mistagogy.blog.hr

… o nadnaravnim darovima, tj. «o svim darovima i milostima Božjim koje nadilaze našu naravnu sposobnost i moæ, koje se zovu dona gratis dana (dragovoljni, nezasluženi darovi), kao što su darovi mudrosti i znanja, što ih je dao Salomonu, i milosti o kojima govori sv.Pavao, tj. 'vjera, dar ozdravljanja bolesnika, dar èudesa, dar proricanja, poznavanje i razlikovanje duhova, dar jezika i dar tumaèenja jezika'(! Kor 12,9-10)»

Oni se primjenjuju «u korist ljudi i u tu svrhu ih Bog daje».
Nadnaravni darovi imaju kao vremeniti uèinak lijeèenje od bolesti, davanje vida slijepima, uskrisivanje mrtvih, itd, a kao duhovni uèinak upoznavanje i slavljenje Boga po onome koji ih èini ili po svjedocima pred èijim oèima se dogaðaju.
Ne smije se uživati u nadnaravnim djelima zbog vremenitog uèinka, jer tako onda nisu sredstvo sjedinjenja s Bogom. Njih netko može «vršiti premda nije u milosti i ljubavi»; Bog ih može tako udijeliti (kao što se dogodilo kod Balaama i Salomona); ali ta se djela mogu vršiti i sudjelovanjem Sotone ili nepoznatih prirodnih sila. Pavao uèi da svi ti milosni darovi nisu ništa bez ljubavi (! Kor 13,1-2). Onda æe Krist mnogima koji æe zahtijevati vjeènu nagradu za svoja èudesna djela odgovoriti: «Odlazite od mene, zlotvori!» (Mt 7,23). Prema tome, treba se radovati samo zbog duhovne dobiti tih darova, tj. zbog toga što po njima «služimo Bogu s istinskom ljubavlju, u kojoj je plod vjeènog života».
Isprazno zadovoljstvo s nadnaravnim stvarima dovodi dušu dotle «da zavede u zabludu druge i da sama bude zavedena», da nazaduje u životu po vjeri i postaje žrtvom isprazne težnje za slavom ili žrtvom drugih ispraznosti. Zablude dolaze odatle što se samo velikim razumijevanjem i božanskim rasvjetljenjem može upoznati da li su ta djela prava ili kriva i kako se i kada moraju izvršavati»; ali toj spoznaji je zapreka ako se visoko cijene ta djela: zadovoljstvo zamagljuje rasuðivanje, a strast tjera na to da si èovjek što je moguæe prije pribavi uživanje, ne èekajuæi pravo vrijeme. S tim darovima i milostima Bog, doduše, daje ujedno potrebno rasvjetljenje i poticaj da bi se upoznalo kako i kada se treba njima služiti. Ali ljudi u svojoj nesavršenosti ne paze na božansku volju i ne drže do toga kako i kada Gospodin hoæe da ta djela budu izvršena. Tako je moguæe da se darovi što ih je Bog udijelio upotrijebe nepravedno i naopako. Osim toga, zbog ispraznog uživanja u èudesnim djelima doðe se dotle da se ta djela izvršuju pomoæu sila koje ne potjeèu od Boga. «Kako naime zao duh vidi da su skloni tim stvarima, otvara im u tome široko polje i daje mnogo gradiva i miješa se u to na mnogo naèina.» «Tko, dakle, ima takav dar i nadnaravnu milost, taj neka ukloni pomamu i zadovoljstvo da se njima služi… Jer Bog koji ih daje nadnaravnim putem na korist Crkve ili njezinih èlanova, potaknut æe ga takoðer na nadnaravan naèin kada i kako treba da ga izvršuje… jer On hoæe … da èovjek èeka da Bog bude èinilac, koji pokreæe srce, pošto u njegovoj snazi ima da se izvršuje svaka moæ.»

Nazadovanje u vjeri zbog tih èina pogaða u prvom redu bližnjega. Tko hoæe uèiniti èudo, iako toga ne zahtjeva ni vrijeme ni okolnosti, èini teški grijeh, jer iskušava Boga. Ako pokušaj ne uspije, zbog toga može oslabiti vjera u srcima i biti omalovažavana. Ali dotièni može pretrpjeti štetu i u samom sebi s obzirom na zaslugu vjere.
«Jer… gdje sudjeluje više znakova i svjedoèanstava, manje je zasluge za vjerovanje.» - Sve pokazuje da se Bog ne voli objavljivati pomoæu èudesa. Kad to èini, èini samo onda «kad su ta djela baš nužna za vjerovanje», ili radi drugih nakana koje se tièu slave njegove i njegovih svetaca.
«Mnogo, dakle, gube što se tièe vjere oni koji vole uživati u tim nadnaravnim djelima.»
Duša koja se odrièe tog uživanja, slavi Boga i uzdiže se iznad same sebe.
Uzvisivanje Boga je u duši kad «se srce … odvraæa od svega što nije Bog…»


Edit Stein

U juèerašnjem „Veèernjaku“ èitam o novopronaðenoj masovnoj grobnici u okolici Vrgorca u kojoj se nalaze pogrebni ostaci èetrdesetak civila i fratara koje su partizani poubijali u godinama Drugog svjetskog rata, nakon jednog od povlaèenja iz Ljubuškog u pravcu Dalmacije. Zbunjuje èinjenica da se i nakon 20-tak godina od pada socijal-komunizma ne pronalazi dovoljno volje i spremnosti oko rasvjetljavanja tolikih stratišta koje su za sobom ostavili ti tako strasni pobornici „bratstva i jedinstva“. A možda i nije toliko zbunjujuæe koliko je razoèaravajuæa èinjenica da se ne želi priznati vlastiti zloèin ili ideja u ime koje se takvo što èinilo. A i kako bi, kad se desetljeæima ustrajavalo na jednoj prièi koja je do u zvijezde velièala jedan poredak koji, ni po ljudski , ni po Božji gledano, nije imao šanse za opstankom. Još ako k tomu dodamo osobnu korist i privilegije, kojih se bilo tako teško i bolno odreæi preko noæi, tim cijela stvar biva još teža. Pomenuti razlozi dali bi se donekle razumjeti, ali ono što nikako ne mogu svariti jeste ta lažna pravednost koju se i dalje pokušava plasirati kao da se ništa nije ni desilo.
Odsustvo spremnosti suoèiti se s vlastitim promašajima za posljedicu imaju još veæe udaljavanje od istine, a time i od onih s kojima bi trebalo doæi do zbližavanja. Meðutim, od ljudi se može koliko toliko distancirati, ali od istine je nemoguæe pobjeæi. Moguæe ju je privremeno pokopati, no ne i zauvijek uništiti, a razlog tomu je što je ona veæ jednom zauvijek obeskrijepila smrt. Ono što zauvijek ostaje obeskrijepljeno jeste laž i svi oni koji uz nju pristaju. Narodne poslovice koje kažu kako su u laži noge kratke i da je pravda spora, no i dostižna, svoje uporište imaju na ovom temelju. Ovaj najnoviji sluèaj u Vrgorcu i nedavni u Hudoj Jami (Slo), samo su jedni u nizu koji tako jasno razgoliæuju rafinirani pojam „bratstva i jedinstva“ u koji su se neki, ne tako davno, oblaèili kao vukovi u janjeæu kožu.
Ovi današnji pokušaji oživljavanja komunistièke aveti su prezira vrijedni. No, jednako tako prezira vrijedna je i mlaka veæina koja ne pronalazi volje i snage da digne svoj glas protiv ovakvog licemjerja. Pitanje koje se nameæe samo od sebe jeste: „Jesmo li se doista uspavali do te mjere da nam je svejedno je li netko ubijen na pravdi Boga ili nam doista nije jasno da 'bratstvo' ne može biti zasnovano na nepriznavanju razlièitosti sa svrhom još veæeg jedinstva?“ Meni se èini da smo mi i uspavani jednim dijelom, ali i zavedeni krivim poimanjem pojma 'jedinstva'. Ono 'bratstvo' koje ne poštuje temeljno naèelo slobode, a to je jedinstvenost i neponovljivost ljudske jedinke, ne može se zvati 'bratstvom' nego jedino totalitarizmom. Ono na èemu su manje-više svi totalitarizmi temeljili svoje nade jeste neprestano pretjerivanje u opetovanom iznošenju krivih podataka, tj. laži i represiji prema svima onima koji su pokušavali to idolopoklonstvo dovesti u pitanje. No, povijest nas uèi kako to još niti jednom 'svjetskom totalitarizmu' nije pošlo za rukom na duži rok. Svi do jednog su se morali suoèiti s iznenadnim urušavanjem, poput kule od karata. Sva kraljevstva ovog svijeta treba da doðu i proðu prije uspostave tisuæljetnog kraljevstva Božjeg na zemlji.

