31.08.2005., srijeda

this is not america... (3:50, David Bowie/Pat Metheny Group, Singles Collection, Vol. 2, 2000)

Bio sam dakle jutros u američkom veleposlanstvu kako bih si izvadio vizu. Preko njihovog interneta skinete i ispunite sve formulare, lijepo to isprintate, uslikate se na fotografiju odgovarajuće (ali, vidi čuda, nestandardne veličine) i online ugovorite sastanak. Nakon što odaberete termin isprintate si taj list papira na kojem ogromnim slovima (nepristojno velikim) piše da morate biti točno tada na razgovoru, da ako zakasnite you may kiss your visa goodbye i općenito da nema smisla niti da kampirate prije veleposlanstva ako ste nadobudno odlučili doći ranije.

Nakon što sam zakasnio desetak minuta radi prometnog čepa u Buzinu (valjda svi Msanovci idu na posao) uletio sam unutra zadihan i sav u panici.

Na razgovor sam čekao dva sata.

Pročitao sam antikni primjerak Scientific America, Forbes i na kraju, u krajnjem očaju pročitao i Entertainment weekly u kojem sam naletio na veći density tračeva o Brintey Spears i nekom liku Kevinu nego što to budem u ostalim sredstvima priopćavanja.

Misao dana:
(If you can't hear me, it's because I'm in parentheses.)

hr.digg|prijavi

- 13:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

30.08.2005., utorak

fragile... (3:56, Sting, Nothing Like the Sun, 1987)

Preko vikenda sam bio u Dubrovniku i skužio sam kako neovisno o broju letova koje napravim svaki puta u avionu imam određenu dozu straha neovisno o statistici koja kaže da bih trebalo letjeti svaki dan slijedećih tisuću godina da se nešto dogodi. Vjerojatno sama činjenica da sam tamo gore, a kuće, ceste i automobili tamo ispod jako maleni i izvrnutost tog osjećaja u odnosu na svakodnevnu perspektivu kaže kako nam tamo gore nije mjesto. Dodatnu težinu donosi i činjenica kako bi svaki neželjeni događaj bio finalnog karaktera (ako ignoriramo onu jednu srpsku stjuardesu koja je preživjela pad s 13.000m - što je u njezinom slučaju bila odlična prilika da počne biti religiozna ako to nije bila do tog trenutka).

Anyway, u Dubrovniku sam imao susret s nekolicinom amerikanaca koji su doputovali trećim najvećim cruiserom na svijetu. Kako su očekivali ne znam ni ja sam što, bili su fascinirani Dubrovnikom a osobito ih se dojmio stradun čije kamenje onako lijepo sjaji i nije im baš bilo jasno tko lašti te kamene ploče.

U šesterosatnom obilasku Dubrovnika fascinirani su ostali arhitekturom i kulturom (što sam totalno očekivao), karlovačkom pivom (koja je objektivno vrlo dobra piva) i lunch menijem koji je uključivao "roasted pork" iliti odojka u jednom od steak restorana u Dubrovniku (I did not see that coming). Pokazao sam im Croata kravata dućan u kojem su se podosta olakšali, neke dučanćiće s koraljnim nakitom, a kupili su i nekolicinu šalova/rubaca u samoj luci za koje nisam baš pretjerano siguran da su autentično Dubrovački. Ovo četvero koje sam vozikao okolo, definitivno su potrošili više od prosjeka, a za kraj sam im poklonio svakome i po komad dubrovačkog sapuna.

Šetajući tako kroz Dubrovnik, skužite kako imate nevjerojatnu atrakciju u kojoj malo toga možete ponuditi osim sunca i obilaska grada. Pomorski muzej je malen i nisu sve oznake višejezične, kulinarska ponuda iako kvantitetom bogata nije osobito domišljata uz nekoliko izuzetaka, a turistička zajednica koja bi po meni šakom i kapom dijeliti neke prospektiće s kratkom poviješću Dubrovnika nije bila na ulicama. Povremeno (uglavnom navečer) vidite dva srednjevjekovno obućena stražara, neke likove u starim odijelima koji vam očajnički pokušavaju nešto prodati i to je uglavnom to.
Nekako mislim da nedostaje puno toga iako nemam jasnu sliku što.
Nadam se da im se dopalo.

Glede mojih kulinarskih iskustava, sve se svelo na dvije lokacije i to nezaobilaznu Školu u kojoj sam smazao četiri lokalna sendviča. Radi se naime o sendvičima napravljenim u dubrovačkoj pogači, sa dimjenom šunkom, ovčjim sirom (iz maslinovog ulja ili suhog) te povrćem. Naizgled prilično česta kombinacija, no u ustima skužite da postoji velika razlika.
Druga lokacija je novootvoreni bosanski outlet sa fancy imenom Taj Mahal. Tamo možete pojesti sarajevske ćevape, "veselog bosanca" i niz drugih manje imenom poznatih jela. Čudno je to da su svi lokalni puno govorili o tom lokalitetu, unatoč desetinama drugih restorana i restorančića.

