|
|
| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Gdje leptiri na najbolji način iskoriste dan?!
- blog.hr
- i kornjace lete!
- Bjele-lanetove misli..
- sensitive starlight :)
EYESBURN - Shine
Mind my own inna disya madz one food to eat clothes fi wear love fi share message in the music so they gotta be aware who you deal who you trust who you swear
I like you like you know what is true to be strong get along nothing’s wrong hope they never disrespect you take you for a fool cause I’m thinking that you’re really kind a cool
when I see you coming my way I greet life today
climb on a tree just we reach a little energy leaving you be like a bird you haffe free nobody ruler of your destiny turn it to light shine it’s now it never could be forever the very last time
GLUP - Petar Popovic
kako volim biti glup
zabiti oštricu svog jezika u mjesec
i poljubiti hladan vjetar u usta
nesvjesno se igrati prstima
i,kao Bill Gates na tripu,
otpuhnuti zvjezdanu prašinu sa svog šala
rugati se svojim uspomenama
iznervirati do kraja svoje prijatelje
onda ih dovesti na moj teritorij gluposti
postavljati glupa pitanja bivšim curama
razgovarati sa budućim
dok me neki slučajni prolaznik
ne probudi i osmjehom
rasprsne mjehurić u kojem
zaboravljam i opet učim hodati
dok me vlastita savjest
ne prelije iz šupljeg u prazno
kako volim biti mlad
...
tisuće anđela
baterijskim svjetiljkama
traže nas na nebu
budi tiho
možda se ne sjete
da bi mogli biti
na zemlji
...
kako su smiješne
pokvarene neonke
dok zastarjelo trepere
i smiješna si
dok pokušavaš shvatiti
koji mi je vrag večeras
treba mi cijeli život
da bih ti objasnio
što možeš sama
shvatiti u jednoj sekundi
tišine
ostavljam kompas
pored tvornice aluminija
i bacam u rijeku
trenutak u kojem
sam se već predugo zadržao
10 minuta
prije zadnjeg autobusa
voliš me
i ne prepoznaješ
dok grlim
uličnu lampu
OTKAZANA PREDSTAVA - Slaven Slipčević - Slija
Pitala si što se s nama događa
i da li imam vremena
da te u oči pogledam
Htio sam ti ruku uzeti
Ti si se tiho bojala
da je opet ne izgubim
Ima li u ovom proljeću još mjesta za nas?
Loša društva su nam uvijek na suncu stajala
Otkazana predstava, zbog neuke publike
Pod usnama još čuvaš lijeve poljupce
Ponekad ih pronađem
zataškane,
bačene
Pitala si zašto kiša uvijek padne subotom
I da li imam snage da o svemu pričamo
Prehladno je, malena, za dobar odgovor
Odšetali smo skupa mnogo slijepih ulica
Htio bih ti nešto reći
Al' ne znam što osjećam
Možda te još volim,
Možda sam ponosan
Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
- ovo je jedna, meni jako draga pjesma.. morala sam je podijeliti sa svijetom, makar se tek sacica njih osvrce na mene (zasad!)..
hvala prijatelji.. znate da vas volim!
ELEMENTAL - Male stvari
Čudan osjećaj u trbuhu, al nemoj mi ga kvarit
I danas mi je uspjelo – zaljubit se u male stvari
Neki put krivo je jutro, ili stranac što te pozdravi
neki put je kriv hiphop beat ili rif na gitari
Sunce, hvala ti, što si izašlo za mene
Sunce, obećajem, misli su mi pozitivne
Zakoračim u dan bez suvišnih očekivanja
pitanja, nadanja, sita sam skrivanja.
Ljudi su opet sivi, njihov pogled grebe pod
i šutke gaze ubrzano, ne vide plavi svod.
Prezirno se smiju kad skuže da sam sanjar
jer su svjesni di žive i kako žive – jasna stvar.
I znam da je crnjak i da smo zapeli u sridu
u rukavu nosim osmjeh pa ga imam u vidu.