S tom nadom, ('u skori Kristov dolazak') Crkva ne može a da ne svjedoèi o tome kako je zlo jednom zauvijek pobijeðeno, te da ono nema zadnju rijeè. Ukoliko bi se samo oslanjali na ljudske sposobnosti i spremnost èovjeka, ma kako odluèan bio da svjedoèi za istinu, ne bismo mogli imati tu nadu bez ove koja nam je darovana po otkupljenju od grijeha. Naša nada nije utemeljena na pouzdanju u èovjeka, koliko u èinjenicu da 'svjetlo istinsko svijetli, a tama ga ne obuze', tj. u Uskrsnu pobjedu.
Tama Velikog Petka i sivilo Velike Subote moraju se neumoljivo povuæi pred Velikim nadolazeæim Danom Sunca. Ma kako velik bio „navaljeni kamen“ nad pokopanom istinom, on mora ustuknuti pred Suncem Pravde. Njegova moæ nije ništa veæa od jednog tmurnog oblaka koji samo privremeno zaklanja pogled na sunce. Niti njegova težina, ma kako se velika èinila, ne može poništiti èinjenicu u postojanje neusporedivo veæe snage, po kojoj postoji i o kojoj ovisi sav stvoreni poznati svijet. Èak niti sve kamenje nepravdi na ovoj zemlji ne bi bilo dovoljno da zauvijek pokopa Onoga koji za sebe reèe da je Istina, Svijetlo i Život.
Jedan vjernik, unatoè svojoj slabosti, a zahvaljujuæi ovoj nadi, zadobiva moæ nad svim nepovoljnim okolnostima, ukoliko ustraje u predanju. Najveæa pak zabluda u koju se može upasti jeste vjerovati da se možemo spasiti sami po sebi. Stoga, kada govorimo o kršæanskom pozivu, govorimo o predanju. Kršæanski poziv nije moguæe ostvariti bez posvete i predanja vlastitog života. To predanje nije stvar jednog trenutka; nešto što se 'obavi', kao da bi s tim bilo sve reèeno ili uraðeno. S voljnim pristankom posveta i predanje tek zapoèinju. Kad se netko posveti njezi bolesnika, on to èini iz dana u dan. Jedna majka svom djetetu se posveæuje svakodnevno. Nijedno zvanje nije osloboðeno neprestanog svladavanja nutarnjih težnji za odustajanjem od onoga èemu smo jednom zauvijek rekli svoj DA.
Ako smo krenuli stazom mira i ukoliko smo pristali da svjetlo Božje bude svjetiljka našoj nozi, onda bi stvar trebali privesti svom dovršenju. Isus je rekao: „Jelo je moje vršiti volju Oca moga i dovršiti djelo njegovo.“
Ukoliko smo krenuli putem obraæenja, taj put bi trebalo nastaviti.
Ukoliko smo odluèili služiti istini, njoj treba ostati vjeran do konca.
Ukoliko svojim ustima ispovijedamo vjeru u Svemoguæeg Boga, onda treba nastojati da to bude i iz dubine srca.
Ukoliko smo odluèili slijediti Isusa, onda se ne okreæemo za sobom i ne žalimo za onim što ostavljamo. Gospodin ljubi radosnog darovatelja.
Ukoliko nam je dano da razumijemo da istinski život zadobivamo tek po gubitku vlastitog, ne bi li onda trebalo šutke i spremno prihvatiti svoj križ svagdanji i hoditi u ustrajnosti s nadom u konaènu pobjedu.
Zar je ime koje svijet èasovito daje svojim pobjednicima, a koje potom blati, ono ime s kojim možemo biti zadovoljni?
Da bi spoznali volju Božju trebalo bi biti spreman odreæi se svoje. Sa svakim od nas Bog ima plan. A u toj providnosti nitko nije više ili manje privilegiran. Sve nas ljubi jednakom ljubavlju. Kao što jedna majka ne može reæi koje dijete više voli, isto tako je i s njegovom ljubavlju. Ako je netko blagoslovljen veæim darom, od njega æe se tražiti i veæa odgovornost. Stoga bi svoje poglede trebalo skinuti jedni s drugih, a usmjeriti ih na Gospodina. On je tu da pokaže put svakom od nas. Sa svakim ima jedinstven plan, jer je svatko od nas jedinstven i neponovljiv; original. Ono pak što oèekuje od nas sviju jednako jeste PREDANJE u njegovu volju; odreknuæe od svoje, te prihvaæanje njegove, koje je najveæe dobro za nas. Njegovi putovi su iznad naših. On najbolje zna što je potrebno svakom od nas. Zato je potrebno slijediti ga u jednostavnom prihvaæanju i poslušnosti njegovoj Rijeèi, koja nas želi zaogrnuti svojom pravednošæu.
Ono što svakog od nas na koncu života èeka jeste žrtva 'svog' života. Ukoliko se nismo nauèili umirati u malom, kroz svakodnevno prihvaæanje nevolja, podnošenje tereta i nošenje križeva, kako onda mislimo imati tu spremnost kad se na koncu ovozemnog tijeka budemo morali rastati s ovim svijetom i 'svojim' životom? Mi smo skloni isticati sluèaj Dizme koji se u posljednjim trenucima života, raspet na križu, pokajao, no možemo li imati tu sigurnost da æe i naše srce biti u istoj mjeri raspoloženo za pokajanje? Ako smo svjesno cijeli život odbijali predati se u ruke Božje i dopustiti njegovoj volji da nas oblikuje u svojoj presvetoj providnosti, kako možemo raèunati s tim da æemo, uz sav skupljeni otrov i svu otvrdlost srca, u posljednjim trenucima, kad nas zli pritisne nesmiljenim osjeæajima krivnje zbog promašenosti života, moæi imati skrušenost? Možemo li imati tu sigurnost?
Postoje neki koji tvrde kako Marija u trenucima anðelovog navještaja nije znala što je u sluèaju pristanka èeka. Meðutim, ako je poznavala Pisma, a sklon sam vjerovati da jeste, onda je po Izaijinoj Pjesmi o Emanuelu vrlo dobro znala što i nju i njenog buduæeg sina èeka, samo možda nije znala kako æe se sve zbiti. Ovo kažem iz razloga kako bi i mi povezali odnos izmeðu našeg predanja i njegove konaène svrhe. Mi ne znamo kako æe se neke stvari u našem životu odvijati, no ono što znamo jeste da svatko od nas ukoliko želi imati život vjeèni, mora prihvatiti i iznijeti svoj križ do kraja, ma kakvog nam ga Bog u svojoj providnosti odredio. Ono što je u cijeloj stvari jako bitno jeste ne nametati sebi dodatne i nepotrebne križeve koji su rezultat naših krivih opredjeljenja i pristajanja na zlo. Onog tko se odluèi (zajedno sa sotonom, iako toga možda nije svjestan) reæi svoj 'non servare (neæu ti služiti) trebalo bi podsjetiti da nasuprot Bogu, koji unatoè svemu u svom velikom milosrðu èeka na povratak svog djeteta, stoji onaj koji ne èeka dugo kako bi izvršio svoju naplatu. Novi Zavjet nam donosi nekoliko sluèajeva onih koji su uslijed posljedica zbog poèinjenih grijeha na sebe navukli nemale probleme, a kojima je Isus nakon osloboðenja ili ozdravljenja rekao: „Idi sada i ne griješi više kako ti se ne bi desilo nešto gore!“U juèerašnjem evanðeoskom ulomku imamo jedan takav sluèaj s èovjekom koji je 38 godina bolovao nepokretan i koji je iz dana u dan dolazio pokraj Ovèjih vrata gdje se nalazio izvor s ljekovitom vodom, a kojem nije uspio priæi jer nije bilo nikog tko bi ga k njemu primakao ili možda nije htio s obzirom na njegovu prošlost.
Nije bez razloga ovaj evanðeoski ulomak stavljen kao kontrast baš neposredno uoèi blagdana Navještenja Marijinog, kojeg danas slavimo. S jedne strane imamo tipièan primjer NEPREDANJA sa svojim posljedicama, a s druge Marijin Fiat, tj. znak PREDANJA unatoè posljedicama. Postoje još mnogi drugi primjeri na temu predanja o kojima bi se dalo dosta toga reæi i iz njih izvuæi odreðena pouka, no ono što me na poseban naèin ovih dana zaokuplja jeste slika Kristove agonije u trenucima najveæe boli na križu dok se iz njegovih grudiju diže krik. „Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?“ Nakon ovih rijeèi uslijedile su: „Oèe! U ruke tvoje predajem duh svoj!“ Svojevremeno sam se znao pitati kako to da je Isus u tim posljednjim trenucima izrekao onaj svoj 'ZAŠTO', ako je Getsemaniju veæ u sebi 'pregorio' svoju volju. Zar je sumnjao?- pitao sam se. Njegov 'zašto' nisam dovodio u vezu s naknadnim izricanjem predanja duha u Oèeve ruke. Nakon njegovog ZAŠTO, nama nije dano, a možda ni našem Isusu, da èujemo odgovor Božji, no bilo kako bilo, dano nam je da vidimo taj posljednji èin poslušnosti. U njemu je sadržan odgovor ZATO, a on glasi PREDANJE DO KRAJA, poslušnost do smrti, potpuna žrtva. Jako je moguæe da se u tim trenucima pred Isusovim oèima pojavila ogromna rijeka hendikepiranih ili pak na smrt bolesnih i još k tomu zanemarenih i ostavljenih, koji veæ od trenutka svog roðenja proživljavaju kalvariju života. Ovo je ujedno odgovor i poruka svima onima koji postavljaju svoj ZAŠTO, te tolikima koji dvoje oko opstojnosti Božje, a samim tim i o potrebi za osobnim predanjem, dok se pitaju zbog èega patnja i bol na zemlji. Vjerujem da se on jednako odnosi i na more onih koji ustrajavaju u svojoj apostazi, u pobuni i otpadništvu, poput onih s poèetka posta, koji ne samo da ne žele priznati svoju krivnju, nego i nastavljaju s prikazivanjem laži pod krinkom istine.
Ne znam možemo li, osim što æemo više poraditi na dužnom osvjetljavanju èinjenica, išta drugo uèiniti nego s raspetim Gospodinom, u boli i žalosti zbog njihovog gubitka duša, moliti: „Oèe! Oprosti im! Ne znaju što èine!“? Možda i ne možemo, ali ono što sigurno možemo jeste više poraditi na duhovnoj obnovi kako bi nas više bilo koji æe spremno odgovoriti na poziv za potpunim predanjem i kako bi meðu našim narodom bilo manje onih koji æe svoju ruku podiæi na svog brata. Dužni smo to i Bogu i ovim nevinim žrtvama koji su pred nama išli u svjetlu vjere, vjerni svom pozivu do kraja i poslušni do smrti 'na križu'.

U prošlom postu govorio sam o potrebi veæeg druženja s Rijeèju, jer je ona istinski temelj, tj. stijena na kojoj bi trebali graditi svoj duhovni život u poslušnosti vjere. U protivnom, izlažemo se opasnosti da povjereno vrijeme protratimo, jer ako gradimo 'na pijesku' na koncu se moramo suoèiti s uzaludnošæu i vratiti na poèetak.

U jednoj televizijskoj emisiji, sad se veæ i ne sjeæam kojoj, èuo sam jednu zanimljivu misao nekog sociologa koji kaže da je oduvijek èovjeèanstvo kroz povijest dolazilo na 'rub ponora', te se potom iznova vraæalo k duhovnim vrijednostima koje je u meðuvremenu zanemarilo. Svemoguæi Bog, koji odreðene stvari dopušta, jer poštuje èovjekovu slobodu, ali po onoj: 'Možeš kako hoæeš, ali neæeš dokle hoæeš!', uvijek pronaðe naèina da nas iznova vrati na poèetak.

Tako je to u spirali vremena sa svijetom u cjelini, no tih ciklièkih opusa nije pošteðen ni nitko od nas pojedinaèno. Svi se manje više s vremena na vrijeme suoèavamo, kako s uzaludnošæu svojih nastojanja, tako i s, nazovimo
ih tako, 'uspjesima' u svom životnom hodu i duhovnom sazrijevanju, iako bi primjerenije bilo reæi 'potvrdom' ispravnog nasljedovanja. Te 'potvrde' postajemo svjesni ukoliko je taj jedan odreðeni dio našeg životnog puta bio 'u Gospodinu', odnosno ukoliko je bio pod njegovim gospodstvom. A to gospodstvo se sastoji u dopuštanju njegovoj volji da nas oblikuje i èini da napredujemo u pravednosti tako što æemo uvijek sve više iskoraèavati u vjeri.

U juèerašnjem evanðeoskom ulomku smo imali priliku razmatrati onu poznatu Isusovu prispodobu o farizeju i cariniku koji su se molili u hramu. Carinik se nakon toga („Smiluj se meni grešniku!“) 'vratio kuæi opravdan', a farizej, koji se hvalio svojim djelima pred Bogom, osuðen. Možda je i nama dano da 'progledamo' tako što æemo shvatiti da se opravdanje sastoji u 'prisvajanju vjerom', koje se ogleda u 'ispovijedanju ustima i vjerovanjem u srcu', no to nije paravan iza koga smijemo o sebi misliti kako smo 'došli na svoje', te kako je s nama sada sve u redu.

Na jednom nedavnom kružoku, u kome je sudjelovalo nas šestero, jedna od prisutnih osoba reèe kako je ona svjesna Kristove žrtve i milosti koje iz nje izviru. „Ja sve predam Bogu i onda se više ništa ne brinem. Sa svojim bližnjim uistinu nemam nikakvih problema.“- reèe. Na moje pitanje: „Znaèi li to da ne držiš do svoje pravednosti?“, ona odgovori: „O, da! U to sam duboko uvjerena! Ja ti stoga ne molim ništa za sebe, nego za sve one oko mene za koje vidim da su još uvijek daleko od Boga! Za sebe ne molim ništa!“
Ne znam u kojoj mjeri je dotièna osoba svjesna da je za sebe indirektno rekla kako je ona ta koja je zapravo bliže Bogu nego ostali oko nje. No, ne podsjeæa li nas ovo neodoljivo na molitvu farizeja u Hramu, koji je tvrdio kako nije poput onog carinika u dnu Hrama? Evo, i ja osobno, dok pišem ovaj post (i tolike dosadašnje osvrte) nikako, a sve i da hoæu ne mogu, da se otmem dojmu da i ja spadam meðu ove 'pobožne' u èijim rijeèima se prepoznaje bezbožnost i prikriveno idolopoklonstvo svome 'ja'.
O.Raniero Cantalamessa, papinski propovjednik, u jednom svom djelu dok objašnjava pojam grijeha, nešto slièno kaže na ovu temu:
„Ako je idolopoklonstvo „klanjanje djelu vlastitih ruku“ (usp. Iz 2,8; Hoš 14,4), ako je idolopoklonstvo „postavljanje stvorenja na mjesto Božje“, ja sam idolopoklonik kad stavljam stvorenje- svoje stvorenje, djelo svojih ruku – na Stvoriteljevo mjesto. Moje stvorenje može biti kuæa ili crkva koju gradim, obitelj koju stvaram, sina kojeg sam doveo na svijet (posebno majke sinova jedinaca); može biti posao koji obavljam, škola kojom upravljam, knjiga koju pišem... Zatim postoji idolski prvak, moje vlastito „ja“. Na dnu svakog idolopoklonstva nalazi se doista samopoklonstvo, samoštovlje, samoljublje, postavljanje samog sebe u središte i na prvo mjesto u cijelome svijetu, žrtvovavši tome sve ostalo. „Bit“ je uvijek bezbožnost, a ne proslava Boga, nego uvijek i samo samog sebe, služenje takoðer dobrom, i službom koju iskazujemo Bogu – i Bogom! – za vlastiti uspjeh i za vlastitu osobnu potvrdu. Ako je zaista istina da oni koji tako èesto brane ljudska prava, u stvarnosti brane vlastita prava, nije manje istina da vrlo èesto i oni koji brane Božja i crkvena prava èine isto tako, tj. uistinu brane sami sebe i vlastitu korist. Stoga se i danas „ime Božje zbog nas huli meðu narodima“ (usp. Rim 2,24). Grijeh koji sv.Pavao prokazuje kod „Židova“ tijekom cijele poslanice upravo je taj: grijeh traženja vlastite pravednosti, vlastite slave i to njezino traženje opsluživanjem Božjeg zakona.“
Ovo su stvari oko kojih se svatko od nas ponaosob treba preispitati. Jako bi bilo pogrešno uæi u tumaèenje neèijih nakana. Da bi izbjegli toj opasnosti mi ne ulazimo u tumaèenje onoga što je samo dragom Bogu pridržano, nego reèenog. I tu stajemo. Meðutim, ono što možemo jeste osvjetljavati ta podruèja svjetlom istine, buduæi su ona zajednièka svima nama. Nekom više, a nekom manje. Nismo mi ti koji druge oslobaðamo, nego to èini Istina koju naviještamo ili nad kojom meditiramo. A ono uvijek dolazi po vjeri onog koji sluša.


