< | lipanj, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Nedavno sam spominjala novu akciju koja se u našem malom mistu sprema - e pa vrijeme za nju je došlo! budući pogled sa zapada na istok Točno iznad grada, niti šezdesetak metara zračne linije od stambenih zgrada i privatnih kuća naselja Birina, HEP gradi veliku trafostanicu i visokonaponske dalekovode prema luci, koji su po svemu sudeći samo prvi korak u potiho ispod žita plasiranoj ideji moguće termoelektrane na plin (iako u slučaju našeg grada sve doslovno i preneseno smrdi na ugljen, plin je stoga po meni samo mazanje očiju i priča za malu djecu, ovo je moje skromno osobno mišljenje, na znanje da se ne bi tko našao uvrijeđen). Iako je prvotna lokacija trafostanice trebala biti u brdovitom i pustom zaleđu Ploča, iz zakučastih se razloga lokacija potiho premjestila nad samo naselje u neposrednu blizinu stanovnika ovog grada. U međuvremenu je buduća trafostanica dobila samo lokacijsku dozvolu, koju dalekovodi uopće nemaju (ali se unatoč tome već podižu), a građevinsku dozvolu nema ni jedan ni drugi objekt. Nema ni studije utjecaja zahvata na okoliš, ali gradnja se ipak nastavlja. Blogerski kolega sugrađanin, po struci arhitekt, uvidjevši kamo sve to vodi - zaputio se u Županijski ured za prostorno uređenje i zaštitu okoliša u Pločama. Tamo je na kratki uvid dobio projekt temeljem kojega su oni izdali lokacijsku dozvolu za Trafostanicu 110 kV. Predviđeni objekt trebao bi biti veličine 50 x 50 m i visine cca 6 m. (update: po najnovijim podacima visina je cca 10 metara, hvala srza!) Po njegovoj rekonstrukciji budući bi objekt na predviđenoj lokaciji trebao izgledati upravo kao na ovim fotografijama... budući pogled sa istoka na zapad Miniranjem krajolika (ili uporabom pikamera), ukotvljen na sedlu između dva brežuljka ponad našeg grada trebao bi se u budućnosti dizati HEPov trafostanični monstrum. Oprostite mi na subjektivnosti, ali ovaj užas je šaka u oko i ovakvo ´bunkeriranje` grada osobno me vizualno podsjeća na Teheran! Nadam se da će što više ljudi uvidjeti nakaradnost i opasnost ovog HEPovog projekta na ovoj lokaciji i odazvati se građanskoj inicijativi da se ovaj objekt izmjesti: P O Z I V U četvrtak, 1. srpnja 2010. godine u Domu kulture s početkom u 19 sati održat će se osnivačka Skupština Udruge GRAĐANI ZA GRAD PLOČE Što je cilj Udruge? Svojim djelovanjem doprinijeti prosperitetu grada Ploča! Iz toga proizlazi i prva zadaća: promjena nelegalno odabrane lokacije Stražnica za izgradnju 110 kV trafostanice i uklanjanje 110 kV dalekovode sa istog brda. Što bi nam donijala izgradnja TS i dalekovoda na navedenoj lokaciji? - povećani broj za oko 400% oboljelih od raka među stanovništvom u blizini dalekovoda i trafostanice (a svi smo u njihovoj blizini!); - izloženost prevelikom utjecaju EM zračenja dovodi do poremećaja sna, glavobolje, nervoze, prekomjernog umora, aritmije srca, visokog krvnog tlaka; - dugotrajna prekomjerna izloženost (stanovanje) EM zračenju uzrokuje leukemiju, osobito kod djece (zbog slabijeg imuniteta); - bitno se smanjuje vrijednost nekretnina u blizini ovih izvora EM zračenja. Što možemo sami učiniti da se zaštitimo? - Onemogućiti izgradnju TS i dalekovoda u urbanom dijelu grada, i tražiti izmještanje na prvobitno planiranu lokaciju provođenjem peticije i referenduma; - Ako bude trebalo, fizički zaustaviti nastavak radova, jer stupovi dalekovoda i trafostanice nisu važniji od naše djece i nas; - Potpisati peticiju koja će biti temelj za raspisivanje referenduma. AKO NE ŽELITE ŽIVJETI U DOŽIVOTNOM STRAHU, ODAZOVITE SE OVOM POZIVU! INICIJATIVNI ODBOR UDRUGE GRAĐANI ZA GRAD PLOČE Dakle mi NISMO protiv gradnje trafostanice, mi smo za njeno izmještanje na zdravstveno sigurniju i vizualno prihvatljiviju lokaciju! Zašto se HEP i lokalna vlast toliko tomu opiru? Uz današnju tehnologiju, smještaj trafostanica i dalekovoda ove snage neposredno iznad ili u centru naselja - nije neophodno. Pa bilo njihovo zračenje štetno ili ne (a kontinuirano zračenje uvijek je dugoročno štetno). Svatko tko tvrdi suprotno nije dobronamjeran. Postoje načini da se takvi objekti izmjeste na sigurnu udaljenost. A svatko tko inzistira na neposrednoj lokaciji čini to zbog uštede odnosno koristi ulagača, ali nikako zbog zdravlja stanovnika! Ono što HEPovci nažalost u suradnji sa inertnim lokalnim vlastima žele je - na silu uništiti vizuru grada, ugroziti zdravlje građana, provesti svoju volju mimo zakona u ime takozvanog prosperiteta - a preciznije bi bilo reći u ime prljavih političkih interesa. Građani - građanska inicijativa je započela. Odazovimo se! Dom Kulture (Časnički dom) Ploče, četvrtak 01.07. u 19h |
Pončo i Toro................................. Manu Chao - La Vida Tombola a ovo je za one koji upravo prate ovu tekmu... p.s. koji je vrag tim sucima? suuuuuudeeeeee miiiiiiiiii... |
*po istinitom događaju Paul McCartney - Pipes of Peace za one koji upravo prate tekmu, vjerujem da ćete skužiti... |
Ok, dosta smo vijorili, sada možete skinuti zastave i umisto njih objesiti... mudante! spli´ski krovovi Vrime je za iznošenje opranog prljavog veša, dosta smo mlatimudili idemo sada malo mlati-mudantit... Ajmo, ajmo linguzi - oprat robu i na vidjelo! mudante Ajmo malo i korisno visit, ladikat gaćetine na povjetarcu, zaželit susidu dobrojutro dobardan... puna kuća pelenica PA - GUD MORNING MAJ NEJBRS! HAU DU JU DU? |
