Bio sam dakle jutros u američkom veleposlanstvu kako bih si izvadio vizu. Preko njihovog interneta skinete i ispunite sve formulare, lijepo to isprintate, uslikate se na fotografiju odgovarajuće (ali, vidi čuda, nestandardne veličine) i online ugovorite sastanak. Nakon što odaberete termin isprintate si taj list papira na kojem ogromnim slovima (nepristojno velikim) piše da morate biti točno tada na razgovoru, da ako zakasnite you may kiss your visa goodbye i općenito da nema smisla niti da kampirate prije veleposlanstva ako ste nadobudno odlučili doći ranije.
Nakon što sam zakasnio desetak minuta radi prometnog čepa u Buzinu (valjda svi Msanovci idu na posao) uletio sam unutra zadihan i sav u panici.
Na razgovor sam čekao dva sata.
Pročitao sam antikni primjerak Scientific America, Forbes i na kraju, u krajnjem očaju pročitao i Entertainment weekly u kojem sam naletio na veći density tračeva o Brintey Spears i nekom liku Kevinu nego što to budem u ostalim sredstvima priopćavanja.