Istina je da nema veæeg jamstva od vjere, buduæi su nam otvorena 'vrata Hrama' i neprocjenjivog blaga koje se nalazi u njemu. Što više omoguæeno nam je Boga zvati ocem svojim (toènije, Ocem našim) dok pred njim stojimo 'zaogrnuti plaštem pravednosti', meðutim ispod tog plašta ono što nas preciznije odreðuje jeste 'naša vjera', koja je veæa što se više umnaža. Napredovati u pravednosti znaèi rasti u vjeri. Jedan duhovni pisac kaže da je s tim isto kao kad atletièar u skoku u vis preskaèe letvicu, koja se podiže uviše nakon svakog uspješnog skoka. Sve dok se podignuta viša razina ne preskoèi, ona se stoji na istom nivou. Ukoliko pak atletièar nekoliko puta zaredom obara istu, poželjno je prekinuti s moguænošæu preskakanja iste, te to isto omoguæiti nekom drugom prilikom, s tim da se iznova krene s niže instance. U cijeloj stvari ono što je najkorisnije jeste što svaki novi pokušaji pokazuju jednu odreðenu sliku o spremnosti onog koji se nastoji vinuti više, kako bi znao na kojim segmentima svojih 'skokova u vjeri' je potrebno poraditi više.

Dakle, ono što bi u cijelosti trebalo biti odstranjeno jeste hvastanje i oholost, tj. 'vlastita pravednost' koja se nastoji drugom nametnuti kako bi se uopæe moglo iskoraèavati u vjeri, jer u protivnom se nalazimo pred Božjim odgovorom: 'Doista, primili ste plaæu!'„Èovjeèje hvastanje je „iskljuèeno“;- kaže Cantalamessa i dodaje - pa ipak ima nešto èime se èovjek smije hvastati: Smije se hvaliti u Gospodinu: Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali (1Kor 1,31). Moæi se Gospodinom hvaliti! Kakvo nam hvaljenje može biti ljepše od ovoga? Tko æe biti još tako lud da želi promijeniti taj predmet hvaljenja s vlastitom pravednošæu? O da, Gospodine, tobom æemo se hvaliti. Uvijeke!“

Dakako, hvalit nam se u Gospodinu, no jednako tako potrebno je rasti u vjeri, koji je zapravo rast u pravednosti. A tog rasta nema ako neæemo svakodnevno uvijek iznova pristupati k Svjetlosti, koja vodi u život, donoseæi pred nju sve svoje tmine, koje nas poput utega vuku naniže i onemoguæuju 'lagan let'. A u trenucima kušnji, kad uslijed Božje 'ostavljenosti' imamo osjeæaj da nam ni vjera ni ljubav nemaju snagu otklona nevolje, valja znati da je jedini izlaz u postojanoj nadi da smrt, grijeh i zlo nemaju zadnju rijeè, nego da Uskrsna Pobjeda proguta smrt.Kod razmatranja evanðeoskih ulomaka važno je pitati se 'što Rijeè kaže meni'. Potrebno je svakodnevno promatrati se ogledalu Rijeèi Božje, kako bi upoznali volju Božju, te je potom i mogli slijediti u poslušnosti. To je kruh naš svagdanji za kojeg Isus reèe: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo." (Iv 4, 34)

O, kako je lijepo vidjeti nekoga kako kao srna poskakuje iz jedne situacije u drugu u poslušnosti, bez primisli na sebe i vlastitu korist, koju dobiva iz te poslušnosti vjere, nego u samozaboravu izgara dajuæi se bezrezervno, uvijek sve više i više. Napredovati u pravednosti znaèi živjeti upravo ovako.

Kad su uèenici kod Jakovljeva zdenca sreli Isusa kako se razgovara sa jednom ženom koja ne samo da je bila svojim životom daleko od Boga, nego je za istinu držala sinkretistièku mješavinu židovstva i poganstva, bili su uvelike iznenaðeni s obzirom na višestoljetno neprijateljstvo meðu njima. Iako su se Samarijanci svojevremeno nakon Antiohovih ratnih pohoda ponudili židovima oko pomoæi ponovne izgradnje Hrama, bili su grubo odbijeni, što je dodatno otežalo njihove ionako bremenite odnose. Izgledalo je skoro nemoguæe nekim racionalnim sredstvima uspostaviti mir i suradnju. Meðutim, Isus nastupa proroèki. Osvjetljava pojedinaèni sluèaj (situaciju u kojoj se žena nalazila), koji mu 'otvara vrata' za veæe djelovanje. No, ovaj sluèaj otvara vrata i jednoj drugoj èinjenici, a to je pravednost koju su Židovi pridavali sami sebi kao da bi oni bili zaslužni za izabranje u odnosu na druge narode. Isus Samaritanki jasno kaže kako spasenje dolazi 'preko Židova', no da æe istinski klanjaoci biti 'u duhu i istini'. Vidimo kako izabranje može biti kamen spoticanja ukoliko se ne tretira na ispravan naèin. Na jednak naèin i mi koji idemo u crkvu svake Nedjelje ili možda èak svakodnevno, se možemo prepoznati u ovim 'pravovjernim' revniteljima, a da ostanemo prikraæeni u onom najbitnijem, a to je da svoje kršæanstvo ne živimo u duhu i istini, nego na izvanjski naèin. Do pravila treba držati i zapovijedi Božje izvršavati, no to nije moguæe svojim snagama, nego iz preobraženog srca koje je moguæe obrezati samo vjerom. I to nije nešto što se uradi samo jednom. Potrebno je svakodnevno iskoraèavati u poslušnosti vjere. Nije dovoljno samo zaogrnuti se plaštem pravednosti, nego neprestano dolaziti pred Gospodina i njegovu svjetlu izlagati svoje srce kako bi tamni zakutci naših srdaca bivali ispunjeni mirom i novom snagom. U protivnom potpadamo pod sud o kojem sv.Ivan u današnjem evanðeoskom ulomku, dok prenosi Isusove rijeèi, kaže:
„A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god èini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko èini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu uèinjena.“

Poznati hercegovaèki fratar, fra Ljudevit Rupèiæ, sada veæ pokojni, je u svojim propovijedima znao èesto govoriti: „Draga braæo i sestre, sve je pred nama kao na stolu. Pitanje je samo hoæemo li se poslužiti hranom koja nam je ponuðena ili neæemo.“ Vidimo kako nije stvar 'naše moæi' nego htjenja. Mi smo pak skloni reæi kako 'ne možemo' jer kao nemamo takvu vjeru kakva se od nas traži, no zar vjera ne raste slušanjem Rijeèi? Kako se onda mislimo osloboditi svoje tame ako neæemo pred Gospodina donositi sve ono što bi trebalo biti preobraženo? Kako mislimo u sebi imati Rijeè ako se s njom svakodnevno neæemo družiti i dopuštati joj da ona iz naših glava siðe u srce? Duh Sveti neæe puhati kroz golu informaciju u našem umu, nego on od Isusa uzima i nama daje. No, to davanje se ne dogaða samo na razini uma kad je potrebno razbiti odreðene umne utvrde koje se nalaze u nama uslijed krivih uvjerenja, nego kad Duh govori kroz Rijeè nastanjenu u našem srcu. Tu se dešava istinska preobrazba. Naše nasljedovanje Krista je moguæe samo s preobraženim srcem, koje vremenom postaje uvijek sve više njegovo.
Mi možemo saSvetim Augustinom reæi: „Vjerujem kako bih razumio!“, no to nije dovoljno. Potrebno je rijeèi Božje poput Marije 'prebirati u svom srcu' i dopustiti Rijeèi da po principu utjelovljenja raste u nama do svoje punine tako što æemo vjerovati iako se to ponekad èini jako apsurdnim, ali ne kako bismo samo razumjeli, nego prije svega kako bi imali u sebi Rijeè. Sluèaj s prvim èudom u Kani Galilejskoj to potvrðuje kad Marija slugama kaže: „Uèinite sve što vam kaže!“ Sluge nisu trebale poslušati samo kako bi razumjeli, nego kako bi 'imali vina'. Marija nije rijeèi prebirala u sebi kako bi samo razumjela, nego kako bi se po rijeèima Božjim vladala.

Rijeè Božja nije tu kako bismo mi samo postali dobri tumaèi, nego kako bi prije svega živjeli to što nam je dano da razumijemo, a toga nema bez 'poslušnosti vjere'. Uèenici su svakodnevno slušali Isusa, bilo kod javnih nastupa, bilo kad im je tumaèio otajstva nasamo, no on ih nije ostavljao samo na slušanju, nego ih je povremeno slao da i sami èine ono o èemu im je govorio. Od mnogih ljudi koji su završili neki od zanata sam èesto èuo govoriti kako svoje znanje ne zahvaljuju toliko onom vremenu koje su proveli u uèionicama koliko praksi koju su pohaðali u nekom od centara za obuku. Mi smo skloni osuðivati one koje ne idu putem evanðeoskih savjeta nego za postizanjem moæi mimo Boga, a ne znamo biti samokritièni kad je u pitanju naš hod 'prema unutra'. Smatramo se veæ spašeni samim tim jer nam je dano da znamo 'što je opravdanje'. U našim crkvenim zajednicama bi stoga trebalo poraditi više na tome KAKO postiæi veæu pravednost, a ne se samo vraæati na 'poèetno iskustvo'. Vrijeme je da s mlijeka preðemo na tvrðu hranu ukoliko se želimo djelatno zauzeti na stvaranju pravednijih odnosa u društvu u kojem živimo i u koji smo pozvani biti poput kvasca i svjetla. Bez angažiranog laikata ni društvo u kojem živimo neæe biti dovedeno u situaciju da uopæe i razmatra moguænost o potrebi 'dolaska k svjetlu'. Ovakvo kakvo jest, pogansko (Razmeæu se grijehom poput Sodome i ne kriju ga ... Iz 3,9), pogoduje 'velikom pauku' da svoje mreže drži širom raširene, a oni koji su u njoj uhvaæeni teško se sami mogu izvuæi. Umjesto vjere oni æe radije prigrliti i najmanji oblik idolopoklonstva ili praznovjerja, a to je put u još veæu propast. Od tog sekulaziranog i sinkretistièkog duha nismo pošteðeni ni mi koji 'redovno Nedjeljom' odlazimo na misu. Dosta nas je koji samo prisustvujemo, no ne sudjelujemo kod stola Rijeèi, te time ujedno niti za euharistijskim stolom. Za mnoge od nas misa je dosadna zato jer smo 'na njoj' prisutni samo kao kazališni promatraèi koji gledaju uvijek jednu te istu predstavu. Da nije žalosno, bilo bi smiješno s obzirom na opetovano promatranje neèeg što ne razumijemo.

No, da ne bi ispalo da ovaj post završavam samo s konstatacijom kako su mnogi od nas 'pokraj Ovèjih vrata i kupališta Bethzatha', poput onog bolesnika iz Evanðelja koji je bolovao 38 godina, a da ga nitko nije htio k njemu dovesti (sam nije mogao), završio bih samo s konstatacijom koja sama po sebi puno kaže:

Isus je govorio – uèenici su slušali.
Isus je èinio – oni su gledali.
Isus ih je povremeno slao da i sami èine što i on sam, a nakon toga bi slijedili osvrti na uèinjeno.


22.03.2008.

