Mali vodič za trendseterice

29.07.2006., subota

Sve nešto razmišljam ovih dana...i shvaćam da to nije dobro. Nije dobro da ženska osoba puno misli. Od toga nastaju bore. Dakle, moram pronaći način da prestanem misliti. Bože dragi, Big Blue, pa zar tebi nitko nije rekao da ljepota i pamet ne idu zajedno, daj se već jednom odluči – kao da čujem svog body gurua kako mi govori. Niste znali? Ah, da, ma to je bio prvi korak prema mom novom imageu trendseterice. Pa nomalno je da svaka trendseterica ima svog body gurua! Dojadilo mi je biti provincijalka bez velikih planova za društveni život. Zaključila sam da to nikamo ne vodi. I odlučila postati trendseterica. Jer, zaboga, moram se bogato udati! Nije li to cilj svake žene koja se brine za svoju budućnost? Prvi je korak, dakle, bio pronalazak osobnog body gurua. Pa sam prelistala sve moguće žute stranice na kojima su se mogle naći informacije o beauty centrima u bližoj i daljoj okolici. Pokazalo se da to nije nimalo lak posao. Danas se svakakve rupe nazivaju beauty centrima. Osim toga, htjela sam neko zvučno ime. Neću valjda doći u neki koji se zove « Nada» ili «Željka»! I konačno! Pronašla sam «Xantipu». Dalje je sve bilo vrlo jednostavno. Stručno je osoblje utvrdilo da mom horoskopskom znaku, temperamentu i zakrivljenosti trepavica odgovaraju kozmetički preparati koji sadrže ulje kokosove palme koja raste na Sejšelima, sjeveroistočno od Madagaskara te masaža vulkanskim kamenjem s Havaja. Na tretmane ću dolaziti ponedjeljkom, srijedom i petkom, a utorak i četvrtak su rezervirani za shopping i kave s frendicama. Već smo uplatile i sedmodnevno krstarenje Mediteranom, ali prije toga svakako moramo posjetiti Zrće. To je ipak najpoželjnije mjesto hrvatskog jet seta, san snova svih trendsetera. Vidjeti i biti viđen na Zrću! Ispijati koktele i pokazati se u svoj svojoj ljepoti. Tamo su i najpoželjnije neženje Lijepe Naše! Also, Big Blue, moraš biti u formi! Prestani razmišljati! Snorky (ah, da, to je ime mog body gurua, zaboravila sam vam spomenuti) uvijek kaže da barem sat vremena na dan moram posvetiti autogenom treningu za usporavanje rada moždanih vijuga. Osim toga, bilo bi dobro izabrati i kakvo trendsetersko ime. I on je sam morao razmišljati o tome kad je počeo raditi, naime, bilo bi neprilično se jedan body guru pojavi s prezimenom Hrkač (to mi je rekao u povjerenju). Zato je Snorky bilo zgodnije i primjerenije prilikama. Odabrala sam dva imena koja su mi se svidjela. Ne znam je li bolje Nicole ili možda Yvette. Ovo mi drugo nekako ipak bolje zvuči, više french. Moram se još posavjetovati i s numerologom, tada ću odlučiti. Danas još moram na masažu, manikuru i make-up. «3 M». Subota je dan za 3M, kako to moje frendice kažu. Nedjeljom pijemo kavicu, a povedemo i pse u šetnju. Moj je ši-cu, zove se Medeni. I tako je raspored popunjen. Sve je to dio velikog plana koji treba ostvariti. Nakon što uspijem, bogato se udam i postanem poznata u trendseterskim krugovima, otvorit ću svoj vlastiti beauty centar u kojem će sve djevojke moći naučiti osnove dobrog izgleda i lijepog ponašanja - za ulazak u jet set. A ja ću pisati memoare. Ili barem autobiografiju. Bit ću in. U slučaju da mi plan nekim čudom ne uspije, uvijek postoji alternativa. Bavit ću se politikom.

