Janey Cutler - 80 godina, mama, baka i prabaka; pjeva No Regrets; Britain's Got Talent 2010.
Ovaj se tjedan događalo svašta a opet dogodilo se u biti nije ništa, događaji kao i omražena koka-kola sa naslovnice blog.hr-a dolaze i prolaze, malo koji ostane trajan malo koji ostavi traga, u poplavi besmisla i smisla koji smisao samo glumi, ponovo sam ´slučajno` nabauljala na jednu svijetlu točku koja mi je po drugi put donijela osmijeh na lice i lansirala moje misli u dva pravca.
Dokumentarac o babi Peri koji mi je uz ručak baš lijepo sjeo, ponovo s guštom odgledan - iako sam ga gledala i prije, a ovako nekako priča ide…
Prvo babi Peri donesu materijal, friško oderane još krvave i pomalo gadljive kože koje ona potom dobro nasoli, zamota, optereti, pusti tri dana da sol učini svoje. Dok sol čini svoje baba Pera s nožen u žepu odlazi u brdo u šikaru tražit tanke grane. I to baš grane od one natrnovitije drače kakvu je valjda i Gospod Isus kao krunu nosija, jer su ote grane koliko najkravije valjda i najžilavije, Spasitelj Svita drugačije ne bi ni tija.
Kad ih lipo usiče baba ih prteći donese doma i sidne posrid dvora na jedan mali bančić, te tute sideć´ onin istin nožen dobro oguli svaku granu tako da je od trnja i kore sada čista. Potom baba Pera ponovo donese one zamotane kože, lipo ih razmota, pa očisti, uštavi i na koncu razapinje kao runjava jedra ili primitivne kožne štitove na one oguljene šibe. Onda ih kako triba prostre po dvoru da se na suncu još posuše. Kad se nakon par dana kože dobro posuše i ukrute, onda in baba lipo zguli dlaku i kože riže u tanke trake koje će posli plest, motat i od njih radit – opanke.
I tek sad kad je sav materijal danima pripremala i konačno obradila, tek sad kreće oni pravi posa´. U staroj kužini u kojoj ima drvene kalupe za svačiju nogu, mali taban i debeli đon, uz komin, vatru i dim - baba Pera počima plest čaroliju. Komad debje žice joj je igla a trake su joj konac, ruke su mašina a srce gorivo. Plete baba Pera opanke strpljivo i vješto, bez puno riči prsti rade bolje od jezika. Provuče, pa izvuče, pa nožen zareže pa i jopet provuče, izvuče, opliće, zapliće, uvrće, prepliće, provuče, pa izvuče i tako stotinu puta, sve lipo ukrug sve po redu, tu i tamo čekićon mrvu omekša i ujepša, sve dok opanak nije gotov. A to je tek livi, desni još čeka.
Svojim čvornatim i otvrdjelim prstima isprepliće baba Pera opanak za opankom, opanke sviju vela… a na kraju dana, obavljena posla, na onom istom bančiću u onom istom dvoru prid pragom svoje stare kuće, baba Pera skida maramu i plete pletenicama svoju kosu, zlatom joj se pozlatilo kao i toplo sunce na zalasku koje zlatom ljubi sijede u njenoj raspletenoj kosi. Zen, velim vam - čisti zen.
Jedan pravac mojih misli putuje našim sugrađanima starije životne dobi koji su danas i prečesto zanemareni, poniženi, lišeni dostojanstvene starosti za koju su cijelog svog života vrijedno privređivali. Čak i sada puni iskustva, više nego društvu potrebnih vještina i specifičnog znanja, društveno su podcijenjeni i starosno diskriminirani. Gušiti vlastite resurse, vlastitu ionako posrnulu zemlju i vlastitu budućnost može se doista na više načina, zanemarujući mudru starost jednako kao i poletnu mladost.
A dok bi idiot Janša i demagozi slični njemu i 20 godina nakon rata i dalje htjeli okupirati i ratovati, dotle u jednom selu dalmatinske zagore jedna baba Pera plete kvalitetne opanke, privređuje pošteno, živi skromno, u skladu s prirodom u sukobu s nikim, skladnim životom živuje pod ovim božjim nebom. Drugi pravac mojih misli leti upravo pod to nebo pod kojim je opet sve u nekoj teži-ravnoteži jer nasuprot budali stoji mudrac, nasuprot huškačima stoji miroljubac, a nasuprot janezima stoje ljudi kao što su prvi slovenski predsjednik Milan Kučan, baba Pera i mnogi drugi tihi, pošteni, skromni ljudi koji ovaj svijet u ime Njega - nose i iznose na svom čistom srcu i vridnom dlanu. Hvala im.