Marketing
Kako priznajemo...
Kamo god se okrenemo, zaljubljenost i ljubav su toliko česte teme tako da vjerojatno ne postoji ni blog na kojem se te riječi ne spominju. Uvijek se nađe razlog za pisanje o ljubavi premda za tu temu on uopće nije potreban. Tko ne voli misliti ili pisati o ljubavi – s razlogom ili bez njega?
Kad se zaljubljujemo, za to, mislim, ipak postoje razlozi. Prije ili kasnije shvatimo zašto smo se zaljubili u nekoga, bez obzira na to je li riječ o prolaznoj zanesenosti ili o mnogo dubljem osjećaju koji prerasta u ljubav. Nešto nas je privuklo, u jednom smo trenutku na drukčiji način počeli gledati tu osobu koja nam je najprije bila samo poznanik/poznanica ili pak prijatelj/prijateljica. Moglo je to biti zbog njegovih/njezinih očiju, osmijeha, boje glasa, divnog stasa, duhovitosti, simpatičnosti...razlozi su bezbrojni. Jednostavno se dogodi. To je onaj prvi pokretač.
Kad to osvijestimo, obično se pitamo što osjeća druga osoba. Je li naklonost obostrana ili smo možda pogrešno protumačili nečije ponašanje, riječi, osmijehe, poglede...? Da bismo to doznali, postoji samo jedan način. Nešto se mora reći ili učiniti. No, tko voli biti odbijen, razočaran i shvatiti da je sve pogrešno protumačio? Svi se toga pribojavaju. Za ljubav je potrebna i hrabrost, međutim, dok se jedni ohrabre, drugi čak postanu bojažljivi, nesigurni, čekaju da ona druga osoba štogod poduzme.
Koliko god se činilo da je to jednostavna, sveprisutna pojava, jasno je da ne postoji recept iako savjete o tome kako priznati nekome da ste zaljubljeni možete pronaći na sve strane. Časopisi vrve naslovima: Kako prepoznati da mu/joj se sviđate, Kako ga/je zavesti, Kako priznati nekome da ste zaljubljeni... Bla, bla...objesite mačku o rep te savjete. Kome su oni pomogli? Sve je ionako individualno; svatko ima svoj način.
Sjećam se da je u osnovnoj školi jedan mali plavi bio moja simpatija. I ja njegova. I svi su to u razredu primijetili. Mi bismo se samo zacrvenjeli i zaljubljeno se smješkali jedno drugome. Onda smo jednoga dana bili na izletu, a on mi se približio i pred svima me cmoknuo u obraz koji je porumenio istog trena. Bilo je to očito priznanje.
U srednjoj školi, pak, kad smo već malo «drukčije» pristupali tom «problemu», jedan je dečko iz susjednog razreda poslao zajedničku poznanicu da ispita «teren» i kaže mi da mu se sviđam. Istodobno, ja sam već bila u bijelim oblacima jer se i on meni sviđao. Kakvo je to uzbuđenje bilo kad sam shvatila da je osjećaj obostran!
I danas se s osmijehom sjetim tih priča.
No čini se da, kako odrastamo, počinjemo više kalkulirati, komplicirati...Nerijetko i iskustvo čini svoje pa postajemo oprezniji, suzdržaniji. A stvari bi trebale biti tako jednostavne...
Post je objavljen 21.06.2006. u 17:31 sati.