;2/6yzu.jpg)
Mozgalice
11.03.2006., subota
|
02.03.2006., četvrtak Volio je masakrirati svoje protivnike Fischer je prvi izgovorio glasno ono što su zapadni šahisti odavno govorili ispod glasa. Od tada on svoje sudjelovanje na turnirima počinje uvjetovati brojnim zahtjevima: visokim honorarom, posebnim zahtjevima za osjvetljenje i kontrolu stupnja buke u dvoranama. Pored toga, on je tražio da mu se, kao i Samuelu Reshevskom, omogući da ne igra subotom, jer je u međuvremenu postao član Svjetske božanske crkve, koja se moli subotom. Do kraja 1966. Fischer i Spaski sastali su se četiri puta - dva puta je bilo nerješeno, a dva puta je pobjedio Spaski. Organizatori međuzonskog turnira u Sousseu, u Tunisu, potrudili su se da u najvećoj mogućoj mjeri udovolje svim Fischerovim zahtjevima, uključujući i slobodne subote. I pored toga, tijekom turnira, Fischer se stalno žalio na viku i poslugu, jer se turnir održavao u hotelu. Iz dvorane je udaljio fotoreportere. Na kraju se požalio i na raspored turnira: jer nije igrao subotom, on je morao češće igrati drugim danima. Kako je poslije osam kola bio na čelu turnira sa šest pobjeda i dva remija, nije se pojavio na susretu sa sovjetskim velemajstorom Ajvarom Gipslisom, pa su mu suci dodijelili poraz. Fischer je kao odgovor demonstrativno napustio turnir.Od tada nije sudjelovao ni na kakvim šahovskim takmičenjima, a prvak svijeta je postao Boris Spaski. On je 1966. u Moskvi kao izazivač pobjedio šampiona Tigrana Petrosjana. Sasvim neočekivano, Fischer se brzo odlučio ponovo vratiti šahu i sudjelovati na šahovskom meču "SSSR protiv ostatka svijeta" koji je odigran u Beogradu. Američki šahovski genije pohvalio je tadašnju državu koja je svojevremeno jedina imala snage oduprijeti se sovjetskoj dominaciji u komunističkom svijetu: "Jugoslavija je u komunizmu učinila ono što ja pokušavam učiniti u šahu. Da okončam neosnovani sovjetski monopol". Spaski i Fischer su se sastali na Olimpijadi u Siegenu (Njemačka, 1970). Pobjedio je Spaski, koji je reporterima, nekako s visine, rekao da Fischera smatra najjačim pretendentom na titulu svjetskog šampiona. Fischer je pobedio na Međuzonskom turniru na Palma de Majorci, ostavivši drugoplasiranog Larsena 3,5 poena iza sebe, što je bilo do tada nevjerojatno za turnir takve klase. Onda je došao još jedan do tada nezabilježeni trijumf - pobjeda u četvrtfinalu nad Markom Tajmanovim sa 6:0! Sam Tajmanov je meč sa Fischerom nazvao svojom "građanskom kaznom". Po povratku iz Vancouvera, gdje se igrao meč, u Moskvu, Tajmanov je u potpunosti osjetio gorke plodove poraza. Već na carini na aerodromu Šeremetjevo koju je on ranije prolazio bez ikakvih poteškoća, priredili su mu ponižavajući doček. Na kraju su u prtljazi našli neprijavljene devize (to je bio honorar velemajstoru Salo Floru za članke u Nizozemskom šahovskom časopisu) i roman Solženjicina - "U prvom krugu". Takav ideološki prijestup graničio je s kaznenim djelom. Jedini koji je stao na stranu Tajmanova bio je Boris Spaski: "Bez obzira na rezultat, meč je bio veoma zanimljiv. A ako i mi sutra izgubimo od Fischera, hoćemo li svi u zatvor?" Moskovski činovnici su se imali doista, od čega tresti. Fischer je samo nešto ranije (opet rezultatom 6:0) "raznio" Larsena u polufinalu turnira izazivača. Moskva nije mogla ni zamisliti da bi se sličan