Nisu li rijeke u Damasku, Abana i Parpar, bolje od svih voda izraelskih? Ne bih li se mogao u njima okupati da postanem èist?"
Okrenu se i ode odande ljutit. Ali mu pristupiše sluge njegove i rekoše:
"Oèe moj, da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi uèinio? A nekmoli kad ti je rekao: 'Okupaj se, i bit æeš èist.' "



Poslije Drugog Vatikanskog Koncila u našoj Crkvi su se èuli brojni optimistièni glasovi koji su na buduænost Crkve gledali s velikom nadom, buduæi ovaj Koncil nije išao za izricanjem i definiranjem novih dogmi i osuðivanjem hereza, nego je bio usmjeren prije svega na obnovu Crkve. Meðutim veæ nakon nekih petnaestak godina jednako tako su se pojavili brojni glasovi koji su s nekom vrstom razoèaranja govorili o tome kako nema nekih veæih vidljivijih znakova koji bi upuæivali da je do te obnove doista i došlo, nego naprotiv kako je došlo do još veæe sekularizacije Crkve, a društvo u kojem se živjelo je postajalo još poganskije.
U knjizi „Razgovori o vjeri“, tada još prefekt za kongregaciju vjere, papa Benedikt XVI, dok objašnjava razloge krize, kaže kako ipak vidi nadu u pokretima Duha koji su se javili nenadano, a koji nisu isplanirani u pastoralnim centrima. „Duh Sveti se još jednom pokazao veæim od naših programa“- kaže papa.
Poteškoæa na koju se naišlo u vezi s njima je što se, zbog te novosti i nedostatka vizije 'što s njima', upalo u jednu vrstu jaza tako da je u nemalo sluèajeva, što zbog neznanja, što zbog odsustva želje za veæim angažmanom (njihovim praæenjem) s jedne strane, te svojevrsnog elitizma s druge, no koji je svojstven i svim drugim segmentima i strukturama i Crkve i društva, došlo do marginaliziranja pokreta s pomišlju da æe time novonastali problemi biti riješeni. Zato slobodno možemo reæi da pored nade koja se pojavila s pojavom pokreta sada pak postoji kriza u komunikaciji izmeðu onih koji su pozvani da budu duhovni asistenti tih pokreta i onih koji su zahvaæeni pokretima Duha. Ako je nekad problem bio teoretske naravi, a on je na Drugom Vatikanskom razjašnjen kako kroz konstitucije, tako i kroz dekrete, on je sada praktièke naravi, a ogleda se u tome kako pokretima pomoæi da se na što prikladniji naèin integriraju u sveopæu Crkvu tako što æe im se na lokalnom nivou omoguæiti da budu dio župne i mjesne Crkve, a na društvenom planu svojevrsni agregativi od kojih bi potom slijedili impulsi u sve ostale društvene pore. Ta divna koncilska nauka trebala je postati i crkveno izvorna praksa, što je bio uvjet odvažnijoj prisutnosti i djelovanju u svijetu. No, kao i u svemu drugom, tako i ovdje. Jedno je znati kako bi trebalo, a sasvim nešto drugo to isto i živjeti. Jedno je biti slušatelj Rijeèi, a drugo vršitelj Rijeèi. Znamo što biva s onom kuæom koja se gradi na pijesku ili s onim èovjekom koji èuje Rijeè i potom se okrene i ode kao da ga se ona ne tièe.
Meðutim, da i ovaj post ne bi ostao samo na teoretskom opažanju, dotakao bih se nekoliko stvari praktiène naravi.
Prva stvar se tièe nade koju u nama budi èinjenica da se na našim liturgijskim slavljima okuplja sve više ljudi. I ne samo liturgijskim, nego se vrata crkava sve više otvaraju za laièko okupljanje i sudjelovanje u raznim oblicima župnog života. Sve više se uviða da laici niti jesu, niti bi trebali po svaku cijenu imati neku višu razinu teološkog obrazovanja kako bi se izbjegle neke eventualne devijacije po pitanju nauka. Nije to moguæe postiæi niti na nekim višim instancama, a kamoli na nižim. Dakle, strah od devijantnog ponašanja nije presudni strah, jer se, kako kaže papa, najveæa opasnost sastoji u gledanju u opasnosti i paralizi neèinjenja. Zato bi jedna od prvih stvari koje bi trebalo uèiniti po pitanju integracije pokreta u župni i mjesni život bilo ukloniti to nepovjerenje, odnosno uvjerenje da uspješno djelovanje ovisi više o hijerarhijskom automatizmu, nego o Duhu koji puše kako hoæe i dijeli kome hoæe. Obnova je moguæa samo ukoliko dopustimo (omoguæimo) susret drugom s Gospodinom. Nismo mi ti koji æe odreðivati kako æe Duh Božji voditi odreðenu dušu. Na nama je da budemo, koliko je to moguæe, duhovni pratitelji naše braæe i sestara, ali nipošto gospodari njihovih savjesti. To što se možda ne vide neke veæe i vidljivije promjene u ponašanju ljudi koji su se aktivnije ukljuèili u neku od zajednica, udruga ili u konkretni život župe, nije znak neopravdanosti za njihovim postojanjem, nego prije svega da nije u dovoljnoj mjeri došlo do osobne metanoje njihovih èlanova, odnosno da njihova pažnja nije bila kristocentrièna, nego zbog nekog straha još uvijek usmjerena na sebe. A to znaèi da duhovna asistencija nije bila koncipirana na odgoju za slobodu, nego je dopustila postojanje nekih oblika navezivanja i manipulacije. Nije dakle problem samo u 'neobraðenu drvetu', nego i u stolaru. Pored osobne odgovornosti svakog pojedinog èlana, ipak najveæu odgovornost snose oni koji su se prihvatili odreðenih službi, te duhovni asistent koji je bio zadužen za duhovno rasuðivanje i usmjeravanje.
Od strane Crkve postavljeni su jasni i toèni kriteriji koji se još zovu „kriteriji crkvenosti“, a oni pred oèima uvijek imaju zajedništvo i poslanje Crkve. Ovi kriteriji nisu u sukobu sa slobodom okupljanja, no ta sloboda, kao i svaka druga, nije lišena odgovornosti. Bilo bi preopširno ovdje spominjati o kakvim je kriterijima rijeè. Zato æu ih spomenuti samo taksativno, onako kako ih I.Pavao II definira. Neki od njih su:
1. Davanje prvenstva pozivu na svetost;
2. Odgovornost u ispovijedanju katolièke vjere;
3. Svjedoèanstvo èvrstog i uvjerenog zajedništva;
4. Podudarnost i dioništvo u apostolskoj svrsi Crkve;
5. Nastojanje oko ponazoèenja u ljudskom društvu...
Meðutim, ovi temeljni kriteriji svoju provjeru nalaze prije svega u stvarnim plodovima u životu pojedinaca i u združenim djelima. A ti plodovi tièu se „obnovljenog užitka u molitvi, konteplaciji, liturgijskom i sakramentalnom životu, u nastojanju oko procvata zvanja za kršæanski brak, za ministerijalno sveæenstvo i posveæen život, spremnost sudjelovanja u programima i pothvatima Crkve bilo na mjesnoj, bilo na nacionalnoj ili meðunarodnoj razini, katehetsko zalaganje i pedagoška uspješnost, poticaji i prisutnost u društvu, animacija karitativnih, kulturalnih i duhovnih djela, odricanje i evanðeosko siromaštvo, obraæenje na kršæanski život ili povratak zajedništvu krštenih koji su bili daleko od Crkve.“
Ovom prilikom èast mi je izjaviti kako osobno pripadam jednoj takvoj zajednici u kojoj su primjetni ovi plodovi. Istina, neki u veæoj, a neki u manjoj mjeri, no ne pronalazim niti jedan koji bi mogao istaknuti , a da ga u njoj nema nikako.
Èinjenica jeste da živimo u jednom društvu koje nema baš puno dodirnih toèaka s mentalitetom evanðelja, no u sredini u kojoj živim malo po malo primjetne su odreðene naznake koje govore o stupnjevitom mijenjanju tog mentaliteta. Kao prvo, nema niti jedne župne crkve u gradu koja nedjeljom nije dupke puna skoro na svim misama, a mnogi stoje natiskani jer nema slobodnih mjesta za sjesti. Jako puno ljudi odlazi na svetu prièest. Toènije, ogromna veæina. Redovi za ispovijed su svakodnevna pojava i radnim danima, a ne samo u nedjelju.
Primjera radi naveo bih ulicu u kojoj sam donedavno imao svoju trgovinu. U skoro svakoj drugoj radnji je radio ili bio vlasnik netko od angažiranih vjernika u naših nekoliko gradskih župa: Gordana, vlasnica trgovine s kožnom galanterijom, Vesna vlasnica cvjeæare, Ivanka, sestra vlasnika staklorezaèke radnje, ja, vlasnik manjeg salona namještaja, Marsela, vlasnica butika... i tako dalje u nizu. Kad bi se za vruæih ljetnih dana sabrali vani na kavi, nerijetko bi se našli u situaciji da neka osoba koja ne prakticira sakramente ili u crkvu ide iz obièaja, se naðe 'u neobranu grožðu' kao izuzetak meðu nama. Doživljavala bi se kao 'crna ovca', što ih u dosta sluèajeva ne bi ostavljalo ravnodušnima. Dovoljno bi bilo da osoba uvidi kako svi prakticiramo sakramente (redovno se ispovijedamo i prièešæujemo) pa da u skoro vrijeme i sama krene putem svoje duhovne obnove, nerijetko i nakon više godina duhovne apstinencije. Na ovom primjeru da se vidjeti kolika je snaga 'duhovnog okruženja' nasuprot 'poganskom okruženju' u kome se, opæenito gledano, toliki mladih danas gubi jer pored njih nema netko tko bi im svjedoèio svojim primjerom, osim rijetkih pojedinaca, koji u veæini sluèajeva nemaju hrabrosti, buduæi se osjeæaju u manjini, a nerijetko ispadnu predmetom ismijavanja, tako da svoj apostolat ogranièavaju po principu 'jedan na jedan'. Slobodno mogu reæi da se 'krvna slika' moga grada u zadnjih desetak godina drastièno promijenila na bolje. Ni naša zajednica, uostalom kao i tolike druge, nije preko noæi stigla dotle da poène davati plodove prije nego sazriju. Sve ima svoje vrijeme- kao što kaže Propovijednik- i vrijeme sijanja i vrijeme zrenja i vrijeme žetve. Rezultate je iluzorno oèekivati preko noæi. Onaj tko ih misli postiæi 'ad hoc' taj i takav u veæini sluèajeva pokazuje dozu nestrpljenja, što znaèi da ne raèuna s Gospodinom više nego sa sobom. Èak niti naš Gospodin nije upadno preskakao životne etape nego je stupnjevito sazrijevao do dana kad je krenuo javno djelovati u sili i snazi Duha. To ne znaèi da on nije bio sve do tog trenutka ispunjen Duhom Svetim. Na Jordanu Duh se spustio na njega da 'potvrdi' Oèevo izabranje i osposobi ga posebnim darovima za obnašanje povjerene službe. To isto bi jedan krizmanik trebao iskusiti u trenucima kada prima Potvrdu. Nažalost svjedoci smo kako se upravo nakon Krizme dogaða nešto jako èudno u njihovim životima. Kao da je rijeè o onesposobljavanju, a ne o osposobljavanju. Valjda je svima jasno da bez valjane priprave nema niti istinskog služenja. Podjela Krizme jest valjana, no ne postaje djelatna sve dok se vjernik ne pokaje za svoje grijehe i ne iskusi oproštenje grijeha, odnosno ljubav i milosrðe Božje. Tek tada darove Božje može staviti u funkciju. Sve dotle oni stoje u zapeæku duše, neraspakirani i neupotrijebljeni. Zato je jedan od prioriteta zajednice 'obnova sakramenata inicijacije'.
Vidimo kako je nemoguæe imati osposobljenog kršæanina 'ad hoc' potezom. Zato sve ono isto što se odnosi na krizmanike odnosi se jednako i na èlanove bilo koje crkvene zajednice. Do rezultata se ne dolazi preko noæi. Nemojmo onda eventualne nedostatke koristiti kao paravan za kritiku, neprihvaæanje i još veæu marginalizaciju pokreta, koji su Dar Duha Crkvi u sadašnjem trenutku, nego im dajmo šansu, u strpljivosti, te po moguænosti i svojim aktivnim doprinosom, kao asistenti-pratitelji, a ne gospodari tipa 'starije braæe', koji se ne žele s mlaðim bratom radovati jer ne dobiše ugojeno tele, a tolike godine su služili u skromnosti. Ako se cijelo nebo raduje zbog jednog obraæenika, radujmo se i mi s njima. Pitanje koje si èesto postavim, a vezano je uz prispodobu o izgubljenom sinu, jeste kako to da se stariji brat nije odvažio i išao potražiti izgubljenog sina i dovesti ga doma, buduæi je svakodnevno gledao kako otac zbog njegovog odlaska trpi. Ili mu je možda odsustvo mlaðeg brata davalo na osjeæaju vlastite vrijednosti, koja se odjednom poremetila njegovim povratkom?
Ukoliko su naša srca tvrda i neobrezana poput srca 'starijeg brata' trenutak je da se prestanemo promatrati u odnosu na druge (tko ima više i bolje), nego da prihvatimo 'proroèku rijeè' kako i mi ne bi došli u situaciju 'zatvorenog neba' kada æemo morati 'svoj dug' isplatiti do posljednjeg novèiæa.

