and the money kept rolling in (and out)... (3:47, Antonio Banderas, Evita, 1996)
|
Danas sam se silom prilika provozao pokraj maksimirskog stadiona pa smo malo komentirali vijesticu kako 70% građana grada smatra kako nema smisla niti potrebe dovršiti maksimirski stadion. Moj je stav kako je maksimirski stadion vjerojatno posljednji ostatak feudalizma u hrvata kojeg po mojem mišljenju treba sravniti sa zemljom, a nogometni klub koji na njegovom terenu trenira degradirati u onu ligu koja će mu onemogućiti da nastupa izvan teritorijalnih granica općine pešćenica (ili gradske četvrti kako li se to već danas zove). Naravno, šansa da se stadion sravni sa zemljom je objektivno nikakva, no to samo ilustrira snagu mog stava o tome. Maksimirski stadion u današnjoj formi je nastao u najboljim Franjinim godinama kada se cijela svita sakupljala po svečanim ložama gdje su se gledale grandiozne utakmice koje su preplaćeni nogometaši uz svekoliki puk poput žrtve prinosili vladarima na gore spomenutoj loži. U tim ložama nisu sjedili smo who_is_who hrvatske, nego i ekipa koju nikada u stvari niti ne gledate u prvome redu, nego oni koji se uvijek nalaze u trećem planu a koje televizijski komentator nikada ne imenuju. To su vjerojatno neki od članova dvije stotine odabranih obitelji koje su trebale iznjedriti hrvatsku na svojim plećima. Upravo taj koncept dvije stotine obitelji je tipično srednjevjekovno rješenje vladavine nekom banovinom - što je vjerojatno bila Franjina ideja vodilja jer je srednjevjekovno plemstvo u njegovim očima vjerojatno odražavalo vrhunac hrvatstva do tog trenutka. No, u svakoj dobro uređenoj feudalnoj državi imate vladara kojem se potome dodvoravaju različite struje, a nema li boljeg načina nego to učiniti preko njemu omiljenog sporta (moj osobni stav je kako mu to nije bio omiljeni sport nego neka freudovska frustracija iz djetinjstva tj. iz vremena kada je bio direktor kluba iz susjedne nam ali omražene države). Ukratko, imate bogatu kliku kojoj je poglavar dodijelio različita dobra, a koji njemu zauzvrat kroz nogomet i pripadajući stadion pružaju žrtvu tj. iskazuju poštovanje - atletski građeni pripadnici vlastelinskoga reda na terenu odmjeravaju snage, pogledom ih u stopu prate mlade seljanke, a u intermezzima utakmica pučanstvu se obraćaju spodobe koje po svim svojim mentalnim i komunikacijskim vještinama zadovoljavaju svaku definiciju dvorske lude. Toliko o stadionu. Misao dana: As Fiona slowly drew the heavy velvet curtain aside, her eyes smoldered black, deep, and dark as inside the lungs of a coal miner, although it would be black in anyone's lungs if you could get in there because there wouldn't be any light, even in the pink ones of people who don't smoke. |