Misao dana:
Why don't they make the whole plane out of that black box stuff.

hr.digg|prijavi

- 09:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

27.08.2005., subota

picture perfect... (5:16, Nelly Furtado, Folklore, 2003)

Naletio sam jučer na nekoliko sjajnih web siteova.

Prvi site koji je must_see je web site američkog retušera koji se profesionalno bavi retuširanjem za potrebe CD/DVD omota, postera i koječega drugoga. Na njegovom siteu možete pronaći vrlo kvalitetne fotke raznih celebrity-a vrlo često oskudno odjevenima, no to nije samo po sebi razlog za must_see kategoriju već činjenica da prelaskom miša preko fotke možete vidjeti kako je fotka izgledala u originalu, pa stoga možete vidjeti svaku boru, nakupinu celulita, kvrgava koljena ili laktove i koješta drugo koje na putu od fotografa do časopisa jednostavno nestanu. Link morate posjetiti.

Drugi web site je site na kojem možete pronaći besplatni bullshit deflector. Bullshit deflector je uređaj kojeg stavljate na uši kako ne bi morali čuti razno razne gluposti. Preporučam ga za gledanje dnevnika, a i za svaku drugu priliku u kojoj bi mogli naići na nekog političara. Link se nalazi ovdje.

Za ljubitelje Star track-a naletio sam na popis klingonskih bajki. Popis je u najmanju ruku zabavan.

Idem popodne do Dubrovnika, a vratim se u ponedjeljak, nadam se da će pasti neko kulinarsko iskustvo ili kao donji minimum posjet Školi gdje imam namjeru potamaniti najmanje jedan najveći od njihovih antologijskih sendviča.

Misao dana:
I turned my air conditioner the other way around, and it got cold out. The weatherman said, "I don't understand it. It was supposed to be 30 degrees today," and I said "Oops."

hr.digg|prijavi

- 09:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

26.08.2005., petak

opportunities... (Let's Make Lots of Money) (3:38, Pet Shop Boys, Discography: The Complete Singles Collection, 1991)

Afera Liburnija me iz dana u dan sve više zabavlja. U vrlo dobrom iako ne do kraja razrađenom članku na stranicama slobodne dalmacije možete pročitati malo detaljnije što i kako se desilo; a na samom kraju članka se spominje kako je Ostoja bio član nadzornog odbora Podravke i objektivno nadređeni Damiru Polančecu koji je preko svojih leđa (pomalo naivno dodao bih) odradio cijeli posao.

No u cijeloj priči postoje dvije dimenzije koje nikako da se razdvoje, jedna je objašnjenje kako su fondovi došli do tih 600.000.000 kuna (lijepo je to napisati sa toliko nula, izgleda baš efektno), a sasvim druga je zašto se krenulo u nagodbu s državom nakon što je (barem Ostojin) fond sa računa HFPa pokupio već svoj dio kolača i to u gotovini. Treći sitni detalj je zašto baš Liburnija i otkud odjednom tolika borba sa svih strana da se ta tvrtka privatizira (iako pojam privatizirati u ovom kontekstu nije baš precizan jer je Liburnija trgovačko društvo u vlasništvu HFPa pa je samim time već privatizirana iako je njezin vlasnik država).

U Zagreb News također ima zanimljiv i ciničan članak Ive Pukanića o istoj stvari, i kao i u svim pričama i dosada, čini se kako će odgovornost s Vlade prijeći na niže razine, a potencijalno, ovisno o pritisku javnosti, može biti i da će stradati netko od ministarske ekipe, vjerojatno Polančec kao najeksponiranija osoba a vjerojatno i zbog svojih vrlo naivnih istupa oko cijele afere (a nastup neodoljivo podsjeća na njegove komentare nakon prvomajske parade u maksimiru).

Idem u rujnu u ameriku i sada moram ispuniti formular za vizu, bacite pogled na drugu stranu formulara i pitanja koja se tamo nalaze. Živo me interesira što se desilo s ljudima koji su odabrali neke od tamo predloženih opcija.

Misao dana:
Why do you press harder on a remote-control when you know the battery's dead?

hr.digg|prijavi

- 10:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.08.2005., utorak

policy of truth... (5:14, Depeche Mode, Singles 1986-1998 (Disc 1), 1998)

Ivo Sanader je populista. Po tko zna koji puta nakon javnog pritiska počinje popuštati i uzmicati, a za sobom ostavlja svoje podanike visjeti.

Spin doktori su odradili svoj posao te je nekom pričom sve skupa slomljeno na Liburniji, dok se odgovornost vlade koja je sve skupa odobrila i dozvolila totalno izmakla iz fokusa javnosti. Svi su se koncentrirali na Liburniju, dok se malo tko bavi s 600.000.000,00 kuna koje su fondovi ostvarili na u najmanju ruku čudan način.

