;2/6yzu.jpg)
Mozgalice
30.04.2006., nedjelja
STEINITZ – LASKER
|
Poslije završenog matcha u kome je šampion obranio svoju titulu, šahovski svijet se iznova pitao «Tko je slijedeći izazivač». Na samom kraju pretprošlog stoljeća, u njegovom zadnjem desetljeću, u prvi plan izbio je njemački liječnik Tarrasch. Nekoliko uzastopnih pobjeda na velikim međunarodnim turnirima navelo je 1890. godine hannoverski šahovski klub da ponudi organizaciju njegovog matcha sa svjetskim prvakom. Desilo se to poslije Tarrascheve blistave pobjede u Manchesteru, ali je na iznenađenje svih Tarrasch ponudu odbio, pravdajući se nemogućnosti dužeg napuštanja liječničke prakse. Tarrasch je vjerojatno smatrao da su mu šanse da pobjedi Steinitza male pa je želio pričekati malo jer je bio uvjeren da vrijeme radi za njega. Samo dvije godine kasnije, nakon pobjede u Dresdenu pomislio je da je došlo vrijeme i da su mu sada šanse realne. Drugi Steinitzov match s Čigorinom pokazao je da sada već 56. godišnji šampion nije tako superioran kao ranije. Međutim doktor se prevario u računu. Na njegovu žalost Steinitz je izjavio da ne namjerava uskoro braniti svoju titulu. Razlika u kvaliteti i klasi između šampiona i potencijalnih izazivača je bila smanjena u tolikoj mjeri da je bilo teško govoriti o bilo kakvoj realnoj šansi Steinitza da titulu zadrži u idućem matchu. Pa je stoga njegova odluka i razumljiva. Štoviše, financijske poteškoće koje su pritiskivale Steinitza natjerale su ga da odluku promjeni i prihvati ponudu Havanskog šah kluba da mu organizira match. Stjecaj okolnosti Laskeru je išao na ruku. U to vrijeme on nije bio igrač koji je uživao najviši rang i Čigorin i Tarasch su više kotirali na listi izazivača. U prilog ove tvrdnje ide i podatak da je Lasker izazvao na match Tarrascha u proljeće 1892. Tarrasch je ponudu odbio sa izvjesnom dozom prezira tvrdeći da Lasker još nije dorastao da bi s njim odigrao match. Čigorinov poziv da odigraju match u jesen iste godine Tarrasch je prihvatio. Do matcha je i došlo u St. Petersburgu. To je bio najlošiji Tarraschev potez koji je ikad povukao, a odluka da igra s Čigorinom, donesena u uvjerenju da je to poput Gunsberga jedini put da se stigne do Steinitza, bila je pogrješna. Kasnije, Tarrasch će shvatiti da ga je to koštalo veoma skupo, možda čak i titule šampiona.  U kolovozu, doznavši za Steinitzovu odluku i želju Havanskog šah kluba, Lasker je poslao izazov a Steinitz ga prihvatio uvjeren da je Lasker manje opasan od Tarrascha i Čigorina. Steinitz je tražio honorar od 5000 dolara, Lasker a i organizatori iz Havane smatrali su da je to previsoko. Lasker se snašao i ponudio da se match iogra u Americi uz molbu da Steinitz malo popusti u zahtjevu za extra honorar. Steinitz je zahtjev prihvatio pa su utvrđeni slijedeći uvjeti: Igra se do 10 pobjeda, kontrola vremena i tempo igre bili su isti kao i u posljednjem matchu s Čigorinom. Nagradni fond bez specijalnog honorara Steinitzu iznosio je 3000 dolara. Pobjedniku bi pripalo 2250 a pobijeđenom 750 dolara. Prvih osam partija igrat će se u New Yorku, slijedeće tri u Philadelphyji, a ostatak, do kraja matcha u Monrealu, u Kanadi. Malo tko je vjerovao da će Lasker uspjeti. Velikom iskustvu i praksi Steinitza on je mogao suprostaviti svoj optimizam i mladost. Dopisniku «Chicago Herald» na pitanje da li vjeruje u svoju pobjedu Lasker je odgovorio: «Sigurno je da sam uvjeren u to, pa zar bih inače riskirao tolike dolare i svoju reputaciju. Ja znam da mi predstoji veoma teška i naporna borba i da bih pobjedio Steinitza ja moram angažirati sve svoje sile i moći». Uoči samog matcha susreli su se slučajno u prostorijama «Manhattan chess cluba» u NewYorku. Povela se diskusija o potezu damom na f6 u Evansovom gambitu, koga je Steinitz uporno igrao u matchu s Čigorinom. Lasker je rekao da je to pogrešan plan a Steinitz ga je branio u skladu sa svojom teorijom. Riješili su spor okončati matchem od tri pslobodne partije koje su imale karakter analize. Prvu je Steintz lako dobio, u drugoj je Lasker previdio figuru a u trećoj je trijumfirao Lasker. U pravom matchu nisu odigrali ni jednu partiju Evansovog gambita i teorijski duel nije nastavljen. |
- 12:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #
25.04.2006., utorak
STEINITZ – ČIGORIN II MATCH
|
