;2/6yzu.jpg)
Mozgalice
31.03.2006., petak
FRANCUZI STUPAJU NA SCENU
|
Nedaleko od Parisa u Saint Clue odigran je mali match turnir, drugi u dugoj povijesti šaha. Inicijativa za ovaj turnir potekla je od Engleza, vjerovali su da je Lewis dovoljno jak da Francuzima preotme primat. Istini za volju mora se priznati da je sa Deschapelleom bilo veoma teško utvrditi uvjete jednog normalnog matcha. On se je smatrajući toliko superiornim uporno zahtijevao da stalno igra kao crni , uz ustupak pješaka (f7) i poteza. Nemajući drugog izlaza Lewis je pristao, poslje tri odigrane partije ( dvije su završene remijem a jedna pobjedom Lewisa ), match je bio prekinut jer je Lewis odbio dalje igrati uz ustupak. Organizatori su umjesto Lewisa uvrstili drugog engleza Cochranea, koji je pristao na Deschapellesove uvjete. Partije između La Bourdonnaisa i Cochranea su igrane bez ustupka. Turnir u Saint Clueu je bio «Waterloo» sa bivšeg Napoleonovog generala. Deschapelles je doduše tek 1824. priznao La Bourdonnaisovu nadmoćnost. Na turniru La Bourdonnais pobjedio je Cochranea sa 6:1 a Deschapellesa sa 7:0, Deschapellles je pobjedio Cochranea sa 7:0.  Prvi koji je osporio La Bourdonnaisov primat bio je Irac McDonnell. Oni su u prostorijama Westminsterskog šah kluba u Londonu odigrali 1834. seriju matcheva. To su bili prvi od velikih matcheva prošlog vijeka. Uvjeti matcheva su se mijenjali. Igrali su na bolji rezultat od određenog broja partija ne računajući remije. Poslije remijem završene partije igrala se nova sa istom bojom figura.Ukupno je odigrano šest matcheva. Prvi, treći, četvrti i peti dobio je La Bourdonnaisa, McDonnell je dobio drugi, a šesti je bio prekinut pri vodstvu Irca. Pobjeda u «Westminsterskom maratonu» još više je učvrstila La Bourdonnaisu vodeću poziciju, kome do smrti 1840. nitko nije osporavao primat. |
- 19:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #
30.03.2006., četvrtak
FRANCUZI STUPAJU NA SCENU
  Prvih decenija XVIII vijeka vodeću poziciju zauzima Francuz Legal, naraštajima poznat po daleko čuvenom matu. Legal je najavio novu francusku eru šaha. Pojava Philidora (Filidora)  nije samo potvrda prioriteta i dominacije Francuza već i promocija prve od besmrtnih veličina u šahovskoj povijesti. Oreol nepobjedivog sačuvao je do svoje smrti 1795. godine.  Superiornost i nadmoćnost Philidora se najbolje ogleda u uvjetima pod kojima je igrao matcheve. Tako je 1747. godine u Londonu pobjedio Engleza Stammu u matchu od 10 partija stalno vodeći crne figure. Rezultat je bio 8:2, Philidor je dobio 8 partija, jednu izgubio, a jedna je završena remijem koji se računao u korist Stama. Jansena je pod istim uvjetima pobjedio 4:1. To je vrijeme kad se šah iz dvorova i visokih aristokratskih krugova preselio u javne lokale i ekskluzivne klubove. Tako je u Parizu u čuvenom «Regenceu»(Režansu) 1755. godine, odigran match između Philidora i Legala. Na početku Philidorove karijere, profesor je učeniku davao i topa fore. Sada je učenik toliko napredovao da je profesor Legal bio glatko i lako potučen. Stupanj njegove superiornosti se iskazivao činjenicom da više nije igrao pojedine matcheve već simultanke s najjačim, često s pojedincima igrajući na slijepo. Philidorov autoritet je bio neosporan, jedini koji bi mu se mogao donekle suprostaviti bio je Talijan Ponziani koji ga je nadživio za godinu dana.  Do njihovog matcha nije, na žalost, nikada došlo, a s Ponzianiem nestala je i «Talijanska škola» tako značajna za razvoj šahovske misli. Početkom XIX vijeka smatra se najjačim Francuz Deschapelles (Dešapel). 1821. godine desio se jedan od najznačajnijih događaja u povijesti šaha. |
- 18:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
29.03.2006., srijeda
Dominacija talijanske škole
|
Do 1606. šahovskim svijetom «vlada» Polerio, potomstvu poznatiji kao teoretičar i šahovski pisac. Te godine ga u Rimu pobjeđuje Sicilijanac Cascio. Bio je to period apsolutne dominacije talijanskog šaha. Dvadesetih godina XVII vijeka za neokrunjenog kralja priznat je Gioachino Greco. Njegova dominacija bila je najizrazitija. Budući je s lakoćom pobjedio sve Talijane, proputovao je Europom kao prvi šahovski profesionallac. 1621. je u Parisu pobjedio tri vodeća francuska igrača. Somon de la Salea, De Namura i Karabena. Za ove pobjede bio je nagrađen, sa za to vrijeme fantastičnih 5000 talira u zlatu. Slijedeće 1622. prelazi La manche i u Londonu bivaju potučeni vodeći Englezi. Vrativši se 1624. godine u Paris pružio je revanš francuzima. Godine 1626. odlazi u Španjolsku kao gost Filipa IV. Španjolci su doživjeli sudbinu ostalih igrača Europe.  Odluku da otputuje u «novi svijet» Ameriku, Greco sigurno nije donio iz šahovskih razloga. Tamo, u to vrijeme kad se osvajao «divlji zapad«, na šah nitko vjerojatno nije ni mislio. U Europi Greco je igrajući šah odlično zarađivao, mnogo je putovao i bio rado viđen gost na mnogim dvorovima. Teško je shvatiti koji su to motivi koji su ga naveli da otputuje u nepoznato. U Americi je i umro 1634. godine. U istoj mjeri u kojoj je Greco bio superioran u odnosu na svoje suvremenike poslje njegove smrti je zavladala «uravnilovka». Nema igrača koji bi se snagom svoje igre uspio nametnuti. Gotovo sto godina šahovski svijet ne priznaje ni jednog igrača za vodećeg. Kroničari su ipak uspjeli iz sivila prosječnosi isčupati nekoliko imena., izdvajajući Francuza Nikolaja koji je živio i igrao u Parisu kao najuspješnijeg igrača druge polovine XVII vijeka i Talijana Grota kao najjačeg s kraja sedamnaestog i početka osamnaestog vijeka. U Španlolskoj, koja je početkom XVI vijeka imala svijetski primat, šah je u dubokoj stagnaciji. |
- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.03.2006., utorak
Dominacija talijanske škole
|
Na revanš se nije dugo čekalo. Španjolski kralj Filip II je na svom dvoru u Madridu 1575. godine organizirao sada već međunarodni turnir a ne samo match. Uvjeren u pobjedu svog podanika Lopeza, monarh je ukazao gostoprimstvo Talijanima Leonardu i Boiu. Španjolsku su zastupali spomenuti Lopez i Ceron. Pobijedio je neočekivano Leonardo. Odlučujući match između Leonarda i Lopeza bio je veoma uzbudljiv. Prve dvije partije dobio je relativno lako Lopez, ali se Leonardo revanširao trima uzastopnim pobjedama.  Tako je Giovanni Leonardo di Bona, prozvan «Il Puttino» zbog malenog rasta, postao najveći igrač Europe. Prvi izazov uslijedio je od zemljaka Boia. Na spomenutom turniru u Madridu Boi je pobjedio Leonarda pa je smatrao svojim pravom izazvati ga na naknadni match, do kojega je došlo u samom Madridu iste godine. Poslije trodnevne borbe pobjedio je lako i uvjerljivo Leonardo. Bogato nagrađen Od Filipa II, Leonardo je pružio priliku i drugoj dvojici Španjolaca Mendranu i Skobarneu, obojicu potukavši, otputovao je u Lisabon gdje se susreo i pobjedio vodeće igrače Portugala. Šahovska literatura tog vremena isključivo se bavila teorijom šaha, odnosno otvaranjima, pa su ostala samo zabilježena otvaranja pojedinih partija. Zasluga za to pripada Giuliu Cesaru Poleriu trećem Talijanu na «Španjolskoj turneji». Vrativši se u Italiju, Leonardo je uživao titulu najboljeg sve do 1587. godine kada umire otrovan u svojoj 45. godini. Surova je istina da ga je otrovao neki konkurent ne mogavši preboljeti poraze za ploćom. Primat je prešao na Paola Boia ali i njega 1598. godine kao sedamdesetogodišnjaka zla sudbina sustiže , umire otrovan kao i prethodnik. |
- 22:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.03.2006., ponedjeljak
Prapovijest borbe za šahovsku krunu
|