plivač u svim vodama Ja sam duboko razočarana. Iako je opće poznato koliko sam udivljena tim oblikom umjetnosti i tom idejom - baš nitko, ama baš nitko u ovih tjedan dana nije mi dojavio, došapnuo, došpijao, doblogizirao da je u svijetu osnovan - prvi muški tim za sinkronizirano plivanje! Pa kamo to ovaj blog.hr ide?! Ako sam blog.hr otkad zna za sebe ne funkcionira kako spada, barem je paralelna linija anonimnih prijateljskih dojava, špijanja, ogovaranja, ulizivanja, dogovaranja, zakučastih planiranja, tračibabaniranja i tračididaniranja uvijek na blogu funkcionirala – besprijekorno! Netko s almost-desne strane prdne - odmah mi dotrči neka tr(a)čibaba sa friškim tračom. Netko s dabl-O-live strane zakašlje - eto i tr(a)čidide s tom informacijom. Netko se s nekim pokefa, počerupa, poleti perje - eto odmah usijanja na špijunskim linijama, ko je šta reka, šta je ko mislija, ko koga mrzi, ko koga gadi bla bla bla bla blaaaaaaaa… ogovarački ping-pong svijesti i nesvijesti do besvijesti. Kao ova dva mulca na Wimbledonu, prebacuju lopticu tamo-vamo preko mreže devet sati u dva dana! Ej ljudi, devet sati u dva dana tamo-vamo! I nitko nije skužio da su dečki u međuvremenu prestali igrati jedan protiv drugoga, nego sada igraju kontra sudaca i publike - kužite vi to? Oni sada igraju protiv nas budalaša koji ih gledamo, jer to više nije teniski meč – to je postao meč izdržljivosti, meč u kojem je pitanje tko će više izdržati, oni, suci ili publika, ahahahahahaha… …a danas je treći dan. E tako vam je i s ovim blog trač-dojavljivačima, tračašima, potkurjašima, svađalicama i svađašima etc. Čim negdje plane novi sukob, nova pojava, nova trvenja, čim negdje u ovu blog-baruštinu bućne kakav novi kamenčić koncentrično šireći valove, eto brže-bolje na njima dosurfa neki brižni dežurni u pravilu anonimni špijun koji sav od žurbe zajapuren veli: Joj znaš šta je bilo, znaš ko te spomenija, ja ću prvi tebi reć ali ti pliz-pliz nemoj nikome reć (a u sebi misli - pusti mene da ja svima kažem i daj mi materijala da kažem još)! Ahahahahahahhaha ma koji su to prozirni likovi ljudi moji, koja huškačka vrtićijada, da oni samo znaju koliko mi ta gnjusna pojava malo znači i ne znači ništa, ne bi ni pomislili kod mene prijateljski navraćat. Jer mene živo boli đon. Odbijam trač-špijune, dobronamjerne dojave, lajone i lajonce, kao kravlja govanca o blatobran, kao muve o šoferšajbu, kao nešto nevjerojatno gadljivo, kukavičko i bijedno nevrijedno pažnje. Jer kad ja nekome šta imam reć ili netko meni ima šta reć, onda ga zovem osobno da mu to rečem u facu ili da on meni osobno kaže u facu, obraćam mu se direktno, ništa ispod žita ništa ispod kukolja, jer meni nikakav dojavljivački posrednik - ne treba. Ma dođi prijatelju - ja te čekam Tako se to radi. Ali da mi nitko u ovoj savršeno funkcionalnoj bari dojavljivanja nije bio u stanju javiti za moje toliko željene i sanjane sin-kronere (riječnik: oni koji se sinkronizirano kroniraju za šankom)… e to stvarno ne razumim Blog špijuni, lajone, tračibabe i tračidide, vi tračeri sviju vela - duboko ste me razočarali i iznevjerili, tako da znate, sram vas bilo, fuj! I normalno da će se više prolaznika uhvatit na ovakav naslov nego na naslov ´ovo je post o sinhroniziranom/sinkroniziranom plivanju`. Kod nas izgleda svaki trač ima svog dojavljivača, a dobra-pozitivna-plemenita vijest ko´ siromašak – nigdje nikoga da je proširi. Za posvađat se zna svatko, a za dobru akciju malo tko. To je tako kad se loša vijest širi brzinom munje, a dobra za njom kaska ko dobri Isus Spasitelj na magarčiću. Pa hebenti onda takvu antipozitivističku umreženost. Na kraju sam bila prisiljena, jer su tračeri potpuno kiksali i osramotili svoje zvanje jednu takvu pozitivnu vijest dojaviti sama sebi: Ja: ej Mod! Ja: e? Ja: jesi čula? Ja: šta? Ja: osnovan je! Ja: ha? Ja: ma osnovan je kad ti velim! Ja: ko? Ja: prvi kompletno muški tim sinkroniziranih plivača u svijetu! Ja: u hebote - to! Ja: aha! i dečki vele da im je cilj Olimpijada! Ja: jeeeeeeees! a kakvi su, mislim ono..? jesu (klik) ovakvi? Ja: ma pravi muškarci! Ja: Ja: kupaći-trikoići! Ja: jes! Ja: pivski trbušćići! Ja: jes? Ja: runjava prsa! Ja: jes?! Ja: dlakava pazuha! Ja: jes??? Ja: nedepilirane kvrgave noge! Ja: Ja: neobrijani! Ja: jee… ovaj, gulp, ha?! Ja. ma velim ti – pravi muškarci! Ja: to dečki, to junaci – tooooo napriiiiiiiid!!! ajmo junaci, ajmo tuljani dlakavih nogu! Pa neka svit konačno vidi šta se skriva ispod vode - jesu l´ jajca oli pidoće |
1. tamo je dom m.b. Lađari su nam se sinoć vratili kući, uz osmijeh ponosa i suzu olakšanja, na ovoj našoj strani jadranske bande čekali su ih njihovi najmiliji, njihovi najzabrinutiji. Preveslali su Jadran, ispunili svoju obećanje. Ovo neka bude mala priča neretvanskih lađara u slici, a koga zanima autentično svjedočanstvo o drami koju su naši lađari prolazili možete iščitati i tekst iz pera jednog od lađara na matijevići.blog.hr-u... 2. svi kao jedan m.l. 3. orahova ljuska m.b. 4. nestati u noći m.b. 5. borba! m.l. 6. ne posustati m.l. 7. puče zora! m.b. 8. naprid! m.b. 9. iznad svih zastava m.b. 10. oslonjen o modro m.b. 11. pomozi Stipe - spašavaj! m.b. 12. dobrodošla ženska ruka m.b. među 40 lađara-hajduka i jedna lađarica - Milena, majka 5oro djece 13. evo naših! m.b. 14. doček m.l. dodatne fotografije na stranicama www.maraton-ladja.hr |