Dopusti mi... da te razoružam
Otpuhni brige, primi sunce što ti pružam
Dobro skriveni u kockice,
mjesto što zovu dom
s crnim povezom prek očiju
ne žude za slobodom
Zrake udare u njih al otpor je uvijek jak
ljudi izvana obasjani u sebi nose mrak
zbog njih nebo se zatvori
zaplače kao dijete
šalje buru da ošamari,
protrese
da se sjete onih malih stvari
zraka i sunca nad njima
da shvate
još uvijek pozitivnih stvari ima
EYESBURN - All Right
No one is divine seems like we all need some time
rocky road we crawling through this heavy land
when you ever lied your friend slowly dying friendship ends mentally we/you slipp to no one
yes we know it’s often still you can’t pretend and emptiness is something that is hard to bend
no I won’t reveal them no like I don’t care them know what the them doing if them think its fair
A unity I greet
A levity I choose
A life prosperity hope we never gonna loose
wish everything is allright please lord have mercy never let them from your sight we all did some wrong from bad we go to worse please give I streight while we movin on
Originally…….
Ovo je valjda prvi put da kod kuce odugovlacim s pisanjem. Cak sam i prije pocetka pisanja promijenila font tu u Wordu (onaj najblizi P-ovom imenu). Imala sam ideju cim sam bila dosla, ali razmisljanje i trenutno upadanje u neku cudnu sjetu odvlacilo me u mekane, tople dimenzije. Mislim da su bile uspomene, ali ponekad bi medju njih zapeli trenuci koji se nikada nisu ni dogodili. Te vrtloge u glavi shvatila sam kao posljedicu citanja Slamniga, pa onda Krleze (iako je to po svoj prilici nemoguce) i D. Ugresic. Pa da, prebaciti krivnju na druge, pogotovo ako su neziva bica, najlakse je. I u ovom izlaganju sam transparentna! Razvikana sam nesvjesno.
Htjela bih se rijesiti te svoje razvikanosti, kao i one neosnovane nade koja me uvijek tjera na razne ludosti. Da, nada jest jedino sto nas drzi na zivotu, ali ja je imam viska, a od viska glava, o, boli!
Sve u svemu, sutra odlazim natrag, bilo je lijepo u dragoj Istri, ali stvarno se veselim novim dozivljajima u dinamici mog Zagreba (svi ga svojataju, pa zasto ne bih i ja, koja ga volim vise od mnogih).
Kad dodjem na posao znam da cu imati vise inspiracije! Zato sada svima samo zelim najsretniju novu godinu, dobar provod za docek, i sebi pozitivnu promjenu na mnogim zivotnim poljima (zao mi je, ali nakon svega imam pravo biti egocentricna!)!
kada dodjem na posao, imam osjecaj kao da sam upala u onaj zagrebacki metro-stil-life. svi su oni pozaboravljali kako je to zivjeti studentskim zivotom (ako su ikad i znali), rade u redakciji i dogovaraju se kako ce poslije ici kupovati cipele (autom, jasno, jer tko je jos vidio putovati gradskim prijevozom!?).
naravno da onda i ja uhvatim sebe kako hodam gradom sa slusalicama na usima (vrlo trendy od mene), kupujem Arenu da bih se nasopala lazima iz zutog tiska, naravno da radim u redakciji (kao moderator, ali nebitno, imam svoj kompjuter i uskoro cu poceti glumiti kako se zivciram zbog printera) i virim iza monitora na jednog slatkog Dalmatinca koji poput pravog muskarca igra Ski Challenge s kolegama. ah, ta divna sportska redakcija nagomilana muskarcima koji ni ne znaju, tako puni testosterona, da su dio zenskog city-imidza (zanimljiva tvorenica). zapravo, svaka od tih zena (nas) ima u pozadini jedan drugi svijet, neke druge muskarce (koji ne furaju obicnu zutu majicu, nego onu s potpisom), imaju svoj stancic i krevet gdje na kraju dana legnu ciste i mirisne, ali izmrcvarene i nimalo zgodno objeshene. u kutovima ociju ostaje ono isto crnilo koje mlijeko za ciscenje nije uspjelo pokupiti, podocnjaci od raznoraznih ekrana isplivaju na povrsinu i sve se skuplja u otuznu osamu mlade zene koja je po danu savrsena i odlicno funkcionira.