Čovjek je oduvijek ulagao napore da od zaborava otrgne i za buduće generacije sačuva sjećanje na vrijeme u kojem je živio i dijela koja je stvorio. Kroničari šaha su ostavili oskudne podatke na osnovu kojih smo mi u stanju rekonstruirati povjesni razvoj i evoluciju šaha. Vihori kroz koje je prolazilo čovječanstvo uništili su mnoge dokaze i produkte čovjekovog stvaralaštva, pa ipak, na osnovu onog čime raspolažemo možemo pouzdano utvrditi pojedine faze i stupanj dostignuća šahovske ideje. Nas ovdje ne zanima razvoj šaha kao igre, njegova geneza i metamorfoza od čaturange preko šatranža u šah, čije forme i pravila danas poznajemo, već samo put i razvoj one iskonske čovjekove želje da bude najbolji, da bude iznad ostalih suparnika, borbe za primat u šahu. Uvođenjem pravila velike i male rohade izvršena je završna faza reforme šaha koji je poprimio današnju formu prilagodivši ga menatalitetu i ukusu Europljana. Desilo se to sredinom XVI vijeka u Italiji.  Pedantni i vrijedni kroničari su zabilježili da je do prvog odmjeravanja snaga međunarodnog značaja, došlo u Rimu 1560. godine kada je španjolski svećenik Ruy Lopez pobjedio mladog Talijana Giovannia Leonarda. Bio je to dvoboj koji nije rješavao samo pitanje najboljeg pojedinca Europe, taj match je odlučivao o primatu čitave šahovske škole, talijanske ili španjolske. |
- 21:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.03.2006., subota
Od realnih modela mozga k umjetnoj inteligenciji
|
Postoji nekoliko različitih modela mozga. Jedan primjer takvog modela je Newellov sustav simbola. Drugi model bazira se na kognitivnoj arhitekturi, a primjer treće vrste je konekcijska mreža za vezu između pojedinih djelova mozga. Sve su to zadovoljavajući modeli, ali promatraju mozak iz različitih kuteva. Daleko smo od rješenja Turingova problema, ali znamo da postoji mehanizam koji taj zadatak rješava - to je čovjek. Po svemu sudeći, najbolji način da se razvije zaista inteligentni sustav jest korištenje osobine jedinog inteligentnog sustava u prirodi - ljudskog bića. Mnogo toga znamo o funkcioniranju neurona, relativno dobro poznajemo topologiju mozga i imamo široko razumijevanje osobina ovog sustava. Trudimo se razviti jednostavne neuralne modele koji će moći dostići nivo kognitivne arhitekture. Kad se to postigne, posvetićemo se specijaliziranim modulima pojedinih oblasti u mozgu. Razvojem računalnih neuralnih modela, koji simultano rješavaju veći broj zadataka iz prakse, prevazišli bi se problemi i ograničenost domena od kojih pate današnji sustavi i učinio značajan skok ka stvaranju umjetne inteligencije. Tek tada će i roboti s početka priče možda postati čovjekolika stvorenja u pravom smislu te riječi. Kraj. |
- 08:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.03.2006., petak
Neuralni modeli, kognitivna arhitektura i psihologija
|
Ove tri istraživačke oblasti vezane su uz model umjetne inteligencije zasnovan na načelu rada ljudskog mozga. Postoji obilje radova o ponašanju neurona. Relativno se lako proučavaju jer ih je moguće izolirati. Postoje razne vrste neurona i daleko smo od toga da ih sve u potpunosti razumijemo, ali imamo dosta jasnu ideju o tome kako neuroni funkcioniraju. Međutim, neuralni modeli ne rješavaju probleme života u praksi. Neki od njih obrađuju pitanja u vezi s kratkoročnom memorijom i trajnim vezivanjem. Međutim, još se ne koriste za rješavanje praktičnih problema. Prema tome, kao i kognitivna arhitektura, ovakvi modeli rješavaju specijalizirane probleme i izbegavaju se uhvatit u koštac s pojavama iz stvarnosti. Neki naučnici ulažu napor za stvaranjem simboličkog modela ljudskog saznanja. Ove kognitivne arhitekture koriste se pri opisu ljudskog razmišaljanja. Kad bi ovi modeli bili u potpunosti uspješni, oni bi predstavljali umjetnu inteligenciju. Međutim, to su simbolički sustavi i pate od već opisanih problema. Relativno ih je lako izgraditi tako da funkcioniraju u određenom domenu, ali pokušaji da se izgrade opći sustavi nisu do sada bili uspješni. Psiohologija je relativno razvijena oblast. Tijekom godina, objasnila je široki spektar ljudskog ponašanja, od kratkoročne memorije do slijepih mrlja. Koristi repetitivne zadatke i registrira reakcije na ljudskom mozgu. Proučava strukturu kategorija i faze razvoja. Psihologija je izuzetno široka oblast i dala je brojne teorije o ljudskoj kognitivnoj aktivnosti, ali je još daleko od konačnog rješenja problema. Jasno je da je ovo znanje korisno za razvoj računalnog modela mozga. Zna se kako neuroni okidaju, ali moraju se ispitati i rezultati njihove aktivnosti. Psihologija proučava upravo te pojave, neprestano procjenjujući vjerodostojnost modela i uspoređujući rezultate s psihološkim podacima. |
- 12:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.03.2006., četvrtak
Neuspjeh simboličnih oblika umjetne inteligencije
|
Do početka devedesetih godina prošlog vijeka, dominantni oblik umjetne inteligencije bio je simbolički. Sustavi, kao što je logika, na primjer, zasnivali su se na simbolima kao primitivnim funkcijama (odnosno baznim oblicima). Uređaji su sve zaključki izvodili na osnovu tih simbola: sustav zna da je simbol pas vrsta sisara i da pas obično ima rep, ali nema osjećaj što je zapravo pas. Vjerovalo se da ćemo nekako uspeti definirati sve potrebne odnose. Tako bi pas bio definiran svim parametrima koji se na njega odnose. Dobru analogiju predstavlja "problem kineske sobe". Pretpostavlja se da imate dokument na jednom jeziku koji ne razumijete, recimo kantonskom, i želite ga prevesti na neki drugi jezik koji opet ne znate, recimo mandarinski. Na raspolaganju vam je rječnik koji vam omogućuje prevesti riječ po riječ s jednog jezika na drugi. Marljivo radeći, vi prevedete dokument s kantonskog na mandarinski. Međutim, da li sada razumijete što u dokumentu piše? Jasno je da ne. Na sličan način, program suštinski ne razumije dokument koji prevodi. Ne postoji računalni program koji uspješno prevodi s jednog jezika na drugi. Već 60-tih godina pokazalo se da je prevođenje pomoću uređaja mnogo složenije nego što se mislilo. Iako programi relativno uspješno pomažu ekspertima pri prevođenju, automatski programi za prevođenje nikako ne mogu dostići nivo ni osrednjih prevoditelja. Zaključak nije moguće odmah izvući, ali je vjerojatno potrebno prvo razumjeti dokument da bi se on dobro preveo. Jedan od osnivača umjetne inteligencije, Allen Newell, iznio je hipotezu da su ljudska bića sustavi simbola. Drugim riječima, čovjek funkcionira tako što manipulira simbolima i, općenito, svaki inteligentni sustav mora koristiti simbole. Međutim, to ne znači da ljudi funkcioniraju isključivo putem simboličkog rasuđivanja. Mnogi procesi u mozgu odvijaju se na nivou nižem od simboličkog. Funkcije, kao što su vid, kretanje, pa čak i kategorizacija, obave se prije nego što se donese odluka o simbolu koji će se koristiti. Simbolička umjetna inteligencija je značajna, ali nije sveobuhvatna. Konačno, simbolička umjetna inteligencija pati od problema serijske obrade. Modele umjetne inteligencije uglavnom razvijamo na serijskim uređajima. Ovo se čini logičnim, jer su serijski uređaji sve brži i sve jeftiniji. Međutim, paralelizam je osnovna karakteristika umjetne inteligencije. Različiti sustavi simultano koriste podatke na vrlo složen način. Danas se radi na razvoju paralelnih modela, ali još ne znamo dovoljno o distribuiranim bazama podataka, o paralelnom procesiranju, a još manje o tome kako povezati paralelno procesiranje i distribuirane baze. |
- 11:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #
22.03.2006., srijeda
Sadašnji pravci u istraživanju umjetne inteligencije
|