Friške novosti 21.lipnja (ponedjeljak): naši su lađari jutros oko 8.30h isplovili iz talijanskog Termolija na brodu A.Mohorovičić HRMa, ima nešto mora, momci se iscrpljeni jučerašnjim poduhvatom sada odmaraju, njihov povratak očekujemo u večernjim satima... dolazak oko 17.00h! www.maraton-ladja.hr knez Domagoj (naš glumac i pjesnik T.Zubčić-Zuppa) dočekuje svoje hrabre neretvanske lađare u talijanskom Termoliju! Lađari pozdravljaju svoga kneza dizanjem vesala u pozdrav! foto: Nikola Vilić / Cropix / preuzeto sa stranica Dubrovačkog vjesnika Doček lađara 21.06.2010. ponedjeljak u 18:00h, Ploče! Udruga lađara i Grad Ploče organiziraju doček lađara koji su preveslali Jadransko more i na taj način povezali Moliške Hrvate s njihovom pradomovinom. Povratak lađara se očekuje u ponedjeljak 21.06.2010. u 18:00h, a doček se priprema kod Otočića pred lukom te u samom gradu. Pozivaju se svi građani koji su u mogućnosti da svojim brodicama izađu pred luku i s raspoloživom koreografijom naprave dostojan doček za naše lađare. Kompletan pothvat prati i ekipa HRT-a na čelu sa Stipom Božićem, koji o cijeloj manifestaciji radi dokumentarni film pa i stoga posebno pozivamo sve građane da prilično i dostojanstveno dočekaju lađare. preuzeto sa neslužbenih stranica grada Ploča www.ploce.com.hr Koga zanima više što se u noći sa subote na nedjelju događalo: Dodatno izviješće o napredovanju ekspedicije neretvanskih lađara prema Termoliju! preuzeto sa stranica www.rogotin.hr lađari pred svojim ciljem foto: Nikola Vilić / Cropix / preuzeto sa stranica Dubrovačkog vjesnika Ajmo sugrađani, iskažimo se i dostojno dočekajmo momke, nakon preživljene dvije oluje, nakon ovakvog podviga - zaslužili su! |
Postolar Tripper-Vuci, Vile i Balave Sopile Za koga navijam? Navijam za luzere, navijam za sve one koji su unaprid etiketirani kao gubitnici bez ikakvih šansi za pobjedu, a još više za takve navijam kad u njima prepoznam da su kao već upisani i sigurni gubitnici na kladionicama života odlučili pokazati - inat, prkos, ponos. Kad tamo na užarenom terenu pred očima rugalačke javnosti kažu - ok mi jesmo gubitnici, mi nemamo nikakve šanse, mi jesmo slabiji od vas - ali ćemo zato dati sve od sebe da vam dokažemo suprotno! I onda otvorena i hrabra garda ostave srce na terenu, preoblikujući sva naša izrugljiva srca To van je ka´ Ivanišević, bija je luzer luzera - a onda osvojio Wimbledon. Sreća prati hrabre! Zato navijam za tzv. male ekipe, za afričke ekipe, zato navijam za australce, zato navijam za amere, zato navijam za novozelandske kiwije (koji se ne zovu kiwijima po krumpirastom voću kivi - već po ptici kiwi), zato navijam za sjevernokorejanske litl´kimove etc... Čisto srce i ničeg se ne boj! A pazite sljedeće, od svih nogometom zaluđenih zemalja svijeta samo Sjeverna Koreja ne prenosi Svjetsko nogometno prvenstvo, iako na njemu sudjeluje. A kao oni ludi Dobro je naš blog profesor nedavno pitao - Ma tko je tu lud? Tipujem na svijet. A vi draga nacijo kroacijo, dragi čudnovati sindikati, dragi obespravljeni narode, dragi moji - želite da vas čuju? E pa... ˝Nabavite vuvuzele! svakim danom, svakim satom sve ih više i više... tako omražene... tako ogađene... tako osamljene... volim vu-vu-vu-vu-vu-a... i anti-vuvuzelist nisam ja jer... jer da - sida, siromaštvo, prazne tribine, vu-vu-vu-a - afrika ima probleme da no svijet ima plazmu aha svijet ne vidi sidu, siromaštvo, prazne tribine jer kad počne vu-vu-vu na njegovoj plazmi - svijet gunđajući smanji ton čak se zbog toga mora ustati iz naslonjača programirano na daljinu uzeti daljinac nedajbože biti pojedinac jer između njega i njegove plazme ne smije stati nikakav tamo vu-vu-vu-a sram ga može biti kako se onaj afrikanac usudi biti siromašan em bi htio još i vu-vu-vuvukat a onaj koji mlati lovu namlatit će je onaj tko žeđa lovu iscijedit će je tom frajeru ovo svjetsko nije propalo tom frajeru ni jedno svjetsko neće propast tom frajeru nema govora o lošem nogometu tom frajeru nema priče o podbačaju upravo suprotno - o dobačaju jer plazma radi svoje kapiš dijete moje (taj frajer to smo mi - i ja i ti)˝ Pa ako već narodu treba iritantan instrument kojim gluhoga tjeraju da ih čuje... uostalom, imaju Hrvati i so-so-so sopile |
dalmatinska kućica Često kad uhvatim malo slobodnog vremena znam prošetati našim krajem, našim malim mistom i njegovom okolicom, u šetnji tako prikupljajući energiju i friške dojmove o događajima i promjenama oko nas. Sa proljepšanjem vremena i prestankom kiša u zadnje sam vrijeme primijetila dobrodošlu građevinsku užurbanost pred ljetne vrućine; kao vrijedni proljetni zukuljavi kukci ili još je bolje reći kao gljive poslije kiše - građevinci niču po našim krovovima sa prvim zrakama sunca. Ljudi grade, adaptiraju, mijenjaju, nadograđuju kuće, garaže, stanove - što je dobro, neka se radi, a čak na nekoliko mjesta u našem malom mistu primijetih kako vrijedni radnici na krovovima zgrada mijenjaju stare – crijepove. Stari krovovi na našim zgradama često su odradili svoje, crijepovi su dobrano načeti zubom vremena, pa mi je drago vidjeti da su stanovnici ponekih zgrada očito pronašli način kako da iz skromnih zajedničkih pričuva nađu sredstva za nužno ulaganje u vlastiti dom i kvalitetu življenja. No razmišljala sam kako mi je neizmjerno žao što ljudi nisu iskoristili ovu jedinstvenu priliku kad već stidaju stare krovove da od tih najčešće zapuštanih i neiskorištenih starih potkrovlja/šufita naprave - visoka potkrovlja i adaptiraju ih u stančiće. Samo dodati dva reda cigala, dignuti razinu krova za pola metra i visoko potkrovlje je tu, investicija ne puno veća od one u koju su se upustili a dobit – višestruka. Na ovaj način zgrada i stanovnici dobijaju vrijednu nekretninu koju mogu prodati i sredstva ponovo uložiti u recimo obnovu fasade, dimnjaka, terase, stubišta, liftova, balkona, otvora ili nečeg sličnog. Tako bi se uložena sredstva iz pričuve ponovo u istu pričuvu višestruko vratila. A iz nje bi zatim mogli dalje poboljšavati svoju zgradu, podizati njenu vrijednost, vrijednost vlastite nekretnine (stana) i svoj užitak života u njoj. Čak se te nove prostore ne bi trebalo nešto posebno adaptirati već izvesti struju i vodu i po sistemu roch-bau budućim vlasnicima predati gole zidove, a oni neka dalje uređuju svoj prostor kako žele. Ovaj sistem u većim gradovima funkcionira, vidjela sam bezbroj primjera. Ljudi pametno o tome