ADSL kojeg sam spominjao prije nekog vremena još mi uvijek nije popravljen jer T-HTovci čekaju rezervnu opremu (budući da se na mom čvoru valjda sve skupa spržilo u onoj oluji prije desetak dana). Arogancija njihovog helpdeska i zbunjenost koju iskazuju kada iziđu iz popisa predviđenih pitanja me totalno fascinira. Gdje li nalaze tu ekipu?

Moj građevinski projekt je skoro pa gotov, preko vikenda smo selili urede i sve je proradilo kako se to očekivalo. Sitni popravci su još nužni, no moj novi ured u odnosu na prethodni djeluje poput nogometnog igrališta, a definitivno bi u njega stala cijela jedna japanska garosonjera.

hr.digg|prijavi

- 14:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.08.2005., srijeda

whatever (i had a dream)... (4:09, Butthole Surfers, Romeo + Juliet, 1996)

Čuvajte se crva, krenula je nova najezda virusa po internetu, već skoro pa dvije godine nismo imali poštenu infekciju :)

Tijekom nevremena sa subote na nedjelju riknula je moja MaxADSL zona tako da sam doma odsječen od svijeta; očekujem rješavanje problema tijekom današnjeg dana a još sam se jednom osvjedočio u ograničenost helpdeskova koji su me pokušali uvjeriti u stvari koje su totalno besmislene. U svjetlu te informacije toplo sugeriram da pogledate site Clientopia gdje su takve stvari dobro dokumentirane.

Vidim da se cijela priča o Liburniji lijepo razvija, čak je i Sanader rekao kako je transakcija moralno dvojbena. No fondovi su već upisani kao vlasnici i jedina stvar koja može spasiti cijelu priču su zakonski rokovi (obavezna javna ponuda, pa potom skupština što se može otegnuti na koji mjesec). Ali bilo kako bilo, kada je jednom vlasništvo preneseno (uz suglasnost vlade) teško će to biti riješiti jer je stanje legalizirano i sada imate presedan kojeg se svaki sud može dohvatiti. Da ne kažem kako su fondovi obavezni napraviti javnu ponudu koja iziskuje novaca i u slučaju da se transakcija kojim slučajem ospori eto još kojeg milijunčića (sjećate li se priče s Valpovom?).

Vidim da se zahuktava i priča sa šećeranom koja je ako se dobro sjećate bila već jednom prodana, da bi kasnije prodaja bila poništena jer se pojavio politički nepoželjni kupac. U pokušaju da se pogoduje lokalnoj samoupravi i djelatnicima uprava društva se nije prijavila za izvozne kvote čime je po mojem mišljenju potpisala sama sebi prijavu za stečaj budući da jedna šećerana pokriva sve potrebe za hrvatskim šećerom i jedini motiv za kupovinu šećerane su ionako bile izvozne kvote.

Iako smo se naučili svega i svačega tijekom privatizacije, ne vidim kako se na ulici može odlučivati čiji je novac bolji ili poželjniji. To nikako ne vodi boljitku za bilo koga, a osobito ne radnika koji u tim tvrtkama rade. Nije mi jasno što misli ekipa u Opatiji, hoće li novi vlasnik srušiti hotele i sagraditi parkirališta? Staviti hotele na prikolicu i otpeljati ih u Istru ili Italiju? Ne, ljudi će dignuti kvalitetu tih očajnih hotela, donijeti će disciplinu u poslovanju i privući kvalitetniju klijentelu. Hoće li netko u postupku ostati bez posla? Naravno da hoće, no to je sastavni dio businessa; minimalni troškovi i maksimalni profit. Tvrtke nemaju socijalnu funkciju, one su generatori novca a država mora brinuti o socijalnoj komponenti.

Da je cijela priča o Liburniji jedna ogromna veš mašina to je vjerojatno vidljivo i iz satelita, no to je posebna priča u kojoj čelnici HFPa (kako je to Sanader rekao) nisu glavni krivci.

Misao dana:
The other day, I went to a tourist information booth and asked,
"Tell me about some of the people who were here last year".

hr.digg|prijavi

- 08:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.08.2005., nedjelja

i'm so worried... (3:19, Monty Python, Monty Python Sings, 1989)

Da li nekoga brine rastuća cijena nafte? Prije neki dan se cijena za bačvu nafte podigla na 65USD i ne vidm razloga zašto bi se cijena spuštala odnosno zašto bi i sekunde povjerovao u to da je to samo trenutna situacija uzrokovana špekulativnim transakcijama (tako naime kažu u INAi).

S jedne strane imamo rastući terorizam i nestabilnost na bliskom istoku koji je najveći dobavljač nafte; ne vidim da će se tu nešto bitno promijeniti i da će odjednom zavladati mir i blagostanje. S druge strane imamo rastuće ekonomije kine i indije, te rapidno oporavljenu ekonomiju azije i amerike. Sve to skupa daje veliki pritisak na nabavu nafte koja naravno pod pritiskom potražnje raste cijenom.