Svojevremeno sam napisao jednu pjesmu na temu „Josip i njegova braæa“. Buduæi su danas èitanja o vinogradarima ubojicama koji su ubili baštinika Isusa i odjeljak iz knjige Postanka koji govori o tome kako su braæa prodala Josipa poganima u sužanjstvo, tek radi daljeg razumijevanja posta, ovu pjesmu prenosim ovdje. Njen naslov je: JOSIP I VINOGRADARI, a razlog zašto sam naslovio pjesmu baš tako je vrlo jednostavan. Zato jer obuhvaæa i starozavjetno èitanje i Evanðeoski ulomak i objedinjuje u jedno.


Što jednom bješe, iznova se vraæa

K'o Kajin i Abel

K'o braæa

U srcu ista sudba,

Premetaèina i uljudba

Uvijek ista scena, samo drugi glumci

U tvrdoæi srca, s kesom u ruci :

«Stiže sanjar…u bunar s njime

– povikaše braæa-

Nek u suhoj jami sniva

Nek ne vidi ni sunca, ni zvijezde, ni oblaka

Nek oslijepi, nek ne vidi, nek ne govori

Dosta, dosta…zaèepimo uši

Gle, odjeæa njegova sjajna posta naša trgovina

Srebrnina

Put Egipta s njime…put Egipta!!!…k robovima

Nije mu mjesto s nama…vinogradarima»


Svi mi u svom životu želimo èiniti, te ujedno i zaštiti ono što smatramo jako važnim. Jedna od tih stvari jeste imati i zaštiti svoje pravo. No, u kakvom odnosu su naše dužnosti naspram prava kojih se grèevito držimo. Nastojimo li barem u istom omjeru držati i do jednog i do drugog ili su ipak 'naša prava' ispred dužnosti.
U Svetom Pismu postoji dosta ulomaka koja govore na ovu temu. Jedna od njih se odnosi na one koji na tuða leða tovare teške terete, a sami ni prstom da pomaknu u tom pravcu, nego su bezobrazno popustljivi prema samima sebi. Isus je bio jako strog prema onima koji su svoju vrijednost izjednaèavali sa statusom koji su u tom trenutku imali.
U pojedinim trenucima ne možemo a da se ne zaèudimo kako su obièni ljudi iz naroda imali pronicavije oko za neke stvari, nego oni kojima je bila povjerena neka od odgovornih zadaæa. A razlog tomu je vrlo jednostavan. Onaj tko obnaša neku odgovornu zadaæu u narodu je u napasti da svoju pažnju više usmjerava na sebe nego na predmet svoje službe. Takvi æe više vremena i životne energije utrošiti na svoj imidž, nego na rješavanje pitanja od opæeg dobra. A obièni ljudi, koji ih promatraju imaju puno jasniju sliku kako o njima, tako i o odreðenim pitanjima, upravo zbog neoptereæenosti sobom i svojim statusom.
Meðutim, ujedno i najveæa ogovaranja dolaze od onih koji 'nemaju što izgubiti'. Pitanje je bi li se ti ogovaraèi ponašali drugaèije da su na mjestu onih koje kritiziraju, iako 'znaju' kako bi trebalo. Èesto problem nije u tome znamo li ili ne znamo, nego hoæemo li ili neæemo. Što držimo za prioritet? Osobni ili zajednièki interes?
Naravno da je naš Gospodin bio taj koji je poznavao èovjekove najtajnije misli, no mi ljudi nemamo apsolutnu sigurnost. Utoliko i naša kritika ne može biti kao Bogom dan biè kojim nam je dopušteno mahati kako nam se prohtije, pa èak i kad bismo htjeli uvijek ujednaèeno odrezati nešto na jednake dijelove. Uvijek æemo biti podložni pogreškama kad donosimo sud o neèijoj velièini ili prezira vrijednoj bijedi. Problem, odnosno pitanje koje traži odgovor, a pred kojim se svi nalazimo, jeste što uèiniti kako bi meðu nama vladalo istinsko služenje u uzajamnoj ljubavi.
Onaj tko se intenzivno druži s Rijeèju Božjom svako malo æe otkrivati kako je njegov dotadašnji sud o nekom ili neèem bio u velikoj mjeri uvjetovan vlastitim predrasudama i neznanjem. Što se više budemo suoblièavali Rijeèi Božjoj, dotle æe se slika u nama, kako o Bogu, tako i o nama samima (ukljuèujuæi i druge) mijenjati. Jako teško je imati balans izmeðu vlastite neovisne samoæe i dužne gostoljubivosti, jer ma kako se trudili ono nešto preuzetnosti i škrupuloznosti æe utjecati na realnu prosudbu. Tako æe skrupule utjecati na potrebu naglašavanja prava, a preuzetnost na neodgovorno èinjenje ili neèinjenje. Skrupulozan èovjek æe se uvijek pitati , bilo da prima, bilo da daje, „ima li se na to pravo“, dok preuzetnik neæe baš odviše voditi raèuna o tome hoæe li njegovo djelo ili nedjelo biti optereæenje za drugog. U oba sluèaja radi se o tome da se treba biti slobodan od krivih predodžbi. A do te slobode je moguæe doæi jedino uz svakodnevno promatranje samog sebe u ogledalu Rijeèi Božje.
Ova današnja èitanja, koja su svojevremeno bila inspiracija za ovu pjesmu, uostalom kao i tolika druga, danas mi osvjetljavaju neke nove pojedinosti kojih tada, dok sam pisao ovu pjesmu, nisam bio svjestan u onoj mjeri kao danas. Moram priznati, s obzirom na neka loša iskustva koja sam imao s odreðenim ljudima, da je ta pjesma nastala kao izraz jedne gorèine koju sam kroz nju reflektirao. Držao sam da je dovoljno izraziti svoja osjeæanja, te tu stati i èekati kako æe drugi na njih reagirati. Govorio bih: „Drugog ne možeš natjerati da te voli. Ali zato možeš (i imaš pravo na to) reæi kako se osjeæaš zbog neèijih postupaka, a da drugog ne povrijediš. Što æe drugi s tim uèiniti, nije do tebe.“ Ipak, u nekim sluèajevima vrlo upitno da æeš biti ispravno shvaæen. Ponekad je dovoljno da nemaš isto mišljenje s nekim o nekoj stvari, pa da budeš predmet još veæe marginalizacije. O ovome bih mogao još jako puno pisati, ali bojim se da rijeèi koje bih upotrijebio ne bi bile baš lagane. Zato æu ostati samo na ovoj konstataciji.
Vjerujem da æemo se složiti oko toga da je u cijeloj ovoj prièi o Josipovoj braæi, vrlo jasno što je bilo po srijedi. To su ljubomora, zavist, izdaja, mržnja .. itd. Vrlo jasno upadaju u oèi 'prava' koja su Josipu bila uskraæena, no je li tu sve staje? Vidimo li još išta osim grijeha, koji je proistekao iz nepoštivanja 'bratske dužnosti' i uskraæivanja Josipovog 'prava'? Dok sam pisao ovu pjesmu, ja osobno sam vidio samo grijeh onih koji su ga prodali u roblje. Danas pak mi govori o tome kako Bog priprema sve nas kako da sudjelujemo u spašavanju drugih ljudi. Pogotovo onih za koje držimo da su nas povrijedili, tako što æemo dopustiti Bogu da upravo mi postanemo 'ranjeni iscjeljitelji' onih koji su nas ranili. Nažalost, mi mislimo kako moramo imati kontrolu nad cijelom situacijom, pa i kad je rijeè o kazni koju drugi treba pretrpjeti zbog svog nedjela. A to zapravo znaèi da mi nemamo vjeru da Bog kontrolira svaku situaciju , pa i moju ma kako nepovoljna bila.
Ono vrijeme, dok je Josip bio u Egiptu, je bilo vrijeme metanoje za njegovu braæu, koja bi se teško desila da je ostao meðu njima, jer bi i dalje bili zavidni. Sada pak, kad ih je Josip uèinio ovisnima o njegovoj rijeèi, mogao im se osvetiti. Meðutim, on u meðuvremenu shvaæa da je to bilo stoga jer ga je Gospodin pripremao za spašavanje njihovih života. Na koncu su to shvatili i oni sami.
U komentaru od juèer sam rekao : „Postoji velika razlika izmeðu biti glavni i biti zaglavni!
Je li uopæe moguæe biti u neèem 'zaglavni' bez iskustva odbaèenosti i neprihvaæanja? Odnosno, je li moguæe biti istinski svjedok, a da prije toga nismo prošli kroz 'oganj umiranja'?“ Postoji jedna jako dobra knjiga s naslovom „Graditi na stijeni“. Simbolika njenog naslova me uvijek duboko dirala. Ta stijena je zapravo taj 'kamen zaglavni' . Radi se o temelju koji jest Isus Krist. Na njemu gradimo svoj život. Odbaèeni kamen jest odbaèeni Krist, odbaèena Rijeè. Zato ukoliko u svojoj mjesnoj, obiteljskoj, župnoj ili molitvenoj zajednici želimo da se èuje ono što imamo za reæi, morali bismo znati da to podrazumijeva biti jednak slici Sina Božjeg, a te slike nema bez spremnosti na patnju i nasljedovanja Krista patnika.
Možda nas malo zbunjuje èinjenica da se Josip jedno vrijeme kao poigravao sa svojom braæom, buduæi ih je dao zatvoriti, podmetnuti zlato, uskratiti im brata Benjamina... itd. Meðutim, Josip je htio biti siguran da su se njegova braæa promijenila. Pitao se hoæe li isto uèiniti s Benjaminom kao s njim nekad. Zanimalo ga je njihovo srce, tj. je li u njima bilo pokajanja za svu onu bol koju su prouzroèili njemu i njegovom ocu Jakovu, koji je jako patio nakon njegovog nestanka buduæi je sve vrijeme mislio da je Josip mrtav.
No, meðutim! Josip ih je na koncu zagrlio rekavši neka zaborave sve što se desilo. Što više bio je Bogu zahvalan na svemu što se s njim dogodilo, jer je to urodilo veæim dobrom. Sada im je mogao posredovati hranu, bez koje se sigurno ne bi ugodno osjeæali u godinama gladi koje su slijedile.
Kada bismo se svi u jednakoj mjeri odnosili jedni prema drugima, unatoè svojim slabostima, uvijek bismo bili 'potporanj' jedni drugima. U protivnom, 'odbaèeni kamen', koji prevodimo s 'odbaèena Rijeè, odbaèena Istina' (bilo da je pišemo velikim, bilo malim slovom), æe ostati u izolaciji i od nje neæemo imati veæe koristi. Potrebno je maknuti sebe s mjesta koje pripada Kristu i Rijeè Božju 'uglaviti' meðu sve ostale glasove i uèiniti ih ovisnima o njoj. Samo tako je moguæe graditi zajedništvo. Naši odnosi ne bi smjeli biti bez ove poveznice. Ona jest meðu nama, no trebala bi biti i u nama ako želimo ostati s njom povezani. Stoga je prvi korak u tom pravcu pokajanje zbog svega onog što smo stavili izmeðu sebe, a što ne služi povezivanju, nego samo još veæem udaljavanju. Josipova braæa nisu mu uzela za zlo to što ih je na trenutak malo 'izvozao', jer su sad znala da mu duguju puno više nego on njima, pogotovo nakon oproštenja koje im je mogao uskratiti da se pozivao iskljuèivo na pravo, zanemarivši dužnost.
U jednom od svojih prijašnjih postova sam naveo kako je nepraštanje zadnja tvrðava koju predajemo Bogu. Neka u buduæe ona bude prva. Ukoliko tako i doista bude, neke stvari æe se puno brže odvijati. U protivnom kuæa æe se urušavati.