razmišljaju ne kao o skupom trošku već o mudroj investiciji u vlastitu budućnost. Naravno, tu postoji i druga strana priče, pitanje mogu li zgrade starije izgradnje statički izdržati i držati nadogradnju i sve ostale promjene koje bi se na njoj vršile, no u tom slučaju postoje stručnjaci koji na to mogu odgovoriti. Sve me to podsjetilo na jedan stari tekst kojeg sam davno davno napisala, a kako mi se učinio zgodnom ´nadogradnjom´ ove priče ponavljam ga u cijelosti, nadam se da mi nećete zamjeriti… Čemu služi potporni zid? Ponekad se pitam znaju li uopće današnji ljudi čemu služi potporni zid? Na razmišljanje me potakla kolegičina odiseja pri prodaji/kupnji stana, ali i zgodna slučajnost prodaje/kupnje jednog stana u vlastitom susjedstvu (ovo ´zgodna´ uzmite s rezervom, uskoro će vam se objasniti zašto). Danas je sasvim normalno da novi vlasnik prije useljavanja u svoj friško kupljeni dom preoblikuje taj dom prema nekim svojim potrebama, razmišljanjima, zamišljanjima, pa čak i dječjim maštarijama (u kojima nerijetko taj dom poprima oblike srednjovjekovnog dvorca, pariškog kupleraja ili kaubojske krčme, pametni bi rekli: de gustibus non…) a da pri tome investitor ne štedi na znoju, novcu, mehanizaciji, a bogami ni pivi. Tako da vrlo često renoviranje nekog starog stana više sliči na gradilište autoceste Ravča-Ploče, nego na kozmetičko uljepšavanje stambenog prostora. Osim macola, brusilica, bušilica, pila, krampova, lopata i sličnog ´sitnog´ alata, nerijetko će se tu naći onaj izuzetno iritirajući stroj za brušenje parketa, mješalica za beton, a ako ste stvarno rođeni pod nesretnom zvijezdom (ili kućnim brojem) bogami i - pikamer. I sva će ta mehanizacija naravno neprekidno raditi po cijele dane do kasno u noć, ujedinjena u kakofoniji zvučne torture. Ali ni zvučna tortura ne bi strpljivom susjedstvu bila problem, da se današnje ´renoviranje´ uglavnom ne svodi na ´otvaranje prostora´ koje je sada izuzetno popularno iliti trendi (ta tko ne voli prozračne i svijetle prostore). Najčešće to otvaranje prostora podrazumijeva kompletno rušenje svih zidova unutar stana, bez obzira radilo se o pregradnim ili potpornim zidovima, a da se pri tome uopće nije provjerila dokumentacija o statici objekta ili originalni nacrti arhitekta. A ako je objekt toliko star da originalnih nacrta već odavno nema (što je u nas čest slučaj), ne bi se ne daj bože – sjetilo pitati struku za stručno mišljenje. Vi ćete dotle kao strpljiv susjed: 1. bespomoćno sa jastukom na ušima svjedočiti čerupanju, devastaciji i podrhtavanju poda pod vlastitim nogama ili plafona nad vlastitom glavom, 2. pri odlasku u dućan izbjegavati cigle i ostali građevinski otpad koji slobodnim padom kroz prozore sleće u neograđeno dvorište, 3. očajno buljiti u ogoljene armirano-betonske grede na mjestu gdje je nekad bio potporni zid (a sad ga nema pa dakle ni armirano-betonske grede više u sebi nemaju onaj atribut ´betonsko´, a kad bolje promislim ni imenicu ´grede´), 4. čupati kose u uzaludnom pokušaju objašnjavanja nekih osnovnih arhitektonsko-fizičkih zakona novom susjedu, 5. gutati velike količine apaurina Pridružimo tome još par faktora kao što su starost objekta, još poneke nedopuštene nadogradnje kao što su rušenja i bušenja kat iznad ili kat ispod dotičnog stana – i možemo slobodno reći da se tu neodgovorno igra sa ljudskim životima, odnosno o čačkanju mečke. Pregradni i potporni zid, zar postoji razlika - rekao bi ponosni vlasnik novog stana. Pa kako da vam velim gospodine, pričekajmo prvi potres pa ću vam razliku moći zorno predočiti - odgovorite vi, dok vam ni sami ne znate zašto, pred očima leprša slika kule od karata. A potresi su nepredvidljiva elementarna nepogoda, tako kažu. No ljudska glupost? Za nju sa najvećom sigurnošću možemo ustvrditi da će udariti baš svugdje, ama baš svugdje gdje je kročila ljudska noga, pa prema tome sigurno nije nepredvidljiva, iako se i ona može smatrati elementarnom nepogodom. I da se vratimo našem nagradnom pitanju iz naslova, dakle - čemu služi potporni zid? Pa da u njega tučemo glavom! Naravno |
Istina me povukla za jezik… Ovaj tekst neće biti recenzija koncerta u stilu nekih naših poštovanih glazbenih kritičara koji svoje dojmove napišu i prije nego je neki glazbeni događaj uopće održan. Ovo će biti moj proročki osvrt na ono što smatram da se krije iza Humanitarno-donatorskog koncerta za skupljanje sredstava za obranu naših generala Domovinskog rata pod nazivom ´Za istinu`, koji još nije ni održan a nije mi ga večeras u direktnom prijenosu ni potrebno gledat za ovo što o njemu već sada imam reći, svidjelo se to nekomu ili ne. Vežite se, polijećemo… Dakle koncert nosi naziv ´Za istinu.` Koju istinu? Koja bi to istina bila? Što je istina? Možda istina da je nedavno potpisan ugovor o vojnoj suradnji između Hrvatske i Srbije? One iste Srbije kojom se pred koju godinu toliko gorljivo plašilo hrvatske građane da je najjači razlog hrvatskog žurnog ulaska u NATO, one Srbije koja će nam sutra u tom istom NATOu biti najbliži suradnik, one iste Srbije koja je na Hrvatsku 90tih (zar je to uopće potrebno ponovo spominjati, a izgleda da nikad neće prestati biti dovoljno spominjati) – izvršila brutalnu agresiju? Pa kada već skupljamo lovu za obranu generala, od čega to generale treba braniti ako smo sada sa našim bivšim neprijateljima prijatelji i suradnici, ako smo sada partneri u bivšem i u budućem zločinu kao da među nama nikada ničega nije bilo? Zašto smo uopće ratovali ako smo i prije toliko godina jedni drugima uz stisak ruke mogli biti ugovorni partneri? Zar je sve ovo do sada bila potpuna laž? E ovo je ono što u moru laži nazivamo jednom od istina , točnije - surovom istinom. Reći ću vam što ja vidim kao