mistagogy.blog.hr

srijeda, 25.02.2009.

UPOZNAJ SVOJ PROBLEM




Isus je bio veoma uviđavan s grješnicima. Jeo je s njima, dao je da mu noge pere prostitutka i među svojim sljedbenicima je imao ljude na lošem glasu. Ali nikad nije gonio, sudio ili osudio nekog grješnika. Jedini s kojima se nije mogao sporazumjeti i priopćiti im život u izobilju, bijahu oni koji su vjerovali da su dobri i savršeni. S njima je bio veoma tvrd i nasilan i štoviše zvao ih je "zmijska legla, obijeljeni grobovi".
Najveći je grješnik onaj koji ne priznaje svoj grijeh. Najgora stvar koja nam se može dogoditi nije griješiti, nego ne priznati svoj grijeh.
Svakako, mi smo grješnici, ali ako to priznamo, imat ćemo veliku korist, jer samo bolesni mogu ozdraviti i samo mrtvi uskrsnuti.
Ako neki slijepac vjeruje da vidi i ne priznaje svoju ograničenost, nikad neće uspjeti naći potrebnu pomoć da riješi svoj problem:
"Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo', pa vaš grijeh ostaje." (Iv 9, 41).
Svake godine prigodom godišnjice krunjenja, kralj bi oslobađao jednog zatvorenika. Kada je navršio dvadeset pet godina kraljevanja, osobno je htio otići u zatvor u društvu prvog ministra i cijelog dvora da odluči kojeg zatvorenika osloboditi.
Svaki zatvorenik, nadajuć se da će on biti pomilovan, pripremio je govor u svoju obranu pred kraljem.
* Visočanstvo – reče prvi – ja sam nevin. Neprijatelj me nepravedno optužio i zbog toga sam u zatvoru.
* Mene su – doda drugi – zamijenili za ubojicu, ali ja nisam ubio nikoga.
* Sudac me nepravedno osudio – reče treći.
Svi su pokušavali objasniti kralju nevinost kako bi bili pomilovani.

U jednom kutu bijaše neki čovjek koji se nije usuđivao približiti. Kralj ga upita:
* Zašto to stojiš tamo?
* Jer sam ubio čovjeka, visočanstvo. Ja sam ubojica.
* Zašto si ga ubio?
* Jer me u tom trenutku obuzelo nasilje.
* Iz kojeg razloga?
* Jer nisam uspio sačuvati kontrolu kada sam se naljutio.
Za trenutak nastupi tišina, dok je kralj odlučivao koga pustiti. Onda, uzevši žezlo, reče ubojici:
* Slobodan si.
* Visočanstvo – prigovori prvi ministar – ne bi li bilo pravednije pustiti nekog drugog?
* Kralj odgovori: Upravo zato puštam ovog zločinca, da se ne bi pokvarili ostali koji izgledaju tako dobri.

Jedini grijeh koji ne može biti oprošten je onaj koji ne želimo priznati. Potrebno je ispovjediti da smo grješnici, a ne tako dobri kako nekad nastojimo izgledati.
Dovoljno je pročitati prispodobu o pšenici i kukolju, u kojoj Isus prodire u tajnu Zla u svijetu, ili pročitati prispodobu o farizeju i cariniku, da bismo shvatili kako, samo onaj koji ispovijeda svoju ograničenost je sposoban primiti pravednu pomoć.
- 16:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 20.02.2009.

Iz drugog kuta gledano




Čovjek katkada nije načistu sa samim sobom glede prednosti različitih ljudi i nalazi se zapravo u neprilici poput djeteta kad mu se postavi pitanje koga najviše voli iz svog okruženja. Svatko ima svoje vlastite prednosti i svoje vlastite nedostatke; neki nam se čovjek sviđa zato što je posve ispunjen svojim životom, što je svoju vrlinu i razum oblikovao po mjeri svoje ljudske prirode; takvog čovjeka nazivamo prirodnim...
Neki drugi privlači našu pozornost svojom veličinom, jakošću i ustrajnošću svojih mišića i pameti, svojom odvažnošću i požrtvovnošću, premda nam se čini odviše napetim, previše neumjerenim, previše nasilnim, previše jednostranim u mnogim slučajevima, previše u suprotnosti sa svijetom oko sebe.
Drugi nas opet osvaja harmonijom svog duhovnog života... Zato smo primorani ponovno naglasiti da nijedan čovjek ne može u svom izvanjskom životu odjednom sve pokazati, da se mora za nešto opredjeliti, ukoliko se želi domaći vlastitog, svjesnog života u svijetu, da su sklonosti i prilike svakog čovjeka stvorene za izvorno nešto njegovo, da ta izrazita svojstva nekog čovjeka zasjenjuju neke druge prednosti, koje naravno njegovu karakteru ne nedostaju zato što ih mi nismo primjetili, već se naprosto nalaze negdje u pozadini.