rezultat smio dogoditi i u susretu s prvakom svijeta Borisom Spaskim, tim prije što ni sam Spaski nije polagao dovoljno na "primjerno komunističko držanje", a nije bio ni ljubitelj sovjetske šahovske birokracije. A poslije spektakularne pobjede nad Larsenom, Fischeru se obratio osobno predsjednik SAD Richard Nickson: "Serija od 19 pobjeda, jedna za drugom na takmičenjima svjetskog ranga, je bez primjera i Vi imate sve razloge biti zadovoljni tim zadivljujućim rezultatom. Pripremajući se za susret s pobjednikom meča Petrosjan - Korchnoi možete bti sigurni da vas vaši zemljaci podržavaju s ponosom. Sretno!" U finalu Bobby se sreo sa Petrosjanom u Buenos Airesu. Fischer je dobio prvu, Petrosjan drugu partiju, a onda su došla tri remija. U šestoj partiji Petrosjan je bio slomljen, da bi do kraja izgubio sve partije. Visoki funkcionari u Moskvi nisu nikad voljeli Borisa Spaskog zbog njegovog drskog ponašanja i neskromnosti u materijalnim uživanjima. Kao bonvivan, nije bio član Komunističke partije, a za svog omiljenog pisca imenovao je Dostojevskog. U društvu prijatelja, pošto je bio odličan imitator, imitirao je često Brežnjeva, pa čak i Lenjina. Objašnjavajući zašto ne igra na prvenstvu SSSR, Spaski je rekao da je nagrada za prvo mjesto samo 250 rubalja, dok je on za prvo mjesto na turniru u Santa Monici 1966. dobio 5 000 dolara. Jedanput je izjavio da bi, da nije šahist, postao svećenik! Odbio je i potpisati kolektivno pismo za zaštitu člana Komunističke partije SAD Angeline Davis, koja je bila optužena za sudjelovanje u ubojstvu. Međutim, spasilo ga je objašnjenje o političkoj nezrelosti svjetskog šampiona. # - 17:43 - Komentari (1) - Isprintaj - # par dana sam intenzivnije živjela pa nisam stigla čitati, a brate i ti si se iznenada raspisao. Nego, je li ovo tvoj pas umaskiran? Evo, bacam se na Spaskog, Fischera i ostale, čitam, čitam i pijem kamilicu (chablis 04.03.2006. 19:08) 28.02.2006., utorak Sin komuniskinje i agenta Kominterne U 14. godini, Fischer je, 1956, postao sveamerička senzacija, kada je sudjelovao na seniorskom prvenstvu Amerike u šahu. Njegova majka je slijedeće godine napisala pismo osobno Hruščovu, u kojem ga moli da Bobija pozovu na međunarodni omladinski šahovski festival. Bio je još jedan težak korak u inače veoma teškoj sudbini njegove majke Regine. Fisherova majka je rođena u Švicarskoj u porodici poljskih Židova - emigranata. Kao djevojka od 19 godina, otišla je u Berlin gde je upoznala biofizičara Gerharda Fischera. Godinu dana kasnije na vlast dolaze nacisti i par se seli - u Moskvu! Ne samo zato što je Regina bila Židovka, nego i zbog toga što je Gerhard bio komunist i po nekim svjedočenjima, agent Kominterne. U Moskvi su se vjenčali i živjeli pet godina. Tu im se rodila kćer Joan. Regina je slušala predavanja na Medicinskom fakultetu, a Gerhard je radio u Institutu za mozak. Mada nisu bili žrtve velikog terora, brak im se ipak na kraju raspao. Gerhard je otišao - ili je bio poslan - u Španjolsku u građanski rat, a Regina je u siječnju 1939. otišla u Ameriku. Poslije godinu dana, Gerhard, koji je posjedovao španjolsku putovnicu, odeseljava se u Chille. Zahvaljujući budnosti poznanika, Regina je ubrzo došla pod nadzor FBI pod čijim nadzorom će i ostati u iduća dva desetljeća. Dokaz njene nelojalnosti, tijekom godina u Portlandu, bilo