Nema ništa podmuklije od ljudskog srca. Jedva da je popravljivo- reæi æe Jeremija, od svih proroka Starog Zavjeta najizrazitija figura Krista patnika. Prorok Jeremija nije preko noæi stigao do potpunog predanja u ruke Božje. Ova njegova reèenica to potvrðuje, jer je izreèena ne samo iz tuðeg, nego prije svega iz osobnog iskustva. Poznate su nam njegove tužaljke pred Gospodinom nakon progona od naroda koji ne prihvaæa rijeè Božju upuæenu preko njega. U juèerašnjem èitanju koje je Crkva stavila pred nas, slušali smo ga kako kaže: „Poslušaj me, o Jahve, i èuj što govore moji protivnici. Ta zar se dobro uzvraæa zlim? A oni mi jamu kopaju! Sjeti se kako stajah pred licem tvojim da u tebe milost tražim za njih, da odvratim od njih jarost tvoju.“ (Jr 18,19-20)
Ništa teže nije nego promijeniti svoje srce. Razlog je to zbog kojeg èesto, ukoliko želimo biti istinoljubivi prema samome sebi, upadamo u krize. One pak nisu nešto zlo, same po sebi. Poželjno bi bilo promatrati ih kao pokazatelj jednog stanja u procesu duhovnog sazrijevanja. Kriza je poput jedne nove prostorije u koju smo ušli i iz koje ne znamo izaæi jer još uvijek ne vidimo gdje se nalaze vrata. Ta naša nesposobnost baca nas u malodušnost, a nerijetko i u oèajanje. U cijeloj stvari jedna od bitnijih stvari jeste znati da nas Bog ne može blagosloviti dok oèajavamo, buduæi time njegovoj svemoæi pretpostavljamo svoju slabost, kao da iskljuèivo od nas ovisi rješenje.
Odsustvo pouzdanja ranjava srce Božje, koji je glede pouzdanja vrlo jasan: 'Mogu te blagosloviti u onoj mjeri u kojoj imaš pouzdanje!' Pouzdanje je poput naše ruke desnice, a povjerenje poput ljevice. Ljevicom stvari dodirujemo, opipavamo, a desnicom ih primamo. Zato je, mogli bismo reæi, ljevica osjetljivija, senzibilnija, a desnica snažnija. Ljevica je tu više da pridržava predmet naše želje ili potrebe. Je li vam se ikad desilo da se osjeæate neprijatno kad morate desnom rukom otvoriti vrata, bilo prema sebi, bilo prema unutra, dok vam ljevica stoji slobodno. Naravno, pod uvjetom da ste dešnjak. Kad iskoraèimo u povjerenju uvijek smo nekako na oprezu dok se ne doèepamo sigurnosti.
Zamislimo sad mišiæavu desnu ruku. Što je snažnija, to više tereta može primiti. Isto je i s pouzdanjem. Što je snažnije to nam više može biti darovano. To ne znaèi da moramo biti jaki kao da bi to bio uvjet Božjoj naklonosti. Ne želim da me se krivo shvati. Zamislimo stoga izabrani narod kojeg je Gospodin èudesno izveo iz zemlje ropstva. Bog je još dok bijahu nejaèad uèinio silne èudesne znake, buduæi se on uvijek i prije svega objavljuje kao Bog-Ljubav. Meðutim, èim je prestao pokazivati znake svoje svemoæi, oni su se odmetnuli od njega i napravili si 'zlatno tele', idola kome su se klanjali i pred kim su èinili svakojake gadosti. Sve je završilo kako je završilo, no narod je morao krenuti dugim putem sazrijevanja kroz pustinju u kojoj osim Božje rijeèi, te povjerenja i pouzdanja nije imao ništa više za što se mogao uhvatiti. Duhovna zrelost je bila uvjet odgovornom odnosu naspram zemlje obeæanja. Sjetimo se samo žara s kojim su slavili Gospoda pred prvom utvrdom u Obeæanoj zemlji,tj. gradom Jerihonom. Žitelji Jerihona, kad su vidjeli s kojim pouzdanjem u Jahvu Izraelci stoje pred njihovim gradom i pjevaju, okrenuli su se sami protiv sebe potkopani strahom i nepouzdanjem u svoj spas, unatoè kamenim utvrdama koje su ih dijelile od Izraelaca. Vidimo kako istinsko pouzdanje nije u materijalnom posjedovanju i okolnostima. Sama rijeè okolnosti kaže sama po sebi da se radi o neèem što se nalazi oko nas, a ne u nama.

Jednog dana, na ulasku u Jeruzalem, Isus je povukao dvanaestoricu u stranu i rekao im: "Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Èovjeèji bit æe predan glavarima sveæenièkim i pismoznancima. Osudit æe ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbièuju i razapnu, ali on æe treæi dan uskrsnuti." Niti Isus, niti bilo tko od nas ne bi mogao izgovoriti ove rijeèi da u sebi nije imao pouzdanje u Uskrsnuæe i život vjeèni. Imati pouzdanje u Boga znaèi imati sigurnost, biti usidren u Bogu, pa i u trenucima kada i vjera i ljubav malakšu pod teretom životnih križeva, poteškoæa, nevolja i protivština svake vrste. Ono je temelj iz kojeg nièe životni optimizam, a time i radost kao njegov plod. Gospodin je rekao 'ne brinite se tjeskobno'. To ne znaèi: 'ne brinite se nikako', nego 'brinite se, budite odgovorni, èinite što je do vas, no ne budite tjeskobni kao da sve ovisi iskljuèivo o vama, vašim sredstvima ili ljudima koji vas okružuju'. A u trenucima kad ostane samo gola vjera naspram guste tame koja nas okružuje, ostanimo vjerni svojim obeæanjima u pouzdanju da izlaz postoji. Krist nam ga je osigurao. Jednostavno otrpimo tu muku da se ne možemo više osloniti na svoje snage, osim imati pouzdanje da je Život ima zadnju rijeè. Za sve nas doðe trenutak kada više nije dovoljno samo primati, nego i trpjeti iz ljubavi i zbog uèinjenog izbora. Biti prikovan na križ ne znaèi kraj. Upravo u tom trenutku mi stavljamo svoj peèat na sve što smo èinili do tada. To je trenutak u kojemu nas drugi prepoznaju kao vjerodostojnog Krist-jana ili ne. A taj peèat se sastoji od sedam reèenica. Tek nakon toga tama Petka poèinje da blijedi, a pojavljuje se sivilo Subote, koje se potom sve više povlaèi pred Danom Sunca.

Htio bih s vama podijeliti jedno svoje jako osobno iskustvo. Dok ovo pišem, kao suprug i otac naše èetvero djece, trenutno sam neuposlen. Božjom providnošæu supruga je dobila posao nazad tri mjeseca. Ja sam prije nekih pet i pol mjeseci dobio novi posao u jednoj firmi uz solidnu mjeseènu plaæu. Iz poèetka sam bio jako zadovoljan, no veæ nakon svega par mjeseci postalo mi je jasno da se protiv mene radi jedna vrsta mobinga. Osobama, rodbinski bliskim direktoru firme, koji su svoju jakost gradili na statusu koji su imali, nije odgovaralo što i karakterno 'ne visim o njihovoj rijeèi'. Onog trenutka kada su osjetili da ne mogu sa mnom upravljati na naèin kao s ostalima, okrenuli su se protiv mene, na momente otvoreno, a na momente potajno prosljeðujuæi k direktoru odreðene informacije kojima su vršili indirektni mobing. Otkaz sam dobio (posredno, bez rijeèi objašnjenja) nakon èetiri mjeseca rada, a za sve to vrijeme direktora sam sreo svega nekoliko puta, buduæi je sjedište firme u gradu 600 km udaljeno od grada u kome sam radio. Niti jednom nismo obavili razgovor o eventualnim mojim pogreškama u radu. To dovoljno govori samo za sebe, nadam se. Otkaz sam primio vrlo mirno zahvaljujuæi Gospodinu koji me za tu situaciju na vrijeme pripremio.
Jednog dana, dok sam pospremao svoje knjige, na pod su mi ispala tri lista jedne jako dobre, a u isto vrijeme slabo ukorièine knjige, „Dijalog Božanske Providnosti“ od sv.Katarine Sijenske. Podigavši ih , pogled mi je zastao na par reèenica koje su glasile otprilike ovako: „Ukoliko netko ostane bez posla, bilo svojom krivnjom, bilo krivnjom drugog, uvijek griješi ako nema pouzdanja da ja imam odgovor i rješenje za novonastalu situaciju.“ Naš Bog je doista silan Bog. Veæ tada (nakon svega dva mjeseca) sam bio siguran da na tom poslu neæu dugo ostati i da on u svojoj providnosti veæ nešto drugo sprema za mene. Preostalo vrijeme sam iskoristio da se s jednom od tih osoba više zbližim, i navijestim joj Krista, dok sam se s direktorovom sestrom, koja se s drhtavim glasom došla pozdraviti sa mnom, oprostio rijeèima: „Ne budi zabrinuta. Sve je u redu. Nema veze.“ Rekao sam joj to uz zagrljaj, dok sam osjeæao kako se ljubav Božja kao rijeka prelijeva na nju. Posljednje što sam vidio bile su njene oèi pune suza dok sam zatvarao vrata za sobom.
Svega par dana nakon toga, iza jutarnje kave, predložih ženi da izmolimo jedan Oèenaš, ZdravoMariju i SlavaOcu na èast Božje Providnosti. Veæ nakon pola sata nalazio sam se u kafiæu s vlasnikom jedne druge firme u kome smo u roku od pet minuta dogovorili posao koji bih trebao zapoèeti koncem ovog mjeseca.
Što reæi nego: „Naš Bog je silan Bog! Slavim te, Bože!“
Pouzdanje kao takvo, dakako da je dar neba, no ono je u isto vrijeme nešto što se uèi. Zato se kaže za nekog da se 'nauèio pouzdavati' u Gospodina. No, to nije nimalo lagan put. Nakon iskustva Božje velikodušnosti uvijek nakon toga slijedi i period 'pustinje' u kome se vidi naša zahvalnost ili nezahvalnost, naša vjernost ili nevjernost. A to je puno korisnije vrijeme, kad s nas otpada suvišan teret nepotrebnih briga za koje smo se zakaèili kao da sve ovisi o nama samima.
Gospodin nas za dobra djela unaprijed predodredi da u njima živimo. Na nama je da se otvorimo Božjem blagoslovu i djelatno suraðujemo s njegovom milošæu u poslušnosti vjere. Nismo mi prvi ljubili njega, nego on nas. Mislim kako ovu reèenicu nije dostatno ponavljati tek povremeno. Toliko je bitna da o njoj ovisi svaki novi dan i svaki novi sat. Onog trenutka kada pomislimo da stojimo, mi veæ padamo (poput Petra koji je krenuo hodati na vodi). Kakvu je samo nutarnju katarzu morao proživjeti Petar da bi od strašljivog i krutog ribara stigao do ribara ljudi! Dokaz je to kako je pouzdanje nešto što je moguæe svakom èovjeku. Potrebno se samo nauèiti pouzdavati tako što æemo kroz male iskorake u vjeri imati sve više iskustva mira koji dolazi (preko muke) s Uskrsom. A što nas bliže može dovesti tom iskustvu ako ne muka svakodnevnog križa. Zato, ne bojmo se. Nije zlo samo za zlo. Bog odreðene stvari dopušta zbog veæeg dobra koje potom slijedi. Ništa nas ne bi moglo tako iskvariti kao kad bismo imali moguænost da udovoljavamo svojim sebiènim željama. Potrebno je razlikovati potrebe od želja.
Šekspir je rekao 'To be, or not to be', a Erih From: „To be, or to have“, no danas više nije stvar u tome da li nešto imamo, nego je problem ako nemamo novi model mobitela, kompjutera, auta... Hedonistièke želje se predstavljene kao potrebe, a zapravo je rijeè o nezasitoj reciklažnoj pohlepi, koja uvijek traži sve više, a svako novo pretjerivanje traži dodatno pretjerivanje u veæom omjeru nego je bilo do tada. Ova reciklažna pohlepa za šopingom npr. se ni u èem ne razlikuje od 'prave ovisnosti' koja, ukoliko se nekim Božjim zahvatom ne zaustavi, vodi u ponor bez povratka, kako pojedinca, tako i sve nacije.
Bogatstvo, vlast i moæ su tri utega koja nas kao malo šta vuèe k duhovnom dnu. Potrebno nam je stoga vratiti se izvornim duhovnim vrijednostima kao što su siromaštvo duha, poslušnost vjere i èistoæa nakane (srca), odnosno potpunom pouzdanju i predanju - žrtvi 'svog života', kako bi zadobili istinski Život.
Tko hoæe biti prvi, neka bude! Evo mu Puta. A on nije gospodarenje, nego služenje! Nije kontrola, nego pouzdanje. Za jednog èovjeka rekoše kako su odluèili da ga prihvate, jer nisu imali što drugo nego da se pouzdaju u Boga.
„Proklet èovjek koji se uzdaje u èovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i èije se srce od Jahve odvraæa“- kaže Sveto Pismo Božje nama upuæeno kroz današnja èitanja.

„Blagoslovljen je onaj koji se u Jahvu uzda i kome je Jahve uzdanica!“

Ps 1
1Blago èovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,
ne staje na putu grešnièkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
2veæ uživa u Zakonu Jahvinu,
Zakonu njegovu misli dan i noæ.