H. Friedrich
- 13:38 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.02.2009.

IN MEMORIAM




Ovu svoju kolumnu koju sam svojevremeno objavio na portalu "Katolici na Internetu" posvećujem jednom "mladom orlu"


Bl. Ivan Merz i "orlovi" danas

Danas na blagdan Ivana Merza, ne samo mi Hrvati nego cijeli katolički svijet, se sjećamo ovog velikana vjere među laicima. Na poseban način ovaj blagdan biva prožet radošću koju nam priredi Papa Benedikt XVI , prilikom nedavnog predstavljanja svoje prve apostolske pobudnice «Sacramentum Caritatis», kad na početku njenog zaključka u br. 94, spominje bl. Ivana kao jedinog Hrvata između 18 nabrojanih svetaca uzora štovatelja Euharistije u povijesti Crkve.

A da radost bude još veća, pobudnicu je zajedno s drugim Vatikanskim prelatima predstavio nadbiskup Nikola Eterović, Hrvat, tajnik Sinode biskupa. Cijeli Ivanov dnevnik je prožet sklonošću ka Euharistiji. On ju ne racionalizira nego u jednostavnosti srca prihvaća.. iz nje crpi snagu i djeluje. Za njega je ona činjenica koju niti u jednom trenutku ne stavlja na provjeru, nego se hranjen njome poput orla diže u apostolskom zanosu. Ona je bila polazna točka i vrhunac Ivanovog apostolskog zalaganja. Ne možemo a da se ne prisjetimo njegovih riječi kad opisuje ovu stvarnost koja nadilazi svako razumijevanje, a koju u čistoći srca i s vjerom svjedoči: «Pričest je izvor života!» Svakodnevno prisustvujući sv. Misi i sv. Pričesti Ivan se sve više uzdizao i njegov žar za apostolatom je bivao sve veći.

Jednom prilikom , nakon predavanja na Sletu katoličke mladeži, u Mariboru 1920 god., on kaže: «Govorio sam sa žarom koji mi je dala presveta Euharistija.» U kojoj mjeri je Euharistija bila prisutna u njegovom životu govori i činjenica kako je Križarstvo preuzelo njegovu krilaticu za sebe, a koja glasi: «Žrtva-Euharistija-Apostolat». No, nisu samo Euharistija i Apostolat bile te posebne odrednice koje su obilježile njegov život. Kao što u krilatici stoji.. bila je to i «Žrtva».

Ivan je svjesno žrtvovao svoj život za Savez Križara. O tomu svjedoče kako njegovi spisi, tako i svjedočanstvo njegovog duhovnika i ispovjednika o. Vrbaneka, kojem je Ivan uoči operacije govorio o tome kako Bog od njega traži žrtvu života za mlade, prisjećajući se pritom prispodobe o pšeničnom zrnu koje treba da padne u zemlju i umre kako bi donijelo ploda. «Da o tom sam već davno uvjeren: treba žrtvovati! Ja sam gotov!»- rekao je duhovniku, koji ga par dana uoči smrti i nakon podjeljivanja bolesničke pomasti upita : «Zar ne, Vi žrtvujete svoj život za hrvatsko Orlovstvo?» Budući više nije mogao govoriti, usljed operacija i boli koju je trpio, Ivan ga je samo vedro pogledao i kimnuo glavom u znak potvrde.

