MAD- melankolija, apatija i depresija

utorak , 23.02.2016.

I kako sam se povezala s unutarnjim vukom, tako su zaista počele bitke u kojima će, očito, biti puno rana. Neke sam već smjelo i odvažno odigrala, no pitam se što predstoji. S nekima se upravo nemam snage boriti, npr. s tim prokletim izborima koje sam napravila mimo svoje istinske volje- da nadograđujem struku, da se dalje školujem. Ja nemam za to trenutno snage. Treba mi nekoliko dana da se pokrenem, a onda mi treba dugo da nešto usvojim. Imam časak entuzijazma i onda me preplavi potpuno beznađe, depresija i osjećaj-čemu sve to?

Bože...ja se opet toliko borim sa sobom na svim nivoima da ne mogu povezati ni najmanji paket osobnih puzzli, onaj koji ima velike komade od samo 50 djelića. Nemam snage. Iznutra plačem, ljuta sam, jadna sam, trgala bi i uništavala. Srećom, ne dižem više ruku na sebe, kao nekad. I zaista, nemam koga kriviti trenutno. Ne mogu kriviti druge jer nitko mi nije kriv za stanje u kojem jesam, a ne mogu kriviti ni sebe jer nemam blage veze kako se nalazim u ovom kuršlusu, u ovom stanju apsolutnog nepojmanja rješenja, teškog tereta tuge i besmisla. I to se ponavlja. Čas se smiri, pa naleti tsunami koji odnese sve krovove mojih prividnih smirenosti i odnese ih skupa s temeljima. I gdje sam tu ja? Gdje ja tu išta činim? A umorna sam. I samo bih se odmorila. I razmišljam tada da što serem, da imam u životu svašta- krov nad glavom, usran posao za dvije i pol hiljade kuna, ali imam bar da mogu popiti kavu, prijatelje koje mogu nazvati, knjige koje mogu čitati, filmove koje mogu gledati, zdravo tijelo koje me služi...i misilim si- što sereš pička li ti materina, neki imaju govno, a ne život, što sereš! I onda počnem plakati, jer usprkos sranju ne znam kako da izađem iz ovog odvratnog ucrvanog stanja osobne disfunkcionalnosti u kojemu se koprcam. Kao da nemam veze sa svim tim skupa, kao da je to samo ružan san. Pa se nastavim boriti.

Krivi ljud


Prvi korak koji sam napravila je da se krenem glasno rješavati krivih ljudi koji su mi banuli u život. Da, banuli su. Meni dosad nikada nisu banuli krivi ljudi u život. A krivi ljudi izgledaju kao kad sretnete nekoga tko nema ama baš nikakve veze s vama i vašim svjetonazorom i ta vas osoba ubije u pojam samom činjenicom da tako netko postoji. Napokon sam odlučila da takve ljude pristojno zamolim da odu iz mog života. Ako neće pristojnom molbom, izletit će nekim katapultom koji ću pripremiti u skoroj budućnosti. Nema druge, susreti s takvim ljudima probudili su onaj divlji aspekt moje osobnosti, da se bunim, da ustajem i raspravljam. Ponovno. Da vratim ono staro ja koje je valjalo, samo je neki dio mene poželio novo ja.

Krivi odabiri

Imam osjećaj da se počinjem odvezivati od svojih odabira. Da im ne pridajem više toliku važnost. Tako sam odreagirala i svakim novim trenutkom mogu odreagirati drugačije, poništiti prethodni odabir i napraviti drugi. Neću se vezati. Neki dan sam oplakivala neke situacije, a onda sam pomislila- pa čekaj, ja sam čistog srca i iskrenošću išla riješiti određene probleme, a na svoj iskreni vapaj sam dobila vrata u nos. Pa jel' meni zaista treba sjećati se tko mi je ta vrata zabio u facu?? Ne treba.

Osjećaj da me nitko ne voli

Totalna mentalna iluzija. Ja znam da to nije tako, no neki trenutno lomljivi dio mene uporno želi biti mažen. Evo jučer mi je prijateljica svratila da uči sa mnom. Nema veze niti s mojim faksom, nismo se vidjele mjesecima, no ona je bila tu za mene. A ja danas dramim. Fucking unutarnje derište, a ne dijete.

I opet su planete krive

Čujem se sa svojim zabavnim prijateljicama koje isto žive netipične živote. Jedna čita tarot, druga besramno vjeruje u astrologiju. Potonjoj se upiškila jedna planeta u kuću i sve joj se u životu usmrdilo. Slušajući nju, pomislim da mora da ih se nekoliko istočilo i kod mene, samo više ne tražim pomoć i ne vučem razne majstore ovog i onog s "eee, šta je meni???" Govno mi je i neka je jer očito tako treba biti. S Bogom se razgovaram u pauzama između svih sranja-stanja koja prolazim.