Veliki dio istraživanja u oblasti umjetne inteligencije svodi se danas na razvoj praktičnih aplikacija. Računalni sustavi sve su uspješniji u pretraživanju podataka, obradi teksta i vida. Veliki uspjeh tih i sličnih sustava doveo nas je do točke gdje se umjetna inteligencija može primjeniti na probleme u realnom životu. Nažalost, ovaj napredak postiže se u vrlo uskom pravcu istraživanja. Današnji sustavi ne mogu riješiti opće probleme. Umjesto toga, moćne metodologije primenjuju se na rješavanje ograničenog broja zadataka. Sve su one vrlo uspješne u rješavanju pojedinačnih malih problema, ali teško mogu dovesti do stvaranja umjetne inteligencije, upravo zbog te svoje bazične limitiranosti. Da bi jedan sustav bio zaista inteligentan, mora biti u stanju razmotriti širok opseg informacija na složen i nedeterministički način. Test uspješnosti jednog takvog općeg sustava je poznati Turingov problem. Ukratko, jedan čovjek razgovara istovremeno sa računalom i s drugim čovjekom. Ako ih prvi čovjek ne može sa sigurnošću razlikovati, tada je računalo inteligentno. Nijedno do sada napravljeno računalo nije se približio ovom rješenju. Svake godine organizira se takmičenje pod nazivom Lebnerova nagrada. Riječ je o velikoj nagradi za prvi sustav koji bude riješio Turingov problem. Ako se istraživanja nastave u sadašnjem pravcu, proći će još mnogo vremena prije nego što se pojavi prvi laureat. Teškoća je u tome što tema razgovora nije unaprijed određena. Može se razgovarati o košarci, kuhanju, ili kućnim ljubimcima. Čovjek ne mora mnogo znati o ovim temama, ali će se razgovor ubrzo voditi u oblasti koju oba sagovornika poznaju. Sadašnji sustavi umjetne inteligencije ograničeni su na uske oblasti. |
- 12:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #
18.03.2006., subota
Između mašte i realnosti
|
Roboti i drugi računalni sustavi, koji posjeduju inteligenciju, odavno su predmet naučne fantastike i horor priča i filmova. Filmska industrija eksploatirala ih je kao veoma zahvalne junake svojih filmskih hitova - od Zabranjene planete, preko poznatog Hall-a iz Kubrickove Odiseje 2001, Lucasove trilogije Ratova zvijezda, do Terminatora, Spielbergove Umjetne inteligencije i Matrix trilogije. U svim ovim filmskim domaštavanjima onoga što realnost ni približno ne nudi, autori, scenaristi, dizajneri i redatelji svojski su se trudili da nas uvedu u svijet neorganskog ali i najčešće superinteligentnog i često superiornijeg "rođaka" daleke budućnosti. Ali, ostaje pitanje, da li ćemo ikada moći stvoriti ono što tako lako uspijeva filmskoj industriji. Jedna od prepreka za dostizanje superiorne i sveobuhvatne svijesti leži u Gedelovom teoremu nekompletnosti da jedan formalni sustav ne može dokazati svoju vlastitu konzistentnost. Jedan sustav umjetne inteligencije može imati enormno veliku brzinu procesiranja informacija, ali jednostavno ne posjeduje kompletnu svijest o vlastitom postojanju. Dakle, ostaje suštinsko pitanje - kako možemo kreirati nešto što ne razumijemo? George Dyison u dijelu Darvin među strojevima zapaža da "sve dok ne budemo razumjeli svoju vlastitu svijest, ne postoji način da se usuglasimo što je to, ukoliko tako nešto postoji, što konstituira svijest kod strojeva". U isto vrijeme, Dyison dodaje još jednu poantu "da je cilj života i inteligencije, ukoliko on uopće postoji, veoma teško definirati". Možda Dyisonu nije palo napamet nešto što je na umu imao Jack Good, asistent Alana Turinga zadužen za statistiku tijekom Drugog svijetskog rata, koji je okarakterizirao super-inteligentni stroj kao onaj "koji vjeruje da ljudi ne mogu misliti". Kakva je uopće priroda mišljenja ili mišljenja nekog višeg reda. Po definiciji, ovo ne možemo sami definirati, ali možda će superinteligentni uređaji biti u stanju razumijeti našu svijest, ali ne i svoju vlastitu. Ali, ako je to zaista tako, da li ćemo ikada dočekati te superiorne kreacije? Zašto se razvoj umjetne inteligencije pokazao tako kompliciranim i kako treba pristupiti rješavanju problema? Postoje dva razloga za neuspjeh. Prvi i najvažniji jest činjenica da je to vrlo težak zadatak. Možda bi nas trebalo tješiti saznanje da smo zaista toliko složeni i da je vrlo teško reproducirati ljudsku inteligenciju. Današnji strojevi ne mogu oponašati većinu nama jedostavnih radnji kao što su vid, govor ili hod. S druge strane, računalima je mnogo lakše savladati vrlo kompleksne radnje kao što je šah, iako ni to nije lako. Usklađivanje svih tih radnji, pa čak i samo jedan njihov dio, vjerojatno je i najteži zadatak umjetne inteligencije. Drugi razlog neuspjeha je taj da nismo krenuli pravim putem. Kratkoročni projekti većine istraživača, okrenuti neposrednoj primjeni u industriji, poboljšavaju produktivnost ali ne rješavaju pitanje stvaranja umjetne inteligencije. Treba znati da tu mnogo ne pomaže razvijanje specijaliziranih sustava koji rješavaju samo jedan određeni zadatak. Postoje brojni načini da se razvije umjetna inteligencija. Stroj koji bi, na primer, rješio Turingov problem predstavlja jednu mogućnost. Međutim, zadatak je toliko složen da ga do sada nismo bili u stanju riješiti, unatoč ogromnim naporima koji su uloženi u ovu oblast. |
- 00:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #
16.03.2006., četvrtak
UMJETNA INTELIGENCIJA - Da li roboti mogu biti inteligentni ?
Umjetna inteligencija, kao dio računalne nauke, usmjerena je ka stvaranju računala koji se ponašaju kao ljudska bića. Ovaj termin prvi put je 1956. godine upotrijebio John McCarty na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology). Umjetna inteligencija obuhvaća igre - računalne programe koji mogu igrati igre kao što je šah, ekspertne sustave - računalne programe koji omogućavaju donošenje odluka u realnim situacijama (neki ekspertni sustavi, primjerice, pomažu liječnicima u dijagosticiranju bolesti na bazi određenih simptoma kod pacijenta), prirodne jezike - računalne programe koji razumiju prirodne ljudske jezike, neuralne mreže - sustave koji simuliraju inteligenciju nastojeći oponašati tipove fizičkih veza koje postoje u mozgu i robotiku - računalne programe koji "vide", "čuju" i reagiraju na druge stimulacije senzora. Još uvijek smo daleko od potpunog osvajanja onoga što umjetna inteligencija podrazumijeva, dakle, od sustava koji su sposobni u potpunosti simulirati ljudsko ponašanje. Najveći napredak postignut je u oblasti igara. Najbolji računalni programi za igranje šaha danas pobjeđuju ljude. U svibnju 1997.godine, IBM-ovo super-računalo, nazvano "Deep Blue", bez sentimenta pobjedilo je tadašnjeg šampiona svijeta u šahu, Garija Kasparova. Procesiranje prirodnih jezika nudi velike potencijale jer bi omogućilo jednostavnu interakciju korisnika i računala bez potrebe za posebnim znanjem i obukom u korištenju računalnih sustava. Nažalost, pokazalo se da je stvaranje programa za razumijevanje prirodnih jezika mnogo teže nego što se mislilo. Postoje rudimentarni programi za prevođenje s jednog jezika na drugi, ali njihovi prijevodi nisu ni približno tako dobri kao oni koje naprave sasvim prosječni prevoditelji. Postoje i sustavi za prepoznavanje glasa (voice recognition systems) koji izgovorene riječi pretvaraju u pisani tekst, ali oni ne razumiju što zapravo pišu. Ranih osamdesetih godina prošlog vijeka vjerovalo se da ekspertni sustavi predstavljaju budućnost umjetne inteligencije i računala uopće. Do danas, nisu dostigli ono što se od njih očekivalo. Mnogi ekspertni sustavi pomažu stručnjacima u oblastima kao što je medicina ili inženjering, ali njihovo stvaranje je izuzetno skupo i od pomoći u vrlo specifičnim oblastima. Sustavi koji najviše obećavaju bazirani su na neuralnim mrežama, koje su se pokazale uspješnim u brojnim oblastima kao što su prepoznavanje glasa i procesiranje prirodnih jezika. Roboti su našli vrlo široku primjenu na montažnim trakama u industrijskim pogonima i na opasnim mestima za čovjeka kao što su to, primjerice, nuklearne elektrane. Međutim, njihova sposobnost ograničena je na vrlo mali broj operacija i pokazuju velike teškoće u identificiranju objekata. |