3On je k'o stablo zasaðeno
pokraj voda tekuæica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišæe mu nikad ne vene,
sve što radi dobrim urodi.

4Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su k'o pljeva što je vjetar raznosi.

6Jer Jahve zna put pravednih,
a propast æe put opakih.

Prilikom èitanja od ove Druge Korizmene Nedjelje bili smo u situaciji razmatrati o Preobraženju Gospodnjem i lekciji koju su trojica evanðelista Petar, Ivan i Jakov morali nauèiti prije nego budu pozvani iznova na jednu drugu goru , te o kušnji kroz koju je Abraham morao proæi kad je od njega zatraženo da žrtvuje svoga sina.
Abraham, koji je doživio èudesno uslišanje svoje želje za potomstvom, uskoro je bio podvrgnut kušnji vjere jer je morao biti slobodan od dara koji mu je malo prije toga bio uruèen. Trajno pitanje pred kojim se svi manje više nalazimo jeste: volimo li svog oca zbog darova koje nam daje ili zbog njega samog? Je li naša ljubav uvjetna ili bezuvjetna? Je li naše srce èisto ili neèisto? Kakve su nam najdublje namjere, nakane srca?
Znamo da je u Starom Zavjetu važilo obrezanje na tijelu kao znak pripadnosti izabranom narodu. U Novom pak to obrezanje jeste moguæe samo po vjeri s obzirom na ono što je Bog za nas uèinio. Svi koji srcem vjeruju i ustima ispovijedaju da je Krist došao u tijelu i sve naše patnje i boli uzeo na sebe ulaze u posinstvo Božje i postaju baštinici svega onog što je i Sinovljevo. „Ako nam je dao svoga Sina, kako neæe s njim i sve ono što je njegovo?“
No, nije dovoljno samo iznova zadobiti izgubljeno dostojanstvo. Potrebno je ostati vjeran do kraja. A provjera te vjernosti je moguæa samo u trenucima kušanosti. Korizma je idealno vrijeme, ne kako bismo nešto postigli, nego kako bi uistinu uvidjeli kakvi smo. Koje i kolike su granice naše vjere, našeg povjerenja i pouzdanja, naše vjernosti!?
Kušnja kroz koju je Abraham prošao je blijeda slika onoga što je Bog Otac morao uèiniti kako bi pokazao svoju ljubav prema nama žrtvujuæi svoga Sina za naše spasenje. Petar, Ivan i Jakov, apostoli s brda preobraženja, su ista ona trojica koji su bili pozvani u Getsemani da utješe Isusa u njegovoj smrtnoj tjeskobi. Što nam to govori? U najmanju ruku da iskazano povjerenje s Božje strane zahtjeva ujedno i provjeru vjernosti i ljubavi koja im je bila oèitovana. Darovi Božji jesu besplatni, no oni nikad nisu neobvezujuæi. Od nas æe se tražiti raèun za upravljanje njima. Prispodoba o talentima nam to zorno predoèuje. Darovi nisu znak svetosti, no zato jesu uteg koji æe stajati na tezulji nasuprot odgovornosti koja æe se od nas tražiti. Kome je više dano od njega æe se više tražiti.
Petar, Ivan i Jakov su pozaspali u Getsemaniju. Nisu mogli niti jednu uru probdjeti u molitvi. Njihove oèi nisu bile na Darovatelju, nego na daru. Znamo to iz one situacije kad su tražili da sjednu Isusu s desna i s lijeva u njegovu Kraljevstvu. Kakvih se sve još èudesa nisu nagledali uz Isusa dok su hodali uz njega? No, ovdje na brdu preobraženja, jasno im je bilo, i to od Nebeskog Oca, reèeno: „Ovo je Sin moj ljubljeni. Slušajte ga!“ Ovo 'Slušajte ga!', nije poziv samo na razumijevanje, nego i na poslušnost vjere unatoè razumijevanju.
Ako nam je do sada bilo nejasno zašto su samo njih trojica bili pozvani u Getsemani, a ne i svi ostali, evo nam odgovora. Kušnja vjere je uvijek reciproèna povjerenom daru. Ovo je ujedno odgovor svima onima koji sveæenièki poziv smatraju laganim. Samo oni znaju kroz koju sve muku moraju proæi i kakve sve osude savjesti svatko od njih mora pr(e)oživjeti.
Meðutim, ni mi laici, kojima je darovano jako puno, jer rijeè je o istom dostojanstvu, a razlièitoj osposobljenosti, ukoliko doista želimo živjeti odgovorno kršæanstvo ne možemo biti iskljuèeni iz ove muke savjesti. Duh Božji i nas obdaruje raznoraznim darovima za služenje u Crkvi.
Na Drugom Vatikanskom Koncilu je jasno reèeno kako karizme, koje Duh dijeli svakom vjerniku kako hoæe, nisu znak svetosti, nego da one proizlaze iz sakramenta Svetog Krštenja, odnosno iz darovanog dostojanstva. Sakramenti su dani za posveæenje pojedinaca u Crkvi, dok karizme služe za izgradnju Crkve. Službena Crkva se jasno odredila glede juridièkog i piramidalnog pogleda na Crkvu i pozvala sve laike da se sa svojim karizmama odvažno ukljuèe u Božji vinograd. A to ujedno znaèi da i mi laici moramo na sebe preuzeti i veæi udio u odgovornosti glede 'lica Crkve' nego što je to bilo u povijesti. Crkva je dozrela u svom poslanju. 'Idite i vi u moj vinograd'- su rijeèi koje su snažno odjeknule na Drugom Vatikanskom i ne prestaju nam se upuæivati do danas.
Tumaèeæi popis karizmi kod sv.Pavla u posl. Korinæanima, 12 poglavlje, sv.Augustin kaže: „Možda ti nemaš ni jedan od nabrojenih darova, ali ako ljubiš, ono što posjeduješ nije malo. Ako naime ljubiš jedinstvo, sve što netko u njemu posjeduje, posjeduješ takoðer i ti!“ Ako druge ljubimo, odnosno ukoliko im dopustimo da budu ono na što ih sam Gospodin poziva, onda njihova karizma više koristi nama nego onome tko je ima, jer u snazi ljubavi mi možemo bez pogibelji posjedovati dobro koje dolazi po karizmi, dok je njen nositelj posjeduje s pogibelji za sebe ukoliko je ne koristi u ljubavi. „Ali da bi se ovo èudo dogodilo, potrebno je 'izbaciti zavist'- poruèuje poznati papinski propovjednik o.Raniero Cantalamessa, te dodaje: „Ljubav je umnažatelj karizmi; karizmu jednoga èini karizmom sviju.“ Da bi ovo bilo moguæe potrebno je sebe maknuti iz središta koje pripada samom Gospodinu, a to pretpostavlja 'trajno stanje obraæenja'. Naš vertikalni odnos spram našeg Stvoritelja svoju istinsku provjeru nalazi u horizontali križa, tj. u odnosu prema bližnjem, kojeg vidimo.
Istina je da je veæim laièkim angažmanom došlo i do veæe kritièke misli iz razloga što laici puno lakše mogu naglas reæi ono što klerici iz svima znanih razloga ne mogu, tako da Jakovljeva opomena „A tko si ti da sudiš bližnjega?“ koja se jednako tako može prevesti s: 'Tko si ti da sudiš Crkvu?' , svoje puno znaèenje nalazi u èinjenici da se taj sud više ne može promatrati juridièki, kao da bi Crkva bila samo hijerarhija. Bojim se da su puno veæe kritike one koje idu na raèun onih kojima bi trebalo priznati mjesto i ulogu, te time i odgovornost za ono što im je Gospodin osobno darovao, jer ljubav nije ta koja umanjuje važnost karizmi, nego ona koja ih uzdiže. Gospodin je to vrlo jasno pokazao s onim svojim poznatim „Slavim te Oèe, Gospodaru neba i zemlje, jer si ova otajstva objavio malenima…!“
No, da skratim i ne zapetljavamo se u odnos karizme i institucije, jer on u ovonedjeljnom slavlju on nije bio primaran. Ono što sam htio jeste naglasiti nužnost proširenja svijesti glede veæe odgovornosti laika, te time i posljedica koje iz te odgovornosti proizlaze. Zajedno s Erazmom Roterdamskim potpisujem ovu njegovu izjavu: „Podnosim ovu Crkvu oèekujuæi da postane bolja, kad je veæ i ona prisiljena da mene podnosi da postanem bolji“. A o.Raniero C. æe na tu temu dodati: „Nije reèeno da svi trebaju uvijek šutjeti; kad si veæ plakao za Crkvu, Bog ti može narediti da digneš glas protiv grijeha Crkve, kako je postupio s nekim svecima (sv. Katarina Sijenska, npr.). Ali ne prije toga i ne da nisi, na neki naèin, umro u ovoj opasnoj misiji.“ Onaj tko je bio prisiljen trpjeti višegodišnju odbaèenost, trpljenje ili neku drugu vrst progona, iz poslušnosti i ljubavi, budi siguran da kad taj i takav digne svoj glas da nema èovjeka koji bi mu mogao stati na put. Nešto slièno bismo mogli reæi za Ivana Krstitelja, koji je bio glas-preteèa Rijeèi.
Ovoga je bio svjestan sv.Pavao dok se obraæao Rimljanima: „Što æemo dakle na to reæi? Ako je Bog za nas, tko æe protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neæe sve darovati? Tko æe optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko æe osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas!“ Iskustvo pobjede Božje i nada koja proizlazi iz tog Uskrsa je nešto što poput sidra drži laðu ljudskog života èvrsto u nepokolebljivoj vjeri u Božju Providnost. Preobraženje na gori je trebalo poslužiti u tu svrhu, no ne samo ono. Da bi mogli odvažno (zamisli Petra na Duhove) naviještati i svjedoèiti ljubav Kristovu, morali su prije toga upoznati i svoje slabosti, kako bi 'preuzvišeni dar' Duha u njima, nakon pokajanja, mogao biti dostojno primljen i u vjernosti prenašan dalje kroz povijest, èemu smo i mi danas svjedoci. Buduæi kršteni bivamo kao mali, bez vlastitog pristanka, ono što je nužno uèiniti, ukoliko želimo biti i ostati vjerni Kristu, jeste iskustvo pokajanja, iskustvo nedostatnosti oslanjanja samo na znanje i svoje snage, iskustvo pouzdanja, Uskrsne nade koja biva to snažnija što je prokušanost veæa. Mnoge mistiène duše, nakon velikih milosti, su prolazile što male noæi osjetila i duha, što 'veliku noæ' na koncu života, jer je tako bilo pravedno. Najnovije otkriæe vezano za Majku Terezu, koja je dugi niz godina živjela u tami vjere, nam to predoèuje. Unatoè toj osjetnoj odsutnosti Božjoj, ona je ostala vjerna do kraja.
Božja pedagogija ide za tim da se zapoène s malim stvarima, tj. vjernosti u malom, kroz svakodnevnicu. Za poèetak je dovoljno otarasiti se 'tjeskobne brige' oko toga što æemo jesti i u što æemo se obuæi, te potom ulaziti u slobodu duha u svemu gdje osjeæamo optereæenje. Ukoliko odluèimo ostati u Kristu, siguran sam da neæe izostati iskustvo njegove slave, njegove moæi, utjehe, savjeta, unatoè tomu što æe se osjetni pohodi milosti naizmjenièno mijenjati s raznoraznim oskudicama, nevoljama, protivštinama i svim onim što bi smo mogli navesti kao križ svakodnevni. Svoje granice je potrebno upoznati i s njima se pomiriti, no jednako tako potrebna nam je božanska utjeha i pouzdanje u njegovu providnost, moæ i milosrðe kako bi mogli uvijek iznova iskoraèavati u tamu vjere, po kojoj jedino zaslužujemo život vjeèni. Doðe dan kada više nismo 'samo na mlijeku', nego smo sposobni jesti i 'tvrdu hranu'. Pa bili ponekad i kao ovnovi na brvnu, koji drže do svog dostojanstva.
Iduæe Nedjelje imat æemo priliku 'gledati' Isusa kao bièem rastjeruje trgovce u Hramu.