Ono što je Ivan već znao unaprijed o. Vrbaneku je sad postalo jasno: Ivan je potpuno svjesno i s vjerom ušao u ovu žrtvu. Poput ranjenog orla koji je shvatio da se njegov zemaljski let bliži kraju šutke je držao podignut pogled u iščekivanju poziva za prijelaz u vječnost. U prilog ovoj činjenici ide i oporuka koju je Ivan sročio dan prije odlaska u bolnicu, a u koja je pronađena u ladici njegovog radnog stola nakon njegove smrti, a koja glasi: «Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. I. M. blažen u pokoju i miru. Duša će moja postići cilj za koji je stvorena. U Gospodinu Bogu.» Ovom svjedočanstvu dodajmo i ono dr. D.Kniewalda , koji je bio nazočan uz Ivana u njegovim posljednjim trenucima: «Ivanovo disanje bivalo je sve polaganije, bilo sve slabije; ležao je mirno, zatvorenih očiju; u to širom otvori velike oči iz kojih mu je kanula smrtna suza.

Pogled je upro tamo daleko u visinu, miran, pouzdan, siguran; još jedan uzdah, još jedan mali, jedva primjetljivi trzaj i dr. Ivo Merz je predao Svevišnjemu svoju plemenitu dušu.» Ovo , uistinu grandiozno životno svjedočanstvo, koje na prvi pogled ne odiše ničim posebno izvanrednim.. nekom posebnom mistikom, a opet tako skoro neshvatljivo duboko i duhovno, diže se ispred naših očiju i svijetli, poziva.. Poziv je to koji je Crkva prepoznala, te se o njem i očitovala na poseban način na II Vatikanskom, te dala smjernice kojim nam je krenuti. Uzdizanje Ivana Merza na čast oltara je poziv vjernicima laicima da se odvaže u svakodnevnom predanju volji Božjoj kroz što češće pristupanje svetim sakramentima, potrebi odricanja od zamamljivosti ovoga svijeta i velikodušnoj zauzetosti i služenju u Božjoj stvari, kako u užoj i široj obitelji, tako i u zauzetosti za vremenite stvari njegujući apostolski žar.

Duhovna stvarnost bi svoju vidljivu manifestaciju trebala imati u doticanju konkretnih životnih situacija u zauzetosti za ovovremeno i probleme koji muče čovjeka današnjice. U kojoj mjeri je apostolat laika kod nas Hrvata prisutan u našoj svakodnevnici i jesu li «hrvatski orlovi» danas ono što bi trebali biti, mislim kako je suvišno i postavljati takvo pitanje, no nije na odmet da se ovoj činjenici pogleda otvoreno u oči upravo na današnji dan i upitamo se: Je li nas stid? Gdje si nestao, čovječe? Gdje su danas hrvatski katolički laici? Netko može reći kako ima danas dosta zauzetih laika koji predano i samozatajno služe, no nije li ta izjava samo paravan iza koje krijemo svoju kukavičluk? Ne želim reći kako nema predanih laika, nego samo istaći činjenicu kako oni nisu prepoznatljivi u društvu na način na koji su to nekad bili Ivanovi Orlovi. U prijevodu to bi se moglo izreći ovako: Ima nas .. samo ne znamo kojom stazom nam je krenuti!

Postoji jedna šala koja govori kako se već dugo vremena neki čovjek liječio kod psihijatra, koji je nastojao da ga ubijedi kako on nije zrno kukuruza, te kako ga koka neće pojesti. Nakon višemjesečnog tretmana jednog dana psihijatar upita pacijenta: «Eto,.. jel' ti sad jasno da nisi zrno kukuruza?» … «Jeste doktore, jasno mi je , ali haj' vi to recite koki?»- zaključi pacijent. Svaki put kada se sjetim ove šale na pamet mi dođe slika apostola Filipa o čijoj zbunjenosti čitamo kod evanđeliste Ivana u 14 pogl.: «8Kaže mu Filip: "Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!" 9 Nato će mu Isus: "Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?" "Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: 'Pokaži nam Oca'? 10 Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. 11 Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. 12 Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.»

Bl. Ivane Merz, moli za nas!
mistagog
- 21:44 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 14.02.2009.

Ako hoćeš? Možeš!