Drugi match između Steinitza i Čigorina započeo je prvog siječnja 1892., a završen je 28. veljače u Havani. On se u mnogim stvarima razlikovao od prvog. S vremenom je Čigorin postao zreliji, u njegovoj igri se osjećao napredak, ukratko, bio je jači i sigurniji. Što se tiče njegovog protivnika, on je prešao svoj igrački zenit i uveliko ušao u šesto desetljeće života, pa su se znaci opadanja i umora osjećali u njegovoj igri. Pa ipak, drugi match ostat će u analima šahovske borbe, kao jedan od najdramatičnijih u povijesti ove igre. Borba je bila oštra i beskompromisno i, što je značajno reći, partneri su nastupili s izmjenjenim repertoarom otvaranja najčešće birajući vrlo oštre varijante. Međutim, match je pokazao da je Čigorin kao učenik jači od svog učitelja Steinitza u shvaćanju pravilnosti, metodici i ljepoti šahovske umjetnosti. «On je daleko ispred Steinitza» - istakao je Emanuel Lasker. Ali da se ipak vidi u čemu je bilo bezuvjetna Steinitzova prednost ? On je, prije svega, bio veći šahovski borac i bolji praktičar. Krasila ga je hladnokrvnost i znao je procijeniti ne samo svoje, nego i protivnikove kvalitete. Osim toga, repertoar Čigorinovih otvaranja bio je vrlo uzak i uglavnom se svodio na gambite, a tako se ne postaje svijetski prvak. TIJEK MATCHA Match je bio ugovoren na 10 dobivenih partija. Sve do 19. partije Čigorin je pretežno vodio, a borbu je izgubio u finišu. Poslije 19. partije, on je poveo sa 8:7 uz četiri remija. Već se mislilo da je sa Steinitzom gotovo, jer je u ključnim otvaranjima, koja su u matchu bila stavljena na probu, Čigorin najzad uspio probiti Steinitzovu čvrstu obranu. U Evansovom gambitu zabilježio je četiri pobjede, a jednu partiju izgubio, dok je tri puta igrao neriješeno.Nasuprot njemu, Steinitz je dominirao u Španjolskoj partiji. Iz slijedeće tri partije Steinitz je izvukao dva i po poena. Neobične su se stvari zbivale u 23. partiji. Ona je bila na programu 28. veljače 1892. godine. U tom momentu rezultat je glasio 9:8 uz pet remija i od ishoda te partije ovisila je sudbina cijelog matcha. U slučaju Čigorinove pobjede , borba bi se produžila do tri pobjede jednog od partnera. Uzbuđenje je doseglo vrhunac, dok su igrači bili sve nervozniji. Prvi put u ovim susretima Čigorin je Steinitzu odigrao najoštriji kraljev gambit, a ovaj je uzvratio jednom rijetkom varijantom. Bijele figure je vodio ruski majstor i u 26. potezu imao laku dobivenu poziciju, a već slijedećim potezima propustio je forsiranu pobjedu, mada i poslije tih propusta njegova prednost nije umanjena.Kontrola vremena bila je u 30. potezu, a njega u slijedećem 31. potezu izdaje nervi. Poslije 20 minuta razmišljanja, Čigorin je odigrao potez koji je bio ravan samoubojstvu. Steinitz je to hladnokrvno iskoristio i Čigorin u 32. potezu predaje partiju.  Neposredno poslije matcha Čigorin je prilično deprimiran izjavio:»Match sam izgubio posljednjom partijom u kojoj sam vodio bijele figure, a tijekom čitave partije imao sam inicijativu, a što je najvažnije stekao figuru prednosti. Naravno, i mnogo izgledniju poziciju. Što sve to vrijedi. Jednostavno, bio sam do kraja usoavan. Sebi sam dopustio i takav luksuz u partiji da nisam dao mat u dva poteza. Zaista nevjerojatno!» I kada se vratio u Rusiju, Čigorinu nikako nije moglo biti jasno kako je izgubio ovaj match. Čigorinov poraz očevidno je bio u čenjenici što se nije nastavio služiti svojim ubitačnim oružjem, Evansovim gambitom, pa je počeo na svoju nesreću eksperimentirati kraljevim gambitom, što je, jasno, Steinitzu dalo mogućnost konsolidirati redove i prijeći u kontranapad. Tako se ovaj značajan match završio tragično po ruskog majstora Mihaila Ivanoviča Čigorina. On je bio na pragu napraviti prvi veliki podvig i krunisati svoju šahovsku biografiju, međutim nije imao sreće i, budimo pošteni, nešto mu je falilo – ono s početka ove teme – šampionski kov. Konačni rezultat je bio 12,5:10,5. Steinitz je, dakle, od 63 partije, koje je odigrao protiv Čigorina imao samo tri pobjede više. Bolji rezultat protiv Steinitza u većem broju partija ostvario je samo Emanuel Lasker. Evo odlučujuće partije : XXIII partija, 28 veljače Čigorin – Steinitz (Kraljev gambit) 1. e4 e5 2. f 4 e:f4 3. Sf3 Sf6 4. e5 Sh5 5. Le2 g6(..d6!) 6. d4 Lg7 7. 0-0 d6 8. Sc3 0-0 9. Se1 d:e5 10. L:h5 g:h5 11. d:e5 D:d1 12. S:d1 Sc6 13. L:f4 Lf5 14. Se3 Le4 15. Sf3 Tfe8 16. Sg5 Lg6 17. Sd5 L:e5 18. S:c7 L:c7 19. L:c7 Tac8 20. Lg3?!(Ld6) Sd4 21. c3 Se2 22. Kf2 h4?(S:g3) 23. Ld6 Sd4?(Lh5) 24. c:d4 Tc2 25. Kg1 Tee2 26. Tae1 T:g2 27. Kh1 Kg7 28. Tc8 f5 29. Se6 Kf6 30. Te7 Tge2 31. d5 Tcd2 32. Lb4??(Tb7) Th2, 0:1. |
- 19:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #
23.04.2006., nedjelja
VIZA ZA MATCH POBJEDA NAD ČIGORINOM
|