- 18:43 - Komentari (57) - Isprintaj - #

Priča o Maloj Zelenoj

26.07.2006., srijeda

...a mislila sam da neću. I mislila sam ostaviti fotografije i stihove do nekog novog posta nakon povratka s godišnjeg. No, priča o Maloj Zelenoj me već neko vrijeme "žulja" pa evo, neka bude. Kao i mnoge priče, i ova bi mogla početi onom poznatom rečenicom: Bila jednom jedna Mala Zelena... Kad je Mala Zelena bila djevojčica, htjela je biti cvjećarica. Prodavati ljudima cvijeće; mirisno raznobojno cvijeće koje veseli ljude, prenosi im lijepe poruke. No, najprije se mora učiti, rekoše joj. Onda je Mala Zelena krenula u školu. I dalje je voljela cvijeće, a zavoljela još mnogo toga – voljela je pisati o cvijeću, crtati cvijeće, čitati...vrijeme je prolazilo, otkrivala je nove svjetove, odrastala, mijenjala se. Dosta je toga i naučila, a povrh svega, spoznala je koliko se još može učiti i kako zapravo – ništa ne zna. Ta se ideja javila u novoj školi u kojoj je polako prestalo djetinjstvo i rodili se neki novi osjećaji, a s njima i misao o postojanju Male Zelene. Teško je zapravo otkriti trenutak u kojem se dogodila ta spoznaja Male Zelene. To je ona spoznaja koja je otkrila da, promatrajući prirodu, ne razmišlja o kemijskim formulama i procesima, nego traži kap rose koja blista na baršunastoj latici tek procvale ruže. U takvom malom svijetu postoje snovi, ideali, želje koje se rađaju, rastu i ostvaruju. Tako je odrastala Mala Zelena. Jednog ozbiljnog dana, kad je trebalo donijeti velike odluke, shvatila je da nije nimalo lako pomiriti taj svijet snohvatice sa stvarnošću o kojoj je morala razmišljati, a o toj je stvarnosti Malu Zelenu pokušao poučiti Pater Familias. Jednoga je dana rekao Maloj Zelenoj da ideale treba napustiti jer oni ne stvaraju prilike za posao i ne donose plaću. Stvarnost je nešto drugo. Ideali mogu biti samo hobi. No, Pater Familias nije mogao shvatiti kakvim očima Mala Zelena gleda svijet, a njoj pak nije bilo pojmljivo o kakvom to svijetu govori on. Osim toga, mislila je Mala Zelena, ionako sve što je činila nikad nije bilo dovoljno dobro; vjerojatno je i to još samo jedna situacija u nizu. Pa je odlučila sama. I učila o snohvatici umjesto o ustavnom pravu ili cerebralnom korteksu. Kad je prošlo vrijeme snova, Mala Zelena se ipak morala suočiti sa stvarnošću o kojoj je govorio Pater Familias, a to nije bilo nimalo lako. Shvatila je da se u nazivu "društveno-humanističko" odavno izgubio onaj drugi dio. Tako je Mala Zelena odlučila prihvatiti barem ono što je ostalo. Pospremila je snohvaticu u kutiju, zavezala ideale i humanizam u vrećicu sa šarenim cvjetićima i odlučila učiniti korak dalje, drugim putem. Stojeći čvrsto na zemlji. Daleko od snohvatice i ideala. No, teško je činiti bilo što drukčije kad jednom postaneš Mala Zelena. I baš kad pomisliš da je svijet poprimio plavu boju, ispadne da se iznebuha razlila i žuta. I on je opet zelen. I dalje si Mala Zelena. I što god učiniš – nikad nije dovoljno dobro.