Čitajući neke retke Starog Zavjeta ne može se ne uočiti stroga distinkcija između pojedinih njegovih dijelova. S jedne strane imamo Boga punog sućuti i suosjećanja s patničkim narodom, a s druge takvu rigidnost da ne možemo da se ne upitamo nisu li ti dijelovi u opreci i proturječnosti. Manje više poznato nam je kakav je stav važio prema javnim grešnicima i nečistima na tijelu, koji su bili isključivani iz života zajednice, a neki od njih i osuđivani na smrt kamenovanjem.
U prvom čitanju, od ove 6. nedjelje kroz godinu, imamo jedan takav primjer krutosti Levitskog zakonika koji se odnosio na nečiste na tijelu. Iz današnje perspektive gledano izolacija s kojom su se gubavci suočavali izgonom izvan tabora izgleda pomalo nestvarno, a nadasve otužno. Pitamo se kako to da se netko koga je zadesila tako okrutna nevolja uopće može dodatno dovesti u stanje još većeg trpljenja. To pitanje dobiva na težini tim više što su kult tijela i 'pravo na užitak' u tolikoj mjeri opteretili današnje hedonističko društvo da izgleda skoro nestvarno očekivati od nekog da uopće i pokuša na njega odgovoriti. Kad bismo nekom i pokušali objasniti u kojem kontekstu vremena je nastao Levitski zakonik i na kojem nivou je bila društvena svijest i odnos društva prema pojedincu, te način na koji je Bog vodio ondašnji izabrani narod, sumnjam da bi se našlo dovoljno onih koji bi odvojili vrijeme i ušli u razumijevanje ponuđenih obrazloženja. S pravom se onda možemo upitati da li uopće i pokušavati objasniti nekome da je plaća za grijeh smrt tako što ćemo to činiti izvan navještaja milosrđa Božjeg. Govoriti o grijehu i kazni za počinjene grijehe je kontraproduktivno ukoliko nije u kontekstu ponuđenog života u vječnosti osobno, te Kraljevstva Božjeg na zemlji koje se tiče zajednice vjerujućih u cijelosti.
Pomenutu izolaciju gubavca je moguće razumijeti samo u ovom kontekstu. Riječ je dakle o osobnom trpljenju koje ima za cijenu jedno više dobro, a to su vječno spasenje i opće dobro.
Istina, još uvijek postoji sjena u razumijevanju misterija patnje općenito ukoliko se ona promatra izvan krivnje za grijeh. Iako su njeni razlozi jasni u svom korijenu, a tiču se posljedice pada prvih ljudi po čijem grijehu je stigla plaća smrti i svega onog što ona sa sobom donosi, još uvijek ostaje nejasno pitanje patnje na osobnoj razini u slučajevima kad objektivno gledano ne postoji krivnja grijeha. Ono u što su ljudi Starog Zavjeta bili duboko uvjereni jeste da bolest ili neka nesreća svoj razlog imaju ili u osobnoj krivnji ili krivnji (pra)roditelja. Bolest ili nesreća smatrani su kaznom za grijehe. Ovo uvjerenje istina bilo je utemeljeno ne toliko na Zakonu, koliko u doživljaju Boga kao onog koji kažnjava njihove prijestupe, iako je iz knjige o Jobu razvidno jasno da se pogled na patnju pojedinca ne može generalizirati, a još manje smatrati prokletstvom. S druge strane, duboko sam u to uvjeren, kao što je u to doba postojala takva razina isključivosti, da ona jednako danas postoji, ali u jednom drugom smjeru od ondašnjeg. Drugi Vatikanski Koncil, a niti Katekizam Katoličke Crkve se ne dotiču prve Božje zapovijedi u onom dijelu u kojem stoji da Bog kažnjava grijehe roditelja na djeci i do trećeg ili četvrtog