je to što se javljala na natječaje za posao u sovjetskoj ekonomskoj misiji, za posao prevoditelja. Vodonstalater koji joj je došao popraviti slavinu, izvjestio je da je ona u stanu slušala "komunističku muziku i nagovarala ga da pristupi komunističkoj partiji". Ipak, do sredine pedesetih, izgledalo je da se slučaj Regine Fischer malo smirio. Međutim, poslije pisma Hruščovu koje je predala preko sovjetskog veleposlanstva u Washingtownu, njen dosier je počeo rasti kao snježna lavina. Agenti su je ovoga puta shvatili sasvim ozbiljno. Potom su je odveli na psihijatrijsku kliniku, na promatranje, jer je bila uhapšena zbog "ugrožavanja društvenog poretka SAD". Direktor FBI Edgar Hoover naredio je osobno svojim podčinjenim da cio slučaj vode "s posebnom pažnjom", kako ne bi pobudili "Regininu opreznost". Kada je Bobby s majkom krenuo 1959. na turnir u Argentinu i Chille, Hoover je osobno poslao pismo direktoru CIA Alanu Dalsu i molio ga da ustvrdi da li će se Regina sastati s bivšim mužem u Santiagu. Te godine slučaj je bio zatvoren, ali je Regina već slijedeće godine postavila šator pred Bijelom kućom, protestirajući zbog zabrane sudjelovanja u američkoj ekipi na šahovskoj olimpijadi u Istočnoj Njemačkoj. Potom je sudjelovala i u maršu mira San Francisco - Moskva i dugo boravila u Europi. Pismo Hruščovu je zakasnilo i Bobby se nije našao na omladinskom festivalu. Dobio je, međutim, osobni poziv i u ljeto 1958. otputovao u Moskvu. To putovanje je na njega ostavilo tako težak utisak, što će rezultirati njegovim budućim i trajnim nepriznavanjem i neprijateljstvom prema Sovjetskom Savezu. Njegova majka je, tako, bila u Americi hapšena, psihijatrijski promatrana, i stalno pod prismotrom zbog komunističkih uvjerenja i naklonosti prema Sovjetskom Savezu, dok će njen sin makar na kratko postati upravo najsnažnije američko oružje u borbi protiv svjetske komunističke ideologije. Bobija su u Moskvi svuda primali veoma pažljivo: smjestili su ga u najbolji hotel, dali mu auto, vozača i prevoditelja, pripremili mu "kulturni program". Bobby je, međutim, otkazao posjetu Kremlju, muzejima i Boljšoj teatru... Želio je samo šah. Ujutro je odlazio u Centralni šahovski klub, vraćao se u hotel na ručak i onda išao ponovo nazad. Njegovi partneri bili su majstori Aleksandar Nikitin i Jevgenij Vasjukov, ali se Bobby jedva čekao sresti s vodećim svjetskim velemajstorima. Uspio je tek odigrati nekoliko blic partija s Tigranom Petrosjanom. Ali, ta posjeta je završena prije vremena, i Bobby je te godine drugi put za redom postao šampion SAD. Poslije dvije godine, prvi put se sreo s Borisom Spaskim na turniru u Mar del Plati gdje ga je Spaski pobjedio, ali su obojica podjelila prvo i drugo mjesto. Na međuzonskom turniru kandidata, Bobby je 1962. bio prvi, ali je na turniru pretendenata u Curaçau, na Nizozemskim Antilima, bio tek četvrti, nakon Petrosjana, Keresa i Gellera. Vrativši se u Ameriku, okrivio je rivale za dogovor tijekom turnira: "Ruska kontrola šaha dostigla je takav stupanj, da je pošteno takmičenje za titulu šampiona svijeta postalo praktično nemoguće". - 19:33 - Komentari (0) - Isprintaj - # 27.02.2006., ponedjeljak Amerika protiv Rusije Šahovski meč za prvaka svijeta Fišer - Spaski (odigran 1972. u Rejkjaviku) nije se slučajno pretvorio u sudar dva svijeta i dva sustava, kapitalizma