istinu i to ću vam reći potpuno besplatno jer ništa me ne košta, a u ovoj zemlji možda još uvijek postoji netko (gajim nadu) tko zna cijeniti darovano: Čak je i Raosov Matan švercajući duvan govorio da budale ne znaju obrnuti dvaput. U Hrvatskoj nažalost ima dovoljno budala koje ne samo da su kojekakvi manipulatori i hohštapleri okrenuli dvaput, nego su ih okretali bezbroj puta i okreću ih i dan danas jer naši blesavi naivci u svojoj glavi ne znaju obrnuti ono što im je servirano kao istina. A ovo je - živa istina: Ovaj Humanitarno-donatorski koncert za skupljanje sredstava za obranu naših generala pod nazivom ´Za istinu` - uopće nije humanitaran nego politikantski igrokaz za skupljanje love. Glazbeno-scenski igrokaz vođen isključivo financijskim motivima uz neizbježnu dozu politikanstva. Igrokaz čiji su sudionici uvijek isti, scenografija uvijek ista, scenarij uvijek isti, ciljana publika uvijek ista. Igrokaz na kakve danas nasjedaju još samo zablejale mase gladne kruha i igara, poslušnici i vlasnici crvenoplavih hdz-ovskih partijskih knjižica i generalskim epoletama opijene časne sestre. Organizatore ovakvih igrokaza, budalasti moj narode, ne zanima nikakva ISTINA nego samo vaša - lova, novac, šuška! Njih zanima samo vaš novac i način kako da ga po ne znam koji put iz vaših praznih džepova ponovo - izmuzu. Oni nisu tragači za istinom, oni su prodavači magle. To je jedina konstantna istina pod ovim hrvatskim nebom. I dok vas slatkorječivo pod maskom humanitarizma ovi beskrupulozni politikanti mame mrkvom zvanom domoljublje, dotle svojim pohlepnim ručicama posežu u vaše novčanike. Dok apeliraju na vašu ljubav prema naciji, dotle oblizuju usne i trljaju zadovoljno dlanovima prebrojavajući vaše novčanice. Dok jednom rukom posežu za krunicom i svetom knjigom, dotle drugom nimalo svetom rukom kopaju po vašim ormarima. Dok vas pozivaju na spremnost za dom, vjeru i Boga, dotle su potpuno spremni uzeti vam i zadnju kunu u ime svoga. Oni su potpuno spremni dijabolično igrati na kartu vaše vjere, nacije, hrvatstva od stoljeća 7og, na bilo koju kartu koja će im donijeti ono što žele. A ono što oni jedino žele je vidjeti svoga boga, a taj njihov jedini bog je - zarada. Ništa Gospa ništa Isus ništa Ante Gotovina – zarada, profit, money-money-money, lova do krova njihov je bog. Jer vidite - oni vas lažu. Oni prodaju laž. I skupo nam je naplaćuju plus PDV. Pravu istinu na ovim prostorima rijetko tko želi čuti, jer je činjenica da ovaj budalasti narod paradoksalno ne vjeruje besplatnim i istinitim stvarima. Ovom narodu ne vrijedi ništa što je besplatno i poklonjeno (pa makar to bila i Istina) nego im vrijedi samo ono što je preskupo plaćeno i ono što još uvijek na svoj jad, sramotu i bijedu otplaćuju (pa makar to bila i Laž). A prečesto smo plaćali vlastitim i tuđim ljudskim životima i najskuplje plaćamo upravo tu krvavu hrvatsku laž. Naši generali… ma počujte samo zvuk ovog izraza – ´NAŠI GENERALI`, ma kako su samo od njega puna usta, kako ono Š baš perverzno u usnoj šupljini nabubri, naraste i potpuno je ispuni dok kao balon sam od sebe ne izdušššššššššššššši, a tek onda za njim slijede slova G-N-R-L u riječi generali, sve gombasta, krupna i važna slova, mrgodna i grrrrrrrrupna, toliko samostojeća i samobitna da im ne trebaju ni bijedni samoglasnici jer se baš lijepo sami preko jezika koturaju, pa sve nekako izgovarajući tu samodopadnu zvučnost mali bijedni čovjek kao da sam sebi postane važniji, veći, hrabriji, hrabriji maltene kao - NAŠI GENERALI! - prevažno reče Mićko i drmne jedno Ožujsko lijeno se izležavajući pred seoskim dućanom ne shvaćajući da je upravo pošteno izjeban. Fino, a sad moliću lijepo jedno pitanje koje već odavno samoj sebi postavljam kad god me netko iz ovih razloga žica lovu, možda ste ga i vi koji put pred ogledalom izgovorili, ne znam. Tko su ti ´naši generali`? Koji su to? Što ta zajednička sintagma zapravo obuhvaća i pokriva, da budem preciznija - koga? General Gotovina bogmu-dao-sinko-zdravja-za-sve-ča-je-zanas-učinija godinama je bježao izvan ove iste svete mu zemlje i skrivao se ne po njenim opskurnim podrumima, potleušicama i zabitim rupama, već po svjetskim luksuznim tropskim ljetovalištima i elitnim turističkim destinacijama živeći kao lord-beg-hadžija. Odakle mu lova, tko je to plaćao? Još jedan presvijetli hrvatski general Glavaš koji je akumulatorima prosvjetljavao Osiječke civile, pobjegavši u BiH pred hrvatskim zakonom i zatvorom - u roku par mjeseci gradi luksuznu kuću trokatnicu s pogledom na bivšu domovinu, pri tom još uvijek uredno i redovito prima plaću zastupnika hrvatskog Sabora, izruguje se bogu i vragu i hrvatskim građanima. Ovim postaje suvišno postavljati pitanje - odakle mu lova, tko to plaća – jer mislim da vam već postaje jasnije tko sve to plaća. Razne generalske, pukovničke Tute, obični mesari koji su u ime ´domoljublja` - i nemojmo se zavaravati - u naše ime klali, a poslije u Haagu ruku pod ruku s bivšim zakletim neprijateljima igrali odbojku, šah i kuhali si juhice, svoje su guzice na čiji račun ladikali, tko je to plaćao... General Norac -alkarski vojvoda- omiljeni i poslovični lik sa nebrojenih postera i kojekakvih masovnih skupova po rivama, mitinzima, koncertima na kojima se uzvikivalo da smo svi mi on – ma nemoj. Pravomoćno osuđeni ubojica, čovjek koji je izvukao staricu iz reda i spucao joj metak u čelo… na čiji račun, u čije ime. General Praljak, još jedan dvodržavni general, koji se brani od optužbi da je u tuđoj/svojoj zemlji srušio Stari mostarski most, šizofrenično zar ne… General Blaškić kojega je ova zemlja bila sasvim voljna žrtvovati u obranu nekih svojih državnotajnih laži sve dok se čovjek nije uzdao use i u svoje kljuse i