Match je odigran u «Manhattan chess clubu» u NewYorku 9. prosinca 1890. do 22. siječnja 1891. godine. Šampion i izazivač su se dogovorili da odigraju 20 partija s vremenskom kontrolom od 1 sata i 45 minuta za prvih 26 poteza, a zatim za svakih 15 poteza igrači bi imali 1 sat za razmišljanje. Ulog je iznosio skromnih 375 dolara, što je iznenađujuće malo za match takvog značenja. Pa i tu sumu Gunsberg nije uspio obezbijediti od mecena i poslovnih ljudi nego je morao uplatiti osobno iz svog džepa. U samom početku Gunsberg je bio uspješniji, no što je vrijeme više odmicalo Steinitz je igrao sve jače i uskoro je držao sve konce matcha u svojim rukama. Konačan rezultat bio je 6:4 uz 9 remija za starog šampiona. Gunsberg je postigao najbolji rezultat sa Steinitzom u posljednjih 30 godina s izuzetkom profesora Anderssena. Gunzberg je bio tip igrača koji je rijetko pobjeđivao ali je isto tako bilo veoma teško pobjediti ga. Kvalitet partija matcha pokazao je da je Gunsberg bio tvrđi orah nego što se prije matcha pretpostavljalo. Tarasch je rekao :»Gunsberg je prvi koji se suprotstavio njegovim vlastitim oružjem. On nije pobjedio Steinitza, ali je pokazao kako treba s njime igrati. Pokazao je, također, da šampion može biti pobijeđen. Da je bio malo ubojitiji u napadu ili uporniji u obrani to bi se i dogodilo. Gunsberg je pokazao da zna igrati jednake pozicije, ali da ispusti male prednosti. Nije ovladao tehnikom realizacije prednosti». S ovim zadnjim konstatacijama se teško složiti ako znamo da pobjednik matcha, zapravo, ni u jednom trenutku nije dolazio u pitanje. Jednostavno, ipak je to bila razlika u klasi. Steinitzove ideje su u Gunsbergu našle sljedbenika a u dr. Taraschu propagatora. Ovaj match je pokazao i značaj psihologije u odmjeravanju snaga. Jedna mala epizoda to najbolje ilustrira. Dogovarajući se o uvjtima matcha Steinitz je zapitao Gunzberga da li on smatra, da je Steinitz obvezan igrati istu varijantu Evansovog gambita koju je igrao s Čigorinom. «Svakako da to niste obvezni, ali šahovski svijet to sigurno očekuje od Vas», uzvratio je Gunsberg. Gunsberg je bez sumnje bio igrač manjeg kalibra od Čigorina, ali raznovrsniji. On je znao voditi napad poput Čigorina i Zukertorta i znao je za tajne obrane, iako tu nije dostigao svoje uzore Steinitza i Winavera. Međutim sve to mu ne bi pomoglo u matchu protiv velikog Steinitza da nije bilo još nešto, osnovni stav Gunsberga bio je kako se časno izvući a ne pobijediti u matchu. Zadaci su mu bili : držati ravnotežu, kloniti se forsiranja u podjednakim pozicijama, praviti se manjim, prebacivati «teret dokaza» na suparnika, pronalaziti rupe u njegovu repertoaru otvaranja. Sve te zahvalne i danas već poznate match-taktike poslužile su Gunsbergu protiv Steinitza i osigurale mu na kraju i željeni «časni rezultat». Pojedini elementi Gunsbergova stava čine se kao sitna lukavstva, drugi su nagrada koji objektivni igrač traži za svoju skromnost, a treći imaju već i svoju vrijednost i za samo usavršavanje šahovskog stila. Kao objektivnu vrijednost Gunsbergovog načina ukazuje se iz daleke perspektive, njegova vještina u realiziranju približno uravnoteženih pozicija, što nikako nije bila laka stvar protiv velikog Steinitza. Najbolje može poslužiti onih 9 remija koje je Gunsberg izvukao velikom suparniku, ukazuje na osnovnu blijedoću Steinitzove pozicione metode, neočekivanim dinamičnim manevrima Čigorinskog kova. Gunsberg je, jednostavno, priznao Steinitzovu tezu da u uravnoteženim pozicijama napadač slabo prolazi za razliku od Čigorina koji je u posljednjim partijama pomoću dinamične igre redovno obarao trenutnu krutost Steinitzova stila. Gunsberg je neizravnim putem pokazao, da Steinitzova načela ne mogu biti poslijednja riječ u šahu, kad se protiv njih može s nešto skromne prlagodljivosti i bez iskre genijalnosti izvlačiti remiji. Tako i match Steinitz – Gunsberg, iako nije bio veliki događaj, ima svoje određeno značenje u povijesti šaha. |
- 12:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.04.2006., subota
STEINITZ – GUNSBERG
|
Po završenom matchu, zadovoljni ali umorni Steinitz, spakirao je prtljagu i otputovao u NewYork pošto je odbio prijedlog organizatora u Havani da sa Čigorinom odigra još jedan kratki match do šest pobjeda. Sedmog ožujka 1889. Steinitz se ukrcao na brod i otplovio. Čigorin je na Kubi ostao još tjedan dana. Demonstrirao je partije s matcha i odigrao nekoliko simultanki. Kubanci su ga veoma srdačno ispratili, njihove su simpatije očevidno bile na njegovoj strani. U to vrijeme je u NewYorku bio organiziran veliki međunarodni turnir pa je Čigorin iskoristio priliku kad je već prešao Ocean da na njemu sudjeluje. Steinitz je odbio pravdajući se umorom, što je zapravo i bio s obzirom na godine i težak match. Match u Havani šampion svijeta opisao je na slijedeći način: «Bio je to match između starog majstora koji je predstavljao ideje nove, mlađe šahovske škole i mladog majstora, protagoniste stare, klasične škole. Trijumfirala je nova škola bez obzira na uzrast njenog eksponenta. Stari majstor mlade škole pružio je više, on je cjelnu partije podređivao ideji koja je demonstrirala njegovo poimanje zdravih šahovskih načela. Moram priznati da je veoma teško u jednoj praktičnoj partiji kad ste limitirani vremenom za razmišljanje dokazati određena načela, ideje i braniti primat najboljeg». Stzeinitz osnivač pozicione škole, smatrao je Čigorina za najizrazitijeg predstavnika stare kombinacione škole. Često je volio reći da je on «posljednji šahovski romantičar». Do matcha sa Gunsbergom Steinitz se posvetio radu na teoriji šaha. Njemu je veoma stalo izboriti sttus svojim idejama koje su značile veliki napredak u razvoju i unaprjeđivanju šahovske misli, ali koje su nailazile na veliki otpor kod igrača i ljubitelja naviknutih na Morphyev i Anderssenov žrtveni stil igre. Tako je 1889. godine izdao knjigu «Moderni šahovski instruktor», a nešto kasnije, svoje možda najbolje dijelo «Suvremena škola i njene tendencije». Javili su se mnogi izazivači, ali su bili odbijeni s motivacijom da nemaju određene šahovske rezultate, a i rezultat s njima je bio izrazito povoljan za šampiona. Među njima bio je i Mackenzie.  