i komunizma, NATO i Varšavskog pakta, CIA i KGB. Usred hladnog rata, kroz naizgled bezazleni šahovski dvoboj rješavalo se pitanje nadmoći jedne ili druge ideologije. I Beograd je naravno kao most između tih svijetova, imao svoju važnu ulogu u tome. Naime, bio je najveći favorit među gradovima kandidatima za domaćina meča. Ali, on nije odigran u Beogradu - "za dlaku". Boris Spaski je u velikoj mjeri bio produkt sovjetskog monopola u razvoju šaha. Njegova majka bila je skromna, neobrazovana i duboko religiozna žena. Djed po ocu bio mu je svećenik, a otac delegat državne Dume iz Kurske gubernije. Već kao dijete od 11 godina, Boris Spaski je zbog naročitog šahovskog talenta dobio državnu stipendiju od 1200 rubalja - daleko višu nego što je onda bila plata inženjera. Paradoksalno je da je i Bobby Fischer bio "dijete komunizma". Točnije rečeno, dijete agenta Kominterne i fanatične komunistkinje. Njegova majka uopće nije bila "mentalno oboljela", kako su pisali, nazovi stručnjaci za šah iz zemlje iz koje Fišer potječe. Istina je, međutim, da je njegovoj majci bila određena ovakva dijagnoza, ne zbog istinske psihičke bolesti, ili poremećaja, nego zbog političkih stavova koje je zastupala, onda u Americi strogo zabranjenim, pa joj je, zajedno sa istomišljenicima, propisano liječenje na psihijatrijskim klinikama. Slične kvalifikacije danas se prišivaju i Bobby Fischeru, ali njih nitko drugi više ne daje, osim američkih vlasti i medija koji su im slijepo lojalni. Fischer je neobičan čovek, ali nipošto mentalno poremećena osoba, koja bilo čime ugrožava svoju okolinu. Sve to su, ipak, samo refleksi onoga što se već dogodilo u prošlosti. Bobby Fischer nikada nije vidio svoga oca. Njega i sestru odgajala je majka Regina, koja ih je uz puno teškoća odijevala i prehranjivala. Bobby je već od najranijeg djetinjstva pokazivao sklonost ka enigmatici. Prvi šah dobio je od tetke, kada mu je bilo šest godina, i od tada se on nikada nije rastajao sa šahovskim figurama. U osmoj godini počeo je posjećivati Njujorške šahovske klubove, najprije u majčinoj pratnji, a zatim samostalno. Kada je Spaski već bio u krugu jakih šahista, počeli su stizati glasovi o novom čudu od djeteta iz Amerike. Poslije Paola Morphija koji je bljesnuo sredinom 19. vijeka takav unikat u Americi pojavio se još samo jednom - bio je to velemajstor Samuel Reshevski koji je u osmoj godini u mornarskom odijelu fascinirao sve ljubitelje šaha u Europi da bi se slijedeće godine našao u u Americi. - 20:14 - Komentari (0) - Isprintaj - # 26.02.2006., nedjelja Tajni agent Bobby Fischer Bio je to svojevrsni nastavak "meča stoljeća", koji je u Rejkjaviku započet 20 godina ranije, kada rivali nisu bili samo dvojica igrača, već najviši zvaničnici dvije države, tajne službe i njihovi propagandni aparati... Beograd za Fišera nije obično mjesto, na kojem je slučajno činio prijestup zbog kojeg mu prijeti deportacija u SAD i vjerojatno zatvorska kazna, nego i grad u kojem je on želio igrati i onaj prvi famozni "meč stoljeća" sa Borisom Spaskim. Najveći šahist svih vremena, u međuvremenu je od američkog nacionalnog heroja prešao put do kriminalca. Takva metamorfoza mogla je dogoditi se jedino neponovljivom Bobby Fischeru. Sovjetski šahisti su na svjetskoj sceni dominirali neprestano od kraja Drugog svjetskog rata. To je