e, a da su studenti(ce), vjerojatno bi tada tulumarile s drustvom u zadnjoj birtijesini kod faksa ili se derale na koncertu poznatog benda ili bi se sevile s jednim od onih neodoljivih studenata koje vidjamo po menzama. i sve bi im to ulijevalo nadu u ljepotu bez sminke.
na kraju ostaje svakoj njezino. a ja..uzimam obje varijante!
ovo opet lici na kolumnu, ispricavam se. no nije li i to dovoljan dokaz uplivavanja u metro-stil-life s pocetka price?
neka. moze mi se.
tvrtko je rekao da pisem, pa eto pisem.
opet. pokusat cu biti kraca od proslog posta koji je jedan od mojih drazih, zato sto je u mojoj percepciji ispao kao svrsavanje, multiplo (ako postoji).
bit cu vrlo jednostavna danas, ne muci me predragi (umetnite po zelji jos koji goetheovski epitet) P, upotrijebit cu rijeci Kresimira Pintarica - ..nezaboravno je ono neponovljivo. Ili barem dok ne zaboravimo i time omogucimo da se dogodi ponovo.
bas tako, ja zaboravljam na ocigled. cisto da dokazem svoju tezu da bih bila alfa-muzjak da sam musko.
ljudi se u zadnje vrijeme prilicno bave voajerizmom, pa tako na poslu imam priliku vidjeti cijeli cin seksa iz ceskog big brothera i pretpostavljam da im je bilo dobro premda nisam pogledala do kraja, al dobro su poceli. pa se sjetim pogleda prema meni P-ove cimerice sinoc kad sam usla. najgore mi je sto uvijek uhvatim te voajere na prepad i sta onda napraviti? nabaciti jedan od onih pogleda "ja sam cool, sta imas pokazivati prstom na mene!" blago spustene glave i cudno zavijenih obrva. i nastaviti dalje, jer kao sto rekoh, eto i ja sam pogledala dio tog videa gdje mladi chesi vode ljubav.
sinoc sam odlucila biti trijezna. i bila sam. i smijala se onoj condorskoj pornografiji kada se svima svijet ljulja, pa svojim dupesima cheshkaju kose ili koljena, gle cuda, bas osobe suprotnog spola. jedna je djevojka cak izjavila da joj je P sudbina i prekinula ga u razgovoru sa mnom, on je bio pristojan kao i obicno, a mene to nije previse pogodilo. vise me je zaboljelo injino zagrebanje po mojoj ruci. imala sam drugog posla - biti voajer za tocno odredjene glavne aktere, ukljucujuci i nju i P-a. a on je uredno slozio moj zametnuti sal i dao mi ga na danasnjoj kavi usput me braneci od propovijedi gospona Zdenka. ne znam je li pristao da joj bude sudbina. ah, ti pijani muskarci, sve se stvari dogadjaju prelako. cim nestane struje ili je mi samouvjereno uklonimo.
poput prave dabl-ju (urbane i uzurbane) kozmo-cure, reci cu - on gubi, right?