koljena, a iskazuje milosrđe na tisućama. Zna se reći kako više ne važi ona Božja kad kaže da oci jedoše kiselo grožđe, a djeci zubi trnu, budući na jednom drugom mjestu kaže kako se to više neće spominjati, nego da će svatko odgovarati za svoj grijeh. Pogrešnom interpretacijom ovih odlomaka nerijetko se pojam kazne za grijehe usko doživljava tako što je se ograničava samo na izvornog počinitelja, a ne i na one koji to zlo prenose dalje. Ukoliko bi ta interpretacija bila točna onda bi to značilo da ona direktno zadire u istinitost prve Božje zapovijedi koja nedvosmisleno kaže: „Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi .“ No, da ne bi ispalo da širim i tumačim proizvoljnosti, želim samo reći kako je po tom pitanju Tridentski Sabor vrlo jasan kad kaže da se ta kazna za grijeh odražava na djeci koja čine iste one stvari koje su činili njihovi roditelji, a za koje znaju da su grijeh. Dakle, crkveni nauk u tom pogledu je jasan, s naglaskom da kazna stiže pod uvjetom sudjelovanja u istom grijehu od strane onih koji su imali dužnost prekinuti tu zlu nit koja je do njih stigla po sablazni svojih najbližnjih. Dovoljno je samo upitati se kako to da se neka djevojka uda baš za čovjeka koji je sklon alkoholizmu, a upravo njen otac je bio alkoholičar, kojeg je ona verbalno ili neverbalno u svom srcu nebrojeno puta osudila, pa da opravdano bude postavljanje pitanja o liječenju obiteljskog stabla. A o posljedicama grijeha koje trpe djeca neodgovornih roditelja mislim da je suvišno i govoriti.
Danas se malo tko usuđuje govoriti o bolestima koje svoj korijen imaju u grešnom načinu života. Radije će se reći kako je riječ o nezdravom načinu življenja. Tako će se za rak pluća ili dojke, koji su ujedno i najčešći, reći da svoj korijen imaju u toksikantima koji se unose u organizam, bilo kroz pušenje, bilo preko nekih dezodoransa. Međutim, čak niti od ljudi koji su pozvani naviještati Radosnu vijest ne čujem da se netko pozove na Sveto Pismo u kojem stoji da je 'duboko razočaranje' razlog zbog kojeg nečije 'grudi bivaju napadnute'! Nije li duboko razočaranje stanje očajnog duha koji time ranjava srce Božje kao malo što drugo. Direktan je to udar na Duha Božjeg i samu svrhu Kristovog dolaska kojim mu poručujemo da se uzalud mučio.
Kršćaninu nije dopušteno biti očajnik jer izlaz uvijek postoji i patnja uvijek može imati smisla, ako joj ga hoćemo dati. Raspeti Krist nam to poručuje, a njegovo Uskrsnuće i dar Duha potvrđuje. Velika je razlika između 'doći na rub očaja' koje je nekad i poželjno ukoliko ćemo tada odustati od nastojanja koja su nas do tada vodila a nisu bila u skladu s voljom Božjom, i trajnog stanja očaja iz kojeg je čovjek u stanju učiniti nezamislivo zle stvari. Ovo zadnje stanje je stanje duhovne smrti kada zli preuzima kontrolu nad čovjekovom voljom, tj. njegovim duhom. Preko ovog klonuća do kojeg se dolazi preko silaznih stepenica sumnje, straha, žalosti, malodušja, te potom beznađa, otvaraju se vrata ne samo duhovnim, nego i tjelesnim bolestima.