bio rezultat svesrdne državne podrške, kojom se nije mogao okoristiti ni jedan zapadni velemajstor. Šah je u Rusiji, pored ostalih, podržavao još Nikolaj II, kratko prije nego što će ostati i bez krune i bez glave. On je bio pokrovitelj Petrogradskog turnira 1914 – tada je i dodijelio titule velemajstora petorici sudionika turnira: Emanuelu Laskeru, Capablanci, Aljehinu, Franku Marshalu i Zigbertu Tarashu. Carsko mecenstvo nije, međutim, ni izbliza bila blizu ideološkoj propagandi šaha koje će se do neslućenih razmjera razviti tek pod sovjetskom vlašću. Šah je zato bio simbol i nove sportske demokracije. Za njega bar nije bilo potrebno nikakvih posebnih pomagala, niti naročitih troškova. Uz industrijalizaciju i elektrifikaciju, išlo je i stvaranje široke šahovske infrastrukture. Takve razmjere i masovnost ova salonska igra nikada nije dostigla na Zapadu. Nastavak slijedi ! - 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - # 22.02.2006., srijeda Chess is cool 1. ŠAH JE ZABAVAN (CHESS IS COOL!) Više od tisuću godina milijuni ljudi svih kultura uživaju u "kraljevskoj igri" koja vjerojatno potječe iz Indije, a koja je podjednako prihvaćena i u Europi, Aziji, Dalekom Istoku... Šah je preživio sve povijesne i društvene promjene: igrali su ga Tamerlan, Richard "Lavlje Srce", Petar Veliki, carica Katarina, Ivan Grozni, Fridrih Barbarosa, Napoleon, Lenjin, sve do pape Vojtile! Odomaćio se na svim kontinentima, prošao kroz feudalizam i renesansu, fašizam i komunizam, kapitalizam i socijalističko društvo i svuda pustio svoje korijene! Pa ako nešto traje više od tisuću godina i opstaje pod svim režimima - mora biti da ima neke vrijednosti u tome, zar ne?! Podjednako popularan među carevima i kraljevima, vojskovođama i svećenicima, filozofima i književnicima, glumcima i glazbenicima, starima i mladima - šah se može naučiti u svakom trenutku: prije nego što ste pošli u vrtić ili nakon odlaska u mirovinu! (što inače nije moguće u ostalim društvenim aktivnostima, a naročito u športu). 2. Šah vam otvara vrata cijelog svijeta! Šah je univerzalan jezik poznat svim narodima. Ako biste padobranom bili izbačeni u neku džunglu ili bilo koji kraj zemljine kugle gde se govori potpuno nepoznatim jezikom, možete biti sigurni da ćete preživjeti ako naiđete na nekog tko zna igrati šah!! Šah vam omogućuje uspostaviti kontakt sa nepoznatim ljudima, pa čak i steći nove prijatelje. Šah vam omogućuje premostiti kulturne razlike i naučiti se toleranciji, poštovati druge, suzbijati mržnju i ratovati drvenim topovima - a ne pravim! 3. Šah razvija odgovornost. Ako si previdio figuru - sam si kriv ili si bio lakomislen ili brzoplet. I u životu je potrebno svaku odluku prethodno dobro promišljati, promotriti je sa svih strana i tek onda povući potez. A za to su ti potrebni dobri nervi, strpljenje, snaga volje, koncentracija i inventivnost. Da bi se u nekoj šahovskoj partiji primjenila neka nova ideja ili nov potez potrebni su dani i mjeseci prethodnog rada jer tako se obogaćuje znanje koje vodi boljim rezultatima. Kažu da u šahu talenat čini samo deset posto uspjeha - a ostalo je mukotrpan rad! Zato je uočeno kod djece da ona igrajući šah postižu bolje rezultate u školi, naročito u čitanju i matematici, brže donose samostalne odluke, a time postižu i bolji uspjeh u životu! 