Slijedeći izazivač bio je engleski šahist Gunzberg i na iznenađenje mnogih šampion je izazov prihvatio. Isidir Gunsberg rođen je 1854. godine u Budimpešti, ali je kao devetogodišnjak došao u Englesku i u njoj ostao do smrti. Svoj najveći uspjeh postigao je pobjedom na turniru u Hamburgu 1885. i prvim mjestom u Bradfordu 1888. Na turniru u NewYorku 1889. bio je treći iza Čigorina i Weissa. Taj turnir je za Steinitza značio mnogo i ako na njemu nije sudjelovao, jer Čigorinova pobjeda je neizravno uvećavala njegovu pobjedu u matchu nad Čigorinom. Gunsberg je u matchevima pobjedio Berda i Blackburna, a to je već bio solidan zalog da se na match izazove i sam šampion. U siječnju 1890. U Havani odigran je match između Gunsberga i Čigorina. Igralo se do 10 pobjeda, ali je match kod stanja 9:9 uz 5 remija bio prekinut i u duhu pravilnika proglašen neriješenim. Ovaj match uz podatak da je Čigorina u NewYorku pobjedio u obje partije, je u stvari bila Gunsbergova viza za Steinitza. |
- 10:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.04.2006., četvrtak
Steinitz - Čigorin 2. dio
|
Snaga Mihaila Čigorina leži na više stvaralačkih područja: u analizi, u dopisnom šahu i najzad u publicističkom radu. Kada se ovome još doda i činjenica da je važio za jednog od najvećih komentatora XIX vijeka, onda se dobija zaokružena slika o šahisti koji je nadvisi svoju epohu. Pored svih svojih mana i vrlina, bio je i ostao veliki kombinatorik, ali nije kombinirao po svaku cijenu. Kombinacija kod njega obično je posljedica osnovnog dinamičkog shvaćanja šaha. Prava je zabluda ako se Mihail Čigorin dovodi u vezu s Anderssenom, jer se tom prilikom miješa pojam kombinacije s pojmom romantike. Također, oštre kombinacije mogu se spriječiti jednostavnim sredstvima, mada je tvrdio da je kombinacija neotuđivi dio šahovske partije. Čigorinove briljantne kombinacije ne mogu se smatrati oprečnim pozicijskim shvaćanjem, naprotiv, one se često prepliću s pozicijskim elementima, baš kao u Aljehinovim partijama, daljeg izdanka ruske šahovske škole. Na prijelazu iz 1890. u 1891. Steinitz i Čigorin su odigrali telegrafski match, koji je završio trijumfom Čigorina. On je slavio pobjedu 2:0. Ta pobjeda je izazvala veliki utisak u šahovskom svijetu, pa je petersburško šahovsko društvo poslalo Steinitzu prvog svibnja poziv da doputuje u Petersburg i odigra match s Čigorinom. Ubrzo je stigao odgovor od havanskog šahovskog kluba da će se match ipak odigrati na Kubi. Steinitz je kao svijetski prvak imao neprikosnoveno pravo izvršiti izbor mjesta i on je ponovo odabrao Havanu. Dvadesetog studenog 1891., Čigorin je preko Parisa i NewYorka otputovao na Kubu. Match se igrao do 20 partija, pobjednik je bio igrač koji prvi sakupi 10,5 poena. To je u stvari bio sukob dva otvaranja. Steinitz je bio znatno efikasniji vodeći bijele figure. Ispraćajući Čigorina iz Havane, predstavnik kluba mu je na rastanku izjavio:»Vašom sjajnom igrom, bez obzira na rezultat matcha, kao i osobnim šarmom stekli ste naše nepodjeljene simpatije. Zato ćete uvijek biti rado viđen gost na Kubi». «Meni je veoma laskalo što su simpatije publike bile baš na mojoj strani – odgovorio je Čigorin – i zato mi je veoma žao što nisam postigao bolji rezultat». Objektivno gledajući i nije mogao. Konačan rezultat je bio 10,5 : 6,5, dakle veoma uvjerljivo. |
- 12:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.04.2006., ponedjeljak
ČIGORIN SE POKAZAO JAČIM OD ZUKERTORTA
|
Što reći o igri majstora ? Steinitz je ušao u duel sa znatno većim iskustvom, posebno u match – susretima. Istina, Čigorin je potvrdio snagu na turniru u NewYorku, ali u doba matcha on još uvijek nije bio potpuno sazreo. Razumije se, njegov šahovski zenit došao je tek poslje ovog matcha, tj. U Hastingsu 1895. i slijedeće godine u Budimpešti. Pa ipak, može se tvrditi da je Steinitzu (Štajnicu) Čigorin bio ozbiljniji i opasniji suparnik od jednog Zukertorta (Cukertota), kojega je Staeinitz naprosto pri kraju matcha pregazio. Uostalom ruski majstor pokazao se nadmoćnijim u vođenju Evansovog gambita, s kojim je postigao 4,5 : 3,5, dok je Steinitz dominirao u daminom gambitu 7:1. No, bez obzira na sve, temperamentni Kubanci više su navijali za Čigorina, nego