svojim sredstvima izborio vlastitu obranu, da bi ga zatim ova ista zemlja koja ga je umalo žrtvovala počela slaviti kao heroja, dakle još malo šizofrenije… Odakle lova, tko to plaća – mislim da vam je konačno jasno tko to cijelo vrijeme plaća. Budala eto tko, a budala je narod, budala smo mi. To je ono što zovemo - žalosna istina. Koliku je odštetu zbog ovakvih domoljuba, hrvatska država morala platiti obiteljima Zec, Levar, Kir, Drobac na koje je nahuškala svoje vlastite pse rata i koliko su skupo te nesretne obitelji platile cijenu života u vlastitoj domovini. Koliko će još ovaj narod plaćati krvave greške koje je ova država počinila u njihovo ime. To je recimo - krvava istina. Što je istina, pitam opet. Istina je da ste vi gospodo politikanti ovom narodu toliko sjebali percepciju da danas umisto budala vidi heroje a heroje smatramo budalama. Toliko ste nas sjebali da nam s lakoćom crno prodajete za bilo, a bilo blatite kao crno. Zar prava istina nije izašla na vidjelo sa prenapuhanim registrom branitelja protiv čijeg ste se objavljivanja toliko zdušno i svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima borili, zar istina nije izašla na vidjelo kad ste se u zaštiti svojih laži toliko nemilosrdno obrušili na nedužnog kolegu-blogera samo zbog sumnje pazite (!) samo sumnje da bi on mogao biti taj (a nije bio) koji vas je raskrinkao? Stoga s pravom sve ove godine postavljam to pitanje, jer s pravom želim znati o kojim to našim generalima govorimo i u ime kojih ´naših generala` od nas iskate našu lovu? Govorimo li o ovim nakazama i kolateralnim žrtvama ili možda o generalu Ademiju i drugima, koji skromno i čista obraza i dalje žive u svome gradu kojega su 90ih uz pomoć časnih suboraca junački obranili, ne tražeći za to nikakvu specijalnu naknadu ili milostinju, kao što je uostalom većina časnih i hrabrih hrvatskih branitelja nikada nije tražila, niti je traži? Ali ako naši časni i pošteni branitelji kao časni ljudi ne traže novac, već samo priliku za častan rad i pošten život, tko to onda našu lovu u njihovo ime traži? Tko? Zar ti neimenovani ´naši generali` uvijek žedni naše love na koje se vi uporno pozivate i iza čijih se ordena vi lukavo skrivate, zapravo cijelo vrijeme niste gospodo upravo – vi. Vi ratni profiteri, vi političari, vi lažni branitelji, vi zamaskirani humanitarci, vi prodavači magle, vi generali smrti. Gospodo, pročitani ste. Gospodo, ne usuđujte se humanitarnu spremnost malog hrvatskog čovjeka - srozavati, omalovažavati i dovoditi u pitanje kojekakvim ispraznim parolama i politikantskim igrokazima o istinama, domoljublju, vjeri ili naciji. Kada vidim čovjeka u nevolji i ako jesam u stanju pomoći - ja ću mu pomoći. Mali hrvatski čovjek uvijek je bio spreman pomoći čovjeku u nevolji, samo što je malom hrvatskom čovjeku dosta prevaranata koji u ime tog čovjeka u nevolji - podmazuju i podebljavaju vlastitu buštu. Gospodo, ne uvlačite vaše iskrivljeno tumačenje pojma humanitarno u cijelu priču. Ono što vi radite nema veze s humanitarizmom! Gospodo, ne tražite više ništa od malog hrvatskog čovjeka – vi na to nemate više nikakvo pravo! Zbog vašeg domoljublja mali je hrvatski čovjek platio najvišu cijenu koju je mogao, vama je mali hrvatski čovjek dao ono najdragocjenije što je imao, vama su ´male hrvatske majke` i ´mali hrvatski očevi` dali svoje velike hrvatske – sinove. I dok besramno i trgovački -od sirotinje koja uvijek daje najdragocjenije što ima- ušićarite lovu pokvareno igrajući na kartu nekih propuvanih parola o lažnoj istini, morate biti svjesni da su malom, a u biti velikom hrvatskom čovjeku, vaše nakane sve jasnije i jasnije. I da će jednom i vama njegov račun doći na naplatu. Gospodo, ja vam Svoju lovu za Vašu Istinu neću dati, od mene nećete dobiti ni lipe! Vaša istina nije i moja istina. Dovoljno ste vi uzeli i sami, uzeli ste vi nama i previše. Na račun Naše djece vi ste se naplatili dovoljno i za sebe i za djecu vaše djece. A to je prava istina. I kad već govorimo o ISTINI, onda je u ime prave istine nazovimo njenim pravim imenom pa recimo pravu istinu da je sve ovo tezgarenje, pod krinkom humanitarstva - inicirano, organizirano, vođeno, provedeno - samo za vašu LAŽ. ´Za laž` koju pokvareno zadnjih dvadeset godina nazivate istinom. Ali to neće moći kod mene proći. Pun mi je kufer ovih prodavača laži, U ime laži daj me ne maži, ma lažovčino jedna bjaži-bjaaaaaži… + TBF, ožeži… |
midas touch Ima nešto u toj teži-ravnoteži pod ovim božjim nebom. Predugo su već država u ime državno-javnih medija te mediji u ime države, legalizirano gulili ovaj iscijeđeni narod sve većom i većom, nerealno napuhanom rtv pristojbom. No koliko god narod sve nezadovoljnije stenjao pod teretom sve neizdrživijih mjesečnih obveza, država i državna televizija su gluho, sretno, dogovorno i složno - koračali stazama iste haračke kohabitacije. No svakoj idili dođe kraj, pa je kraj morao doći i ovom sretnom suživotu jer je jednom od partnera, u ovom slučaju državi - voda došla do grla, pa se nimalo oklijevajući odlučila riješiti svoga sve težeg tereta to jest bivšeg partnera u kriminalu - HRTa. Prijedlogom sve blaziranije Vlade dosadašnja preplaćena rtv pretplata smanjiti će se sa 80 na 60 kuna, zbog kako je navedeno - smanjene platežne moći građana. Potez koliko proračunat i proziran (ali opet odavno poželjan), izazvao je i adekvatno prozirnu reakciju državne televizije – burno galamdžijanje i propinjanje na stražnje noge. Kao što se već subjekti dižu kad im se udari po džepu. HRT je kao i svako uskvasalo državno poduzeće tovljeno na državnoj sisi - leglo nepotrebne administracije, korupcije, nepotizma, rasipništva i namještenih natječaja. Još od gubernerije konvertitskog A.Vrdoljaka