- 18:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #
13.03.2006., ponedjeljak
Rat mikrovalovima za glave Fischera i Spaskog
Američko veleposlanstvo je hitno proslijedilo pismo s namjerom pridobijanja malo simpatija za Fischera. Odlučeno je da se ždrijeb održi 7. srpnja, a da match počne 11. srpnja. Spaski bi imao bijele figure. Početak matcha bio je skandalozan, kao i sve do tada. Fischer je izgubio prvu partiju, a na drugoj se nije ni pojavio, pa je Spaski već na početku imao stopostotni učinak. Na drugu partiju Bobby nije došao, jer je tvrdio da mu smeta zvuk TV kamera koje su bile u sali. Zatražio je da se isprazni prvih 20 redova u publici i da se kamere izbace vani. - On je mogao čuti plač djeteta na 300 metara od mjesta gde se igrala partija - rekao je Fischerov učitelj, tada novinski izvještač David Byrne. Te noći bilo je najdramatičnije u Fischerovom stožeru jer je već bio spakirao kovčege i promijenio rezervaciju na karti. Dok je cijele noći Fischerov tim nastojao održi ga budnim, i nagovoriti da ostane u matchu, stigao je još jedan Kissingerov telefonski poziv: "Ti si naš čovjek protiv komunista. Idi u rat, vojniče!" Impresioniran što je s druge strane žice super - star svjetske diplomacije, Fischeru je godilo da se prema njemu ponašaju kao prema rock zvijezdi, što je on svojim ponašanjem i zasluživao. Ni ovoga puta nije odbio najslavnijeg diplomata na svijetu. Slijedećeg dana, poslije neprospavane noći, potpuno je rasturio Spaskog. U slijedećih 11 partija Fischer je dominirao. Pobjedio je u šest, uz jedan poraz i četiri neriješene partije. Spaski se sve do 21. partiije pokušao vratiti u match, ali je razlika i dalje ostala ista, tri boda prednosti za Fischera. Tijekom dva i po mjeseca, koliko je trajao njihov dvoboj, aparati ideoloških protivnika nisu nimalo popuštali. Naprotiv! Ostalom svijetu činilo se da su dešavanja u Islandu sasvim s kolosjeka skrenula događaje koji se smatraju "normalnim" kod prosječnog svijeta. Budući da su u tadašnjoj vladi Island a sjedili i komunisti, Amerikanci su sve vrijeme strahovali od mogućeg "dila" sa Sovjetima, koji bi se mogao okončati nepovoljno po američkog predstavnika. U noći kada je cio tim ubjeđivao Fischera da ne odustane od matcha, i kada je ponovo zvao Henry Kissinger, američki ambasador Teodor Trembly sreo se s vođom istraživača iz Agencije za primjenjene projekte, praktično filijalom Pentagona, Jackom Anderssonom. Sovjetskim agentima ovaj susret nije promakao, a zvona su već zvonila na uzbunu. Odmah je uključeno i sovjetsko Ministarstvo obrane! Izgledalo je to na parodiju svjetske konfrontacije: dvije najjače vojne mašinerije na svijetu čine sve što je u njihovoj moći da dobiju jedan običan šahovski duel! Sam Fischer je u ovoj borbi nišane postavio isuviše visoko: "Ovo je zaista borba slobodnog svijeta protiv lažljivih, prevarantskih i hipokratskih Rusa. Ovo je mikrokozmos cjelokupne svjetske političke situacije!" Čak je i dopisnik za američke medije bio slavni Artur Kestler, pisac o sibirskim logorima koji je bio poznat kao jedan od najaktivnijih pripadnika Kongresa kulturne akcije, organizacije koju je obrazovala CIA, da bi Zapad vodio rat i na kulturnom i intelektualnom frontu tijekom hladnog rata. On je Fischera nazvao "mimofant" - mješavinom mimoze i slona (elephant): "Ne postoji biće čiji mir može biti tako jednostavno uznemiren kao što je to Bobby, niti tko može bezobzirno povrijediti osjećaje drugih kao što to može on učiniti". Andersson je bio poznat Sovjetima još od 1960. kada je američka strana optužila sovjetsku armiju da "bombardiranjem mikrovalovima" pokušava utjecati i izmjeniti ponašanje američkih diplomata. Andersson je bio vrhunski specijalist Pentagona u primjeni mikrovalova. On je nakon američkih optužbi, vodio eksperiment na majmunima koji su boravili u zgradi Veleposlanstva, s ciljem utvrđivanja istinitosti ove pretpostavke. Po onome što je javno objavljeno, ta pretpostavka nije potvrđena, ali ta zgrada američkog veleposlanstva u Moskvi nikada nije stavljena u funkciju. Iste godine je Nicholas Wade u prestižnom naučnom časopisu "Science" objavio opširnu analizu pozadine sovjetskih optužbi o upotrebi mikrovalova u matchu Fischer - Spaski. I ruska strana je lansirala "neobične optužbe" da "Fischer koristi elektronske sprave i kemijske mješavine, kako bi umanjio igračke mogućnosti Spaskog." Za Ruse, ali i za ostale, bilo je sasvim očevidno da se Spaski ne ponaša baš uobičajeno: "On se uopće ne smije. On se ponaša kao čovjek u zatvoru. On ne misli samo na Fischera". Ostali promatrači su bezvoljnost Spaskog objašnjavali strahom od Fischera, koji se javljao i kod drugih velemajstora koji su se susretali sa Fischerom - Tajmanova, Larsena i Petrosjana. Ipak, trebalo je objasniti da iza scora od Fischerovih 19 uzastopnih pobjeda stoji nešto više od obične hipnoze. Wade je rješenje pokušavao naći u već postojećoj ruskoj literaturi: "Uzrok tog sindroma, prema ruskoj medicinskoj literaturi, jest mikrovalno zračenje". Na ovom mjestu, Wade uključuje Anderssona i njegove nalaze, dodajući da State Department nije želio komentirati navode o operaciji "Pandora" koju je vodio Andersson, a o kojoj se govorilo tijekom matcha Fischer - Spaski. Da li su Rusi zaista vjerovali da je Fischer protiv Spaskog upotrijebio mikrovalove? - Čini mi se da je to u pitanju jer su opisi u njihovoj literaturi tipični upravo za to - objasnio je savjetnik u Instittu za obrambene analize Herbert Polak, najveći stručnjak za ovu tajnu i široj javnosti sasvim nepoznatu oblast. Velemajstor Geler je samo saopćio da su "stigla pisma koja ukazuju na to da Fischerova stolica i osvjetljenje imaju osobine koje omogućuju djelovanje valovima u slobodnom prostoru". Islandski profesor Sigmundur Gudbjarnson, s Univerziteta Reykjavik, testirao je stolice oba igrača uz pomoć plinkromografije, ali su nalazi na obje stolice pokazali da nema ni najmanjeg sadržaja otrova, feromona ili drugih nepoželjnih supstanci. Ništa osim već poznate dvije mrtve muhe koje su nađene u sijalicama sale. Ali, Rusi su disciplinirano tražili da se na obje muhe obavi autopsija, što je potpuno zgranulo ondašnje medije. Fischer i njegov tim organizirali su odmah "protuudar", optužujući Ruse da nastoje djelovati na Fischera uz pomoć parapsihologa i tražili da se meč igra pod staklenom kuglom, u kojoj će igrači biti izolirani od ostalog svijeta. Do ovoga nije došlo, ali su suparnici pomaknuti iz glavne sale u sporednu, u kojoj nije bilo publike. Na što su zbilja Rusi mislili? Imali su vjerojatno na umu mogućnosti koje pruža NATO baza Keflavik, u kojoj je elektronska oprema bila glavni operativni instrument. Edmonds i Ajdinov u svojoj knjizi samo navode špekulacije da su Rusi sumnjali da je Fischerov otac, koji je kao komunist radio u Moskovskom Institutu za mozak, odnosno na istraživanjima koja su se ticala upotrebe mikrovalnog zračenja i njihovog djelovanja na ljudski mozak, svoje nalaze predao Amerikancima, točnije Fischerovoj majci Regini, koja je radila po uputstvima FBI, nakon velikih i brutalnih pritisaka koje je FBI primjenio na njoj! Sve ovo, još uvijek, nalazi se u oblasti nepotvrđenih slutnji, ali je ostavljen putokaz budućim istraživačima. Do pravog "šahovskog rata", ipak, nije došlo, jer je to doba politike "detanta" i popuštanja u odnosima dvije supersile. Bobby Fischer je postao prvak svijeta u u najburnijem ikada odigranom šahovskom matchu. Od tada, ni on, ni Spaski, nikada više nisu bili isti igrači. Fischer je bez borbe prepustio titulu prvaka svijeta Anatoliju Karpovu, dok je Boris Spaski prešao živjeti u predgrađu Pariza. Stare fantazije podgrijao je match Fischer - Spaski na Svetom Stefanu. Tada je Fischer isparao rješenje Ministarstva financija SAD u kojem mu pod prijetnjom novčane i zatvorske kazne zabranjuju igrati u zemlji pod sankcijama. Neobjašnjeno je ostalo zašto je Fischer pristao iznova odigrati match koji je dva desetljeća ranije uz neviđene probleme jedva priveo kraju. Da li je opet bio u pitanju onaj telefonski poziv koji ga je i prvi put nagovorio da "krene u rat"? Neobjašnjivo je nestao s milijunima dolara, koje je dobio od Gazda Jezde i tek nedavno je otkriven u Tokiju i uhapšen kao "neprijatelj Amerike", za koju je u Reykjaviku ratovao protiv Rusa. |
