Gledao sam prije neki dan "kung fu husle" i toplo ga preporučam ako ste željni dobre komedije. Inače ne gledam non-hollywood produkciju no ovo sam iz nekog čudnog razloga otišao pogledati (što ću; pijem coca&colu, dobro se hranim u mcdonaldsu i trošim microsoft software). Ukratko, ako se želite dobro nasmijati i vidjeti brdo žestoke tučnjave ali bez pretjerano krvavih momenata odite pogledati ovaj film. (kao naslov posta sam htio pronaći "everybody was kung-fu fighting" no izgleda da to nemam u mojoj kolekciji)
Praznik koji smo proslavili se zove dan domovinske zahvalnosti što je kakav takav prijevod američkog thanksgiving dana, no uz sasvim drugačije motive. Zanimljivo je to kako su nam se istočni susjedi naglo aktivirali na temu Oluje i u totalno ozbiljnom tonu svemu skupa pridodali različite pridjeve koji su uglavnom neprimjereni. Nisam bio u Srbiji dugi niz godina no kroz neke političke emisije koje tu i tamo u dijelovima pogledam preko BK programa vidim da ti ljudi i dalje ne razumiju što im se dogodilo, a i ako krenu o tome razgovarati onda su (što bi američki psihoterapeuti rekli) u žestokom "denial-u". Mislim da njima još uvijek slijedi jedno opako otrežnjenje jer oni čini se ne kuže kako je trenutno Srbija manja nego što je ikada bila.
Ružno je to što nam je izzviždalo Mesića u Kninu. Smatram da predsjednik države, kao jedina direktno odabrana osoba zaslužuje minimalnu količinu poštovanja. Iako za Mesića ima materijala da ga se tu i tamo opere, istina je i da ima više nego što je dopušteno propusta, no to i dalje ne bi smjelo biti dovoljno razloga za takvu sustavno nepoštivanje institucije predsjednika. Tim više, što mu je u Kninu bok uz bok stajao Sanader koji je pak predvodnik i po svim kriterijima nasljednik politike koja je stvorila sva događanja do 1990-1995 (valjda sa zaslugama u kreiranju domovine koje HDZ tako uporno prisvaja ide i i odgovornost za konsekvence koje su iz toga proistekle).
Fascinira me ta jednoobraznost desno orijentirane populacije koja ne želi poštivati legitimno odabrani vrhovni autoritet, dok istovremeno sustavno ignorira svoje vlastite političke predstavnike u vlasti koji aktivno zagovaraju i provode sve ono što su izzviždali Mesiću.
Da li smo mi, kao graničari zapada i istoka tijekom godina postali slični onima zbog kojih smo granicu sagradili, ili pak iz sasvim različitih razloga posežemo za istim metodama i svi skupa guramo glavu u pijesak (koji pak kao metafora označava bijeg od svega onoga što se desilo, bilo to dobro ili zlo)?