za Wilhelma Steinitza. Ovaj plavokosi Rus zadobio je njihove simpatije svojom dinamičnom igrom bez predrasuda, jer je predstavljala izrazit primjer šahovskog umjetnika i estetu, koji na umjetnički način otkriva Europu na šahovskoj sceni. Odmah poslje matcha Kubanci su izrazili svoju naklonost prema Čigorinu, na taj način što su svjetskom prvaku predložili da ubrzo odigra revanš match s ruskim majstorom. No oprezni Steinitz odbio je takav prijedlog pravdajući se umorom. Ipak pristao je odigrati tri konzultacijske partije u kojima bi svatko od protivnika igrao u društvu s kubanskim majstorima. Ovaj dvoboj završio je neriješeno -1,5:1,5. Pri povratku u Rusiju Čigorin je izjavio: «Kod Steinitza je jako teško naći slabu točku». Poslje matcha izbio je spor na stvaralačkom planu između Steinitza i Čigorina o razvoju šahovskih ideja. Kako je Steinitz rastavljao sve činitelje šahovske partije na pozicijske elemente, s kojima je na racionalan način gradio svoje pozicije, dotle Čigorin ne rastavlja živu cjelinu neke partije. On u nju proniče snagom umjetnika uočavajući sve njene karakteristike i pronalazeći akciju, jer po Čigorinu Steinitzove metode unazađuju šah. S time se doista teško složiti i to možemo shvatiti na izvjestan način kao opravdanje nakon poraza. U izvjesnom smislu njegovo stvaralaštvo bilo je svakako odgovor na Steinitzove nedostatke i, što je najglavnije, budućnost je pokazala da je Čigorin postao osnivač ruske šahovske škole. |
- 12:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #
15.04.2006., subota
STEINITZ – ČIGORIN
|
Dvije godine poslje matcha sa Zukertortom, za vrijeme boravka u Havani, Wilhelmu Steinitzu predložili su da odigra match za prvenstvo svijeta s bilo kojim majstorom koga on sam bude izabrao. Ovo je prvi i jedini put u povijesti borbe za šahovsku krunu da svijetski prvak bira svog izazivača. Izbor šampionov pao je na ruskog šahistu Mihaila Čigorina.  Evo kako je Steinitz motivirao svoj izbor govoreći o sebi u trećem licu: «Od kvalitetnih majstora izdvajao je ruskog šahistu Čigorina s kojim se ranije susreo dva puta. Na međunarodnom turniru u Beču 1882. gdje su dobili po jednu partiju, i u Londonu 1833., kada je u obje partije trijumfirao Čigorin». Za čudo da je Steinitz izabrao igrača s kojim je najmanje odigrao partija i s kojim je imao negativan osobni score. Iz kruga tada najjačih šahista svijeta, Steinitz je u matchevima pobjedio Blackburnea i Mackenziea, dok je Winawer bio zauzet komercijalnim poslovima, tako da ga borba za svijetski tron nije uopće zanimala. U međuvremenu, Johannes Zukertort već je bio umro. Jasno, u to doba među živima nije bilo ni Morphyja, a ni Anderssena, dok je Kolisch ležao na samrti u Beču. S njemačkim majstorom Louisom Paulsenom, Steinitz je želio odigrati match, al se nisu našla sredstva. Pretendenti na šahovski prijesto bili su Blackburne, Gunsberg, Čigorin, Englisch, Birda i Mackenziea. Čigorin je prihvatio izazov i krenuo na Kubu. Match je otpočeo u Havani 20. siječnja 1889. godine. Pravilnikom matcha igralo se na bolji rezultat od 20 partija. Vremenska kontrola bila je 15 poteza na sat. Match je u svom prvom dijelu bio zanimljiviji, jer su majstori naizmenice dobivali partije. Zanimljivo je napomenuti da su dva jedina remija postignuta u dvije posljednje partije – 16. i 17. Inače, sve partije s bijelim figurama Steinitz je otvarao izbacujući kraljevog skakača na polje f3. Čigorin je kao bijeli igrao Evansov gambit i postigao pozitivan rezultat što se, naravno, pokazalo da je izbor Evansoog gambita bio potpuno opravdan. Mađutim, u vođenju crnih figura rezultat je bio više nego katastrofalan po Čigorina 1:7, što se može smatrati glavnim uzrokom njegovog poraza. Uz to, on je veoma malo pažnje poklanjao obrani. Očevidno je da njegov napadački stil nije mogao doći do punog izražaja, naročito s crnim figurama. U to vrijeme nije bilo u modi da se igrači pripremaju za takmičenje. Emanuel Lasker je ukazao da je Pillsbury prvi uveo pripremu u praksu. Tadašnji šahovski korifeji su polazili od činjenice da je talent neophodan i odlučujući i da se treba oslanjati isključivo na njega. |
- 17:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #
13.04.2006., četvrtak
POBIJEĐENI