Kina (iako apsolutno ima pravo na svoj rast i širenje) u ovome času troši cca. 40% svjetske potrošnje energije (bila to nafta, struja, ugljen ili nešto drugo) te zbog svoje planirane ekonomije u kojoj se sirovine kupuju bez pretjeranog cjenkanja sami po sebi dižu cijenu energentima (no ne samo energentima, nego i čeliku i tko zna čemu sve ne).
Ukratko, osim rapidnog sloma ekonomije koji je unlikely, ne vidim da će se pritisak na naftu smanjiti.

No treba u perspektivi imati i još nešto drugo, a osnovu svega sam čuo jučer na televiziji kada je jedan od likova rekao da ljudi ne traže više kvalitetne stvari, nego jeftine uvozne koje mogu zamijeniti kada se pokvare. Sada treba dodati rečenicu o tome kako je to istina i kako su nekada perilice, mikseri i televizori radili besprijekorno desetljećima a sada ih mijenjamo svakih nekoliko godina. Kao jedan od boljih primjera je npr. klima uređaj koje sam prije desetak godina plaćao po 12-15.000kn (po komadu), da bih prije nekoliko dana (za moj building project koji je pri kraju) kupio 9 komada za nešto sitno iznad 10.000kn. Razlog tome je proizvodnja koja se preselila u gore spomenutu kinu, indiju i slične zemlje o kojima ste slušali samo u dokumentarcima; dok je "intelektualni" posao ostao u razvijenim zemljama. U ovome času zaduržane su visoke tehnologije i usluge, no pitanje je časa kada će u razvijenim zemljama ostati samo manageri te cijela catering industrija koja ih opslužuje.

Pokušajte sada spojiti ove dvije slike u kojima cijena energije rapidno raste, dok se proizvodnja seli sve više na istok. U jednome času, trošak transporta sa istoka na zapad će postati toliko veliki da će ponovno postati jeftinije posao odraditi u blizini kuće. Motivacija i pritisak će biti vrlo jasan; no ekonomija zapada i istoka će biti dijametralno suprotna i to je vjerojatno trenutak sloma (koji se opet neće desiti preko noći nego kroz duže razdoblje, na isti način kao što se desila i seoba sa zapada na istok).

Sve ovo se naravno čini kao naučna fantastika i pogađa nas na dnevnom nivou kao pluskvamperfekt ali u futuru - no moje iskustvo pokazuje kako te takva globalna kretanja prije ili kasnije lupe po glavi i stoga ih ne treba micati iz vidokruga. (nije da će to pomoći, ali ćete barem znati što vas je snašlo)

Misao dana:
Is it true that cannibals don't eat clowns because they taste funny?

hr.digg|prijavi

- 16:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.08.2005., petak

a room at the heartbreak hotel... (4:34, U2, B-Sides 1980-1990, 1998)

Vlada je na prošlotjednoj sjednici odlučila Opatijske Liburnija hotele predati fondovima koji su državu svojevremeno tužili zbog toga što tijekom kuponske privatizacije nisu dobili prvoklasne dionice. Spor su navodno dobili na način da je prvo arbitražna komisija hrvtaske gospodarske komore potvrdila kako je država doista prevarila fondove, a potom su i sudovi (navodno, iako koliko sam skužio sporovi i dalje traju) odlučili isto, a država je potom u nagodbi Opatijske Liburnija hotele koji eto baš vrijede kao i ukupna suma potraživanja fondova predati njima u vlasništvo dok se ovi zauzvrat odriču sudskog progona države i eventualne naplate još koje zaostale i neobračunate kune.

Imam nekoliko pitanja;

a) fascinira me fenomenalna brzina potpisivanja ugovora, vlada je odluku donijela na sjednici prošloga tjedna a ugovor je već bio potpisan u ponedjeljak ovaj tjedan. Mislim da je hitrokracija ipak stigla te se barem na tome dijelu hrvatska pokrenula (TM). [u posljednjoj rečenici upotrijebio sam
ironiju i sarkazam za one koji nisu prepoznali te stilske figure između predizbornih slogana vladajuće nam garniture]

b) nikada u životu nisam čuo za tu arbitražnu komisiju HGK niti razumijem temeljem čega bi odluka neke takve komisije na bilo koji način bila obvezujuća prema bilo kome - sve skupa mi se čini kao jedna ogromna veš mašina ali ne za veš; potencijalno najveća do sada.

c) naravno, odluka je dočekana na nož od lokalne samouprave koja je fascinantnom brzinom (ali znajući podatke iz prethodne točke ipak presporo) iznjedrila alternativni model privatizacije s kojim se slaže i uprava i nadzorni odbor (koji je očigledno na odlasku, iako toga možda nisu svjesni)

d) iz gornjega slijedi kako fondovi nisu poželjni novi vlasnik, no kako postoji konsenzus zaposlenika, lokalne samouprave i uprave tvrtke kako je gorespomenutoj nužno potreban novi vlasnik. Ako malo bolje razmislite, s pozicije postojećeg vlasnika (čitaj vlade) koji je odlučio prodati tvrtku sasvim je svejedno tko je novi vlasnik (čitaj fondovi) sve dok je novi vlasnik spreman platiti cijenu koja se traži.