prolazi jos jedan uzaludan dan.. onda kada imam sastanak sa shefom, pa nas on pila novim glupostima koje moramo raditi, onda kada grupno s moderatorima pijem kavu i oni mi se nenadano svide. pa odem do condora ne rucavsi prije toga, jer hranim se susretima s njim i novom poezijom. da, vratila sam se poeziji, nakon proslotjednog ludovanja za prozom. a on mene hrani novom ceznjom, pa onda na poslu pocinjem plakati zbog pjesama o silovanim djevojcicama, sakrijem se u kuhinju i dim iz condora. sva sreca da nisam nasminkana. navire tok misli kao nikada prije. inspirira me. toliko plave oci ne mogu me natjerati da navucem crnilo na sebe, i konstantno njegovo pruzanje paznje u obliku zute slamke tjera me na neodustajanje (ako uopce postoji ta rijec). zeljela bih biti originalna s njim, nesto kao tragovi u pijesku, kao konceptualne fotografije ostavljene ispod salice i mozda stihovi u praznim vrecicama od secera, pod uvjetom da ih pronadje i pronadje pravu mene, bez amnezije nakon pijanstva i bez drhtavice od gladi. vec samo od gladi za njegovim rukama, pa cak i s onom ruznom posjekotinom jer jos uvijek je nespretan. i oci su mu nespretne kad mi se smijesi jer to ne smije ako smo vec zavrsili taj trip. moj trip, kao i obicno. zbog njega slusam dire straitse iako me nemaju razloga podsjecati na njega. nista me nema pravo podsjecati na njega, a ipak... cak i kada vozac autobusa prijeti sudarom u drugu stodevetku (prema dugavama), valjda iz bolesne strasti za preticanjem, ja i dalje mislim na njega. i fali mi zraka, a znam da cu se smrznuti kad izadjem i izvadim svoje plave ruke jer je 15 minuta prekratko vrijeme da se ugriju. a on je kisnuo za mene onu vecer, i bio spreman na sve, u nekim trenucima ga nisam ni vidjela od oboda svoje ribarske kapice koju mi je ostavio bivsi nakon prekida. kazu da onaj poljubac koji pocne na kisi, ne prestaje tako lako. nas je izgleda prestao i prestaje svakim novim danom kada odlazim i kada odbijamo sljedecu cugu na njihov racun. a on je bio taj koji mi je rekao da je HDZ pobijedio i nije nam uopce bilo vazno to sto nije nikakva pobjeda vec nastavak prepucavanja na jednoj razini sasvim ispod nas. zatim pustam azru - kurvine sinove jer njega je otac s dvije godine vodio na njihov koncert, a sad se bavi raftingom i prica mi o tome. ja ga slusam s pola uha i grlim i mislim da imamo svo vrijeme svijeta.
sportske redakcije danas nema, mirno je, dobili smo telefon za uredski stol, pa smo sada i mi fensi. vizualiziram i cimericu, nasukanog kita kako spava u krevetu do moga pa moram biti tiha kad se vracam s posla. i opet cu biti nemocna da odgodim povratak svojoj sobi.
u mislima ce i dalje biti on. i s njim cu opet biti nemocna. nemocna da vratim onaj kisni poljubac, da izradim konceptualnu fotografiju ili napisem dobar stih. znam da cu i sutra dobiti zutu slamku u cedeviti jer on je covjek sa smislom za detalje i vjerojatno voli da ga vole. pa dobro onda, nek mu bude.
sad idem procitati jos pokoju pjesmu, pa se sakriti u kuhinju i biti zadovoljna sto se bar nisam nasminkala i sto nema sportske redakcije... mozda usput i naglas zapjevam da su mu oci ocean...
ovaj naslov je trebao biti naslov posta koji je trebao nastati u trenucima agonije kvara moga laptopa. naravno, panicnom strahu nije uzrok sam kvar, on se dogodio u trenutku kad sam htjela docarati vam svoju novu zaljubljenost..u zivot! :) i u jednog plavusana mozda mrvicu. :shy:
izborna je nedjelja bila doista divan dan. nakon posla nasla sam se s Tvrkijem, a gdje drugdje nego u Condoru. malo me je napio. i malo sam izgubila ravnotezu pa se nasla tik kraj usana doticnog P-a. on je divan. njegove se oci smiju. a ja bih ga htjela blizu. e, i zato se tih tisucu leptira u mom trbuhu boji. jedna vrlo jednostavna stvar koja mi ne da spavati.
stvari su pozitivne zasad, pozvani smo na tulum. veceras cu znati. da ili ne. voljela bih se opet sudariti s njegovim usnama i onda kao slucajno ostati tamo. na jedno..hm..pa neodredjeno vrijeme. ali bojim se. bojim se da cu biti povrijedjena u startu, kao mnogo puta dosad. a za promjenu sam stvarno krenula polako. osim onog nepromisljenog pijanog zaleta u njegov zagrljaj. mora da su ruke krive. ima prekrasne ruke. i velike plave oci u koje valjda stanu i more i Cetina. i ja u plavom dzemperu nakratko.
hajde, veceras me iscijedi iz gutljaja lose rakije i pljuni u lice svim prethodnim kolegama iz tercijarne klase.
hajde, mozes biti dlan i ja mogu biti kap.
samo nam je mig potreban...