 U Letonskom gradu Rigi, rodio se Johannes Hermann Zukertort 7. rujna 1842. godine. Majka mu je bila Poljakinja, a otac Njemac. Ubrzo se obitelj preselila u Bratislavu, gdje je Zukertort pohađao gimnaziju. Šahovsku vještinu upoznao je kad je imao trinaest godina, a tek kad je stupio na studije medicine, upisao se u mjesni klub u Bratislavi. To je bilo 1861. godine. Ovdje se prvi put susreo sa svojim slvnim učiteljem Adolfom Anderssenom. Iskusni majstor odmah je uočio njegov izuzetan šahovski dar i prihvatio ga kao svog stalnog suigrača. Odigrali su preko tisuću slobodnih partija koje predstavljaju temelj u šahovskoj piramidi mladog Zukertorta. Tada se upravo zapalila stvaralačka napadačka iskra koja se kasnije uspješno razbuktala. Na turniru debitira u Achenu 1868. kad je imao 26 godina, a prvi veći uspjeh je osvajanje prve nagrade na turniru u Parisu 1878. No, najveći trijumf ovog majstora jest pobjeda u Londonu 1883. kad je uvjerljivo bio najbolji. Inače, Johann Zukertort bio je jedan od najzanimljivijih ljudi svog vremena. Nevjerojatno nadaren, različitim duhovnim disciplinama. Vladao je s 12 jezika i uspješno se zanimao filozofijom, žurnalistikom i glazbenom kritikom. A i sam je pisao glazbu. Po struci liječnik, sudjelovao je u austro-pruskom ratu 1866. i dobio 9 ordena za besprijekorno samopouzdanje i hrabrost. S dosta uspjeha igrao je slijepe produkcije, najviše na 16 tabli i za njih dobijao pristojan honorar. Pa ipak, nepravedno je reći da je Zukertort pripadao jedino romantičarskoj školi, pogotovo što je pretrpio utjecaj i engleske škole, pa ga zato u zrelom dobu treba smatrati eklektikom, a ne čistim romantikom. Za svjetsku «krunu» Zukertort je neslavno završio svoju borbu, jer je bio poražen s 10:5 uz pet remija. Zaključak je jasan: fantaziju romantičara pobijedio je racionalizam prvog svjetskog prvaka. Poraz u ovom matchu i oproštaj od svjetske titule teško je pogodio osjetljivog Zukertorta i on se od tog šoka nikada nije oporavio. Umro je 20. lipnja 1888. u Londonu. |
- 19:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #
12.04.2006., srijeda
STEINITZ JE NAJBOLJI IGRAČ SVIJETA
 Budući svjetski šampion Emanuel Lasker napaisao je: «U velikom dijelu matcha Zukertort nije mogao razviti svoju igru kao što je to pošlo za rukom jednom Steinitzu. Uz to, šahovski svijet ovim matchom nije dobio samo šampiona, već i novu šahovsku školu». Steinitz se odmah vratio u New York, gdje je u «Manhattan chess club» bio organiziran svečani banket u njegovu čast. Novog svjetskog prvaka pozdravio je  poznati američki problemist Samuel Loyd rekavši da će pristrasna kritika najzad ustupiti mjesto trezvenoj ocjeni: «Završetkom ovog matcha potvrđeno je mišljenje da je Wilhelm Steinitz najbolji igrač svijeta». Zanimljivo je da je u Londonu također organiziran banket, ali povodom Zukertortovog povratka u Englesku. Johannes Zukertort je skromno izjavio: «Otišao sam u Ameriku, da bih pobjedio suparnika i postao prvak. Međutim rezultat nije potvrdio moje mišljenje. Htio bih napomenuti da sam bio vrlo ljubazno primljen od američkih organizatora i da se moj suparnik do kraja odnosio prema meni s puno pažnje i poštovanja. Istini za volju, Steinitz i Zukertort se više nikada nisu susreli. Poslje matcha osjetila se velika kriza u Zukertortovoj igri. Dvije godine kasnije on se teško razbolio i umro. Cio šahovski svijet bio je razočaran igrom kako Zukertorta tako i Steinitza, mada su ovaj match uspoređivali s matchom Morphy – Anderssen, koji je obilovao s puno oštrih i odličnih partija. Osobito mnogo kritike bilo je upućeno na račun pobjeđenog. Steinitzovu pobjedu, prije svega, ocjenjivali su kroz prizmu odigranih partija, a ne kroz sportski rezultat. Ali, vrijeme je ublažilo subjektivne kritike, jer su obojica igrali ispred svog vremena, naviknutog na napadački romantični šah. Karakter borbe u matchu Steinitz – Zukertort odvijao se uglavnom na osnovama i načelima pozicionog šaha. Match je, naime, dao velik broj prvoklasnih partija, koje su imale svakako značajnog utjecaja na teoriju otvaranja. |
- 17:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #
10.04.2006., ponedjeljak
BORBA JE BILA DRAMATIČNA
|
NewYorške novine opisale su sudionike: «Steinitz je odavao utisak spokojstva. Jednostavno, ništa nije govorio, dok mu je suparnik razmišljao. On je odsutnim pogledom lutao lijevo i desno i kao da je bio izvan svega što se oko njega zbivalo. S vremena na vrijeme bacio bi pogled na ploču. Zukertort je često mjenjao položaj tijela, okrećući glavu čas na jednu, čas na drugu stranu. Razgovarao je sa sucem. Poteze je vukao brzo, energično, čak nervozno. Nasuprot njemu, Steinitz je sve radio polako i spokojno .. « Tijek matcha bio je izuzetno dramatičan, jer je u prvoj fazi, još u New Yorku od 11. do 20. siječnja, Zukertort nakon prvog poraza postigao četiri pobjede, pa je izgledalo da će pregaziti Steinitza. Poslije kratkog odmora, točnije 3. do 10. veljače match je nastavljen u Saint Louisu. Uvijeti su bili slični onima iz NewYorka, s tom razlikom što je borba dobila sasvim drugi smjer. Veoma brzo Steinitz je izjednačio na 4:4. Prije treće faze u pauzi, Steinitz je pripremio novi broj svog mjesečnika, dok je Zukertort odmah otputovao u New Orleans. Iako je rezultat bio izjednačen, Steinitz je bio u velikoj psihološkoj prednosti, a Zukertort je bio vidno utučen jer je prokockao veliku prednost. U posljednjoj rundi u New Orleansu od 26. veljače do 29. ožujka, Steinitz je dobio 5, Zukerort samo jednu, dok