- 23:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #
11.03.2006., subota
Nixon i Kissinger su Fischeru naredili da pobjedi komuniste
Predsjednik Islandske šahovske federacije Gudmund Torarinson obratio se premijeru Olafu Johansonu moleći ga da od Bijele kuće zatraži Nixonovu intervenciju. Nixon je odbio sudjelovati u tome , shvaćajući da tu ne može ništa pomoći. Ipak, on je odlučio na razgovor pozvati dugogodišnjeg provjerenog američkog diplomata Theodora Tremblaya. Tremblay je shvatio da u toj situaciji ne bi bilo zgoreg nekako pomoći Islanđanima. Njega su i onako nervirali Fischerovi odvjetnici sa apsurdnim zahtjevima - nadoknaditi Fischeru gubitke za ovo ili ono ili osigurati mu cjelodnevnu zaštitu u kojem bi bila četiri marinca!? On je vidio da Rusi polako dobivaju promidžbenu bitku. Poslije razgovora s premijerom Islanda Johansenom, Tremblay je napisao brzojav koji je poslao na tri adrese: State Department, Savjet za nacionalnu sigurnost i CIA. Svedočanstvo o ovome može se naći u memoarima Henry-ija Kissingera, jer se, na kraju krajeva, kao državni sekretar osobno upetljao u taj šahovski problem. Kissinger je odlučio osobno ohrabriti Fišera: "Pozvao sam ga i rekao mu - Amerika želi da ideš i rasturiš te Ruse!" Sudionici tvrde da je ova rečenica sasvim preobratila Bobby-ija. Nije krio da se tako i osjećao: "Odlučio sam da su interesi moje zemlje iznad mojih". Bez obzira na plamen patriotskih osjećanja, Fischer je nastavio sa kapricima. Definitivni preokret o putovanju na Island zbio se 3. srpnja. Toga dana britanski idustrijalac James Slater je objavio da je odlučio udvostručiti nagradni fond - na islandskih 125 000, on je dodao isto toliku svotu. Njegov automobil, u kojem je bio i Fischer, ulio se u rijeku drugih automobila koja se kretala u pravcu zračne luke Kennedy. Dan je bio pretpraznični, a autoput preopterećen. Let "Island Air" bio je predviđen za 19.30, ali je odgođen sve do 22.00. Fischerovo ukrcavanje u zrakoplov nadgledali su pomno agenti KGB i CIA. Čim je zrakoplov poletio sa Fischerom, odmah su obavijestili svoja Ministarstva inozemnih poslova, da će se match za svjetskog prvaka u šahu možda, ipak, igrati. Zrakoplov je rano ujutro sletio u zračnu luku Keflavik, a kolona, koja priliči šefovima država, odvela je Fischera do hotela van grada. Strasti su onda proključale u Moskvi. Kako u svojoj knjizi "Fischer ide u rat" pišu David Edmonds i John Eydinov - šef odjeljenja za promidžbu CK KPSS (kasnije prvi suradnik Mihaila Gorbačova) Aleksandar Jakovljev, "bio je rezjaren ponižavanjem" sovjetskog šampiona i naredio Ivoninu da odmah vrati Spaskog. Obamro od straha, Ivonin se obratio psihologu za konzultacije: na koji način je moguće ubijediti Spaskog da se vrati, ukoliko on hoće ostati. Ova činjenica kao i činjenica da je u timu Spaskog bio magistar psihologije, poslužili su Fischeru za tvrdnje tijekom matcha da na njega djeluju "sovjetski parapsiholozi" i zahtijeva da se rivali oblože staklenom kuglom! Situacija u tom trenu nije bila jednostavna. Spaskom nije bilo moguće reći ništa što bi sugeriralo na partijsku liniju, jer je nipošto nije trpio, pa se kao mogućnost razmatrala opcija da se vrati na zahtijev sportskog društva "Lokomotiva", gdje je formalno bio zaposlen, pod prijetnjom otpuštanja s "posla", ali je bilo potpuno nepoznato - da li bi to uvrijedilo šampiona. Ruski novinari su svjedočili da je ministar športa Sergej Pavlov obećao Spaskom trijumfalan doček - ukoliko se meč otkaže. Događaji u Reykjaviku zbivali su se munjevitom brzinom. U podne 4. srpnja, Bobby Fischer se nije pojavio na ždrijebu, poslavši svog sekundanta Williama Lombardy-ija. Po pravilima FIDA, on je morao osobno biti na ždrijebu. Ostalo je nejasno kakvu je kaznu za Fischera zahtijevala sovjetska strana. Počelo se sa novim iscrpljujućim pregovorima, da bi se na kraju razjasnilo da Rusi žele prvu partiju registrirati kao Nixon i Kissinger su Fischeru naredili da pobjedi komuniste pobjedu Spaskog. Svima je bilo jasno da će u tom slučaju - Fischer napustiti meč. Glavni sudac matcha, Lothar Šchmid, pokušao je od svega napraviti šalu: "Kako bi bilo da počne s jednim pješakom fore?". Sekundanti šampiona su se nasmijali, ali su ostali pri svome. Direktiva iz Moskve bila je odlučna. Posljednji krug pregovora počeo je u četiri ujutru. Iscrpljeni Euwe je objavio: "Ne vidim drugi izlaz. Objavljujem da je Fischer izgubio prvu partiju". Specijalni izaslanik Tremblay je u međuvremenu pokušao nekako popraviti promidžbenu štetu koju je proizvelo Fischerovo ponašanje. Pretendent je unaprijed dobio krajnje nesimpatičnu auru u svjetskoj javnosti. Rezultat te diskusije bilo je pismo koje je Fischer napisao svojeručno, a u kojem je on Spaskom predlagao da se sasvim odreknu novčanih nagrada - i da igraju za ljubav šaha. Sekundant i odvjetnici pravili su tekst cijele noći i na kraju krajeva uspjeli su nagovoriti Fischera da izbaci rečenicu o novcu. Rano ujutro, dok je Spaski još spavao, dostavili su papir u njegov hotel: "Fischer se iskreno ispričava zbog svog neodgovarajućeg ponašanja i nedolaska na ceremoniju otvaranja". Sada, poslije isprike, želi li šampion još uvek nezasluženu pobjedu u prvoj partiji? - Ja vas poznajem kao sportaša i gentlemana i sa nestrpljenjem čekam priliku da se sretnem s Vama u igri - napisao je Fischer. |
- 11:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Spaski je poslije poraza od Fišera protjeran u emigraciju
|
Znalo se da samo Spaski može pobjediti Fischera, i Sovjetsko ministarstvo športa poduzelo je sve što je bilo potrebno, računajući da ukoliko, ipak, izgubi, to će biti samo krivica Spaskoga i njegovih osobnih nedostataka. Za pripreme Spaskog za meč - protiv Fischera Ministarstvu sporta je osobno bio odgovoran zamjenik ministra Viktor Ivonin. U pomoć Spaskom pozvao je vodeće velemajstore, ali je on želio sam izabrati trenere. To su postali velemajstori Igor Bondarevski, Efim Geler, Nikolaj Krogius i Ivo Nej. Svaki od njih imao je svoj dio posla. Krogius je pored ostalog bio i magistar psihologije, a Nej - odličan tenisač. Trebali su oni pomoći šampionu da očuva snagu duha i športsku formu. Pripreme u državnoj vili nisu išle ni glatko, ni lako. Na stolu šampiona češće je bio američki časopis "Playboy" nego šahovska tabla. Spaski je za ručkom obvezno pred sobom držao bocu whiskey-a i pripit, svojim slušateljima pričao starogrčke mitove koje je obožavao. Živio je za svoje zadovoljstvo, umjesto da je danju i noću bdio nad šahovskom tablom. Sam Spaski nije krio da se šahom bavio najviše po pet sati dnevno. Od 1951. svi match-evi za prvaka svijeta igrali su se isključivo među sovjetskim šahistima, a Ministarstvo športa SSSR-a imalo je veliko iskustvo u organiziranju tih susreta. Fischer je kategorički odbio ići u SSSR i zatražio je da se igra u Americi, što je, sa svoje strane, odbacio Spaski. FIDA je onda objavila tender, na kome je bio zavidan odziv ponuda iz Jugoslavije. Svaka republika, osim Makedonije, kandidirala je neko svoje reprezentativno mjesto. Prijave su stigle