Komentari

mybigblue.blog.hr

Dodaj komentar (20)

Marketing

  • aquaria

    Susrela sam se sa svim gore nabrojenim situacijama. Naravno, apsurdno je djecu prosuđivati po roditeljima. Svako je dijete, kao i svaki odrasli čovjek, unikat, jedinstven u svemiru - što god mi o njemu mislili. Djecu treba voljeti, a na odgoju je da se djeca prilagode trenutnim društvenim, ali i općeljudskim normama. Roditelji bi trebali dati sve od sebe da najprije od sebe stvore što bolju osobu, jer i djeca uvelike preuzimaju njihova životna načela. Napisala bih još, ali žurim malome na roditeljski za prvopričesnike. Pozdrav! :))))

    avatar

    08.06.2006. (18:59)    -   -   -   -  

  • just-a-woman

    Meni se sviđa moje ime... nije baš rijetko, ali volim ga čuti kad ga netko izgovara (eh, što ti je egotrip)... :)) A kad nekog predstavljam, čak i ako ima osnova spomenuti roditelje te osobe, ipak ga predstavim po onome što, odnosno tko je on, a eventualno sporedno spomenem i njegove roditelje... no ima i onih koji sami istaknu da je sin/kćer neke face... jer to im, kao, ide u prilgog...

    avatar

    08.06.2006. (19:26)    -   -   -   -  

  • alkion

    Ovo još i shvatam, nekako mi je logično da je netko nekome otac, sin ili kćer, ali ne shvatam jednu drugu stvar: moja mama se još nikada u upoznavanju ili pri telefoniranju nije predstavila imenom. Uvijek je to predstavljenje: Ja sam (ili ovdje) onda dođe ime mog oca i mamina funkcija supruge. Ni do danas to ne shvatam ali to je neki običaj kraja neki nazovi patrijarhat. :)))

    avatar

    08.06.2006. (23:25)    -   -   -   -  

  • silmarien

    ja se obično predstavin kao mama maloga princa :))))))
    a baš tvoja prva rečenica je ako me još pamet i memorija dobro služe upravo iz knjige "Mali princ" :))) pozdrav!

    avatar

    08.06.2006. (23:41)    -   -   -   -  

  • barba

    mene inace zovu po prezimenu ko je je germansko zensko ime

    avatar

    09.06.2006. (00:00)    -   -   -   -  

  • slavonchica

    Nažalost, puno je takvih primjera, gdje se ljudi trude stvoriti sliku nekoga po onome "čiji" je ili tko je on... Pa i on je samo čovjek, ništa više... ništa manje ili više vrijedniji od nekog drugoga... Da ne pametujem previše :) ti si to ionako opisala upravo kako i jest. I hvala i tebi na lijepim riječima :)

    avatar

    09.06.2006. (01:04)    -   -   -   -  

  • Gali

    E da..kada dođem na selo k baki, pa me susjedi opsjedaju pitanjima "Čija si ti?", ja velim mamina i tatina. No pravi odgovor po njihovom bi bio...nešto od koljena dvadesetoga u nazad se nabraja, da bi na kraju došli do zaključka da sam ja ona mala koju obično krave po brdu ganjaju...:(. Što se tiče davanja imena i njihovo korijenje, kod mene to nije slučaj. Ja sam došla kao ženska na svijet totalno nenadano. Bila sam muško i muško i na ultrazvuku do samoga rođenje. Bila sam mali Tomislav a kada ono, vrštala mama po bolnici "Ima pišicu...:)))". I tak od jada i očaja ponosni otac nesuđenoga muškoga dijeteta dao mi je ime kakvo mi je dao....

    avatar

    09.06.2006. (08:40)    -   -   -   -  

  • Leni1

    Meni se sviđa moje...

    avatar

    09.06.2006. (13:28)    -   -   -   -  

  • more nade

    Nisam imala stariju braću/sestre, a roditelji su mi anonimci u poslovnom svijetu i mome gradu. Malo tko pamti imena radnika. Tako nikad nitko me ne predstavlja kao kćerku moga oca i majke. Povremeno me upita netko za prezime jel mi šta u rodu .... Kao dijete željela sam imait starijeg brata/sestru pa kad dobivam novog profesora da i mene dok lista dnevnikom prepozna po njoj/njemu. To mi je baš onako bila tiha želja da sam i ja nečija sestra. Dogodilo se to mojoj sestri u srednjoj da ju je najstrožiji prof. prepoznao po meni, a onda pogledao njene ocjene pa joj rekao hm, ali izgelda niste si baš slične. Kako god sad to zvučalo loše, jel se moja seka bojala tog prof. meni je bilo drago da je razgovarao s njom i da je prerasla taj strah. Mislim da se danas uglavnom gubi ta posebnost svakoga i pravo da svatko bude nešto drugo nego roditelji, da se svatko sam dokaže a ne da vuče za sobom obiteljsko stablo.

