Nema ništa podmuklije od ljudskog srca. Jedva da je popravljivo- reći će Jeremija, od svih proroka Starog Zavjeta najizrazitija figura Krista patnika. Prorok Jeremija nije preko noći stigao do potpunog predanja u ruke Božje. Ova njegova rečenica to potvrđuje, jer je izrečena ne samo iz tuđeg, nego prije svega iz osobnog iskustva. Poznate su nam njegove tužaljke pred Gospodinom nakon progona od naroda koji ne prihvaća riječ Božju upućenu preko njega. U jučerašnjem čitanju koje je Crkva stavila pred nas, slušali smo ga kako kaže: „Poslušaj me, o Jahve, i čuj što govore moji protivnici. Ta zar se dobro uzvraća zlim? A oni mi jamu kopaju! Sjeti se kako stajah pred licem tvojim da u tebe milost tražim za njih, da odvratim od njih jarost tvoju.“ (Jr 18,19-20)
Ništa teže nije nego promijeniti svoje srce. Razlog je to zbog kojeg često, ukoliko želimo biti istinoljubivi prema samome sebi, upadamo u krize. One pak nisu nešto zlo, same po sebi. Poželjno bi bilo promatrati ih kao pokazatelj jednog stanja u procesu duhovnog sazrijevanja. Kriza je poput jedne nove prostorije u koju smo ušli i iz koje ne znamo izaći jer još uvijek ne vidimo gdje se nalaze vrata. Ta naša nesposobnost baca nas u malodušnost, a nerijetko i u očajanje. U cijeloj stvari jedna od bitnijih stvari jeste znati da nas Bog ne može blagosloviti dok očajavamo, budući time njegovoj svemoći pretpostavljamo svoju slabost, kao da isključivo od nas ovisi rješenje.
Odsustvo pouzdanja ranjava srce Božje, koji je glede pouzdanja vrlo jasan: 'Mogu te blagosloviti u onoj mjeri u kojoj imaš pouzdanje!' Pouzdanje je poput naše ruke desnice, a povjerenje poput ljevice. Ljevicom stvari dodirujemo, opipavamo, a desnicom ih primamo. Zato je, mogli bismo reći, ljevica osjetljivija, senzibilnija, a desnica snažnija. Ljevica je tu više da pridržava predmet naše želje ili potrebe. Je li vam se ikad desilo da se osjećate neprijatno kad morate desnom rukom otvoriti vrata, bilo prema sebi, bilo prema unutra, dok vam ljevica stoji slobodno. Naravno, pod uvjetom da ste dešnjak. Kad iskoračimo u povjerenju uvijek smo nekako na oprezu dok se ne dočepamo sigurnosti.
Zamislimo sad mišićavu desnu ruku. Što je snažnija, to više tereta može primiti. Isto je i s pouzdanjem. Što je snažnije to nam više može biti darovano. To ne znači da moramo biti jaki kao da bi to bio uvjet Božjoj naklonosti. Ne želim da me se krivo shvati. Zamislimo stoga izabrani narod kojeg je Gospodin čudesno izveo iz zemlje ropstva. Bog je još dok bijahu nejačad učinio silne čudesne znake, budući se on uvijek i prije svega objavljuje kao Bog-Ljubav. Međutim, čim je prestao pokazivati znake svoje svemoći, oni su se odmetnuli od njega i napravili si 'zlatno tele', idola kome su se klanjali i pred kim su činili svakojake gadosti. Sve je završilo kako je završilo, no narod je morao krenuti dugim putem sazrijevanja kroz pustinju u kojoj osim Božje riječi, te povjerenja i pouzdanja nije imao ništa više za što se mogao uhvatiti. Duhovna zrelost je bila uvjet odgovornom odnosu naspram zemlje obećanja. Sjetimo se samo žara s kojim su slavili Gospoda pred prvom utvrdom u Obećanoj zemlji,tj. gradom Jerihonom. Žitelji Jerihona, kad su vidjeli s kojim pouzdanjem u Jahvu Izraelci stoje pred njihovim gradom i pjevaju, okrenuli su se sami protiv sebe potkopani strahom i nepouzdanjem u svoj spas, unatoč kamenim utvrdama koje su ih dijelile od Izraelaca. Vidimo kako istinsko pouzdanje nije u materijalnom posjedovanju i okolnostima. Sama riječ okolnosti kaže sama po sebi da se radi o nečem što se nalazi oko nas, a ne u nama.