Vrlo čest znak postojanju duhovnog oboljenja jesu kožne bolesti na tijelu. One su poput lakmusa koji pokazuje stanje duha. Svima nam je poznato kako se neki ljudi i na najmanju pojavu stida znaju zacrvenjeti poput užarene peći. Naravno, ne želim generalizirati i sve kožne bolesti dovesti u vezu s duhovnim oboljenjem, međutim jednako tako ne želim niti tolika psiho-somatska oboljenja isključiti izvan konteksta oboljenja duha i nemira koji po njemu dolazi. Znamo da je sumnja u obećanja Božja put po kojem strah dolazi, a on nije ništa drugo (u duhovnom smislu) nego vjerovanje da je zlo jače i moćnije od dobra. Ništa tako ne može razjariti neku divlju životinju kao kad primijeti postojanje straha kod potencijalne žrtve. Isto tako je i u slučaju sa đavlom. On biva toliko veći i moćniji od nas koliko mu više straha damo. U protivnom, on je poput dosadne muhe zundare koja nam dosađuje. Bojite li se razmišljati o njemu na ovakav način? Ili pak ovako pisati o njemu? Ako jeste, onda znajte da on ima jako puno upliva na vaš život! Nebrojeno puta u svom životu smo se mogli osvjedočiti kako nam se dogodilo upravo ono čega smo se bojali. Strah je poput magneta koji privlači zlo. Onog trenutka kada primijetimo da on preuzima djelomičnu kontrolu nad našim nagnućima u nama nastaje žalost zbog gubitka kontrole i panično nastojanje njene ponovne uspostave, koje pak nje moguće postići svojim snagama. Čovjeku je nemoguće biti sam svoj spasitelj.
Istina je da pored ljudi za koje kažemo da su pesimisti, postoje i optimisti, ljudi za koje kažemo da im 'sve ide od ruke', da 'uspijevaju' u svojim pothvatima, međutim valjalo bi se prisjetiti kako taj uspjeh, ako ga tako možemo nazvati, nije stvar njihovih zasluga, budući to dobro ne dolazi kao plod njihovih zasluga, nego kao dar kojem su se jednostavno otvorili u pouzdanju. U ovom kontekstu je razumljiva ona Isusova kad preporučuje da naš govor bude 'da, da i ne,ne' jer je sve više od toga od zloga. Misli se na nakane i stavove, naravno. „Dosta mi je da 'hoćete'. Sve ostalo ja činim!“- kaže Isus jednoj mističarki Luizi. „Neka mi bude po tvojoj riječi!“- kaže Ona koja je shvaćala da je volja Božja najveće dobro. Iako ta volja nije isključila trpljenje, nego joj ga je, što više, nagovijestila kod Prikazanja u Hramu, kao mač koji će joj probosti dušu, Marija je ostala vjerna višem cilju, kako osobnom, tako i zajedničkom. Nije ustala kako bi podigla svoj glas i pobunila se protiv najveće boli koja joj je uopće mogla biti podnesena. Ne samo da je prihvatila jednu takvu izolaciju, u društvenom smislu, nego je smogla snage da u trenucima najveće agonije prihvati nas za svoju duhovnu djecu... Nas koji smo joj razapeli sina svojim grijesima. S druge strane Isus moli za nas u trenucima svoje najveće boli, te nam daruje svoje najdragocjenije, svoju Majku, da bude i naša majka. Možemo li uopće razumijeti veličinu ovih čina? Dopiru li do naših srdaca ili smo još uvijek zaokupljeni svojim statusom, svojom ulogom u ovom svijetu, tako da nam najbitnije izmiče ispred očiju!? „Niste se još oduprli do krvi!“- upozorava sv. Pavao. Čemu onda bune i strančarenja, rječeborstva? Čemu kuknjava nad lošim vremenom i kojekakva druga bezrazložna nezadovoljstva? Kako to da najveću duhovnu utjehu primamo od onih koji su, ljudski gledano, potrebniji utjehe od nas koji smo nezadovoljni koječim? „Ranjeni iscjeljitelj“- naslov je knjige u kojoj Henry Newman govori o Isusu Kristu.

