariji od onog srušenog, ali to nije ni važno. Sad imamo dva! Ovoga puta – 1:0 za Hrvate. Pa neka se tko usudi reći da nismo domišljati. Dva mosta, jedna bura!
Poslije rata Hrvatsku je zahvatio vjetar promjena. Zamah gradnje. Gradile se ceste, kuće, autoceste i, naravno, mostovi. Izgrađen je most koji je skratio put do Dubrovnika za 12 kilometara i sve je izgledalo obećavajuće, svi sretni i zadovoljni.

No, za Hrvate mostovi očito imaju posebno značenje i ništa se ne prepušta slučaju. Ako već nemamo dva mosta, onda jedan most može imati dva imena! Tako je spomenuti most dobio dva imena. Jedni ga zovu - Dubrovački most, a drugi – Most dr. Franja Tuđmana. To je navada stare dubrovačke diplomacije. Dogovor. Neka svatko naziva most kako mu drago.

Davno su oni i s Turcima pregovarali. Kad su im već morali prepustiti dio teritorija, dali su im Neum. Tako su se odvojili od ostatka Hrvatske, ali koga briga, oni ionako imaju svoju Republiku. Danas smo, iako odvojeni Neumom, jedna država. Budući da na putu do Dubrovnika moramo proći kroz drugu državu, što je logičnije nego izgraditi most kojim ćemo povezati dva hrvatska dijela, a obići Neum. Razmišljali su naši mostograditelji i – dosjetili se! Izgradit ćemo most kopno-Pelješac!

No, nije u Hrvatskoj tako lako izgraditi most, i povijest je to pokazala. Sanader je gradnju mosta obećao još 2003. Predsjednik Mesić kaže da se to ne isplati. Ivica Račan se protivi projektu jer, kaže, treba razmišljati o drugim mogućnostima. BiH se buni jer – kako će prolaziti svi oni brodovi koji navale u Neum ako im mi Hrvati tu natandrčimo svoju mostinu?! Poznato je da se u Neum slijevaju rijeke cruisera; štoviše, toliko ih mnogo dolazi da ih moraju vraćati natrag jer ne mogu sve ni primiti. I sad im još mi Hrvati želimo zatvoriti tu turističku meku.

Najbolje bi bilo poslušati Račana. Razmišljati o drugim mogućnostima. Možda najbolje o nekakvom uzletištu. Izgradimo dva mala uzletišta. Pred Neumom poletimo, preletimo BiH i – eto nas opet u Hrvatskoj! Ne treba tu filozofirati. Projekt je završen još u 16. st. Lijepo je Faust Vrančić nacrtao letećeg čovjeka! Samo malo proučimo crteže, podignemo prašinu, zamutimo vodu, kažemo da je on sve znao i prije Da Vincija i eto nam slave. Faustov kod!

Ubijemo dvije muhe jednim udarcem. Riješimo problem obilaska Neuma i razbijemo kletvu hrvatske mostogradnje! I još profitiramo. Dobijemo turističku atrakciju. Zašto bi mostovi razdvajali ljude? Živjela hrvatska domišljatost!





- 16:46 - Komentari (30) - Isprintaj - #
Očevi i djeca

08.06.2006., četvrtak

Image Hosted by ImageShack.us

"Ime nije ništa. Ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom", reče pisac. Svoja imena ne biramo sami. Daju nam ih roditelji, i to po nekim njima znanim kriterijima i iz raznih razloga. Neki su, kad odrastu, nezadovoljni svojim imenom. Možda su za to "krivi" vršnjaci iz vrtića koji su se uvijek smijuljili nečijem imenu, možda je iz njega potekao i kakav nezgodan nadimak; brojne su mogućnosti. No kažu ljudi da ime nije nikoga nagrdilo.

Nasuprot tomu, loši roditelji itekako mogu upropastiti i svoju djecu. Nema smisla nabrajati sve načine na koje se to može dogoditi.
Ljepše je ipak govoriti o tome kako roditelji mogu dobro odgojiti svoju djecu, utkati u njihov odgoj sve ono što je dobro i poželjno, što će im pomoći da postanu samostalni, vrijedni, pošteni...ljudi dobroga morala. To se, naravno, ne postiže preko noći. I nije nimalo lako.


Drugo je pitanje koliko uspjeh roditelja utječe na djecu. Činjenica je da dijete uspješnih roditelja ne mora biti jednako uspješno kao i oni; isto tako ne znači da dijete čiji roditelji nisu, primjerice, intelektualci, jednoga dana ne može postati intelektualac.

