|
U zadnje vrijeme ne propuštam pogledati Bilićeva „Lica nacije“. Oduševljava me kako uvijek uspije pronaći goste koji doista imaju što za reći. Ugodno sam bio iznenađen sinoćnjim gostom, don Ivanom Grubišićem, teologom iz Splita.
U emisiji je bilo riječi o zlouporabi medija koji sve više nastupaju s nagonskim tendencijama, podilaženju emocijama i instiktima. „Mediji nisu sami po sebi ni loši ni zli. Oni su sredstva.“- reče don Grubišić. Po njemu je veliki problem u tome što je naša svijest zarobljena podsviješću tako da vrlo lako postajemo plijen jedne izvitoperene i nametnute kulture koja ne odgaja za slobodu, nego stvara duhovne invalide. Na Bilićevo pitanje tko su autori te banalizacije on se ne libi reći kako iza svega stoji 'veliki brat' koji vrlo vješto iskorištava naše apetite za imati. „Kad nas negativnost nadiđe, mi više nismo sposobni adekvatno odgovoriti. Kad nam netko kaže IDEMO DALJE, a nalazimo se na rubu, pred ponorom, što nam taj poručuje? Kad čujem takvo nešto, ja u sebi pomislim IDEMO DUBLJE!“
U jednoj svojoj kolumni na KNI sam ga svojevremeno malo 'oprao' glede nekih njegovih izjava uoči posljednjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Ipak, u zadnje vrijeme, počinjem se pitati da nisam kojim slučajem pretjerao, ne toliko u onom što sam napisao, nego u sudu koji sam stvorio u svom srcu o njemu. Priznajem da sam ga strpao u jednu stereotipnu grupu ljudi koji su više naklonjeni lijevom nego desnom političkom centru Hrvatske. U svojoj glavi, naravno. Međutim, sve više se pitam koliko je cijena njegove neomiljenosti u 'krugovima Crkve' uvjetovana njegovom iskrenošću i odvažnošću govoriti istinu ma kako ona skupa bila. U prilog ovome ide jedna njegova rečenica koju je sinoć izrekao, a ona glasi: „Svi oni koji kritičku misao nastoje zatomiti, uništiti, su najveći neprijatelji društva.“ S druge strane, ne mogu se oteti dojmu da njegova jako naglašena racionalnost i način na koji govori nisu u skladu s njegovim srcem. Je li se doista trudi nastupati proročki ili je po srijedi nadomjestak za sve ono što bi jedan dušobrižnik trebao činiti. Priznajem da nisam načistu s tim. Možda će netko pomisliti kako to i nije toliko bitno. „Uzmi ono što misliš da je dobro. Za ostalo budi s rezervom. Ta, ne vodiš ga sa sobom kući.“ Međutim, u tom i jeste poenta. Svi smo u jednoj te istoj kući, koja se zove Crkva, a budući sam već neke stvari o njemu javno iznio, red je da i ovo javno kažem. Moj sud o njemu je bio utemeljen na predrasudi.
U intervjuu za jedan katolički portal on je svojevremeno izjavio: „Rekao mi je jedan svećenik da ja radim u korist svoje štete. Mislim da je to svojevrsni projekt samouništenja. Ja sam imao, kao i svaki drugi čovjek, mogućnost da se uskladim s tokovima, ali to nisam prihvatio. Zato se nisam opredijelio ni gdje je većina, niti gdje bi bilo lakše. Ja sam uvijek svjestan da će moja riječ i dalje dijeliti javnost, jer ostajem pri načelima ne gledajući na to da se nekom svidim.“ Na upit novinara: „Kakav je Vaš odnos s Crkvom i kako na njega utječu Vaši nastupi u medijima? Vi tvrdite da Vas kolege svećenici marginaliziraju.“, on kaže: „To je činjenica od 1998. godine kada su počele sankcije prema meni. Recimo, Glas Koncila od tada nije donio ni jednu informaciju o aktivnostima Akademske udruge, odnosno mojim aktivnostima. Mene nikada nisu pozvali poslije toga u TV emisije tipa Duhovni izazovi, Mir i dobro, osim u Ekumenu. Nikada me nisu pozvali u splitske emisije na radiju ili na televiziji, kao svećenika ili kao sociologa religije. Nikada o meni, u tom smislu, crkveni tisak, kao Veritas, Marija, Glasnik srca Isusova, nije objavio ni jednu informaciju. Činjenica je da sam marginaliziran u sredstvima priopćavanja koje kontrolira Crkva. Dokaz je i to što moje knjige ni jedna katolička knjižara ne želi prodavati.“
Ono pak što me u ovom trenutku zanima jesu vaši komentari, tj. mišljenje o ovom i sličnim slučajevima. Koliko smo mi kao Crkva doista duhovno zreli da imamo poniznosti čuti drugog koji ne ide protiv nas osobno, nego samo iznosi svoj stav dok pri tom nastupa kritički, a u kojoj mjeri to može biti duh pobune koji kritizira zbog užitka negiranja i lažnog osjećaja vrijednosti koji mu ta kritika pri tom daje. Iako blog nije forum na kojem se ovakve teme bolje razvijaju, bio bih zahvalan svima onima koji bi dali svoj doprinos kroz komentare, tim više što su neki već iznosili svoja zapažanja na sličnu temu.
Kao dodatak ovom razmišljanju donosim uvodni dio iz papine (I.Pavao II) pobudnice „Christifideles laici“ (1987.) s ciljem da potaknem razmišljanja u pravcu SVIJEST I ULOGA LAIKA U PROMIŠLJANJU CRKVE I SVIJETA, a u kontekstu gore rečenih odnosa. Vjerujem da se većina nas susrela sa sličnim stvarima na našoj lokalnoj razini. Ovaj problem ne tiče se samo 'elitističkih krugova' u Crkvi, nego je on sveprisutan na svim nivoima. U kojoj mjeri smo u zahvalnosti spremni čuti drugog, a u kojoj naš govor više ruši nego što izgrađuje Tijelo Kristovo, a i društvo u kojem živimo?
|