iz Zagreba, Beograda, Sarajeva, Bleda, Atene, Parisa, Dortmunda, Amsterdama, Zuricha, Reykjavika, Buenos Airesa, Rio de Janeira, Montreala i Bogote. Malo je gradova koji nisu željeli biti domaćini "meču stoljeća". Najviši fond nagrada predložio je Beograd, 152 000 dolara i bio glavni favorit za domaćina susreta. Reykjavik je sa 125 000 dolara bio na drugom mjestu. Jer razlika između Beograda i Reykjavika nije bila tako velika, i imajući u vidu da su Islanđani obećali još 60 posto prihoda sudionicima od TV prava, predsjednik Američke šahovske federacije Ed Edmondson je dao suglasnost da se meč igra u Reykjaviku. Fischer nije prihvatio priznati "moskovski pakt" i tražio je Beograd ili bilo koji drugi grad zapadne hemisfere. Tada su se pojavile i ideje da se meč igra u dva dijela: početak u Beogradu, a drugi dio u Reykjaviku. Beogradske vlasti, koje su do tada s radošću gledale na mogućnost da budu domaćini susretu koji privlači takvu pažnju, postale su odjednom opreznije. Gradonačelnik Branko Pešić šalje zahtjev da svaka šahovska federacija uplati depozit od po 35 000 dolara, imajući u vidu da meč može biti otkazan zbog Fischerovog kapricioznog ponašanja ili drugih razloga. Svjetska federacija je bila suglasna. Sovjetska također. Amerikanci nisu imali para. Tada je predsjednik FIDE Machgielis (Max) Euwe Fischeru postavio ultimatum: ili će Fischer prihvatiti dogovorene uvjete, ili će susret biti otkazan, a za titulu će se boriti Spaski i Petrosjan u Moskvi. Fischer je potvrdio sudjelovanje, ali je Beograd povukao kandidaturu jer nije dobio traženi depozit. Ostao je samo Reykjavik. Otvaranje susreta i ždrijeb bili su planirani za 1. srpnja, 1972. godine, a prva partija za slijedeći dan. Bobby Fischer je imao kartu iz New Yorka za 25. lipanj, ali on se toga dana nije pojavio u glavnom gradu Islanda. Za meč se pripremao u skijaškom centru na planini West Appalachian, okružen šahovskom literaturom i ne rastajući se ni danju ni noću od šahovske table. Međutim, pred sam početak meča došao je novi zahtjev od Fischera: tražio je 30 posto od ulaznica. Islanđani su izgubili moć govora, jer su upravo od toga mislili pokriti troškove za zakup sale i za nagradni fond. Fischer je u New York došao 27. lipnja, jer je sljedećeg dana imao novu kartu za Reykjavik, ali se opet nije pojavio u avionu. Njegov odvjetnik Andrea Davis objasnio je da su on i Fischer na vrijeme došli na aerodrom, ali da je Fischer iznenada odlučio kupiti budilnik u nekoj prodavaonici. Dogovorili su se da se nađu u avionu. Kada se Bobby spremio krenuti ka avionu, vidio je gomilu paparazza i vratio se odmah nazad. Budući vrijeme još nije prekoračeno, organizatori su se pripremali kao da će susret zaista početi 1. srpnja, ali toga dana objavljen je članak državne sovjetske novinske agencije TASS, koja je Fischerovo ponašanje nazvala "odvratnim iživljavanjem". Krah matcha bio je na pomolu. U pet popodne u Nacionalnom teatru održan je koktel povodom početka matcha na kojem su se okupili svi: predsjednik Islanda, predsjednik vlade, članovi kabineta. Ali, mjesto pored Spaskog - bilo je prazno. Nitko nije znao gde se Fischer nalazi u tom trenutku. |
- 11:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
02.03.2006., četvrtak Volio je masakrirati svoje protivnike Fischer je prvi izgovorio glasno ono što su zapadni šahisti odavno govorili ispod glasa. Od tada on svoje sudjelovanje na turnirima počinje uvjetovati brojnim zahtjevima: visokim honorarom, posebnim zahtjevima za osjvetljenje i kontrolu stupnja buke u dvoranama. Pored toga, on je tražio da mu se, kao i Samuelu Reshevskom, omogući da ne igra subotom, jer je u međuvremenu postao član Svjetske božanske crkve, koja se moli subotom. Do kraja 1966. Fischer i Spaski sastali su se četiri puta - dva puta je bilo nerješeno, a dva puta je pobjedio Spaski. Organizatori međuzonskog turnira u Sousseu, u Tunisu, potrudili su se da u najvećoj mogućoj mjeri udovolje svim Fischerovim zahtjevima, uključujući i slobodne subote. I pored toga, tijekom turnira, Fischer se stalno žalio na viku i poslugu, jer se turnir održavao u hotelu. Iz dvorane je udaljio fotoreportere. Na kraju se požalio i na raspored turnira: jer nije igrao subotom, on je morao češće igrati drugim danima. Kako je poslije osam kola bio na čelu turnira sa šest pobjeda i dva remija, nije se pojavio na susretu sa sovjetskim velemajstorom Ajvarom Gipslisom, pa su mu suci dodijelili poraz. Fischer je kao odgovor demonstrativno napustio turnir.Od tada nije sudjelovao ni na kakvim šahovskim takmičenjima, a prvak svijeta je postao Boris Spaski. On je 1966. u Moskvi kao izazivač pobjedio šampiona Tigrana Petrosjana. Sasvim neočekivano, Fischer se brzo odlučio ponovo vratiti šahu i sudjelovati na šahovskom meču "SSSR protiv ostatka svijeta" koji je odigran u Beogradu. Američki šahovski genije pohvalio je tadašnju državu koja je svojevremeno jedina imala snage oduprijeti se sovjetskoj dominaciji u komunističkom svijetu: "Jugoslavija je u komunizmu učinila ono što ja pokušavam učiniti u šahu. Da okončam neosnovani sovjetski monopol". Spaski i Fischer su se sastali na Olimpijadi u Siegenu (Njemačka, 1970). Pobjedio je Spaski, koji je reporterima, nekako s visine, rekao da Fischera smatra najjačim pretendentom na titulu svjetskog šampiona. Fischer je pobedio na Međuzonskom turniru na Palma de Majorci, ostavivši drugoplasiranog Larsena 3,5 poena iza sebe, što je bilo do tada nevjerojatno za turnir takve klase. Onda je došao još jedan do tada nezabilježeni trijumf - pobjeda u četvrtfinalu nad Markom Tajmanovim sa 6:0! Sam Tajmanov je meč sa Fischerom nazvao svojom "građanskom kaznom". Po povratku iz Vancouvera, gdje se igrao meč, u Moskvu, Tajmanov je u potpunosti osjetio gorke plodove poraza. Već na carini na aerodromu Šeremetjevo koju je on ranije prolazio bez ikakvih poteškoća, priredili su mu ponižavajući doček. Na kraju su u prtljazi našli neprijavljene devize (to je bio honorar velemajstoru Salo Floru za članke u Nizozemskom šahovskom časopisu) i roman Solženjicina - "U prvom krugu". Takav ideološki prijestup graničio je s kaznenim djelom. Jedini koji je stao na stranu Tajmanova bio je Boris Spaski: "Bez obzira na rezultat, meč je bio veoma zanimljiv. A ako i mi sutra izgubimo od Fischera, hoćemo li svi u zatvor?" Moskovski činovnici su se imali doista, od čega tresti. Fischer je samo nešto ranije (opet rezultatom 6:0) "raznio" Larsena u polufinalu turnira izazivača. Moskva nije mogla ni zamisliti da bi se sličan rezultat smio dogoditi i u susretu s prvakom svijeta Borisom Spaskim, tim prije što ni sam Spaski nije polagao dovoljno na "primjerno komunističko držanje", a nije bio ni ljubitelj sovjetske šahovske birokracije. A poslije spektakularne pobjede nad Larsenom, Fischeru se obratio osobno predsjednik SAD Richard Nickson: "Serija od 19 pobjeda, jedna za drugom na takmičenjima svjetskog ranga, je bez primjera i Vi imate sve razloge biti zadovoljni tim zadivljujućim rezultatom. Pripremajući se za susret s pobjednikom meča Petrosjan - Korchnoi možete bti sigurni da vas vaši zemljaci podržavaju s ponosom. Sretno!" U finalu Bobby se sreo sa Petrosjanom u Buenos Airesu. Fischer je dobio prvu, Petrosjan drugu partiju, a onda su došla tri remija. U šestoj partiji Petrosjan je bio slomljen, da bi do kraja izgubio sve partije. Visoki funkcionari u Moskvi nisu nikad voljeli Borisa Spaskog zbog njegovog drskog ponašanja i neskromnosti u materijalnim uživanjima. Kao bonvivan, nije bio član Komunističke partije, a za svog omiljenog pisca imenovao je Dostojevskog. U društvu prijatelja, pošto je bio odličan imitator, imitirao je često Brežnjeva, pa čak i Lenjina. Objašnjavajući zašto ne igra na prvenstvu SSSR, Spaski je rekao da je nagrada za prvo mjesto samo 250 rubalja, dok je on za prvo mjesto na turniru u Santa Monici 1966. dobio 5 000 dolara. Jedanput je izjavio da bi, da nije šahist, postao svećenik! Odbio je i potpisati kolektivno pismo za zaštitu člana Komunističke partije SAD Angeline Davis, koja je bila optužena za sudjelovanje u ubojstvu. Međutim, spasilo ga je objašnjenje o političkoj nezrelosti svjetskog šampiona. # - 17:43 - Komentari (1) - Isprintaj - # par dana sam intenzivnije živjela pa nisam stigla čitati, a brate i ti si se iznenada raspisao. Nego, je li ovo tvoj pas umaskiran? Evo, bacam se na Spaskog, Fischera i ostale, čitam, čitam i pijem kamilicu (chablis 04.03.2006. 