e) oglasio nam se i Stipe koji je došao do zaključka kako ne treba prodavati državnu imovinu nego je treba davati u koncesiju? WTF?? Kako možeš tvrtku dati u koncesiju? Tvrtke posluju, šire se, gube tržišne udjele, rasprodaju imovinu i ponekada odlaze u stečaj. Bolje bi mu bilo da je šutio jer je samo pokazao kako pojma nema o čemu govori.

f) u gorespomenutim hotelima sam odsjedao nekoliko puta i sa fascinantnom bistrinom se sjećam posljednjeg doručka kojeg sam tamo imao a kada su mi umjesto kave dali Divku ili neki drugi relikt iz prošlosti SFRJ, umjesto juice-a sam dobio razrijeđeni sok od naranče, a hotelski ham_and_eggs mi nisu htjeli pripremiti uopće. Što se mene tiče sustigla ih je svih sudbina i nadam se da će se nešto promijeniti (ne vidim da može na gorje pa je ovo potencijalno dobra prilika)

g) iako će vjerojatno sada krenuti lavina, ministri su nam na dvotjednom godišnjem, ugovor je potpisan i raskidanje ugovora bi samo stvorilo novi prostor fondovima da traže još više; mislim da je vlada ovim potezom legalizirala sve potencijalno mutne igre koje su se oko svega skupa događale te da su i ovi gornjogradski igrači naučili nešto u dosadašnjim propalim projektima (bechtel, sunčani hvar, žužul i sl.) te su ovaj puta stvar toliko brzo odradili da su svi dovedeni pred gotov čin. Da nismo banana država vjerojatno bi zbog ovoga pala vlada.


Misao dana:
I stayed in a really old hotel last night. They sent me a wake-up letter.

hr.digg|prijavi

- 21:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.08.2005., srijeda

and the money kept rolling in (and out)... (3:47, Antonio Banderas, Evita, 1996)

Danas sam se silom prilika provozao pokraj maksimirskog stadiona pa smo malo komentirali vijesticu kako 70% građana grada smatra kako nema smisla niti potrebe dovršiti maksimirski stadion. Moj je stav kako je maksimirski stadion vjerojatno posljednji ostatak feudalizma u hrvata kojeg po mojem mišljenju treba sravniti sa zemljom, a nogometni klub koji na njegovom terenu trenira degradirati u onu ligu koja će mu onemogućiti da nastupa izvan teritorijalnih granica općine pešćenica (ili gradske četvrti kako li se to već danas zove). Naravno, šansa da se stadion sravni sa zemljom je objektivno nikakva, no to samo ilustrira snagu mog stava o tome.

Maksimirski stadion u današnjoj formi je nastao u najboljim Franjinim godinama kada se cijela svita sakupljala po svečanim ložama gdje su se gledale grandiozne utakmice koje su preplaćeni nogometaši uz svekoliki puk poput žrtve prinosili vladarima na gore spomenutoj loži. U tim ložama nisu sjedili smo who_is_who hrvatske, nego i ekipa koju nikada u stvari niti ne gledate u prvome redu, nego oni koji se uvijek nalaze u trećem planu a koje televizijski komentator nikada ne imenuju. To su vjerojatno neki od članova dvije stotine odabranih obitelji koje su trebale iznjedriti hrvatsku na svojim plećima.

Upravo taj koncept dvije stotine obitelji je tipično srednjevjekovno rješenje vladavine nekom banovinom - što je vjerojatno bila Franjina ideja vodilja jer je srednjevjekovno plemstvo u njegovim očima vjerojatno odražavalo vrhunac hrvatstva do tog trenutka. No, u svakoj dobro uređenoj feudalnoj državi imate vladara kojem se potome dodvoravaju različite struje, a nema li boljeg načina nego to učiniti preko njemu omiljenog sporta (moj osobni stav je kako mu to nije bio omiljeni sport nego neka freudovska frustracija iz djetinjstva tj. iz vremena kada je bio direktor kluba iz susjedne nam ali omražene države).

Ukratko, imate bogatu kliku kojoj je poglavar dodijelio različita dobra, a koji njemu zauzvrat kroz nogomet i pripadajući stadion pružaju žrtvu tj. iskazuju poštovanje - atletski građeni pripadnici vlastelinskoga reda na terenu odmjeravaju snage, pogledom ih u stopu prate mlade seljanke, a u intermezzima utakmica pučanstvu se obraćaju spodobe koje po svim svojim mentalnim i komunikacijskim vještinama zadovoljavaju svaku definiciju dvorske lude.

Toliko o stadionu.