****************************************************************


U èitanjima od iduæe Nedjelje vidjet æemo Isusa kako silovito bièem istjeruje trgovce iz Hrama. Mnogi su se sablaznili nad tim njegovim èinom. Stoga su od njega tražili znak po kojem bi mogli znati da mu je to dopušteno èiniti. Meðutim, on im je još zagonetnije odgovorio: "Razvalite ovaj hram i ja æu ga u tri dana podiæi." Pri tom je mislio na Znak Jone i hram svog tijela, odnosno na Muku i Uskrsnuæe. Nije im o tome mogao otvoreno govoriti, nego u slikama jer je znao da bi to samo izazvalo još veæe sablazni. Morao je to posvjedoèiti svojim životom. Iz tog razloga je (èitamo u èitanjima od prošle Nedjelje) Petru, Ivanu i Jakovu nakon preobraženja naložio da uzvišene stvari ne govore prije nego od mrtvih ustane. Racionalistièki i legalistièki duh kod farizeja i pismoznanaca nije bio spreman prije poniženja i pokajanja primiti ovu rijeè. Evanðeoski ulomak završava rijeèima: „No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedoèanstvo o èovjeku: ta sam je dobro znao što je u èovjeku.“
Isus je bio pravi èovjek, ali i pravi Bog. Mi ljudi 'pak smo samo ljudi. Iako æe sv.Pavao reæi: „Drugi ste Kristi.“, mi zbog svoje ljudske ogranièenosti ne možemo uvijek proniknuti u nutrinu ljudi i vidjeti razlog svakog njihovog djelovanja. Postoje ljudi koji se nama zbog naše kratkovidnosti èine nepravednima i grešnima, a zapravo nisu, isto kao i neki koji nam izgledaju pravedni buduæi svoja vanjska djela èine dobro, a zapravo su nepravedni jer se pretvaraju i potajno kuju zlo drugom.
Gospodin æe jednoj mistièarki reæi kako nije svima dano da budu pastiri, uèitelji ili šampioni u mudrosti i pravednosti isto kao što na svodu nebeskom nisu sve zvijezde jednako sjajne. Kao što postoji razlika meðu pastirima jednako tako postoji i meðu jaganjcima. „Jedni su skloni padanju, drugi rastresenosti, a treæi pak pospanosti. Trebalo bi sve jednako znati razumjeti, sažalijevati i pomagati s ljubavlju.“
Obraæajuæi se popustljivoj Crkvi u Pergamu Gospodin kaže: „... dat æu ti sakrivene mane, dat æu ti i bijeli kamen i na kamenu napisano 'novo ime' koje nitko ne poznaje osim onoga koji ga prima.“ Gospodin za nju kaže kako pozna njena djela i vjeru. Iako je odrasla na sotonskom okruženju, ona je ostala vjerna u vrijeme dok su mnogi vjerni otpali. Svakoj, pa i njoj nakon što joj prvo istakne ono što je dobro, Gospodin spoèita neke stvari kojih se treba riješiti, a potom izrekne obeæanja vezana uz vjernost, tj.ukoliko ostane u Njemu. Crkvi u Pergamu je obeæan bijeli kamen, novo ime i 'skrivene mane' koje drugom neæe biti poznate. Što æe reæi da bi veliku grešku uèinili ukoliko bi smo je sudili po okolnostima i po onom što na njoj vidimo kao zlo. Osobno poznam èovjeka koji je odrastao u obitelji koja nije išla u crkvu i u èijoj kuæi se ne malo puta mogla èuti teška hula na Boga. Alkohol se pio u veæim kolièinama, a svaðe su bile redovna pojava. Meðutim, nekim èudom ovaj èovjek je još od malih nogu stekao takvu averziju prema psovci tako da, po njegovom svjedoèanstvu, nikad u cijelom svom životu nije opsovao Boga. Iako je nakon oèeve smrti, a tad mu je bilo 18 godina, krenuo životnom stranputicom, vrlo brzo je od Boga primio velike milosti. „Sva zajedno moja dosadašnja molitvena iskustva u susretima s Gospodinom se ne mogu mjeriti s tim mojim prvim susretom s Njim“- svjedoèio je sa suzama u oèima milost koju mu je Gospodin udijelio.
Sve znanje ovog svijeta i ma kakva ljudska nastojanja bila ne bi bilo dostatna da zamjenu ono što je on u tom susretu doživio kao izgubljeni koji je bio osobno od Gospodina pronaðen. Dobri Pastir u 34 pogl. kod proroka Ezekijela kaže sljedeæe:
„Evo, sam æu potražiti ovce svoje ... izvest æu ih iz mjesta oblaka i mraka ... dovesti ih u njihovu zemlju ... na izvrsne pašnjake ... potražit æu izgubljene, dovesti natrag otjerane, poviti slomljene, okrijepiti nemoæne...“.
A kod sv. Ivana Evanðeliste: „Ja dajem svoj život da moje ovce imaju život, i to u izobilju da ga imaju.“
U svom obraæanju ovoj mistièarki On objašnjava: „Ono što je najviše privlaèilo ljude k Isusu bilo je prije svega Njegovo Milosrðe, te potom Njegova nepodmitljiva i nepristrana pravednost prema svima. Ne tražeæi svoja zadovoljstva nego pravo dobro za duše i slavu Božju navukao je na sebe uvrede, mržnju i osvetu, ali je na taj naèin mogao dovesti mnogo duša k Istini i Životu.“
Najveæe zlo koje se meðu nama može pojaviti jeste kada istinu (u duhovnom smislu) pokušamo rastaviti od zahtjeva ljubavi, tako da sebe pretpostavimo Bogu i postavimo se kao gospodari, umjesto upravitelji povjerene milosti, tj. kao oni koji je posreduju drugom. Na žalost, mi se èesto znamo postaviti na mjesto Božje i nuditi svoju umjesto Božje rijeèi.
Dok objašnjava ovoj mistiènoj duši kako bi svatko, tko je postavljen više ili po službi ili po izvanrednom izabranju, trebao biti svjestan da nekada samo jedan grijeh protiv Ljubavi, tj. protiv Duha Svetog može uništiti sve zasluge života proživljenog u Zakonu, Bog nas upozorava kako nas može udariti odmah netom smo ga udarili u nekom njegovom sluzi ili u nekom njegovom djelu ljubavi. A onda? Što æe nam koristiti prijašnja djela? Što služba? Što izabranje?
„Jao, dakle, onima koji su nepopustljivi prema malenima i optereæuju ih teretima, a prema sebi i prema svome Ja su u svemu popustljivi. Jer u ovome je osuda: èiniti ono što savjest savjetuje da se ne èini. Stoga neka svatko, bio gore ili dolje, preispita samog sebe i izvadi i korijen i sokove koji pomažu da u srcu, umu i duhu nièu ohole biljke, te sve spali na vatri ljubavi. I ako su oni gore jaki, neka samilosno hrabre slabašne, bez ludog ponosa, priznajuæi da Bog sudjeluje više od njih samih.“

U zadnje vrijeme ne propuštam pogledati Biliæeva „Lica nacije“. Oduševljava me kako uvijek uspije pronaæi goste koji doista imaju što za reæi. Ugodno sam bio iznenaðen sinoænjim gostom, don Ivanom Grubišiæem, teologom iz Splita.
U emisiji je bilo rijeèi o zlouporabi medija koji sve više nastupaju s nagonskim tendencijama, podilaženju emocijama i instiktima. „Mediji nisu sami po sebi ni loši ni zli. Oni su sredstva.“- reèe don Grubišiæ. Po njemu je veliki problem u tome što je naša svijest zarobljena podsviješæu tako da vrlo lako postajemo plijen jedne izvitoperene i nametnute kulture koja ne odgaja za slobodu, nego stvara duhovne invalide. Na Biliæevo pitanje tko su autori te banalizacije on se ne libi reæi kako iza svega stoji 'veliki brat' koji vrlo vješto iskorištava naše apetite za imati. „Kad nas negativnost nadiðe, mi više nismo sposobni adekvatno odgovoriti. Kad nam netko kaže IDEMO DALJE, a nalazimo se na rubu, pred ponorom, što nam taj poruèuje? Kad èujem takvo nešto, ja u sebi pomislim IDEMO DUBLJE!“
U jednoj svojoj kolumni na KNI sam ga svojevremeno malo 'oprao' glede nekih njegovih izjava uoèi posljednjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Ipak, u zadnje vrijeme, poèinjem se pitati da nisam kojim sluèajem pretjerao, ne toliko u onom što sam napisao, nego u sudu koji sam stvorio u svom srcu o njemu. Priznajem da sam ga strpao u jednu stereotipnu grupu ljudi koji su više naklonjeni lijevom nego desnom politièkom centru Hrvatske. U svojoj glavi, naravno. Meðutim, sve više se pitam koliko je cijena njegove neomiljenosti u 'krugovima Crkve' uvjetovana njegovom iskrenošæu i odvažnošæu govoriti istinu ma kako ona skupa bila. U prilog ovome ide jedna njegova reèenica koju je sinoæ izrekao, a ona glasi: „Svi oni koji kritièku misao nastoje zatomiti, uništiti, su najveæi neprijatelji društva.“ S druge strane, ne mogu se oteti dojmu da njegova jako naglašena racionalnost i naèin na koji govori nisu u skladu s njegovim srcem. Je li se doista trudi nastupati proroèki ili je po srijedi nadomjestak za sve ono što bi jedan dušobrižnik trebao èiniti. Priznajem da nisam naèistu s tim. Možda æe netko pomisliti kako to i nije toliko bitno. „Uzmi ono što misliš da je dobro. Za ostalo budi s rezervom. Ta, ne vodiš ga sa sobom kuæi.“ Meðutim, u tom i jeste poenta. Svi smo u jednoj te istoj kuæi, koja se zove Crkva, a buduæi sam veæ neke stvari o njemu javno iznio, red je da i ovo javno kažem. Moj sud o njemu je bio utemeljen na predrasudi.
U intervjuu za jedan katolièki portal on je svojevremeno izjavio: „Rekao mi je jedan sveæenik da ja radim u korist svoje štete. Mislim da je to svojevrsni projekt samouništenja. Ja sam imao, kao i svaki drugi èovjek, moguænost da se uskladim s tokovima, ali to nisam prihvatio. Zato se nisam opredijelio ni gdje je veæina, niti gdje bi bilo lakše. Ja sam uvijek svjestan da æe moja rijeè i dalje dijeliti javnost, jer ostajem pri naèelima ne gledajuæi na to da se nekom svidim.“ Na upit novinara: „Kakav je Vaš odnos s Crkvom i kako na njega utjeèu Vaši nastupi u medijima? Vi tvrdite da Vas kolege sveæenici marginaliziraju.“, on kaže: „To je èinjenica od 1998. godine kada su poèele sankcije prema meni. Recimo, Glas Koncila od tada nije donio ni jednu informaciju o aktivnostima Akademske udruge, odnosno mojim aktivnostima. Mene nikada nisu pozvali poslije toga u TV emisije tipa Duhovni izazovi, Mir i dobro, osim u Ekumenu. Nikada me nisu pozvali u splitske emisije na radiju ili na televiziji, kao sveæenika ili kao sociologa religije. Nikada o meni, u tom smislu, crkveni tisak, kao Veritas, Marija, Glasnik srca Isusova, nije objavio ni jednu informaciju. Èinjenica je da sam marginaliziran u sredstvima priopæavanja koje kontrolira Crkva. Dokaz je i to što moje knjige ni jedna katolièka knjižara ne želi prodavati.“
Ono pak što me u ovom trenutku zanima jesu vaši komentari, tj. mišljenje o ovom i sliènim sluèajevima. Koliko smo mi kao Crkva doista duhovno zreli da imamo poniznosti èuti drugog koji ne ide protiv nas osobno, nego samo iznosi svoj stav dok pri tom nastupa kritièki, a u kojoj mjeri to može biti duh pobune koji kritizira zbog užitka negiranja i lažnog osjeæaja vrijednosti koji mu ta kritika pri tom daje. Iako blog nije forum na kojem se ovakve teme bolje razvijaju, bio bih zahvalan svima onima koji bi dali svoj doprinos kroz komentare, tim više što su neki veæ iznosili svoja zapažanja na sliènu temu.

Kao dodatak ovom razmišljanju donosim uvodni dio iz papine (I.Pavao II) pobudnice „Christifideles laici“ (1987.) s ciljem da potaknem razmišljanja u pravcu SVIJEST I ULOGA LAIKA U PROMIŠLJANJU CRKVE I SVIJETA, a u kontekstu gore reèenih odnosa. Vjerujem da se veæina nas susrela sa sliènim stvarima na našoj lokalnoj razini. Ovaj problem ne tièe se samo 'elitistièkih krugova' u Crkvi, nego je on sveprisutan na svim nivoima. U kojoj mjeri smo u zahvalnosti spremni èuti drugog, a u kojoj naš govor više ruši nego što izgraðuje Tijelo Kristovo, a i društvo u kojem živimo?