U današnjem evanđeoskom ulomku vidimo našeg Gospodina kako se pun sućuti spušta nad jednog gubavca koji kleknu i zamoli: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: "Hoću, budi čist!"
Ako riječi 'gubavac, kleknu i zamoli' zamijenimo s 'grešnik, ponizi se i zatraži pomoć' vjerujem da ćemo se svi, ako smo iskreni, bez razlike moći staviti na mjesto ovog gubavca kojem je potrebno očišćenje. Ono što kod Svemogućeg Gospodina najviše izaziva sućut jeste naša nemoć, te spremnost napuštanja 'tvrdog kopna' svojih snaga i iskorak u povjerenju da nam od njeg dolazi istinska pomoć. Gubavac, nakon iskustva nemoći, u oskudnoj odjeći i hrani, koju je oćutio po golim i hladnim pećinama, izvan gradskih zidina, uz svu odsutnost komfora dolazi do uvjerenja da mu samo Bog može pomoći. Zato u svojoj molbi veći naglasak stavlja na Isusovu moć nego na njegovo htjenje. „Ako hoćeš…, možeš!“- on kao da želi reći: Znam da možeš, ali se sustežem u svojoj molbi jer se bojim da doista i hoćeš jer ovo trpim zbog svojih grijeha. Gubavac ispovijeda svoju vjeru u Božju svemoć, te pod pitanje dovodi Isusovu volju za njegovim ozdravljenjem. Stavlja uskličnik na Božju Svemoć, a upitnik na njegovo Milosrđe. Isusova reakcija govori sama za sebe. „Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: Hoću, budi čist!“ Kao da hoće reći: „Želim to tako jako da ne možeš niti pojmiti, no moja želja bez tvog pouzdanja ostaje u mom srcu kao neostvarena ganutljiva čežnja. Ja te želim iscijeliti, samo trebaš vjerovati da te ja ne osuđujem i ne odbacujem. Ti si moj. Došao sam da te spasim. Ljubim te takvog kakav jesi. Vjeruj u to! Gledaj, ja hoću. Evo ti dokaz moje ljubavi. Budi čist!“
Ovaj evanđeoski ulomak govori upravo kontra svakoj sumnji da Bog želi naše duhovno ili tjelesno ozdravljenje. Bog ne želi oboljenje. On dopušta zlu djelovanje, ali ono nije nikad izvan konteksta našeg slobodnog izbora. Ono što je bitno jeste učiniti jasnu distinkciju između dobra i zla, ali ona nikad nije u odnosu na njegovu ljubav prema čovjeku. Njegova ljubav je trajna. Želi nas podići. No, ono što očekuje od nas jeste ne samo vjera u istine objavljene o Njemu, nego i aktivna vjera u njegovu svemoć i milosrđe. Po njoj nam sve biva moguće. Sve što nije po njoj , grijeh je. Mi se ne molimo zato da vidimo hoće li Bog intervenirati, nego zato jer on hoće i može 'ispružiti svoju ruku nad nas'. Ono što se od nas očekuje jeste otvorenost i vjera u njegova obećanja. Sve je pred nama kao na stolu. Isus je sa svoje strane sve učinio. Na nama je da u vjeri iskoračimo i uzmemo ono što nam pripada.
Ništa Gospodina ne može ražalostiti kao mlakost ili očaj koji su najviši stupanj prezira spram njega. Zato kakve god bile životne okolnosti, on ima odgovor na njih jer on hoće i jer on može, ma na kakvim se životnim marginama nalazili. Bilo imali ili nemali ili bilo što drugo činili sve može poslužiti na veću slavu Božju ako mu dopustimo da on bude Onaj koji Jest. Iskustvo nemoći i slabosti po kojoj dolazimo do poniznosti nam može pomoći da steknemo povjerenje i pouzdanje u njega, a ne samo da očajavamo nad svojim nedaćama kao nad nečim što je trajno i nepromjenjivo. Stanovati izvan tabora, biti na margini i imati iskustvo odbačenosti i neprihvaćanja ponekad može biti puno djelotvornije iskustvo nego imati neki društveni ili crkveni status. Mučno jest, al je u puno slučajeva spasonosno jer stižemo do onog što je najbitnije, a to su glas u nutrini srca kad umru svi ostali glasovi, te vjera po kojoj nam onda sve biva moguće. A pred njom se sumnja, strah, žalost i očaj povlače, a novi život budi.

