Marketing
Očevi i djeca
"Ime nije ništa. Ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom", reče pisac. Svoja imena ne biramo sami. Daju nam ih roditelji, i to po nekim njima znanim kriterijima i iz raznih razloga. Neki su, kad odrastu, nezadovoljni svojim imenom. Možda su za to "krivi" vršnjaci iz vrtića koji su se uvijek smijuljili nečijem imenu, možda je iz njega potekao i kakav nezgodan nadimak; brojne su mogućnosti. No kažu ljudi da ime nije nikoga nagrdilo.
Nasuprot tomu, loši roditelji itekako mogu upropastiti i svoju djecu. Nema smisla nabrajati sve načine na koje se to može dogoditi.
Ljepše je ipak govoriti o tome kako roditelji mogu dobro odgojiti svoju djecu, utkati u njihov odgoj sve ono što je dobro i poželjno, što će im pomoći da postanu samostalni, vrijedni, pošteni...ljudi dobroga morala. To se, naravno, ne postiže preko noći. I nije nimalo lako.
Drugo je pitanje koliko uspjeh roditelja utječe na djecu. Činjenica je da dijete uspješnih roditelja ne mora biti jednako uspješno kao i oni; isto tako ne znači da dijete čiji roditelji nisu, primjerice, intelektualci, jednoga dana ne može postati intelektualac.
Treće je pak pitanje koliko naše društvo djecu (pr)ocjenjuje po roditeljima. S jedne strane, postoje oni tatini sinovi i kćeri koji se tako rado pozivaju na očevo ime. Podsjeća me to na ono u vrtiću: "Znaš ti tko je moj tata?" ili "Moj tata je jači od tvog!". Neki se, i kad odrastu, nikako ne mogu osloboditi te navike. S druge strane, postoje djeca koja se pak nikako ne mogu "osloboditi" očeva imena.
Što god učinili, gdje god se pojavili i ma koliko godina imali uvijek su najprije – nečiji sinovi ili nečije kćeri.
Jedan primjer je upoznavanje. Situacija u kojoj osobu predstavljaju otprilike ovako: "Ovo ti je sin/kći gospodina X." Ili pak: "Znaš li ti čiji je ovo sin/kći?" Ne mislim da je to nešto negativno, loše ili da se time nekome nanosi zlo. Samo primjećujem koliko je učestala pojava da se ljudi ne mogu osloboditi te navike i gledati odraslu osobu onakvu kakva je; osobu koja jest nečije dijete, ali je već stasala, postala samostalna, ima svoje obrazovanje, navike, prijatelje...sve ono što čini njezinu samosvojnost.
Nije li, najblaže rečeno, smiješno predstavljati tu osobu kao "sina/kćer gospodina X"?
Post je objavljen 08.06.2006. u 17:50 sati.