Taj divni hmelj

Sutra ću si priuštiti pivo. Nevezano za ishod ispita na koji idem. Bila sam na nekakvoj alkalnijoj prehrani pa sam izbjegavala takve namirnice. No sutra ću si priuštiti pivo. Jer ja to zaslužujem.

Oznake: život, depresija, krivi odabiri, tuga, borba

Borba

petak , 12.02.2016.

Dugo nisam mogla napisati ni riječi, što zbog manjka vremena, što zbog nedostatka inspiracije i potrebe da se izrazim. Veselo sam uletila u turbinu prekretnica ove godine i ona neumorno radi dok se ja čas prepuštam, čas borim s trenutnim situacijama.

Jučerašnji razgovor s jednom dragom poznanicom (ne mogu reći prijateljicom jer si nismo tako bliske i par puta smo se svega vidjele, no znamo se čuti i dugo pričati) otvorio mi je zakopana bolna promišljanja koja sam vrlo uspješno uspjela zatrti zadnjih par mjeseci. Prvi puta u životu dovela sam se u stanje gdje se lomi moja buntovnička priroda- ne zna bi li eksplodirala u ime borbe ili mira koji želi postići. Moj unutarnji vuk rastrojava se na onoga koji brani teritorij, koji bi trgao i režao i onoga koji bi se odrekao zavijanja i čopornog mentaliteta i okrenuo se samoći i svom pustinjaštvu.

Našla sam se u priči koja mi je nepoznata. Našla sam se sa svim svojim oružjima i alatima u okolini u kojoj ih prekrivam i u kojoj se pokušavam prilagoditi. Ja se po prirodi nisam nikada htjela prilagoditi jer otkako pamtim sebe, imam jak osjećaj individualnosti. Zapravo, ja se nikada nisam ni mogla prilagoditi.

Što se dovraga događa da ja svoje glavne postavke držim zaključane u kutiji pod zemljom? Zbog čega ne želim arlaukati, zalagati se- za sebe, pravdu, istinu, ono dobro; prepucavati se, pokazati da to nije baš tako? Otkud taj "ne talasaj" mood, otkud te mirne nezainteresiranosti i sjetna nezadovoljstva koja me obavijaju? Otkud taj prijezir prema situacijama koje mi dolaze uz elegantno uzmicanje, umjesto objavu rata i agresije?

Ove godine nekoliko me ljudi nazvalo jako mirnom i samozatajnom. Neki su mi rekli da bih trebala više govoriti i otvoriti se. Svi moji dosadašnji prijatelji, rodbina...ja...znamo da ja nisam mirna ni samozatajna i da mi je jedna od poznatijih osobina da previše mozgam i filozofiram, a ne da nedovoljno govorim. Je li moguće da je filozof u meni pokupio prnje i umirovio se prije vremena? Je li moguće da sam se sama pogubila u svom vlastitom sustavu i da doslovno nastojim spoznati sebe jer sam u najvećoj krizi svih svojih godina i doista ne znam tko sam, a očajnički to želim saznati?

Ili je to kriza odrastanja i starenja koje podsvjesno želim odmaknuti od sebe jer znam da nemam uvjete da se ispoljim kao odrasla osoba? Nemam svoje vidljivo mjesto pod Suncem, nemam svoju neovisnost, nemam sigurnost, a trenutno ni neku uokvirenu budućnost. Protiv svoje volje sam nastavila obrazovanje, u ime očaja i tuđih očekivanja. Protiv svoje volje si sama radim dodatne stresove. Živim u neznanju kako da napravim neke nove korake.

S druge strane, vidim da napredujem na nekim nivoima koje smatram bitnima. No opet...ja želim balansirati...

Isto tako, suočavam se s nekim najdubljim emocionalnim stanjima koja su očigledno bila suptilno potisnuta od mene same. Ono za što sam znala govoriti da me ne muči, da imam sreće jer me ne muči, da imam sreće jer me okolina nije nikada pristiskala (misleći na svoju neposrednu okolinu), izgleda da je bilo veliko samozavaravanje. Izgleda da me okolina tako suptilno i ustrajno pritiskala da sam nakon svih tih godina koje sam provela misleći kako sam na čisto s nekim stvarima dovedena pred zrcalo laži. Pokušavam odgurnuti svoje dijelove od sebe zbog drugih. Zbog DRUGIH. A ti drugi nisu samo neki novi stranci nego meni najbliže osobe. Zar ja na pragu tridesete napokon progleadvam da oni koji mi žele najviše dobro zapravo žele promijeniti ono što je svojstveni dio mene? Zar se to uistinu događa? I što je sa mnom da im pomažem u tome? Da odgurujem svoje vlastite epitete?

Možda je samo došlo vrijeme da to napokon razrješim. Da se taj unutarnji vuk probudi iz svog staračkog drijemeža i najavi borbu. Drugima. Sebi. Možda je vrijeme da se prolije krv i to baš sada kada sam u najvećoj mirovnoj akciji svog života. Možda je vrijeme za eksploziju nastalih kontradikcija i unutarnju revoluciju u svrhu obnove sebe.
Ili je obnova sebe ova nastala bonaca kojoj se čudom čudim iznova i opet i opet i opet...