- 15:31 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Foto Brlje

21.07.2006., petak

Blogersko ime i prezime iz naslova ugledala sam jednoga dana na onom popisu «fresh». Otvorila sam taj blog i oduševile su me fotografije. Volim fotografije. Pogledala sam ih, a nakon toga odlutala dalje, prostranstvima blogosvijeta. Sljedeći put, za nekoliko dana, sjetih se bloga s fotografijama. Ali, ali...kako je ono bio naziv bloga...tko bi ga znao...foto...foto...nešto?! Nikako se nisam mogla sjetiti one druge riječi. Kako to opet naći? Onda sam se sjetila naziva fotografije koju sam tamo vidjela: «Komadić Zadra» i... Google. No, pojam je očito bio preširok. Teško ćeš tako pronaći, Big Blue, rekoh sebi. Razmišljaj dalje. Aha! «Pogled kroz sidro» sjetim se još jedne fotografije. I pogodim! Foto Brlje! To je taj blog. Da više ne bih lutala internetskim bespućima, lijepo sam ga uvrstila u linkove. Posjećujući taj blog, otkrila sam niz zanimljivih, ma što zanimljivih, sjajnih fotografija. I skromnost njihova autora. Vjerujem da sve ono što je dobro, lijepo i pozitivno raduje i druge kad to s njima podijelimo. A podijeljena je radost – dvostruka. Želim s vama podijeliti ljepotu fotografija koje sam (uz dopuštenje autora) odabrala s bloga Foto Brlje. Premda one dovoljno govore same za sebe, dodala sam im i malo stihova – onako kako su mi se nizale asocijacije; tek toliko da bude riječima tijesno, a mislima široko. Nadam se da ćete uživati! Samo sunce, sunce, sunce i galebovi svrate u letu u tvoj san... (Jure Kaštelan) Morski odsjaj Ja znam jedan otok gdje zlatne ptice lete, gdje plovi šum daljina Sa zvukom divljega zvona... (Josip Pupačić) Večernja idila Di su te lanterne di su ti mandrači di je ono sunce da mi put označi Šibalo me more život me je friža i sad ne znan ko san i zašto san biža (Jakša Fiamengo) Svjetionik Samotan lutam večernjim ulicama. Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja: Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka. Al nigdje nema tebe...Tebe nema. (Dragutin Tadijanović) Samoća O jubavi se napisalo puno pisam jubav je rič koja se izgovara u svakoj prilici ma još je niko ni izreko... (Jure Franičević Pločar) Ljubav jedrilica Dvoje Stabla trpe Kao da su im poznate mnoge zagonetke. Stabla umiru šutke i čak razdragano padaju kao da su rasla za taj jedini let. (Jure Franičević Pločar) Grana Razgranato stablo Svijet kroz ljubičaste naočale Kad se duša noći zgusne i leptiri sklope oči, prije nego san svoj usne more će pod prozor doć. (Jakša Fiamengo) Odlazak u san Još jedan suton Od izvora do tame samo su dvije nizine U njima se zvijezde krišom sastaju Da mi je zavarati straže sunčeve i tragom svjetlosti do tebe doći U svakom bi se srcu kao u toplom gnijezdu nježna ptica ljubavi začela (Katica Kovrlija) Osvit zore Tražim te kao što nagli valovi prispjeli sa mračnih mora, i već sasvim umorni od huka noći, ištu uvalu zasjenjenu modrim klisurama počinka. (Vesna Parun) Morska pjena O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi, samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza, dah i disanje trava u vrtačama. Bure i kiše Pjevaju ti uspavanku... (Jure Kaštelan) More se pjeni Sve jače plače niz kanale i goni bičem bijele vale da u smrt skaču na obale... (Jure Franičević Pločar) Jugo Su zrnom soli, su mrvu kruva i puno duše ova nas jubav tepli i čuva a vitar puše... (Jakša Fiamengo) More i hridi A nema samo jedno more Ima ih više I svako od njih čeka svoj brod i svoje mornare Ali svako ih i ne dočeka Ostane samo Sa zvijezdama svojim u dubini I tako uđe u pjesmu (Dragutin Tadijanović) Bonaca ...i dobrojutro kažem more zlato i dobrojutro more more kaže i zagrli me more oko vrata i more i ja i ja s morem zlatom sjedimo skupa na žalu vrh brijega i smijemo se smijemo se moru (Josip Pupačić) Žal Zadija se stari ribar ka na udici života star ka niki stari libar blizu mu je već i stota... (Jakša Fiamengo) Ribar Ćutiš li ka i ja da se dvigla skala da su naši davno partili vapori i da naš se život ginga srid kanala a u srcu mora spavadu bofori (Jakša Fiamengo) Osamljeni kaić Pukotina ima svaki život Kroz koje bližnji radoznalo zure Motreći naše dane što se žure... (Dobriša Cesarić) Pukotina Prozor Nebo je modro platno Na kojem nevidljiva ruka Bez prestanka nove oblike slika... (Dragutin Tadijanović) Promjenjivo s naoblakom Kad se baci sidro, kad se konop smota hoćeš li mi biti utjeha života hoćeš li mi biti sjajnija od zore kad se baci sidro, kad napustim more... (Jakša Fiamengo) Pogled kroz sidro ...a htio bih da morem ko brod na pozdrav trubim jer nisam nego stvoren da zauvijek te ljubim. (Jakša Fiamengo)

