Slijedi nam praznik (čiji naziv ne znam točno), a koji koincidira s godišnjicom Oluje.
Cijela priča polako dostiže tragikomični karakter epskih dimenzija jer smo iz domovinskog rata napravili cirkusku predstavu u kojoj sudjeluje cijelo selo. Prva bitna stvar koja me strašno smeta, a na koju se spotičem svaki dan su nagomilana prava tzv. branitelja a koja polako prelaze svaku normalnu granicu. Posljednji primjer tome je upisivanje djece branitelja bez prijemnog ispita. Ajde, da im se plati školarina tu čak ne bih imao ništa protiv, no da se upisuju bez ikakvog kriterija ne vidim razloga. Dobiti ćemo kroz dvadeset-trideset godina opet kastu partizanske djece koja će sustavno HDZovim stopama i kroz generaciju dvije voditi državu stabilno nizbrdo? Da li mi netko može objasniti taj fenomen.
Zabavan mi je bio i onaj lik koji je vratio Pančiću nogu, a kojeg je Suzana zaposlila kao "savjetnika". Cijela priča vezana za dotičnog gospodina je bila povezana s činjenicom da mu je odlukom komisije ukinuto pravo na pomoć druge osobe (a što nosi neku solidnu paru mjesečno, paru veću od osobnih dohodaka mnogih) i ovaj se s pravom osjetio pogođenim. Ono što novinari na neku foru nisu skužili, je da se na vraćanje noge čovjek dopeljao u novom novcatom passatu - što njegovu cijelu akciju čini u najmanju ruku licemjernom.
Zabavna mi je i činjenica kako su HDZovci uredno sjedili i posjećivali i darivali prosvjednike na markovu trgu što od jučer više nije moguće. Očekivao sam da će policija biti mudrija i da jednostavno neće apsolutno ništa napraviti tijekom jučerašnjeg prosvjeda no to se nije dogodilo. Čini se da riječ policija i inteligencija ne mogu biti u istoj rečenici a da se pritom međusobno ne izuzimaju.
Tragikomično mi je da je svatko tko je praktički prošao ulicom u kojoj se našao vojni odsjek tijekom domovinskog rata postao branitelj. Ne razumijem to, ako imamo pola milijuna ljudi koji su u ratu sudjelovali, izuzmemo žene, djecu i starce, pa potom oduzmemo one koji su morali ostati da bi država uopće postojala a kamoli funkcionirala ispada da smo svi bili u ratu. Zašto sada svi ti ljudi moraju imati privilegije, osobito oni na trećoj liniji koja je bila dobar dio vremena u zagrebu ili hrvatskom zagorju? (sjećam se kako sam 1992 u uniformi hodao po gradu dok se ekipa vozala s skupocjenim automobilima vukovarskih tablica, a sve u času kada vukovar uopće nije bio u našim rukama; uniformu sam po gradu imao jednom ili dvaput ukupno)
Tragična je priča o ljudima koji su nestajali (s ove ili one strane), a o čemu se počelo razgovarati tek danas.
Eto i malo Shakespeare-a iz čega možete shvatiti značenje fraze "dogs of war" (btw. ovo govori Antonio u Cezaru):
O, pardon me, thou bleeding piece of earth,
That I am meek and gentle with these butchers!
Thou art the ruins of the noblest man
That ever lived in the tide of times.
Woe to the hand that shed this costly blood!
Over thy wounds now do I prophesy,-
Which, like dumb mouths, do ope their ruby lips,
To beg the voice and utterance of my tongue-
A curse shall light upon the limbs of men;
Domestic fury and fierce civil strife
Shall cumber all the parts of Italy ;
Blood and destruction shall be so in use
And dreadful objects so familiar
That mothers shall but smile when they behold
Their infants quarter'd with the hands of war;
All pity choked with custom of fell deeds:
And Caesar's spirit, ranging for revenge,
With Ate by his side come hot from hell,
Shall in these confines with a monarch's voice
Cry 'Havoc,' and let slip the dogs of war;
That this foul deed shall smell above the earth
With carrion men, groaning for burial.