Pažnja, slijedi rijetki autobiografski detalj kao uvod u vrhunac jučerašnjeg dana koji se zbio u technomaxu u king crosssu;
Moj prvi doticaj s računalima je bio negdje kada sam imao šest godina, neposredno prije odlaska u osnovnu školu a kada sam u tadašnjem pinirskom domu marko orešković na ribnjaku vidio prvo računalo u životu. Riječ je bio o računalu koje se zvalo KAG2000 a kojeg je (kasnije sam naučio) Branimir Makanec došvercao u dijelovima iz Londona, sastavio i u pogon ostavio u pionirskom domu. Računalo je bilo spojeno na crno bijeli Iskrin televizor, imalo je lošu i preglomaznu tastaturu, nije bilo načina da se bilo što snimi (diskete su bile stvar pluskvamperfekta ali u futuru ako me razumijete). Računalo me fasciniralo jer sam mogao napisati programčić koji bi onda radio ono što sam mu rekao (a to se svodilo na 10 print "moje ime", 20 goto 10 :). Negdje u drugom ili trećem razredu kada su se počele pisati zadaćnice morali smo napisati zadaćnicu o najboljem prijatelju i tada sam napisao kako je moj najbolji prijatelj kompjutor te sam nakon toga završio u radničkom dolu kod psihologa na promatranju. Danas očigledno spadam u grupu AlphaGeek-ova, pijem coca&colau, uvjeren sam kako se u mcdonaldsu dobro hranim i smatram microsoftov softver jako dobrim.
Anyway.
Jučer sam u technomax dućanu u kingcrossu odmah na ulazu spazio joystick koji u sebi ima 30 video igrica, a za svega 230kn. Ono što se desilo nakon toga je da sam otkrio kakio je ekipa u kučište joysticka strpala full-blown Commodore 64 koji je pogonjen sa četiri AA baterije (not included). 230kn za dio djetinjstva nije skupo.