- 14:23 - Komentari (31) - Isprintaj - #

Europa brzopotezno, III. dio

18.07.2006., utorak

Kažu da svi putevi vode u Rim, a ja evo stigla do Amsterdama. Jednoga ću dana i u Rim, nadam se. Na prvi mi se pogled učinilo da gledam kakav ubrzani film. Mnoštvo ljudi na ulicama, radovi na cesti, automobili, bicikli, tramvaji, ali sasvim drukčiji dojam nego što je to primjerice u našem Zagrebu. No ubrzo se ta kaotična slika ipak smirila. Smještaj u amsterdamskom hostelu «Stayokay» u Vondelparku nije oličenje luksuza, ali je pristojan, a hrana je odlična. Nalazi se u samom centru grada, okružen zelenilom velikog parka u kojem se uvijek nešto događa: ljudi pjevaju, sviraju, sjede pokraj jezera, odmaraju se na prostirkama, voze se na biciklu. Ili puše travu. Budući da je hostel na tako dobrome mjestu, gradski vam prijevoz uopće nije potreban, osim ako baš ne želite otići na sasvim drugi kraj grada. Ostalo se jednostavno može obići pješice; potrebno je nekih 10 - 15 minuta hoda. U blizini se nalazi muzej Heineken, Van Goghov muzej, Rijksmuseum, brusionica dijamanata. Osim što u muzeju Heineken možete proživjeti sve što se događa s bocom piva od punjenja do izlaska iz tvornice, i to gledajući na zaslonu proces proizvodnje, a istodobno osjećajući pokrete i vibracije koji se događaju na tvorničkoj traci, možete naići i na ovakve eksponate: Tko o čemu, ja opet o pivu, a na spomen Amsterdama vjerojatno mnogima na pamet padaju dvije legalizirane činjenice: prostitucija i pušenje kanabisa. Što se tiče prve činjenice, mogu vam samo opisati posjet Crvenoj četvrti; o fotografijama nema govora, osim ako mislite da vam tamnoputi svodnici iz malih uskih ulica ne mogu ništa. Ja nisam htjela iskušavati sreću i ostati bez fotića. Splet uličica (kao u našim primorskim gradovima), prigušeno osvijetljenih. Budući da smo prije ulaska u taj dio grada dobili dovoljno upozorenja o tome što ne smijemo, osjećaj nelagode je već tinjao u meni. U tom su labirintu s lijeve i desne strane stakleni izlozi iza kojih stoje žene u donjem rublju. Izlozi i vrata, baš kao na malim dućanima. Na izlogu zavjesa pokraj koje stoji to žensko biće; pokretima tijela, smiješkom i pogledom mami svoje potencijalne posjetitelje. Malena prostorija u kojoj se sve događa. Ako je dotična slobodna, stoji u izlogu, a ako ima posjetitelja, zavjesa je navučena. Budući da je to jedna veća gradska četvrt, izbor je prilično velik. Tamnopute, svjetlopute, više, niže, mršavije, deblje... A tu se nalaze i trgovine u kojima se mogu kupiti različiti rekviziti ili posjetiti nešto poput kina u kojem uživo možete gledati seks. Netko je rekao: «Pa što, barem su zaštićene, zarade mirovinu, imaju zdravstveno