Jednog dana, na ulasku u Jeruzalem, Isus je povukao dvanaestoricu u stranu i rekao im: "Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti." Niti Isus, niti bilo tko od nas ne bi mogao izgovoriti ove riječi da u sebi nije imao pouzdanje u Uskrsnuće i život vječni. Imati pouzdanje u Boga znači imati sigurnost, biti usidren u Bogu, pa i u trenucima kada i vjera i ljubav malakšu pod teretom životnih križeva, poteškoća, nevolja i protivština svake vrste. Ono je temelj iz kojeg niče životni optimizam, a time i radost kao njegov plod. Gospodin je rekao 'ne brinite se tjeskobno'. To ne znači: 'ne brinite se nikako', nego 'brinite se, budite odgovorni, činite što je do vas, no ne budite tjeskobni kao da sve ovisi isključivo o vama, vašim sredstvima ili ljudima koji vas okružuju'. A u trenucima kad ostane samo gola vjera naspram guste tame koja nas okružuje, ostanimo vjerni svojim obećanjima u pouzdanju da izlaz postoji. Krist nam ga je osigurao. Jednostavno otrpimo tu muku da se ne možemo više osloniti na svoje snage, osim imati pouzdanje da je Život ima zadnju riječ. Za sve nas dođe trenutak kada više nije dovoljno samo primati, nego i trpjeti iz ljubavi i zbog učinjenog izbora. Biti prikovan na križ ne znači kraj. Upravo u tom trenutku mi stavljamo svoj pečat na sve što smo činili do tada. To je trenutak u kojemu nas drugi prepoznaju kao vjerodostojnog Krist-jana ili ne. A taj pečat se sastoji od sedam rečenica. Tek nakon toga tama Petka počinje da blijedi, a pojavljuje se sivilo Subote, koje se potom sve više povlači pred Danom Sunca.
Htio bih s vama podijeliti jedno svoje jako osobno iskustvo. Dok ovo pišem, kao suprug i otac naše četvero djece, trenutno sam neuposlen. Božjom providnošću supruga je dobila posao nazad tri mjeseca. Ja sam prije nekih pet i pol mjeseci dobio novi posao u jednoj firmi uz solidnu mjesečnu plaću. Iz početka sam bio jako zadovoljan, no već nakon svega par mjeseci postalo mi je jasno da se protiv mene radi jedna vrsta mobinga. Osobama, rodbinski bliskim direktoru firme, koji su svoju jakost gradili na statusu koji su imali, nije odgovaralo što i karakterno 'ne visim o njihovoj riječi'. Onog trenutka kada su osjetili da ne mogu sa mnom upravljati na način kao s ostalima, okrenuli su se protiv mene, na momente otvoreno, a na momente potajno prosljeđujući k direktoru određene informacije kojima su vršili indirektni mobing. Otkaz sam dobio (posredno, bez riječi objašnjenja) nakon četiri mjeseca rada, a za sve to vrijeme direktora sam sreo svega nekoliko puta, budući je sjedište firme u gradu 600 km udaljeno od grada u kome sam radio. Niti jednom nismo obavili razgovor o eventualnim mojim pogreškama u radu. To dovoljno govori samo za sebe, nadam se. Otkaz sam primio vrlo mirno zahvaljujući Gospodinu koji me za tu situaciju na vrijeme pripremio.
Jednog dana, dok sam pospremao svoje knjige, na pod su mi ispala tri lista jedne jako dobre, a u isto vrijeme slabo ukoričine knjige, „Dijalog Božanske Providnosti“ od sv.Katarine Sijenske. Podigavši ih , pogled mi je zastao na par rečenica koje su glasile otprilike ovako: „Ukoliko netko ostane bez posla, bilo svojom krivnjom, bilo krivnjom drugog, uvijek griješi ako nema pouzdanja da ja imam odgovor i rješenje za novonastalu situaciju.“ Naš Bog je doista silan Bog. Već tada (nakon svega dva mjeseca) sam bio siguran da na tom poslu neću dugo ostati i da on u svojoj providnosti već nešto drugo sprema za mene. Preostalo vrijeme sam iskoristio da se s jednom od tih osoba više zbližim, i navijestim joj Krista, dok sam se s direktorovom sestrom, koja se s drhtavim glasom došla pozdraviti sa mnom, oprostio riječima: „Ne budi zabrinuta. Sve je u redu. Nema veze.“ Rekao sam joj to uz zagrljaj, dok sam osjećao kako se ljubav Božja kao rijeka prelijeva na nju. Posljednje što sam vidio bile su njene oči pune suza dok sam zatvarao vrata za sobom.