su ostale partije završene remijem. Konačni rezultat je bio 12,5:7,5. Karakteristično za ovaj match je da su partneri različito podnijeli napore matcha. Kako je borba odmicala, - Steinitz je igrao sve sigurnije, a Zukertort kao da nije bio dorastao svom velikom rivalu. Zukertort je vrlo brzo vukao poteze, npr. u petoj partiji on je za 32 poteza utrošio svega 55 minuta, a Steinitz dva i po sata, ili pak u osmoj partiji, koja je nakon mirne igre završila remijem, povukao je 22 poteza za 20 minuta a Steinitz je utrošio sat i 15 minuta. Steinitz je sačuvao hladnokrvnost i zavidan optimizam čak i kada je gubio. Za razliku od njega, Zukertort je poslje prvih poraza bio potpuno deprimiran, a pri kraju borbe tjelesno i duhovno shrvan. Protiv neumoljive Steinitzove pozicione metode – zatajila su sva njegova sredstva. U posljednjim susretima bilo je jasno da se razbolio, pa je čak odgodio 20. partiju nekoliko dana. Neuspjeh u matchu za prvenstvo svijeta teško je pogodio osjetljivog i samouvjerenog Zukertorta, a ubrzo se pogoršalo i njegovo krhko zdravlje. Slijedili su novi šahovski neuspjesi koji kulminiraju smrću od srčane kapi u Londonu 26. srpnja 1888. u 46. godini života, poštedevši ga tužne starosti profesionalnog šahiste. Ovaj match je pokazao da je, za razliku od turnirske borbe, ovo nešto drugo, jer traži zdrav nervni sustav. Istina, na turniru se smjenjuju suparnici, a u matchu sjedi isti šahist. Drugim rječima, Zukertort nije izdržao napetu psihološku borbu. Njegova bogata fantazija se razbila o Steinitzovu racionalnu metodu. Na kraju, pokazala se i bezopasnom. To je, razumije se, kod Zukertorta izazvalo krizu, koja ga je dovela u duboku depresiju. Igrati za prvenstvo svijeta je odgovornije i teže, nego nastupiti na običnim takmičenjima, gdje grješke i promašaji manje pogađaju. |
- 18:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.04.2006., subota
OSNIVA SE INSTITUCIJA MEČA ZA PRVAKA SVIJETA
|
Javnost je smatrala da je match Steinitz – Zukertort jedan od najzanimljivijih od vremena ovog čuvenog matcha između Morphyja i Anderssena. Uz to, ovim znamenitim matchom otpočeo je novi čin u povijesti šaha i otvorena nova era, što je u isti mah značila osnivanje ustanove prvenstva svijeta, koja se do današnjeg vremena održala. Drugim riječima, zvanična titula «šampiona svijeta» ustanovljena je baš ovim matchom. I tako 11. siječnja 1886. U NewYorku započeo je dugo očekivani match, kome je prethodila velika reklama, karakteristična za ovu zemlju. Tim povodom tiskano je nekoliko tisuća programa, što je za ono vrijeme bilo neuobičajeno, naročito kada se radilo o šahu. Program je utvrdio uvjete matcha, redoslijed igranja partija, – i dao kratke izvode iz povijesti šaha, sažete biografije sudionika i sjećanje na genijalnog američkog šahistu Paola Morphyja. Prije matcha Steinitz ie zjavio za «Eachny»: «Najzad, nadam se da ću demonstrirati igru za koju ću biti sposoban, a to mora biti više u pogledu kvaliteta, što sam do danas pružio. Za vrijeme priprema za ovaj match promjenio sam domovinu porušivši za sobom mostove povratka. U slučaja poraza ne bih mogao naći opravdanja». Prva partija matcha započela je 11. siječnja u dva sata po podne, a igralo se u Sali «Cartier Academy» u Petoj Aveniji br. 80, gdje je bio pripremljen specijalni podij za aktere i sekundante. Na zidu je visila ogromna demonstracijska ploča s velikim figurama, tako da su gledatelji mogli pratiti tijek partije. Posjeta je nadmašila sva očekivanja, sala je bila dupkom puna i za sve nije bilo mjesta. Ovdje su se okupili gotovo svi NewYorški šahisti – bolji i lošiji. Također i veliki broj onih koji su došli s velike udaljenosti da bi prisustvovali ovom izuzetnom spektaklu. Viđeni su i predsjednici poznatih šahovskih klubova iz San Francisca, Chicaga, Philadelphije i drugih gradova Amerike, a žene su bile zastupljene u priličnom broju. Nešto prije dva sata, Steinitz i Zukertort pojavili su se u sali u pratnji svojih sekundanata, a ovi su rasporedili šahovske figure na ploči, na onom istom povjesnom stolu na kome je slavni Morphy postigao svoje blistave pobjede. Zatim se prešlo na ždrijebanje. Bijele figure izvukao je Zukertort i odmah su protivnici sijeli za stol. Nastala je grobna tišina. Poslije kratkog razmišljanja Zukertort je dostojanstvenim gestom povukao svog daminog pješaka i dvoboj je počeo.  Kao kuriozitet treba reći da je šampion SAD,  kapetan Mackenzie , bio u ulozi demonstratora. Istog momenta potezi su telegrafski prenošeni širom Amerike i u London. Partija je trajala do šest sati, zatim je nastupio dvosatni prekid, a nastavak je trajao još sat i petnaest minuta. |
- 14:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
03.04.2006., ponedjeljak
VIJEK ROMANTIČNOG ŠAHA