U svakom slučaju, nekakav uragan se približava. Ne znam mu ni smjer ni jačinu, no osjećam da se približava. Pripremam se.

Oznake: život, promjena, unutarnja borba

Tko će ga znat'

utorak , 02.02.2016.

Jučer mi prijateljica na moje kako se osjećam ni v rit ni mimo, mentalno i globalno usrano pošalje nekakav link u kojem veli - "15 neugodnih osjećaja koji su dokaz da ste na pravom putu". Tu se spominje osjećaj izolacije, tuge, tjeskobe, straha od budućnosti, osjećaja izgubljenosti, nemira itd. Čitam ja to i pronalazim se u svih 15. Čak je jedna od točaka patnja za onim kako je nekad bilo, a to mi često bude da razmišljam- joj, zašto sve nije kao onda, pa onda sam se tako dobro osjećala! Ispada da sam na jebeno dobrom putu kada me prebacuju takva stanja.

Ali, ne bi ja bila ja da se ne pitam je li to uistinu tako. U našoj maloj duhovnoj sferi svi pričaju o lažnom egu i gubljenju tog lažnog ega; nadilaženju mentala koji kad se lomi djeluje baš tako kao sve ovo gore navedeno. Je li to uistinu tako? Tko će ga znat', ali rado bih da je.

Pričala sam s jako puno ljudi koji se bave raznim disciplinama- od reikista, new agera, hindusa i svi govore kako je lomljenje ega grda stvar, kako je izlaženje iz mentala proces čiste, ogoljele patnje i kako je sve to za više dobro. Ja primjećujem taj konstantni fight između uma i unutrašnjosti- reći ćemo duše ili mog pokušaja spajanja s njom, no isto tako, to me zna toliko izbaciti iz cipela da se osjećam k'o leteća krpena lutka. A tko zna je li to tako?

Meni se dogodilo to da sam zaranjajući više u svoju duhovnu praksu počela gubiti volju prema nekim svjetovnim stvarima i pitam se jesam li normalna. Paralelno s tim, stalno prolazim kroz turbulencije, teška stanja, smislove, besmislove, posvećenost pa agnosticizam, mizantropiju pa altruizam....i stalno se pitam koji mi se kufer događa? Pa po prirodi sam veselo stvorenje i nije mi jasno kako se uspijem naći u tome da ne vidim svjetlo na kraju tunela. Naravno, to stanje prođe, no sama njegova opetovana pojava me frustrira.

Nekad se pitam zabrijavamo li mi da je nevidljivo manifestirajuće, tj. da se događaju suptilne promjene, a zapravo je posrijedi nešto drugo. Znači li redovita meditativna praksa unutarnji mir ili rošadu da bi taj unutarnji mir jednom mogao biti realiziran?

Toliko jebenih pitanja koja ne spadaju s liste iako se trudim ne postavljati ih.

Oznake: smisao, besmisao, život

I zasja Sunce

ponedjeljak , 01.02.2016.

Nakon malo duže stanke, vrijeme je za koje slovo. Malo me i prehlada ulovila pa imam tu neke kombinacije raznoraznih prirodnih eliksira i ayurvedskih bombi koje bi trebale pomoći. Jučer je izgledalo da ću morati otvoriti bolovanje, no danas je stvar drugačija.

Ovo je najdosadniji period godine. Svi se razboljevaju, vrijeme se ne može odlučiti bi li bilo toplo i lijepo ili hladno i ružno. Očito je period nekih većih čišćenja. Ja pak samo mislim na proljeće. Na vrijeme kad će biti dovoljno toplo za prošetati se bez jakne po parku i popiti kavicu na terasi nekog birca. Pretplatila bih se na proljeće da je moguće.
Sunce ima poseban sjaj tada.

U meni opet svakojake promjene. Izgleda da imam unutarnju generalku. Isplivavaju stare tuge i čemeri, krepavaju nekakvi obrasci mišljenja, tresu se tektonske ploče i slična sranja. Imam novu opciju kad završim s ovim "sezonskim" poslom. Otići u ašram. Ništa mi drugo trenutno ne pada na pamet.




Bilo bi lako živjeti u sadašnjosti. Zdesna šalica crnog čaja, s lijeva knjiga. Zrake sunca na prozoru, zvuk tek pristiglog autobusa na stanici.

Ali što s tim?

Što s tim u odnosu na Univerzum, moju misiju u ovoj inkarnaciji, što s tim u odnosu na početak koji je nedokučiv? Čas osjećam veliku zahvalnost što sam tu, čas mi nije jasno kako ovdje pronaći smisao. Gdje je kraj tim kontradikcijama?

Ne znam...idem obaviti još pokoju svjetovnu dužnost jer trenutno mi ništa bolje ne pada na pamet.

Oznake: Sunce, smisao života