Treće je pak pitanje koliko naše društvo djecu (pr)ocjenjuje po roditeljima. S jedne strane, postoje oni tatini sinovi i kćeri koji se tako rado pozivaju na očevo ime. Podsjeća me to na ono u vrtiću: "Znaš ti tko je moj tata?" ili "Moj tata je jači od tvog!". Neki se, i kad odrastu, nikako ne mogu osloboditi te navike. S druge strane, postoje djeca koja se pak nikako ne mogu "osloboditi" očeva imena.
Što god učinili, gdje god se pojavili i ma koliko godina imali uvijek su najprije – nečiji sinovi ili nečije kćeri.

Jedan primjer je upoznavanje. Situacija u kojoj osobu predstavljaju otprilike ovako: "Ovo ti je sin/kći gospodina X." Ili pak: "Znaš li ti čiji je ovo sin/kći?" Ne mislim da je to nešto negativno, loše ili da se time nekome nanosi zlo. Samo primjećujem koliko je učestala pojava da se ljudi ne mogu osloboditi te navike i gledati odraslu osobu onakvu kakva je; osobu koja jest nečije dijete, ali je već stasala, postala samostalna, ima svoje obrazovanje, navike, prijatelje...sve ono što čini njezinu samosvojnost.

Nije li, najblaže rečeno, smiješno predstavljati tu osobu kao "sina/kćer gospodina X"?

- 17:50 - Komentari (20) - Isprintaj - #
Za samo jednu kunu??? Pa naravno!!!

05.06.2006., ponedjeljak

Image Hosted by ImageShack.us
Sigurno se sjećate one iritantne reklame u kojoj su Stefani Hohnjec i Zuhra slavodobitno izvikivali parole o ADSL-u i priključku za «samo jednu kunu». Nadam se da su im za to urlikanje barem dobro platili. Ali, Steeelaaaa...nije zlato sve što sja!

Otkako se spajam na internet pomoću ADSL-a, imam probleme kakve nisam nikad imala s dial-up pristupom. I dok ovo pišem, čekam da se smiluju mjerodavni i da poprave «puknutu» vezu. S operaterima iz službe za korisnike već sam «na ti», čujemo se dvaput na tjedan, a vikendom redovito.

Dial-up pristup je bio sporiji, ali u ovih nekoliko godina koliko sam na taj način pristupala internetu, mogu na prste jedne ruke nabrojiti probleme koje sam imala. Samo je jednom stradao modem zbog grmljavine, a jednom je spajanje onemogućeno jer je računalo bilo zaraženo virusom. I to je sve. Ostalo je vjerojatno bilo toliko zanemarivo da se ni ne sjećam, i to bez pretjerivanja!

Sad je spajanje na internet - ako bude sreće. Prošlog je vikenda bila zanimljiva scena kad je, dolazeći k meni, susjeda već na ulazu u dvorište počela vikati: «Ja ću poludjeti s tim ADSL-om, pa to nije normalno, sad sam ih zvala i onda sam visila na telefonu dok mi je operater govorio što da radim na računalu. Na kraju mi je rekao da otvorim nešto što uopće nisam mogla pronaći u postavkama pa sam mu rekla da ću uzeti flomaster i nacrtati to na monitoru!»


«Sad mi je lakše», rekla sam joj. «Mislila sam da to samo mene izluđuje. I nije greška u tvom računalu, nego je to njihov problem sa spajanjem. Meni su prošli put prodavali priču da su mi antivirusni programi postavljeni na previsoku razinu pa je moguće da se zbog toga ne mogu spojiti na internet.»
Tako je sve počelo nalikovati na farsu. S ADSL-om u glavnoj ulozi. I nama koji smo namagarčeni.

Prvi put kad se to dogodilo, nazvala sam gospodina koji mi je postavljao ADSL. Bilo je to samo dva dana nakon spajanja. Čovjek je bio ljubazan i objasnio mi da će se to događati s centralom za spajanje dok im proizvođač ne pošalje dobro rješenje. (!!!) Očito je da rješenja nema, a problem se sve češće ponavlja. Danas sam opet razgovarala s tetom iz službe za korisnike. Nakon što mi je (bezuspješno) pokušavala pomoći utipkavanjem nekih brojeva i pregledom postavki, rekla je da će prijaviti kvar.

Dođe mi da tražim natrag svoj dial-up i pošaljem ADSL k vragu. Nije ni čudo što je u reklami riječ o ADSL-u za jednu kunu. Toliko dobro radi da je to zaista realan iznos koji mogu potrošiti. Mariiiiooo, samo jednu kunu?!?



- 11:41 - Komentari (53) - Isprintaj - #