Svega par dana nakon toga, iza jutarnje kave, predložih ženi da izmolimo jedan Očenaš, ZdravoMariju i SlavaOcu na čast Božje Providnosti. Već nakon pola sata nalazio sam se u kafiću s vlasnikom jedne druge firme u kome smo u roku od pet minuta dogovorili posao koji bih trebao započeti koncem ovog mjeseca.
Što reći nego: „Naš Bog je silan Bog! Slavim te, Bože!“
Pouzdanje kao takvo, dakako da je dar neba, no ono je u isto vrijeme nešto što se uči. Zato se kaže za nekog da se 'naučio pouzdavati' u Gospodina. No, to nije nimalo lagan put. Nakon iskustva Božje velikodušnosti uvijek nakon toga slijedi i period 'pustinje' u kome se vidi naša zahvalnost ili nezahvalnost, naša vjernost ili nevjernost. A to je puno korisnije vrijeme, kad s nas otpada suvišan teret nepotrebnih briga za koje smo se zakačili kao da sve ovisi o nama samima.
Gospodin nas za dobra djela unaprijed predodredi da u njima živimo. Na nama je da se otvorimo Božjem blagoslovu i djelatno surađujemo s njegovom milošću u poslušnosti vjere. Nismo mi prvi ljubili njega, nego on nas. Mislim kako ovu rečenicu nije dostatno ponavljati tek povremeno. Toliko je bitna da o njoj ovisi svaki novi dan i svaki novi sat. Onog trenutka kada pomislimo da stojimo, mi već padamo (poput Petra koji je krenuo hodati na vodi). Kakvu je samo nutarnju katarzu morao proživjeti Petar da bi od strašljivog i krutog ribara stigao do ribara ljudi! Dokaz je to kako je pouzdanje nešto što je moguće svakom čovjeku. Potrebno se samo naučiti pouzdavati tako što ćemo kroz male iskorake u vjeri imati sve više iskustva mira koji dolazi (preko muke) s Uskrsom. A što nas bliže može dovesti tom iskustvu ako ne muka svakodnevnog križa. Zato, ne bojmo se. Nije zlo samo za zlo. Bog određene stvari dopušta zbog većeg dobra koje potom slijedi. Ništa nas ne bi moglo tako iskvariti kao kad bismo imali mogućnost da udovoljavamo svojim sebičnim željama. Potrebno je razlikovati potrebe od želja.
Šekspir je rekao 'To be, or not to be', a Erih From: „To be, or to have“, no danas više nije stvar u tome da li nešto imamo, nego je problem ako nemamo novi model mobitela, kompjutera, auta... Hedonističke želje se predstavljene kao potrebe, a zapravo je riječ o nezasitoj reciklažnoj pohlepi, koja uvijek traži sve više, a svako novo pretjerivanje traži dodatno pretjerivanje u većom omjeru nego je bilo do tada. Ova reciklažna pohlepa za šopingom npr. se ni u čem ne razlikuje od 'prave ovisnosti' koja, ukoliko se nekim Božjim zahvatom ne zaustavi, vodi u ponor bez povratka, kako pojedinca, tako i sve nacije.
Bogatstvo, vlast i moć su tri utega koja nas kao malo šta vuče k duhovnom dnu. Potrebno nam je stoga vratiti se izvornim duhovnim vrijednostima kao što su siromaštvo duha, poslušnost vjere i čistoća nakane (srca), odnosno potpunom pouzdanju i predanju - žrtvi 'svog života', kako bi zadobili istinski Život.
Tko hoće biti prvi, neka bude! Evo mu Puta. A on nije gospodarenje, nego služenje! Nije kontrola, nego pouzdanje. Za jednog čovjeka rekoše kako su odlučili da ga prihvate, jer nisu imali što drugo nego da se pouzdaju u Boga.
„Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća“- kaže Sveto Pismo Božje nama upućeno kroz današnja čitanja.
„Blagoslovljen je onaj koji se u Jahvu uzda i kome je Jahve uzdanica!“
Ps 1
1Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,
ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
2već uživa u Zakonu Jahvinu,
Zakonu njegovu misli dan i noć.
3On je k'o stablo zasađeno
pokraj voda tekućica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene,
sve što radi dobrim urodi.
4Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su k'o pljeva što je vjetar raznosi.
6Jer Jahve zna put pravednih,
a propast će put opakih.
Post je objavljen 12.03.2009. u 02:28 sati.