Misao dana:
As Fiona slowly drew the heavy velvet curtain aside, her eyes smoldered black, deep, and dark as inside the lungs of a coal miner, although it would be black in anyone's lungs if you could get in there because there wouldn't be any light, even in the pink ones of people who don't smoke.

hr.digg|prijavi

- 21:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.08.2005., ponedjeljak

computer love... (6:20, Balanescu Quartet, Possessed, 1992)

Pažnja, slijedi rijetki autobiografski detalj kao uvod u vrhunac jučerašnjeg dana koji se zbio u technomaxu u king crosssu;

Moj prvi doticaj s računalima je bio negdje kada sam imao šest godina, neposredno prije odlaska u osnovnu školu a kada sam u tadašnjem pinirskom domu marko orešković na ribnjaku vidio prvo računalo u životu. Riječ je bio o računalu koje se zvalo KAG2000 a kojeg je (kasnije sam naučio) Branimir Makanec došvercao u dijelovima iz Londona, sastavio i u pogon ostavio u pionirskom domu. Računalo je bilo spojeno na crno bijeli Iskrin televizor, imalo je lošu i preglomaznu tastaturu, nije bilo načina da se bilo što snimi (diskete su bile stvar pluskvamperfekta ali u futuru ako me razumijete). Računalo me fasciniralo jer sam mogao napisati programčić koji bi onda radio ono što sam mu rekao (a to se svodilo na 10 print "moje ime", 20 goto 10 :). Negdje u drugom ili trećem razredu kada su se počele pisati zadaćnice morali smo napisati zadaćnicu o najboljem prijatelju i tada sam napisao kako je moj najbolji prijatelj kompjutor te sam nakon toga završio u radničkom dolu kod psihologa na promatranju. Danas očigledno spadam u grupu AlphaGeek-ova, pijem coca&colau, uvjeren sam kako se u mcdonaldsu dobro hranim i smatram microsoftov softver jako dobrim.

Anyway.

Jučer sam u technomax dućanu u kingcrossu odmah na ulazu spazio joystick koji u sebi ima 30 video igrica, a za svega 230kn. Ono što se desilo nakon toga je da sam otkrio kakio je ekipa u kučište joysticka strpala full-blown Commodore 64 koji je pogonjen sa četiri AA baterije (not included). 230kn za dio djetinjstva nije skupo.

Misao dana:
I bought some batteries, but they weren't
included. So I had to buy them again.

hr.digg|prijavi

- 19:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.08.2005., nedjelja

eye of the tiger... (3:52, Survivor, The Best Of 1980-1990 Vol. 2, 1990)

Gledao sam prije neki dan "kung fu husle" i toplo ga preporučam ako ste željni dobre komedije. Inače ne gledam non-hollywood produkciju no ovo sam iz nekog čudnog razloga otišao pogledati (što ću; pijem coca&colu, dobro se hranim u mcdonaldsu i trošim microsoft software). Ukratko, ako se želite dobro nasmijati i vidjeti brdo žestoke tučnjave ali bez pretjerano krvavih momenata odite pogledati ovaj film. (kao naslov posta sam htio pronaći "everybody was kung-fu fighting" no izgleda da to nemam u mojoj kolekciji)

Praznik koji smo proslavili se zove dan domovinske zahvalnosti što je kakav takav prijevod američkog thanksgiving dana, no uz sasvim drugačije motive. Zanimljivo je to kako su nam se istočni susjedi naglo aktivirali na temu Oluje i u totalno ozbiljnom tonu svemu skupa pridodali različite pridjeve koji su uglavnom neprimjereni. Nisam bio u Srbiji dugi niz godina no kroz neke političke emisije koje tu i tamo u dijelovima pogledam preko BK programa vidim da ti ljudi i dalje ne razumiju što im se dogodilo, a i ako krenu o tome razgovarati onda su (što bi američki psihoterapeuti rekli) u žestokom "denial-u". Mislim da njima još uvijek slijedi jedno opako otrežnjenje jer oni čini se ne kuže kako je trenutno Srbija manja nego što je ikada bila.

Ružno je to što nam je izzviždalo Mesića u Kninu. Smatram da predsjednik države, kao jedina direktno odabrana osoba zaslužuje minimalnu količinu poštovanja. Iako za Mesića ima materijala da ga se tu i tamo opere, istina je i da ima više nego što je dopušteno propusta, no to i dalje ne bi smjelo biti dovoljno razloga za takvu sustavno nepoštivanje institucije predsjednika. Tim više, što mu je u Kninu bok uz bok stajao Sanader koji je pak predvodnik i po svim kriterijima nasljednik politike koja je stvorila sva događanja do 1990-1995 (valjda sa zaslugama u kreiranju domovine koje HDZ tako uporno prisvaja ide i i odgovornost za konsekvence koje su iz toga proistekle).

Fascinira me ta jednoobraznost desno orijentirane populacije koja ne želi poštivati legitimno odabrani vrhovni autoritet, dok istovremeno sustavno ignorira svoje vlastite političke predstavnike u vlasti koji aktivno zagovaraju i provode sve ono što su izzviždali Mesiću.