    avatar

    09.06.2006. (14:00)    -   -   -   -  

  • tko pita, ne skita

    Prvo ću reći da je predstavljanje nekoga kao kći ili sin ovog ili onog nažalost prečesto. Mora da je to neki običaj na ovim područjima gdje je prije svega bitno od kud si i tko su ti roditelji. Primjer je jednostavan. Ako tražite posao u bilo kojoj jačoj firmi, a ne nosite 'brand' ime, tata nije neka faca - jako teško da ćete dobit posao. Toliko o imenima. Malo sam htjela reći o samom odgoju. Slažem se da je nužno potrebno da ta današnja djeca izrastu u poštene ljude, sa ispravnim stavovima, da imaju osjećaj za druge ljude. Iako, toliko puta se pitam, koliko sam zapravo već sad zakinula svoju kćer pokušavajući joj usadit one ljudske vrijednosti, jer za jako kratko vrijeme naći će se među mnogo tatinih sinova i kćeri koje će bez trunke grižnje savjesti pokušat eliminirat sve što se nađe na putu, ne birajući sredstva. Znam da se tvoji tatini sinovi i kćeri ne odnose nužno na ove koje ja spominjem, ali nažalost, takvih je daleko više. I kako zapravo onda našu djecu izgradit u poštene ljude kad će ih kao poštenjačine satrat. Ne govorim o naivnosti, nego o poštenju. Danas ako igraš fer igru, nema šanse da nešto postigneš. Ili je mogućnost 5%. Eto, malo sam se raspisala, ali to je doista pitanje koje mene muči iako se i dalje trudim da ispravno odgojim svoju kćer, jer ako ništa drugo, ako si čovjek onda možeš barem imati onaj duševni mir.

    avatar

    09.06.2006. (15:20)    -   -   -   -  

  • buba mara

    poznato mi je to. bitno mi je kakva je osoba da bih se njom družila ,a ne čija je kći ili sin. neki ljudi su plitki po tom pitanju, pa biraju društvo, al mislim da to opali u glavu

    avatar

    09.06.2006. (15:58)    -   -   -   -  

  • u ime...

    Kad tad svane dan kad te i drugi ugledaju u pravom svjetlu...ili kako kaže gibo : ... ja te samo jasno vidim ovaj put.... veliki ti pozdrav šaljem

    avatar

    09.06.2006. (17:18)    -   -   -   -  

  • trill

    U mom malom Gradu, ja se obično predstavim prvo svojim imenom i prezimenom, pa onda djevojačkim prezimenom i/ili spomenem mamu ili tatu :)
    Između ostaloga i zbog toga što me nitko ne poznaje sa sadašnjim prezimenom, mada ga imam već 16 godina. Kad kažem djevojačko prezime, svima je jasno s kim razgovaraju. To se naravno, najviše odnosi na telefonske razgovore. Nije niti mali razlog i to što su moji roditelji vrlo cijenjeni. Ne kao neki bogataši ili gubice, nego kao vrlo vrijedni i pošteni ljudi.
    Samim spomenom njihovog imena ili bivšeg prezimena dobijem često one sitne male pogodnosti kao recimo prije naručivanje u Domu zdravlja ili ljubazniji odnos.
    U malom Gradu kao što je moj svi sve poznaju i čak i da ne kažem čija sam, pitali bi me to. Osim toga, ponosim se s njima. S roditeljima :)

    avatar

    09.06.2006. (17:38)    -   -   -   -  

  • trill

    A imam još nešto za reći :)
    Tek da pojasnim. Predstavljam se uz svoje ime i prezime i imenom roditelja da bi ljudi znali tko sam. Isto kako bih tebi, da se upoznamo, uz svoje ime rekla i Trillian :))

    avatar

    09.06.2006. (19:25)    -   -   -   -  

  • jekatisine

    ja živim na selu... i ovdje postoje neki običaji glede imenovanja ljudi... primjerice, gotovo svaka obitelj uz prezime ima i nadimak, a kod nekih obitelji se koristi samo nadimak. to je malo zbunjujuće kad u selo dođe netko tko nema pojma o tome... pa traži neku osobu po imenu i prezimenu... tako u selu imamo obitelj koju nazivamo radić, a prezivaju se brezovec, noftike koji se prezivaju novak, ašte koji se prezivaju tomiša... jadni novi poštari!!!
    a i ovdje je očit taj patrijarhat, tako uz ime gotovo svake žene dolazi ili ime njezina oca ili njezina muža... baš užas!!!