osiguranje...» Meni baš nije bilo do priče. Sve su to činjenice, ali pred očima su mi neprestano prolazile slike tih žena koje stoje u izlozima poput jeftine odjeće i nude da ih se proba. Služe kao objekti na kojima se oni željni seksa mogu – zadovoljiti. Samo to. To su odabrale u životu. Kao lutke. Nije u pitanju ni mirovina ni zdravstveno, pitam se samo kako su se svjesno i namjerno pomirile s činjenicom da tome služe. Tema o kojoj bih mogla napisati cijeli post, ali nije Amsterdam samo to. Vrlo je zanimljiv i neobičan i po drugim sadržajima. U tom gradu noć pada vrlo kasno. Smrači se tek oko 23 sata. U prometu je sve podređeno biciklistima. Imaju svoje staze, prometnu signalizaciju i svugdje su u prednosti. Nikad u životu nisam vidjela toliko bicikala na jednome mjestu (pronašla sam podatak da ih ima oko 550 000, a grad ima oko 730 000 stanovnika). Odlučila sam iskušati vožnju biciklom po Amsterdamu. Nas 5 uputilo se unajmiti bicikl. Proveli smo sat i pola vozeći se gradom okolo naokolo. Nezaboravno iskustvo. Bolje od vožnje brodom po amsterdamskim kanalima. I, ako mene pitate, bolje od kanabisa koji mi smrdi. Neka amsterdamska prijevozna sredstva: Vožnja kanalima pruža ovakve prizore: Brodovi i drvene kuće na kanalima služe i za stanovanje: Ljudi su vrlo ljubazni i kamo god dođete, možete čuti:»Have a nice day!» Služite li se engleskim, lako ćete se sporazumjeti. Svi govore engleski, od 7 do 77. Teško je uopće opisati sve to. Činjenica je da sam toliko upijala dojmove pa sam, došavši kući, shvatila da među mojim fotografijama najmanje ima onih iz Amsterdama. Dojam? Sve me podsjeća na neku veselu komunu u kojoj žive ljudi različite vjerske i nacionalne pripadnosti, svi su vrlo tolerantni, liberalni, ali zna se red i zakon. Jedan od glavnih amsterdamskih trgova na kojima se uvijek nešto događa: ples, pjesma ili bilo kakvi ulični nastupi: I na kraju, vrlo je zanimljiva i amsterdamska okolica, mjesta poznata po drvenim klompama, vjetrenjačama, proizvodnji sira, ribarstvu. U Volendamu se proizvode raznobojne drvene klompe: Posebno su zanimljive one tzv. špijunske ili lopovske. Naime, kad ih obujete, dobro vam pristaju, ali kad koračate naprijed, ostavljaju trag kao da ste išli u suprotnom smjeru, natrag, dakle zato im i pristaje taj naziv. Kažu da su im koristile u vječnom rivalskom odnosu sa susjednim Belgijcima (nešto kao mi i Slovenci). Volendamska vjetrenjača (malo ih je ostalo): Najstarija kuća u Edamu: Malo ribarsko mjesto Marken u kojem možete kušati različite vrste brze hrane spravljene od ribe (nešto kao riblji snack, slično se pokušalo i u Hrvatskoj, ali nije zaživjelo, nažalost): Zaključak? Mozaik doživljaja kojih se vrijedi sjećati.