u naslijeđe im je ostala izopačeno-izobličena polureligiozna-polupartijska slika o samima sebi da su neke katedrale narodnog (d)uha to jest svete krave, tabuizirane, nedodirljive i zaštićene. Pa kad im je konačno rasipnost (baš kao i njihova televizijska pristojba koju nemilosrdni harač-inkasator donosi običnim građanima) - nemilosrdno stigla na naplatu, digli su se onda i HRTovci na stražnje noge, zabrinuti za vlastitu egzistenciju i kobajage medijske slobode. Ma kaj god! Komercijalne televizije egzistiraju sasvim dobro. A običnog građanina nitko ne pita odakle će platiti režije pa ih ipak onaj najsiromašniji i najpošteniji redovito plaća. Preživjeti će HRT i sa naših 60 kuna kao što bi i sa 50 ili 40, koje očito kao i sve poklonjeno - ne cijeni dovoljno. U pitanju je naravno kao i uvijek samo njihova – pohlepa. HRT zaboravlja da u riječi tv-pretplata stoji značenje pretplatiti nešto, odnosno prije platiti sadržaj kojega gledatelj očekuje ali mu prečesto nije isporučen. Obzir nikada nije spriječio HRTovce da krenu u hajku, pa su i ovaj put s lanca pustili svojeg najljućeg psa goniča, po narudžbi i prigodi, kada ustreba zapjenjenu Hloverku, da se u nikad ranijem Otvorenom (ringu) – u maniri slobodnih boraca obruši na ruku koja ju je do jučer dobro i obilato hranila. No ovaj put je lonac našao svoj poklopac, pa je u -svima s pravom- omraženom ministru Šukeru našla jednako beskrupuloznog i ispraznog protivnika to jest idealnu presliku same sebe. Demagogija HRTovih demagoga s jedne strane naišla je na jednak odgovor potpuno iste demagogije Vladinih demagoga s druge strane. Hlo bleeee - Šuki meeee. Nikada nisam mislila da me dvoje beskrupuloznih demagoga može toliko gorko nasmijati, doista su zaslužili jedno drugo. Karma, ne? U ovom obračunu interesa i profita pojam medijskih sloboda i radničkih prava, nemojmo se zavaravati, gospodi sa državne televizije jednako kao i gospodi iz Vlade - služi samo kao oružje a ne pravovaljani argument. Zlato je jedina stvar koja njih muči, a sinoć im je upravo njihov brkati bog Mida samo skresao u brk ono što ih spada – bog dao bog uzeo! Meni je degutantno gledati kako Vlada svoje očajničke i zakašnjele poteze skriva iza plašta socijalne osjetljivosti, a jednako mi je degutantno gledati kako HRT svoju pohlepu, rasipništvo, neodgovornost i nesposobnost sada skriva iza plašta ataka na medijske slobode te plašta aktualne borbe za radnička prava. Udareni po džepu, tamo gdje ih najviše boli, HRTovci su u maniri revolveraša sa Divljeg zapada brzopotezno izvukli svoje najjače i najopakije oružje – argument ugrožavanja medijskih sloboda; zažarili su se telefoni povukle belosvetske veze okupljaju strani saveznici jer pojam medijskih sloboda, bilo s pravom upotrebljavan ili zloupotrebljavan, ima taj jedinstveni efekt da prelazi granice i diže tenzije do usijanja. Vrlo moćna, opaka i zapravo dijabolična stvar, zar ne. Opasnost od terorizma, opasnost od islamizma, opasnost od cionizma, opasnost od globalizacije, crvena opasnost, nuklearna opasnost, opasnost od ugrožavanja medijskih sloboda… manipulatori i mufljozi današnjice na lageru imaju dovoljno prigodnih opasnosti za svaku svrhu, pa je tako i našim domaćim Ćiril Stipsama dovoljno prošetati među policama i izabrati jednu do dvije, po potrebi. A i jednima i drugima bi bilo bolje da prava pravih radnika i građana ne uzimaju olako u svoja šporka omašćena usta, jer bi im se mogla u vidu šake uskoro u ta ista usta i vratiti. Je li Vladi pred sve izvjesnije socijalne nemire bilo pametno izgubiti medijsko zaleđe ili je HRT u tom istom socijalno uznemirenom narodu izgubio kredilibiditet – tko je u ovoj igri dobitnik a tko gubitnik na duže staze, pokazati će se vrlo skoro. Lonac kuha dok ne pokipi, a onda kipi po svima. Gospodi mogu samo poručiti da se danas u 13,00h poklope ušima i umjesto sazivanja konferencije na kojoj će lamentirati o svojoj nesreći zloupotrebljavajući servis koji bi trebao služiti građanima a ne njihovim privatnim poslovima i obračunima - bace oko na konkurentsku komercijalnu NovuTv i reprizu sinoćnje emisije Provjereno u kojoj od naših pločanskih azbestaša mogu učiti što to doista znači živjeti obespravljeno, zaboravljeno, osiromašeno, očajno, na rubu života i smrti. I oprostite mi unaprijed što ne mogu suosjećati sa patnjama HRTa i patnjama Vlade dok se neki od njihovih djelatnika upravo odmaraju u Južnoafričkoj Republici ili se planiraju ovo ljeto kolektivno odmarati na skrovitim jadranskim plažama dok nam država tone. |
neretvanski lađari tragom pradjedova, Neretva-Molise Ovo je mala najava novog i vrlo skorog podviga naših neretvanskih lađara - preveslavanje Jadrana u neretvanskoj lađi! 18.lipnja (petak), dakle ovog mjeseca, dečki kreću u izazov kojega su poslije La Manchea obećali odraditi i sada su ga odlučni ispuniti do kraja - projektom TRAGOM PRADJEDOVA (koga zanima više) doslovno će tragom svojih pradjedova preveslati i spojiti Jadran od Neretve do talijanske pokrajine Molise u kojoj i dan danas žive potomci naših prvih iseljenika koji su upravo iz neretvanskih krajeva u 16.st. bježeći pred Turcima prvi put preplovili Jadran. Nakon što su prošle godine u tradicionalnoj neretvanskoj lađi uspješno okusili more i pokorili La Manche, lađari su odlučili da je sada došlo vrijeme i za nešto veći zalogaj! U tradicionalnoj neretvanskoj lađi, dakle autohtonom plovilu neretvanskog kraja koje je svojim plitkim gazom i velikom nosivošću namijenjeno isključivo plovidbi Neretvom i njenom deltom, dečki će pokušati učiniti ono što profesionalci obično čine u specijalno pripremljenim kajacima i plovilima za otvoreno more! Napominjem još jednom da naši lađari nisu profesionalni veslači, to su sve obični