19:08) 28.02.2006., utorak Sin komuniskinje i agenta Kominterne U 14. godini, Fischer je, 1956, postao sveamerička senzacija, kada je sudjelovao na seniorskom prvenstvu Amerike u šahu. Njegova majka je slijedeće godine napisala pismo osobno Hruščovu, u kojem ga moli da Bobija pozovu na međunarodni omladinski šahovski festival. Bio je još jedan težak korak u inače veoma teškoj sudbini njegove majke Regine. Fisherova majka je rođena u Švicarskoj u porodici poljskih Židova - emigranata. Kao djevojka od 19 godina, otišla je u Berlin gde je upoznala biofizičara Gerharda Fischera. Godinu dana kasnije na vlast dolaze nacisti i par se seli - u Moskvu! Ne samo zato što je Regina bila Židovka, nego i zbog toga što je Gerhard bio komunist i po nekim svjedočenjima, agent Kominterne. U Moskvi su se vjenčali i živjeli pet godina. Tu im se rodila kćer Joan. Regina je slušala predavanja na Medicinskom fakultetu, a Gerhard je radio u Institutu za mozak. Mada nisu bili žrtve velikog terora, brak im se ipak na kraju raspao. Gerhard je otišao - ili je bio poslan - u Španjolsku u građanski rat, a Regina je u siječnju 1939. otišla u Ameriku. Poslije godinu dana, Gerhard, koji je posjedovao španjolsku putovnicu, odeseljava se u Chille. Zahvaljujući budnosti poznanika, Regina je ubrzo došla pod nadzor FBI pod čijim nadzorom će i ostati u iduća dva desetljeća. Dokaz njene nelojalnosti, tijekom godina u Portlandu, bilo je to što se javljala na natječaje za posao u sovjetskoj ekonomskoj misiji, za posao prevoditelja. Vodonstalater koji joj je došao popraviti slavinu, izvjestio je da je ona u stanu slušala "komunističku muziku i nagovarala ga da pristupi komunističkoj partiji". Ipak, do sredine pedesetih, izgledalo je da se slučaj Regine Fischer malo smirio. Međutim, poslije pisma Hruščovu koje je predala preko sovjetskog veleposlanstva u Washingtownu, njen dosier je počeo rasti kao snježna lavina. Agenti su je ovoga puta shvatili sasvim ozbiljno. Potom su je odveli na psihijatrijsku kliniku, na promatranje, jer je bila uhapšena zbog "ugrožavanja društvenog poretka SAD". Direktor FBI Edgar Hoover naredio je osobno svojim podčinjenim da cio slučaj vode "s posebnom pažnjom", kako ne bi pobudili "Regininu opreznost". Kada je Bobby s majkom krenuo 1959. na turnir u Argentinu i Chille, Hoover je osobno poslao pismo direktoru CIA Alanu Dalsu i molio ga da ustvrdi da li će se Regina sastati s bivšim mužem u Santiagu. Te godine slučaj je bio zatvoren, ali je Regina već slijedeće godine postavila šator pred Bijelom kućom, protestirajući zbog zabrane sudjelovanja u američkoj ekipi na šahovskoj olimpijadi u Istočnoj Njemačkoj. Potom je sudjelovala i u maršu mira San Francisco - Moskva i dugo boravila u Europi. Pismo Hruščovu je zakasnilo i Bobby se nije našao na omladinskom festivalu. Dobio je, međutim, osobni poziv i u ljeto 1958. otputovao u Moskvu. To putovanje je na njega ostavilo tako težak utisak, što će rezultirati njegovim budućim i trajnim nepriznavanjem i neprijateljstvom prema Sovjetskom Savezu. Njegova majka je, tako, bila u Americi hapšena, psihijatrijski promatrana, i stalno pod prismotrom zbog komunističkih uvjerenja i naklonosti prema Sovjetskom Savezu, dok će njen sin makar na kratko postati upravo najsnažnije američko oružje u borbi protiv svjetske komunističke ideologije. Bobija su u Moskvi svuda primali veoma pažljivo: smjestili su ga u najbolji hotel, dali mu auto, vozača i prevoditelja, pripremili mu "kulturni program". Bobby je, međutim, otkazao posjetu Kremlju, muzejima i Boljšoj teatru... Želio je samo šah. Ujutro je odlazio u Centralni šahovski klub, vraćao se u hotel na ručak i onda išao ponovo nazad. Njegovi partneri bili su majstori Aleksandar Nikitin i Jevgenij Vasjukov, ali se Bobby jedva čekao sresti s vodećim svjetskim velemajstorima. Uspio je tek odigrati nekoliko blic partija s Tigranom Petrosjanom. Ali, ta posjeta je završena prije vremena, i Bobby je te godine drugi put za redom postao šampion SAD. Poslije dvije godine, prvi put se sreo s Borisom Spaskim na turniru u Mar del Plati gdje ga je Spaski pobjedio, ali su obojica podjelila prvo i drugo mjesto. Na međuzonskom turniru kandidata, Bobby je 1962. bio prvi, ali je na turniru pretendenata u Curaçau, na Nizozemskim Antilima, bio tek četvrti, nakon Petrosjana, Keresa i Gellera. Vrativši se u Ameriku, okrivio je rivale za dogovor tijekom turnira: "Ruska kontrola šaha dostigla je takav stupanj, da je pošteno takmičenje za titulu šampiona svijeta postalo praktično nemoguće". - 19:33 - Komentari (0) - Isprintaj - # 27.02.2006., ponedjeljak Amerika protiv Rusije Šahovski meč za prvaka svijeta Fišer - Spaski (odigran 1972. u Rejkjaviku) nije se slučajno pretvorio u sudar dva svijeta i dva sustava, kapitalizma i komunizma, NATO i Varšavskog pakta, CIA i KGB. Usred hladnog rata, kroz naizgled bezazleni šahovski dvoboj rješavalo se pitanje nadmoći jedne ili druge ideologije. I Beograd je naravno kao most između tih svijetova, imao svoju važnu ulogu u tome. Naime, bio je najveći favorit među gradovima kandidatima za domaćina meča. Ali, on nije odigran u Beogradu - "za dlaku". Boris Spaski je u velikoj mjeri bio produkt sovjetskog monopola u razvoju šaha. Njegova majka bila je skromna, neobrazovana i duboko religiozna žena. Djed po ocu bio mu je svećenik, a otac delegat državne Dume iz Kurske gubernije. Već kao dijete od 11 godina, Boris Spaski je zbog naročitog šahovskog talenta dobio državnu stipendiju od 1200 rubalja - daleko višu nego što je onda bila plata inženjera. Paradoksalno je da je i Bobby Fischer bio "dijete komunizma". Točnije rečeno, dijete agenta Kominterne i fanatične komunistkinje. Njegova majka uopće nije bila "mentalno oboljela", kako su pisali, nazovi stručnjaci za šah iz zemlje iz koje Fišer potječe. Istina je, međutim, da je njegovoj majci bila određena ovakva dijagnoza, ne zbog istinske psihičke bolesti, ili poremećaja, nego zbog političkih stavova koje je zastupala, onda u Americi strogo zabranjenim, pa joj je, zajedno sa istomišljenicima, propisano liječenje na psihijatrijskim klinikama. Slične kvalifikacije danas se prišivaju i Bobby Fischeru, ali njih nitko drugi više ne daje, osim američkih vlasti i medija koji su im slijepo lojalni. Fischer je neobičan čovek, ali nipošto mentalno poremećena osoba, koja bilo čime ugrožava svoju okolinu. Sve to su, ipak, samo refleksi onoga što se već dogodilo u prošlosti. Bobby Fischer nikada nije vidio svoga oca. Njega i sestru odgajala je majka Regina, koja ih je uz puno teškoća odijevala i prehranjivala. Bobby je već od najranijeg djetinjstva pokazivao sklonost ka enigmatici. Prvi šah dobio je od tetke, kada mu je bilo šest godina, i od tada se on nikada nije rastajao sa šahovskim figurama. U osmoj godini počeo je posjećivati Njujorške šahovske klubove, najprije u majčinoj pratnji, a zatim samostalno. Kada je Spaski već bio u krugu jakih šahista, počeli su stizati glasovi o novom čudu od djeteta iz Amerike. Poslije Paola Morphija koji je bljesnuo sredinom 