- 22:17 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Europa brzopotezno, II. dio

15.07.2006., subota

Nakon šetnje i odmora u Salzburgu put nas je vodio dalje prema Njemačkoj. Čega se sjećam...zelenih šuma, livada i prekrasnog zalaska sunca, osobito uz jezero Chiemsee. Eh, zašto nisam fotografirala... ipak moj fotić nije toliko moćan. No, o tome neki drugi put. Tu se negdje gubi moje sjećanje. Ne pitajte me kako izgleda noćna vožnja kroz Njemačku. Sjećam se samo nekoliko usputnih zaustavljanja i vrlo svježeg zraka. I mraka. I jastučića koji život znači na sjedalu u autobusu. I ukočenih nogu. Pokušaja da nađem koliko-toliko udoban (?!) položaj u kojem se može ukrasti malo sna. Kraljevstvo za krevet! No, nije to tako strašno. U nadi da neće zvučati mazohistički, rekla bih čak da to ima i svojih čari. Ujutro smo osvanuli u Belgiji. Naravno da se čovjek može razveseliti četkici za zube, osvježenju vodom i čistoj odjeći. Tko mi ne vjeruje, neka zapamti, sjetit će se kad doživi. Nakon toga jutro izgleda još vedrije, a mi smo puni optimizma krenuli dalje i za nekih pola sata stigli do Bruxellesa. Prvi dojam? Za razliku od blistavo čiste Austrije, čini se da ovdje nije baš tako, primjećujem dosta smeća po ulicama. Osim toga, po ulasku u grad najprije smo prošli kroz četvrt u kojoj živi siromašnije stanovništvo, što se vrlo lako može primijetiti po stambenim zgradama, a pogled na prolaznike otkriva da je riječ o doseljenicima. Šetnja Bruxellesom prilika je za čitav niz različitih dojmova. Najprije glavni trg, Grand Place, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Okrenete li se oko svoje osi, sa svih ste strana okruženi neobičnim arhitektonskim rješenjima. Dovoljan je samo jedan pogled na pročelja zgrada koje okružuju trg. Netko je prokomentirao: «Koliko kiča na jednome mjestu!» Evo nekoliko isječaka, tek toliko da steknete dojam o čemu je riječ: U šetnji gradom, put vodi i kroz trgovački centar koji podsjeća na zagrebački Oktogon: Svojevrsni šok nakog pogleda na prenakićeni Grand Place smiruje se izlaskom na male ulice u kojima su uglavnom smješteni restorani i – pogodite što? Trgovine čokoladnim slasticama. E, tko tu prođe, ostane ravnodušan i ne kuša čokoladu, plaćam mu pivo. Pogledajte samo izlog: A pivo...Eeee, to je posebna priča. Ova je blogerica prema pivu jako ravnodušna. Štoviše, ne voli piti pivo. No, vrag nikad ne spava. Nakon obilaska grada tražilo se mjesto za odmor. A gdje drugdje nego u birtiji!? Pošli smo, naravno, na kavu. U potrazi za prikladnim mjestom nađosmo se pred birtijom koja se zove La Sorciere de Hecks. Francuski ne znam pa se ne bih upuštala u prijevod, ali riječ je o vješticama. Po čitavom bircu vise vještice: na metli, bez metle, velike, male... lutke raznih boja: Bit ću zločesta pa ću reći da se i konobarica potpuno uklapa u ambijent. Osim što ne želi progovoriti riječi engleskog (samo francuski), toliko je namrgođena da zaslužuje barem titulu predsjednice tog vještičjeg udruženja. Ipak, uspjeli smo naručiti kavu, a onda je netko ugledao i izložene primjerke raznih vrsta piva. Hoćemo, nećemo...hoćemo! Barem da probamo kakvo je. A joooj...ja ne volim pivo! Ali hajde. Izbor je pao na jedno od višnje. Prilično sumnjičavo, otpila sam prvi gutljaj. Pa drugi...treći...četvrti...donesite još jedno, molim! Ponavljam, ja ne volim pivo. Ali ovo...što je ovo bilo...Srećom, zaustavila sam se. Premda ima samo 3,5 % alkohola, mislim da bih se napila kao čep, samo tako. Toliko je dobro. Evo ga, moja najbolja fotografija: Napustivši to mjesto teškog iskušenja i za okorjele nepivopije, pošli smo dalje. Jedna od najvažnijih znamenitosti je i kip golog dječaka koji urinira iliti Maneken Pis, kako ga zovu: U gradu se nalazi i katedrala posvećena sv. Mihaelu i sv. Guduli (nikad čula za tu sveticu, ali je njezin kip u crkvi prekrasan). Do nje se stiže preko tržnice smještene na krasnom malom trgu popločenom kamenom. Što se tiče kamena i gradnje, Bruxelles je prepun suprotnosti. Stara zdanja i kamene ulice u priličnom su neskladu s modernim briselskim građevinama. Kad je o tome riječ, jedan od modernih simbola toga grada je i Atomium, konstrukcija nastala 1958. (čini mi se) kad se u Bruxellesu održavao «Expo». Predstavlja molekulu željeza, uvećanu 165 milijardi puta. Ove je godine i obnovljen. Nešto sasvim drugo je Palace Royale - rezidencija belgijske kraljevske obitelji, jer, Belgija je ustavna monarhija. Detalj koji sam zapamtila, a koji tu državu razlikuje od drugih – odnosi se na autoceste. Naime, Belgija je jedina europska država u kojoj su sve autoceste potpuno osvijetljene, a sve zahvaljujući ratnoj šteti koju je naplatila od Njemačke. Zamislite da nama Srbi plate sve što su uništili! Hrvatska bi svijetlila kao Betlehem! Zaključak? Na prvi pogled ne znam što bih mislila o cijeloj toj priči. Premalo je vremena za bilo kakve konačne prosudbe. Sve u svemu, vrlo zanimljivo iskustvo, a dojmovi uglavnom pozitivni.