    avatar

    09.06.2006. (21:15)    -   -   -   -  

  • Big Blue

    @Aquaria, čini mi se da niti nema osobe koja to nije prošla. Nadalje, roditeljski zadaci nisu nimalo laki. No, ljubav i strpljenje su, mislim, dobitna kombinacija ;))
    @Justawoman,slažem se, i meni je logično da se najprije predstavi osobu onako kako treba - tko je ona, a ne tko su joj roditelji.
    @Alkione, tako to često ide u našem društvu. Pater familias, a onda iza uspješnog muškarca i njegova supruga ;))
    @Silmarien, a biti mama Malog Princa, to je zasigurno krasno!
    @Barba, vidiš, to je zanimljivo, neke ljude zaista svi zovu po prezimenu. Katkad se nađem u situaciji da čovjeku zaboravim ime jer ga svi zovemo po prezimenu, uh!
    @Slavonchice, da, mnoštvo je takvih primjera. I - nema na čemu :)
    @Galadlier, eh, to mi je "najdraže" područje, kad krene od desetog koljena... A ti si, kažeš, trebala biti dečko. Eh, život je nepredvidljiv. :)
    @More Nade, tako sam ja razmišljala kako bi bilo imati starijeg brata. Osobito mi je to bilo zanimljivo u pubertetu, kad su bili ograničeni izlasci. Onda sam mislila kako bih uvijek išla s tim starijim bratom. Možeš misliti kako bi me vodio za sobom ;))) Ja se iskreno nadam da se u društvu ipak neće izgubiti običaj da se ljudi procjenjuju po onome tko su i što su - sami po sebi, a ne najprije po roditeljima ;)
    @Tko Pita...ma ja ne prestajem gubiti nadu da se ipak može postići sve i bez zvučnih imena u "pedigreu". I da će moralne vrjednote uvijek živjeti, a pravi će ljudi uvijek pronaći put.
    @Bubamaro, dobro si to izrekla :)
    @Majo, mogu se samo složiti s tobom. I Gibom, naravno :))
    @Trill,i ja razumijem kako je to u malim sredinama. ;) I, znaš, nekako mi se ne čini strašno kad su u pitanju te male stvari, pogodnosti, kako si ih nazvala. No, ima situacija u kojima stvarno čovjek nešto sam postigne, čak dobije i priznanje za to. Za svoj trud i rad. I opet ispadne da ga potapšaju po ramenu, a nakon toga - klasika - predstavljanje: "Znaš li ti čiji/čija je...". Ne tvrdim da je to nužno loše, osobito što se ne treba toga ni sramiti kad je o dobrome riječ. Ipak, dojadi; dojadi to neprestano vraćanje na "čiji si", a pogotovo u situacijama u kojima to zaista nije važno. Ne znam jesam li uspjela pojasniti. Ne bih htjela zvučati licemjerno - ono, dobro je kad su male usluge, pitajte čiji je tko, a onda više nemojte. S druge strane, možda i nije tako loše jer, jedno su sitnice, a drugo kad se to protegne na mnogo krupnije stvari. U tome se često pretjeruje. I ja sam ponosna na svoje roditelje, tu nema sumnje ;))

    avatar

    09.06.2006. (21:19)    -   -   -   -  

  • pegy

    Ovo zadnje što si spomenula, to mi je kao da se zasjenjuje jednu osobu drugom kojom bi kao netko trebao biti impresioniran. Sigurno da ako se utvrdi da netko nekoga poznaje ne treba skrivati porijeklo, ali prvo uz ime spominjati ČIJI je netko mi je bezveze. Sad vidim i komentar od Trill, ali nisam ja baš na to mislila. Obično oni na koje sam mislila, a koji nekoga predstavljaju, rade to radi nečije "veličine". Nešto u stilu, njegov ti je otac župan, ili majka mu ima polikliniku. Inače, volim svoje ime (koje je mama izabrala :)) i vjerujem da mi pristaje. :)

    avatar

    09.06.2006. (21:36)    -   -   -   -  

  • sklblz

    Ja se ne zovem nikako i ne predstavljam se nikako, jer čim me vide - režu žile:))))))

    avatar

    10.06.2006. (08:34)    -   -   -   -  

  • M.H.Švabica

    Eh... "Nasuprot tomu, loši roditelji itekako mogu upropastiti i svoju djecu." istina, nažalost... :((( A glede Tvoga pitanja: jeste! Jer tio zapravo stvara komplekse, nepotrebne ali katkad teške komplekse, osjećaj manje vrijednosti... da takva djeca misle da njihova osoba nije bitno, već samo ČIJI da su... a u tome se, kako baš onako sad vidim, izrazi i ta OVISNOST... nešto kao NISI TI SAM TI, već si NEČIJI... (Nadam se da razumiješ što sam htjela reći, ne znam se baš uvijek na Vašem jeziku tako precizno izraziti!) Prijatan vikend i srdačni Ti voooZdrić moj! :)))

    avatar

    10.06.2006. (12:19)    -   -   -   -  

  • pomica

    svrbi me oko. imam zivaca samo za glup komentar. nadan se da je dovoljno glup. ne spamam. samo me oko svrbi.

    avatar

    10.06.2006. (16:46)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...