19. vijeka takav unikat u Americi pojavio se još samo jednom - bio je to velemajstor Samuel Reshevski koji je u osmoj godini u mornarskom odijelu fascinirao sve ljubitelje šaha u Europi da bi se slijedeće godine našao u u Americi. - 20:14 - Komentari (0) - Isprintaj - # 26.02.2006., nedjelja Tajni agent Bobby Fischer Bio je to svojevrsni nastavak "meča stoljeća", koji je u Rejkjaviku započet 20 godina ranije, kada rivali nisu bili samo dvojica igrača, već najviši zvaničnici dvije države, tajne službe i njihovi propagandni aparati... Beograd za Fišera nije obično mjesto, na kojem je slučajno činio prijestup zbog kojeg mu prijeti deportacija u SAD i vjerojatno zatvorska kazna, nego i grad u kojem je on želio igrati i onaj prvi famozni "meč stoljeća" sa Borisom Spaskim. Najveći šahist svih vremena, u međuvremenu je od američkog nacionalnog heroja prešao put do kriminalca. Takva metamorfoza mogla je dogoditi se jedino neponovljivom Bobby Fischeru. Sovjetski šahisti su na svjetskoj sceni dominirali neprestano od kraja Drugog svjetskog rata. To je bio rezultat svesrdne državne podrške, kojom se nije mogao okoristiti ni jedan zapadni velemajstor. Šah je u Rusiji, pored ostalih, podržavao još Nikolaj II, kratko prije nego što će ostati i bez krune i bez glave. On je bio pokrovitelj Petrogradskog turnira 1914 – tada je i dodijelio titule velemajstora petorici sudionika turnira: Emanuelu Laskeru, Capablanci, Aljehinu, Franku Marshalu i Zigbertu Tarashu. Carsko mecenstvo nije, međutim, ni izbliza bila blizu ideološkoj propagandi šaha koje će se do neslućenih razmjera razviti tek pod sovjetskom vlašću. Šah je zato bio simbol i nove sportske demokracije. Za njega bar nije bilo potrebno nikakvih posebnih pomagala, niti naročitih troškova. Uz industrijalizaciju i elektrifikaciju, išlo je i stvaranje široke šahovske infrastrukture. Takve razmjere i masovnost ova salonska igra nikada nije dostigla na Zapadu. Nastavak slijedi ! - 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - # 22.02.2006., srijeda Chess is cool 1. ŠAH JE ZABAVAN (CHESS IS COOL!) Više od tisuću godina milijuni ljudi svih kultura uživaju u "kraljevskoj igri" koja vjerojatno potječe iz Indije, a koja je podjednako prihvaćena i u Europi, Aziji, Dalekom Istoku... Šah je preživio sve povijesne i društvene promjene: igrali su ga Tamerlan, Richard "Lavlje Srce", Petar Veliki, carica Katarina, Ivan Grozni, Fridrih Barbarosa, Napoleon, Lenjin, sve do pape Vojtile! Odomaćio se na svim kontinentima, prošao kroz feudalizam i renesansu, fašizam i komunizam, kapitalizam i socijalističko društvo i svuda pustio svoje korijene! Pa ako nešto traje više od tisuću godina i opstaje pod svim režimima - mora biti da ima neke vrijednosti u tome, zar ne?! Podjednako popularan među carevima i kraljevima, vojskovođama i svećenicima, filozofima i književnicima, glumcima i glazbenicima, starima i mladima - šah se može naučiti u svakom trenutku: prije nego što ste pošli u vrtić ili nakon odlaska u mirovinu! (što inače nije moguće u ostalim društvenim aktivnostima, a naročito u športu). 2. Šah vam otvara vrata cijelog svijeta! Šah je univerzalan jezik poznat svim narodima. Ako biste padobranom bili izbačeni u neku džunglu ili bilo koji kraj zemljine kugle gde se govori potpuno nepoznatim jezikom, možete biti sigurni da ćete preživjeti ako naiđete na nekog tko zna igrati šah!! Šah vam omogućuje uspostaviti kontakt sa nepoznatim ljudima, pa čak i steći nove prijatelje. Šah vam omogućuje premostiti kulturne razlike i naučiti se toleranciji, poštovati druge, suzbijati mržnju i ratovati drvenim topovima - a ne pravim! 3. Šah razvija odgovornost. Ako si previdio figuru - sam si kriv ili si bio lakomislen ili brzoplet. I u životu je potrebno svaku odluku prethodno dobro promišljati, promotriti je sa svih strana i tek onda povući potez. A za to su ti potrebni dobri nervi, strpljenje, snaga volje, koncentracija i inventivnost. Da bi se u nekoj šahovskoj partiji primjenila neka nova ideja ili nov potez potrebni su dani i mjeseci prethodnog rada jer tako se obogaćuje znanje koje vodi boljim rezultatima. Kažu da u šahu talenat čini samo deset posto uspjeha - a ostalo je mukotrpan rad! Zato je uočeno kod djece da ona igrajući šah postižu bolje rezultate u školi, naročito u čitanju i matematici, brže donose samostalne odluke, a time postižu i bolji uspjeh u životu! 4. Šah razvija karakterne osobine koje su potrebne mladima. Prije svega razvija pamćenje. Šahovska teorija je vrlo komplicirana i mnogi šahisti se trude zapamtiti mnogobrojne varijante. Tako vježbaju svoju koncentraciju, a pošto im je cilj matirati protivničkog kralja onda primjenjuju logično razmišljanje ali uz obilje mašte i preciznog izračunavanja. Pri tome moraju predviditi moguće poteze protivnika, pa nas to dovodi do predviđanja budućih događaja i analize mogućih situacija. Dakle, vrlo bogata misaona aktivnost za koju američki liječnici tvrde da je najbolja prevencija Alzemerove bolesti! Šah razvija maštu i podstječe stvaralaštvo. Uči nas razmišljanju na naučnoj bazi upotrebljavajući neograničeni broj kalkulacija baš kao i u matematici samo što ovdje sve radite svojom glavom a da se pri tome ne služite kalkulatorom! 5. Šah je vrlo jeftin! Šahovsku tablu možete sami nacrtati, figure također sami napraviti. Sjećate li se onih priča kako su zarobljenici u logorima i sužnji u zatvorima pravili šahovske figure od sažvakanog kruha?! U vrijeme najžešće blokade Kube sedamdesetih godina kada je stanovništvo bilo lišeno uvoza čak i hrane i lijekova, kubanski Radio Rebelde podjelio je svojim slušateljima 100.000 šahova kako bi im bar malo uljepšao život. Šahovska tabla je bila na običnom papiru, a figure nacrtane na kružićima od kartona. Masovno igranje šaha je moglo početi, a također i mnogobrojni turniri! Čak i danas, uz neznatna ulaganja, šah može mnogo značiti u organiziranju slobodnog vremena. Jeste li pomislili koliko bi život bio lijepši onim mladićima koji se nalaze u maloljetničkim zatvorima? Ili napuštenoj dijeci u njihovim internatima, a da ne govorimo o dijeci u romskim naseljima ili izbjeglicama u njihovim kampovima!? A koliko mogu koštati pet šahova i dvije knjige? Ove "investicije" bi se isplatile za nekoliko dana! 6. Šah može doprinjeti harmoniji porodičnih odnosa. Obično otac nauči igrati šah. I tada se desi nešto neobično: sin se odjednom nađe u poziciji da je potpuno ravnopravan sa svojim ocem! Nema uobičajenih naredbi "učini ovo..." ili "ne smiješ ono..." Sin se na šahovskoj tabli ponaša po svom nahođenju, potpuno samostalno, nema podređenosti i nitko mu ne prigovara, a autoritet oca ovdje nema nikakvog utjecaja. Naravno, u nezaboravnom sjećanju će ostati prva pobjeda nad učiteljem... U ovim vremenima kada su česti nesporazumi između roditelja i dijece djeluje nestvarno druženje oca i sina za šahovskom tablom. Umjesto da izađe na ulicu ili se u kasnim večernjim satima priprema za izlazak u neki kafić... sin već dva sata sjedi za kuhinjskim stolom i "ratuje" s ocem na 64 polja! Tko će ove večeri izaći kao pobednik?! Majka je presretna jer joj je sin pred očima (a i muž!) i ne mora brinuti da li će se neki negativni utjecaj ulice prilijepiti za njenog sina... Happy family! P. S. Siguran sam da biste i vi mogli dodati bar još jedan razlog zašto treba naučiti šah u najranijoj mladosti! |
- 11:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|
Predsjednici FIDE
 ______________________ Predsjednici FIDE 1. Alexander Rueb 1924 - 1949, Nizozemska 2. Folke Rogard 1949 - 1970, Švedska 3. Max Euwe 1970 - 1978, Nizozemska 4. Fridrik Olafsson 1978 - 1982, Island 5. Florencio Campomanes 1982 - 1995, Filipini 6. Kirsan Ilyumzhinov 1995 - , Rusija ______________________ |