 Staunton je brže bolje iskoristio pravilnik turnira i izazvao Anderssena na match od 21 partije. Uvjet je bio da se pobjednik turnira može izazvati u roku od 48 sati po završenom turniru, uz uplatu depozita od 100 funti sterlinga.  Anderssen je prihvatio izazov ali je uvjetovao, da match ne počne poslije 21. srpnja i ne traje duže od mjesec dana. Anderssenovo odsustvo završilo se i on je otputovao kući u Njemačku. Do revanša nije nikada došlo. Anderssen je bio tipičan neprofesionalac, vratio se svojoj katedri i za šahovski primat nije mnogo mario. U Americi se 1857. pojaviom prvi od šahovskih genija – Paul Morphy.  Budući je uvjerljivo «preslišao» američke kolege i goste iz Europe Paulsena i Löwenthala, prešao je Atlantik da bi, s izuzetkom Stauntona, koji je vješto izbjegavao dvoboj, pobjedio sve vodeće engleska majstore. U Europu kao da se vratio davno izgubljeni duh jednog Greca. Došavši u Paris Morphy nastavlja s trijumfalnim pobjedama. Anderssen osjeća neku vrstu obveze i samoinicijativno dolazi u Paris. Bio je katastrofalno poražen sa 7:2 uz jedan remi. Te 1858. godine, Morphy se ispeo na pijedestal, na kome će i poslije naglog i neočekivanog povlačenja sa svjetske šahovske arene ostati do smrti. Morphyeva sjenka će se nadviti nad ambicijama pretendenata pa će oni strpljivo čekati na smrt čudnog Amerikanca ne drznuvši se odigrati zvaničan match za titulu najboljeg na svijetu. Uvjeti za jedan takav čin su upravi i bili sazreli. Na šahovsku scenu su stupili velikani poput Steinitza, Zukertorta i Blackburnea. Anderssenova pobjeda u Londonu 1862. pokazala je da se s njim još moralo računati, Kolisch i Paulsen bili su u zenitu svojih moći, A Čigorin je najavljivao rađanje ruske šahovske škole. Nikada u povijesti šaha nije bilo toliko jakih a približno iste snage igrača. Izuzev Morphya koji je u rodnom New Orleansu igrao slobodne partije ludirajući se, nitko nije mogao sa sigurnošću tvrditi da je superiorniji od ostalih. Prvi su došli na ideju da odigraju match Anderssen i Steinitz čijeg bi pobjednika priznao za zvanično najjačeg i najboljeg igrača. Oni su 1866. u Londonu odigrali jedan takav match, koji se poslije naporne i oštre borbe završio pobjedom Steinitza. Međutim šahovski svijet nije prihvatio pobjednika i ovaj će morati pričekati Morphyevu smrt (a to se zbilo 1884.) pa da svoju ideju i realizira  . |
- 19:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.04.2006., nedjelja
VIJEK ROMANTIČNOG ŠAHA
|
Bilo je više kandidata koji su sebe smatrali dovoljno kompetentnim zauzeti upražnjeno mjesto «šahovskog kralja». Prije svih, to su  Saint-Amant i Kieseritsky u Francuskoj (Deschapellles se potpuno posvetio kartama) i Staunton u Engleskoj (McDonnell je umro 1835.). Kapetana Evansa nije «držalo» mjesto, pa i pored snažne i impresivne igre nije nikad konkurirao za najjačeg igrača. U proljeće 1843. godine sastali su se u Londonu u klubu Sent George, Staunton i Saint-Amant u matchu od šest partija. Ulog je bio jedna gvineja po partiji. Pobjedio je Saint-Amant sa 3:2 uz jedan remi. Poraženi Staunton je odmah predložio da se odigra revanš, ali od 21 ili 41 partije, kako bi se izbjegla slučajnost da samo jedna partija odluči pobjednika. Dogovor je postignut i 14. studenog 1843. u caffe «Regenceu» počeo je drugi veliki match prve polovice prošlog vijeka. Dogovoreno je da se igra do 11 pobjeda, nagradni fond iznosio je 100 gvineja, igralo se četiri puta tjedno, s istim tipom figura kao u Londonu. Prvi put su zvanično određeni i sekundanti. Bio je to ogroman napredak u organizacijskom pogledu.  Match je počeo izrazitom nadmoćnošću Stauntona koji poslje osme partije vodi sa 7,5:0,5, u drugoj polovini Saint-Amant je uspostavio ravnotežu pa je poslije petnaeste partije bilo 11:4, a kako je Staunton već imao 10 pobjeda u svom scoru, svaka slijedeća je značila i definitivan trijumf. To mu je pošlo za rukom tek u 21. partiji. Konačan rezultat matcha je bio 11:6 uz 4 remija. Saint-Amant izazvao je Stauntona na revanš, međutim, do njega nije došlo. Staunton je je sam sebi odsjekao granu na kojoj je sjedio. Došao je na ideju organizirati veliki međunarodni turnir u Londonu. Ideju je realizirao 1851. a sudjelovali su najveći matadori šaha. Izostali su Saint-Amant i Rus Petrov. Pobjedio je Njemački prvak Adolf Anderssen, ali nije samo pobjeda, bez obzira koliko je bila uvjerljiva Anderssena lansirala kao novog lidera. Njegova igra, prepuna novih rekli bismo revolucionarnih ideja, sa puno žrtava i taktičkih udara, promovirala je Anderssena u «šahovskog cara» kako su ga i zvali u Njemačkoj u to vrijeme. |
- 14:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|
Predsjednici FIDE
 ______________________ Predsjednici FIDE 1. Alexander Rueb 1924 - 1949, Nizozemska 2. Folke Rogard 1949 - 1970, Švedska 3. Max Euwe 1970 - 1978, Nizozemska 4. Fridrik Olafsson 1978 - 1982, Island 5. Florencio Campomanes 1982 - 1995, Filipini 6. Kirsan Ilyumzhinov 1995 - , Rusija ______________________ |