radni ljudi koji se pored svog redovitog posla još bave i poljoprivredom, što je u nas u Neretvi čest slučaj, pa nerijetko povratkom sa posla ljudi skidaju odijelo i sa motikom u ruci idu na - zemlju. Pa opet i tako pored dva posla ljudi nalaze vrimena i za naš Maraton i za višemjesečne iscrpljujuće treninge, jer Maraton i naša neretvanska lađa su njima u srcu, to je ono što ih ujedinjuje to je ono što ih ispunjava i osim osobne satisfakcije nikakve koristi ti ljudi od veslanja nemaju. Njih nosi čisti entuzijazam, ponekad zdrava malomišćanska kompeticija i zajednička ljubav prema tradiciji, pa u vrime Maratona cila naša Neretva diše kao - jedan. predviđena ruta lađara, Neretva-Molise Po izračunima dečkima će preko Jadrana trebati otprilike 30ak sati kontinuiranog veslanja da preveslaju najkraću rutu od Neretve do Italije, naravno ukoliko ih posluži vrijeme, što znači da će svaka ekipa koja se u lađi bude izmjenjivala, samo na ovoj ruti - po 4 puta izveslati dužinu već tradicionalnog i iscrpljujućeg Maratona lađa na Neretvi! Ne treba ni napominjati da će dečki, uz Jadran, sa svojim matičnim ekipama izveslati i sam Maraton u kolovozu (start u Metkoviću 14.kolovoza 2010. subota, u 17/17,30 sati - cilj u Pločama oko 19/19,30h), na kojemu se svaka od njih nada pobjedi i tituli Prvaka Maratona lađa koju će godinu dana časno i ponosno nositi sve do sljedećeg Maratona. svečani ispraćaj lađara na put preko Jadrana 18.lipnja 2010. Metković, kraj lučkog mosta 17,30h Opuzen, na velikoj rivi 19,00h Ploče, zadnji mostić na Crnoj Rici 20,30h Dečkima u skladu s njihovim jadransko-gusarskim pothvatom upućujemo jedan pravi pomorski pozdrav - Mirno vam more! |
ne da mi se jebe mi se boli me glava ..............................čiča miča njega je shebala erotska priča |
Janey Cutler - 80 godina, mama, baka i prabaka; pjeva No Regrets; Britain's Got Talent 2010. Ovaj se tjedan događalo svašta a opet dogodilo se u biti nije ništa, događaji kao i omražena koka-kola sa naslovnice blog.hr-a dolaze i prolaze, malo koji ostane trajan malo koji ostavi traga, u poplavi besmisla i smisla koji smisao samo glumi, ponovo sam ´slučajno` nabauljala na jednu svijetlu točku koja mi je po drugi put donijela osmijeh na lice i lansirala moje misli u dva pravca. Dokumentarac o babi Peri koji mi je uz ručak baš lijepo sjeo, ponovo s guštom odgledan - iako sam ga gledala i prije, a ovako nekako priča ide… Prvo babi Peri donesu materijal, friško oderane još krvave i pomalo gadljive kože koje ona potom dobro nasoli, zamota, optereti, pusti tri dana da sol učini svoje. Dok sol čini svoje baba Pera s nožen u žepu odlazi u brdo u šikaru tražit tanke grane. I to baš grane od one natrnovitije drače kakvu je valjda i Gospod Isus kao krunu nosija, jer su ote grane koliko najkravije valjda i najžilavije, Spasitelj Svita drugačije ne bi ni tija. Kad ih lipo usiče baba ih prteći donese doma i sidne posrid dvora na jedan mali bančić, te tute sideć´ onin istin nožen dobro oguli svaku granu tako da je od trnja i kore sada čista. Potom baba Pera ponovo donese one zamotane kože, lipo ih razmota, pa očisti, uštavi i na koncu razapinje kao runjava jedra ili primitivne kožne štitove na one oguljene šibe. Onda ih kako triba prostre po dvoru da se na suncu još posuše. Kad se nakon par dana kože dobro posuše i ukrute, onda in baba lipo zguli dlaku i kože riže u tanke trake koje će posli plest, motat i od njih radit – opanke. I tek sad kad je sav materijal danima pripremala i konačno obradila, tek sad kreće oni pravi posa´. U staroj kužini u kojoj ima drvene kalupe za svačiju nogu, mali taban i debeli đon, uz komin, vatru i dim - baba Pera počima plest čaroliju. Komad debje žice joj je igla a trake su joj konac, ruke su mašina a srce gorivo. Plete baba Pera opanke strpljivo i vješto, bez puno riči prsti rade bolje od jezika. Provuče, pa izvuče, pa nožen zareže pa i jopet provuče, izvuče, opliće, zapliće, uvrće, prepliće, provuče, pa izvuče i tako stotinu puta, sve lipo ukrug sve po redu, tu i tamo čekićon mrvu omekša i ujepša, sve dok opanak nije gotov. A to je tek livi, desni još čeka. Svojim čvornatim i otvrdjelim prstima isprepliće baba Pera opanak za opankom, opanke sviju vela… a na kraju dana, obavljena posla, na onom istom bančiću u onom istom dvoru prid pragom svoje stare kuće, baba Pera skida maramu i plete pletenicama svoju kosu, zlatom joj se pozlatilo kao i toplo sunce na zalasku koje zlatom ljubi sijede u njenoj raspletenoj kosi. Zen, velim vam - čisti zen. Jedan pravac mojih misli putuje našim sugrađanima starije životne dobi koji su danas i prečesto zanemareni, poniženi, lišeni dostojanstvene starosti za koju su cijelog svog života vrijedno privređivali. Čak i sada puni iskustva, više nego društvu potrebnih vještina i specifičnog znanja, društveno su podcijenjeni i starosno diskriminirani. Gušiti vlastite resurse, vlastitu ionako posrnulu zemlju i vlastitu budućnost može se doista na više načina, zanemarujući mudru starost jednako kao i poletnu mladost. A dok bi idiot Janša i demagozi slični njemu i 20 godina nakon rata i dalje htjeli okupirati i ratovati, dotle u jednom selu dalmatinske zagore jedna baba Pera plete kvalitetne opanke, privređuje pošteno, živi skromno, u skladu s prirodom u sukobu s nikim, skladnim životom živuje pod ovim božjim nebom. Drugi pravac mojih misli leti upravo pod to nebo pod kojim je opet sve u nekoj teži-ravnoteži jer nasuprot budali stoji mudrac, nasuprot huškačima stoji miroljubac, a nasuprot janezima stoje ljudi kao što su prvi slovenski predsjednik Milan Kučan, baba Pera i mnogi drugi tihi, pošteni, skromni ljudi koji ovaj svijet u ime Njega - nose i iznose na svom čistom srcu i vridnom dlanu. Hvala im. |