Preko vikenda sam bio u Dubrovniku i skužio sam kako neovisno o broju letova koje napravim svaki puta u avionu imam određenu dozu straha neovisno o statistici koja kaže da bih trebalo letjeti svaki dan slijedećih tisuću godina da se nešto dogodi. Vjerojatno sama činjenica da sam tamo gore, a kuće, ceste i automobili tamo ispod jako maleni i izvrnutost tog osjećaja u odnosu na svakodnevnu perspektivu kaže kako nam tamo gore nije mjesto. Dodatnu težinu donosi i činjenica kako bi svaki neželjeni događaj bio finalnog karaktera (ako ignoriramo onu jednu srpsku stjuardesu koja je preživjela pad s 13.000m - što je u njezinom slučaju bila odlična prilika da počne biti religiozna ako to nije bila do tog trenutka).
Anyway, u Dubrovniku sam imao susret s nekolicinom amerikanaca koji su doputovali trećim najvećim cruiserom na svijetu. Kako su očekivali ne znam ni ja sam što, bili su fascinirani Dubrovnikom a osobito ih se dojmio stradun čije kamenje onako lijepo sjaji i nije im baš bilo jasno tko lašti te kamene ploče.
U šesterosatnom obilasku Dubrovnika fascinirani su ostali arhitekturom i kulturom (što sam totalno očekivao), karlovačkom pivom (koja je objektivno vrlo dobra piva) i lunch menijem koji je uključivao "roasted pork" iliti odojka u jednom od steak restorana u Dubrovniku (I did not see that coming). Pokazao sam im Croata kravata dućan u kojem su se podosta olakšali, neke dučanćiće s koraljnim nakitom, a kupili su i nekolicinu šalova/rubaca u samoj luci za koje nisam baš pretjerano siguran da su autentično Dubrovački. Ovo četvero koje sam vozikao okolo, definitivno su potrošili više od prosjeka, a za kraj sam im poklonio svakome i po komad dubrovačkog sapuna.
Šetajući tako kroz Dubrovnik, skužite kako imate nevjerojatnu atrakciju u kojoj malo toga možete ponuditi osim sunca i obilaska grada. Pomorski muzej je malen i nisu sve oznake višejezične, kulinarska ponuda iako kvantitetom bogata nije osobito domišljata uz nekoliko izuzetaka, a turistička zajednica koja bi po meni šakom i kapom dijeliti neke prospektiće s kratkom poviješću Dubrovnika nije bila na ulicama. Povremeno (uglavnom navečer) vidite dva srednjevjekovno obućena stražara, neke likove u starim odijelima koji vam očajnički pokušavaju nešto prodati i to je uglavnom to.
Nekako mislim da nedostaje puno toga iako nemam jasnu sliku što.
Nadam se da im se dopalo.
Glede mojih kulinarskih iskustava, sve se svelo na dvije lokacije i to nezaobilaznu Školu u kojoj sam smazao četiri lokalna sendviča. Radi se naime o sendvičima napravljenim u dubrovačkoj pogači, sa dimjenom šunkom, ovčjim sirom (iz maslinovog ulja ili suhog) te povrćem. Naizgled prilično česta kombinacija, no u ustima skužite da postoji velika razlika.
Druga lokacija je novootvoreni bosanski outlet sa fancy imenom Taj Mahal. Tamo možete pojesti sarajevske ćevape, "veselog bosanca" i niz drugih manje imenom poznatih jela. Čudno je to da su svi lokalni puno govorili o tom lokalitetu, unatoč desetinama drugih restorana i restorančića.