- 19:58 - Komentari (23) - Isprintaj - #

Europa brzopotezno, I. dio

13.07.2006., četvrtak

Kako svako putovanje ima svoju polazišnu točku, koja može biti bilo gdje na kugli zemaljskoj, tako je i moje putovanje prema Amsterdamu počelo s jedne «točkice» Lijepe Naše. S obzirom na to da ta «točkica» nije baš uvijek najsvjetlije mjesto s kojeg se najbolje vidi i spoznaje sve što život pruža, dobro je s vremena na vrijeme proširiti vidike. E, to je širenje vidika počelo najprije putem prema Salzburgu. Prije nego što je zelenu travu doma mog zamijenilo zelenilo austrijskih pašnjaka, valjalo je proći kroz Sloveniju. Tudi tukaj se stiže na granicu i redovito uslijedi onaj trenutak mrtve tišine u očekivanju službene osobe koja će pogledati putovnicu i jedva klimnuti glavom da je sve u redu, pazeći pritom da ne pomakne nijednu poru na kamenom licu. Čim se prebrodi taj službeni dio i prođe kroz mračnu guduru tunela ispod Karavanki, svijet osvane u novom svjetlu, i doslovno i metaforički. Pogled se pruža po golemim šumovitim planinskim obroncima izbrazdanim kamenim usjecima nastalim slijevanjem vode s nebotičnih vrhunaca. Drvene kuće ukrašene cvijećem, pašnjaci i sve što postoji na tim mjestima čini se kao prizor iz kakve lijepe priče; činilo mi se kao da sam upravo ušetala na one poznate stranice knjiga o djevojčici Heidi. No, u skladnu se priču ubrzo ušuljala i jedna nemirna misao koja je tvrdila da i mi imamo takvih krasnih planinskih krajolika čiju vizuru umjesto pokošenih mirisnih pašnjaka čine neobrađene, zapuštene i zarasle površine. I dok promiče ta ljepota pred očima, vrijeme brzo prolazi i uskoro je uslijedilo iskrcavanje u Salzburgu radi šetnje i razgledavanja grada. Sunčan i topao dan, šetnja gradom i popodnevna kava urodili su i gdjekojom fotografijom gradskih znamenitosti. Cvjetni mozaik vrtova Mirabelle u popodnevnoj sjeni Mir i sklad vrtova je očaravajući, dovoljno je samo priviriti iz prikrajka i osluhnuti šum vode koji narušava tišinu U šetnji gradom jedna od kamenom popločenih ulica vodi i do Mozartove rodne kuće, a gotovo svaka vodi do mjesta na kojem možete kupiti poznate Mozartkugeln. Preko rijeke Salzah pruža se pogled na stari grad U šetnji gradom naiđe se na još mnogo lijepih prizora i znamenitosti, a kad šetnja završi, lako je pronaći terasu na kojoj možete uživati u kavi, slasticama i pogledu na neki gradski trg. Oni koji se ovdje zadrže duže, zasigurno otkriju još mnogo toga lijepog, no mene je put vodio dalje...

- 22:52 - Komentari (26) - Isprintaj - #