Match je odigran u «Manhattan chess clubu» u NewYorku 9. prosinca 1890. do 22. siječnja 1891. godine. Šampion i izazivač su se dogovorili da odigraju 20 partija s vremenskom kontrolom od 1 sata i 45 minuta za prvih 26 poteza, a zatim za svakih 15 poteza igrači bi imali 1 sat za razmišljanje. Ulog je iznosio skromnih 375 dolara, što je iznenađujuće malo za match takvog značenja. Pa i tu sumu Gunsberg nije uspio obezbijediti od mecena i poslovnih ljudi nego je morao uplatiti osobno iz svog džepa.
U samom početku Gunsberg je bio uspješniji, no što je vrijeme više odmicalo Steinitz je igrao sve jače i uskoro je držao sve konce matcha u svojim rukama. Konačan rezultat bio je 6:4 uz 9 remija za starog šampiona. Gunsberg je postigao najbolji rezultat sa Steinitzom u posljednjih 30 godina s izuzetkom profesora Anderssena. Gunzberg je bio tip igrača koji je rijetko pobjeđivao ali je isto tako bilo veoma teško pobjediti ga. Kvalitet partija matcha pokazao je da je Gunsberg bio tvrđi orah nego što se prije matcha pretpostavljalo.
Tarasch je rekao :»Gunsberg je prvi koji se suprotstavio njegovim vlastitim oružjem. On nije pobjedio Steinitza, ali je pokazao kako treba s njime igrati. Pokazao je, također, da šampion može biti pobijeđen. Da je bio malo ubojitiji u napadu ili uporniji u obrani to bi se i dogodilo.
Gunsberg je pokazao da zna igrati jednake pozicije, ali da ispusti male prednosti. Nije ovladao tehnikom realizacije prednosti».
S ovim zadnjim konstatacijama se teško složiti ako znamo da pobjednik matcha, zapravo, ni u jednom trenutku nije dolazio u pitanje. Jednostavno, ipak je to bila razlika u klasi.
Steinitzove ideje su u Gunsbergu našle sljedbenika a u dr. Taraschu propagatora.
Ovaj match je pokazao i značaj psihologije u odmjeravanju snaga. Jedna mala epizoda to najbolje ilustrira. Dogovarajući se o uvjtima matcha Steinitz je zapitao Gunzberga da li on smatra, da je Steinitz obvezan igrati istu varijantu Evansovog gambita koju je igrao s Čigorinom.
«Svakako da to niste obvezni, ali šahovski svijet to sigurno očekuje od Vas», uzvratio je Gunsberg. Gunsberg je bez sumnje bio igrač manjeg kalibra od Čigorina, ali raznovrsniji. On je znao voditi napad poput Čigorina i Zukertorta i znao je za tajne obrane, iako tu nije dostigao svoje uzore Steinitza i Winavera. Međutim sve to mu ne bi pomoglo u matchu protiv velikog Steinitza da nije bilo još nešto, osnovni stav Gunsberga bio je kako se časno izvući a ne pobijediti u matchu. Zadaci su mu bili : držati ravnotežu, kloniti se forsiranja u podjednakim pozicijama, praviti se manjim, prebacivati «teret dokaza» na suparnika, pronalaziti rupe u njegovu repertoaru otvaranja. Sve te zahvalne i danas već poznate match-taktike poslužile su Gunsbergu protiv Steinitza i osigurale mu na kraju i željeni «časni rezultat». Pojedini elementi Gunsbergova stava čine se kao sitna lukavstva, drugi su nagrada koji objektivni igrač traži za svoju skromnost, a treći imaju već i svoju vrijednost i za samo usavršavanje šahovskog stila. Kao objektivnu vrijednost Gunsbergovog načina ukazuje se iz daleke perspektive, njegova vještina u realiziranju približno uravnoteženih pozicija, što nikako nije bila laka stvar protiv velikog Steinitza. Najbolje može poslužiti onih 9 remija koje je Gunsberg izvukao velikom suparniku, ukazuje na osnovnu blijedoću Steinitzove pozicione metode, neočekivanim dinamičnim manevrima Čigorinskog kova. Gunsberg je, jednostavno, priznao Steinitzovu tezu da u uravnoteženim pozicijama napadač slabo prolazi za razliku od Čigorina koji je u posljednjim partijama pomoću dinamične igre redovno obarao trenutnu krutost Steinitzova stila.
Gunsberg je neizravnim putem pokazao, da Steinitzova načela ne mogu biti poslijednja riječ u šahu, kad se protiv njih može s nešto skromne prlagodljivosti i bez iskre genijalnosti izvlačiti remiji. Tako i match Steinitz – Gunsberg, iako nije bio veliki događaj, ima svoje određeno značenje u povijesti šaha.
Post je objavljen 23.04.2006. u 12:32 sati.