Da li smo mi, kao graničari zapada i istoka tijekom godina postali slični onima zbog kojih smo granicu sagradili, ili pak iz sasvim različitih razloga posežemo za istim metodama i svi skupa guramo glavu u pijesak (koji pak kao metafora označava bijeg od svega onoga što se desilo, bilo to dobro ili zlo)?

Misao dana:
I know Karate, and several other Japaneese words.

hr.digg|prijavi

- 16:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.08.2005., srijeda

the dogs of war... (6:05, Pink Floyd, A Momentary Lapse of Reason, 1987)

Slijedi nam praznik (čiji naziv ne znam točno), a koji koincidira s godišnjicom Oluje.

Cijela priča polako dostiže tragikomični karakter epskih dimenzija jer smo iz domovinskog rata napravili cirkusku predstavu u kojoj sudjeluje cijelo selo. Prva bitna stvar koja me strašno smeta, a na koju se spotičem svaki dan su nagomilana prava tzv. branitelja a koja polako prelaze svaku normalnu granicu. Posljednji primjer tome je upisivanje djece branitelja bez prijemnog ispita. Ajde, da im se plati školarina tu čak ne bih imao ništa protiv, no da se upisuju bez ikakvog kriterija ne vidim razloga. Dobiti ćemo kroz dvadeset-trideset godina opet kastu partizanske djece koja će sustavno HDZovim stopama i kroz generaciju dvije voditi državu stabilno nizbrdo? Da li mi netko može objasniti taj fenomen.

Zabavan mi je bio i onaj lik koji je vratio Pančiću nogu, a kojeg je Suzana zaposlila kao "savjetnika". Cijela priča vezana za dotičnog gospodina je bila povezana s činjenicom da mu je odlukom komisije ukinuto pravo na pomoć druge osobe (a što nosi neku solidnu paru mjesečno, paru veću od osobnih dohodaka mnogih) i ovaj se s pravom osjetio pogođenim. Ono što novinari na neku foru nisu skužili, je da se na vraćanje noge čovjek dopeljao u novom novcatom passatu - što njegovu cijelu akciju čini u najmanju ruku licemjernom.

Zabavna mi je i činjenica kako su HDZovci uredno sjedili i posjećivali i darivali prosvjednike na markovu trgu što od jučer više nije moguće. Očekivao sam da će policija biti mudrija i da jednostavno neće apsolutno ništa napraviti tijekom jučerašnjeg prosvjeda no to se nije dogodilo. Čini se da riječ policija i inteligencija ne mogu biti u istoj rečenici a da se pritom međusobno ne izuzimaju.

Tragikomično mi je da je svatko tko je praktički prošao ulicom u kojoj se našao vojni odsjek tijekom domovinskog rata postao branitelj. Ne razumijem to, ako imamo pola milijuna ljudi koji su u ratu sudjelovali, izuzmemo žene, djecu i starce, pa potom oduzmemo one koji su morali ostati da bi država uopće postojala a kamoli funkcionirala ispada da smo svi bili u ratu. Zašto sada svi ti ljudi moraju imati privilegije, osobito oni na trećoj liniji koja je bila dobar dio vremena u zagrebu ili hrvatskom zagorju? (sjećam se kako sam 1992 u uniformi hodao po gradu dok se ekipa vozala s skupocjenim automobilima vukovarskih tablica, a sve u času kada vukovar uopće nije bio u našim rukama; uniformu sam po gradu imao jednom ili dvaput ukupno)

Tragična je priča o ljudima koji su nestajali (s ove ili one strane), a o čemu se počelo razgovarati tek danas.

Eto i malo Shakespeare-a iz čega možete shvatiti značenje fraze "dogs of war" (btw. ovo govori Antonio u Cezaru):

O, pardon me, thou bleeding piece of earth,
That I am meek and gentle with these butchers!
Thou art the ruins of the noblest man
That ever lived in the tide of times.
Woe to the hand that shed this costly blood!
Over thy wounds now do I prophesy,-
Which, like dumb mouths, do ope their ruby lips,
To beg the voice and utterance of my tongue-
A curse shall light upon the limbs of men;
Domestic fury and fierce civil strife
Shall cumber all the parts of Italy ;
Blood and destruction shall be so in use
And dreadful objects so familiar
That mothers shall but smile when they behold
Their infants quarter'd with the hands of war;
All pity choked with custom of fell deeds:
And Caesar's spirit, ranging for revenge,
With Ate by his side come hot from hell,
Shall in these confines with a monarch's voice
Cry 'Havoc,' and let slip the dogs of war;
That this foul deed shall smell above the earth
With carrion men, groaning for burial.


Misao dana:
Na djelu je grijeh struktura što su ih
omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni
cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice.

hr.digg|prijavi

- 08:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.08.2005., utorak

book of days... (2:55, Enya, Shepherd Moons, 1988)

Imam još nekoliko dobrih citata sa Bulwer-Lytton Fiction Contest ovaj puta vintage 2004:

It was a dark and stormy night--actually not all that dark, but more dusky or maybe cloudy, and to say "stormy" may be overstating things a bit, although the sidewalks were still wettish and smelled of ozone, and, truth be told, characterizing the time as night is a stretch as it was more in the late, late afternoon because I think Oprah was still on.