4. Šah razvija karakterne osobine koje su potrebne mladima. Prije svega razvija pamćenje. Šahovska teorija je vrlo komplicirana i mnogi šahisti se trude zapamtiti mnogobrojne varijante. Tako vježbaju svoju koncentraciju, a pošto im je cilj matirati protivničkog kralja onda primjenjuju logično razmišljanje ali uz obilje mašte i preciznog izračunavanja. Pri tome moraju predviditi moguće poteze protivnika, pa nas to dovodi do predviđanja budućih događaja i analize mogućih situacija. Dakle, vrlo bogata misaona aktivnost za koju američki liječnici tvrde da je najbolja prevencija Alzemerove bolesti! Šah razvija maštu i podstječe stvaralaštvo. Uči nas razmišljanju na naučnoj bazi upotrebljavajući neograničeni broj kalkulacija baš kao i u matematici samo što ovdje sve radite svojom glavom a da se pri tome ne služite kalkulatorom! 5. Šah je vrlo jeftin! Šahovsku tablu možete sami nacrtati, figure također sami napraviti. Sjećate li se onih priča kako su zarobljenici u logorima i sužnji u zatvorima pravili šahovske figure od sažvakanog kruha?! U vrijeme najžešće blokade Kube sedamdesetih godina kada je stanovništvo bilo lišeno uvoza čak i hrane i lijekova, kubanski Radio Rebelde podjelio je svojim slušateljima 100.000 šahova kako bi im bar malo uljepšao život. Šahovska tabla je bila na običnom papiru, a figure nacrtane na kružićima od kartona. Masovno igranje šaha je moglo početi, a također i mnogobrojni turniri! Čak i danas, uz neznatna ulaganja, šah može mnogo značiti u organiziranju slobodnog vremena. Jeste li pomislili koliko bi život bio lijepši onim mladićima koji se nalaze u maloljetničkim zatvorima? Ili napuštenoj dijeci u njihovim internatima, a da ne govorimo o dijeci u romskim naseljima ili izbjeglicama u njihovim kampovima!? A koliko mogu koštati pet šahova i dvije knjige? Ove "investicije" bi se isplatile za nekoliko dana! 6. Šah može doprinjeti harmoniji porodičnih odnosa. Obično otac nauči igrati šah. I tada se desi nešto neobično: sin se odjednom nađe u poziciji da je potpuno ravnopravan sa svojim ocem! Nema uobičajenih naredbi "učini ovo..." ili "ne smiješ ono..." Sin se na šahovskoj tabli ponaša po svom nahođenju, potpuno samostalno, nema podređenosti i nitko mu ne prigovara, a autoritet oca ovdje nema nikakvog utjecaja. Naravno, u nezaboravnom sjećanju će ostati prva pobjeda nad učiteljem... U ovim vremenima kada su česti nesporazumi između roditelja i dijece djeluje nestvarno druženje oca i sina za šahovskom tablom. Umjesto da izađe na ulicu ili se u kasnim večernjim satima priprema za izlazak u neki kafić... sin već dva sata sjedi za kuhinjskim stolom i "ratuje" s ocem na 64 polja! Tko će ove večeri izaći kao pobednik?! Majka je presretna jer joj je sin pred očima (a i muž!) i ne mora brinuti da li će se neki negativni utjecaj ulice prilijepiti za njenog sina... Happy family! P. S. Siguran sam da biste i vi mogli dodati bar još jedan razlog zašto treba naučiti šah u najranijoj mladosti! |
- 11:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|
Predsjednici FIDE
 ______________________ Predsjednici FIDE 1. Alexander Rueb 1924 - 1949, Nizozemska 2. Folke Rogard 1949 - 1970, Švedska 3. Max Euwe 1970 - 1978, Nizozemska 4. Fridrik Olafsson 1978 - 1982, Island 5. Florencio Campomanes 1982 - 1995, Filipini 6. Kirsan Ilyumzhinov 1995 - , Rusija ______________________ |