Detective Micky Blarke arrived on the scene at 2:14 am, and gave his cigarette such a severe pull that rookie Paul Simmons swore the insides of the detective's cheeks touched, but the judge indicated that that amount of detail was not necessary in his testimony, and instructed the jury to disregard that statement.

The thing that goes back and forth inside the old grandfather clock swung like a pendulum.

Africa: a land of deserts and jungles, a land of wars ancient and recent, ravaged by disease and famine and yet the source of nine-tenths of the world's diamonds, a land of gigantic waterfalls and the great Rift Valley, the very source of all humanity, a land 6000 miles away from where this story takes place.

Maynard Fimble was told that "you can't compare apples and oranges," but, he thought, they are both eatable, grow on trees, are about the same size, are good for you, have a peel, come in many varieties, and are approximately round in shape, thus, to his horror and guilt, he realized that he was comparing them and wondered what punishment awaited him and on whose order.


Misao dana:
I always wanted to read a book, but how to choose which one?

hr.digg|prijavi

- 11:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.08.2005., ponedjeljak

so happy birthday... (6:24, Laurie Anderson, Talk Normal: The Laurie Anderson Anthology (Disc 1), 2000)

It was a dark and stormy night.

Jučer je mom blogu bio prvi rođendan. Iako je vrijeme za neke osvrte na prošla pisanja ili barem za statistike nisam stigao prevrtiti postove, a statistika mi se čini bedastom.

U petak 29.og srpnja bio je sysadmin day. Imam link na genijalni video vezan za to: http://www.deadtroll.com/index2.html?/sysadmin/sysswf.html~content. Vjerujte mi morate tamo svratiti i vidjeti taj spot.

In other news: prije neki dan je završen natječaj za "worst opening in literature". Kako je neprecizno to bilo preneseno u medijima ne radi se o najgorem paragrafu u literaturi u protekloj godini nego govorimo o najgorem početnom paragrafu neke knjige. Pobjednike svih kategorija, poneke runner-ups ali i dishonorable mentions možete pronaći ovdje. A moja selekcija slijedi:

It was high noon in the jungles of South India when I began to recognize that if we didn't find water for our emus soon, it wouldn't be long before we would be traveling by foot; and with the guerilla warriors fast on our heals, I was starting to regret my decision to use poultry for transportation.

The woods were all a-twitter with rumors that the Seven Dwarves were planning a live reunion after their attempted solo careers had dismally sputtered into Z-list oblivion and it was all just a matter of meeting a ten-page list of outlandish demands (including 700-threadcount Egyptian cotton bedsheets, lots of white lilies and a separate trailer for the magic talking mirror) to get the Princess Formerly Known As Snow White on board.

When Mr Bilbo Baggins of Bag End announced that he would shortly be celebrating his eleventy-first birthday, his children packed his bags and drove him to Golden Pastures retirement complex just off Interstate 95.

It was a dark and stormy night, although technically it wasn't black or anything -- more of a gravy color like the spine of the 1969 Scribner's Sons edition of "A Farewell to Arms," and, truth be told, the storm didn't sound any more fierce than the opening to Leon Russell's 1975 classic, "Back to the Island."

"Why does every task in the Realm of Zithanor have to be a quest?" Baldak of Erthorn, handyman to the Great Wizard Zarthon, asked rhetorically as he began his journey began to find the Holy Hammer of Taloria and the Sacred Nail of Ikthillia so Baldak could hang one of Zarthon's mediocre watercolors, which was an art critique Baldak kept to himself unlike his predecessor, whom Zarthon turned into the Picture Frame of Torathank.

The dragon cast his wet, rheumy eyes, heavy-lidded with misery, over his kingdom-a malodorous, rot-ridden swamp, with moss cloaking brooding, gloomy cypresses, tree trunks like decayed teeth rising from stagnant ponds, creatures with mildewed fur and scales whom the meanest roadside zoo would have rejected--and hoped the antidepressants would kick in soon.

Long, long ago in a galaxy far away, in General Hospital born I was, and quite happy were my parents, but when a youngling still I was, moved we did.

Derwin Thoryndike vowed to place a 14-carat engagement ring on the finger of Glenda-Sue Ellington, so now all he had to do was save up enough money to buy the ring, get it inscribed, and then locate a person named Glenda-Sue Ellington and convince her to marry him.


Misao dana:
Long, long ago in a galaxy far away, in General Hospital born I was, and quite happy were my parents, but when a youngling still I was, moved we did.


hr.digg|prijavi

- 08:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< kolovoz, 2005 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Mračni blog od 3. ožujka 2006. godine posluje na novoj adresi:

http://mrak.org



Osvježite svoje bookmarke i podesite svoje RSS feedove.

Bestseler 2.0 blogerska mreža

u slučaju panike
mracni.blog(a)gmail.com




Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima.


0