- 15:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.02.2009.

Grijehom gubavi po ljubavi postaju ubavi…




Hvaljen Isus i Marija, poštovani čitatelju.
Šesta nedjelja crkvene godine u svojim čitanjima, prvom i trećem, govori nam o jednoj opakoj bolesti koja se zove guba, koja je očituje tako da s čovjeka otpada živo meso.

Majka Tereza se na osobiti način bavila njegom gubavaca, strpljivom njegom, zajedno sa svojim sestrama. Na taj način je omogućavala da žive i umru dostojno čovjeka i djeteta Božjeg. Zanimljivo je da je sv.Franjo doživio obraćenje upravo kad je promijenio svoj odnos prema gubavcu. A to se dogodilo kad ga je poljubio. Tada je na neki način poljubio svoje rane, svoju gubu duše, i njega je Bog mogao tada ozdraviti. Veliki apostol gubavaca dvadesetog stoljeća Raol Folero tražio je od svjetskih silnika i moćnika novčanu protuvrijednost od dvaju bombardera, s napomenom da će s tim novcem zbrisati gubu s lica zemlje. Međutim nije uspio dobiti, nisu mu dali.

Isus kad je ozdravio gubavca, kako nas izvješćuje evanđelje, rekao mu je da o tome ne priča, a ovaj je na sva usta razglasio, tako da Isus više nije mogao slobodno tuda ići. Dok govorimo o toj bolesti možemo ujedno proširiti svoje razmišljanje na sve bolesnike i po našim obiteljima i na osobit način sa zahvalnošću se sjetiti onih koji brinu o njima i to godinama, tako da im često puta to mijenja njihov način života, koji nisu tako planirali.

Ovom prilikom spomenut ću jednu djevojku, zvala se Azra, koja je sanjala o tome da bude ili časna sestra ili da se uda i da ima mnogo djece u braku. Međutim, nije se dogodilo ni jedno ni drugo, nego je ostala uz svoju bolesnu majku koju je godinama dvorila. Na kraju je sama oboljela od galopirajućeg raka i umrla u kratko vrijeme. Kroz tih zadnjih mjesec dana života ušla je u tako duboko i iscjeljujuće iskustvo Božje ljubavi tako da joj rak nije smetao u duhovnom čišćenju, prosvjetljenju i s Ocem Nebeskim sjedinjenju. Dapače!

Napisala je na teološkom fakultetu diplomsku radnju koja govori o Isusovoj nježnosti kao izražaju Očeva milosrđa u Evanđelju po Luki. Dok čitate tu njezinu diplomsku radnju, ne samo da čitate o nježnosti nego doživljavate nježnost. Jedna njezina poznata izreka koja se dosta često upotrebljava jest o Bogu za kojeg je rekla: «Nema gdje ga nema.»

Evo, s obzirom na gubu možemo to povezati s grijehom, jer ona na neki način slikovito izražava stanje naše duše kada se damo zavesti zlom. Kad nas zlo prevari da se za nj opredijelimo, tada nam se događa guba duše. A grijehom gubavi po ljubavi postaju ubavi, tj. lijepi jer obraćenje nas mijenja iznutra, preobražava tako da postajemo ljudi čistoće, ljubavi, mira, strpljivosti, radosti, požrtvovnosti da možemo ljubiti Boga i bližnjega i u dobru i u zlu, i u zdravlju i u bolesti.

Da možemo prihvaćati okolnosti u kojima živimo kao Bogom dane, da ne mislimo da je trava u tuđem vrtu zelenija, da su kruške i jabuke slađe u tuđem vrtu. Da ne mislimo kako je tuđi život manje opterećen križevima, a naš nemoguć i neizdrživ. Da ne živimo od onoga čega nemamo, nego da živimo od onoga što imamo. Da se znamo orijentirati prema pozitivnom i dobrom. Da ne žalimo zbog onoga što nam je uskraćeno jer odricanje je način rasta. A sve čega smo se odrekli Bog upotrebljava da ukomponira u onaj dio koji nam tek predstoji.

Zato su i bolesti kriza našeg umišljenog poimanja zdravlja i polaganja monopola na njegovo posjedovanje. Bog nam ponekad uskraćuje tjelesno zdravlje kako ne bismo pri tom izgubili dušu, nego da bismo progledali srcem. Zato nas i ljudi oboljeli od različitih teških bolesti, u bolnicama, ako imamo snage, smjelosti i strpljivosti ih pohoditi, vraćaju u realnost da se ne žalimo na svoje stanje nego da uviđajući kako ima i objektivno težih situacija kod ljudi, shvatimo koliko je Bog milosrdan prema nama.

Neka nam u tome pomogne i izliječeni gubavac za kojeg vjerujemo da je pronašao i svoje duhovno zdravlje. A to je ono zdravlje za koje je narod intuitivno ispekao izreka koja glasi: „Sinko moj, zdravlje ti je najvažnije u životu!“ Od tri moguća želim da ti najvažnije zdravlje postane i ostane najvažnije u životu, poštovani čitatelju!
fra Miroslav Bustruc
- 11:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 10.02.2009.

contra sebe




CLICK HEARE

Jednog proljetnog jutra, na tragu putova djetinjstva, nađoh se na nekad plodnoj njivi na čijim je nasadima rasla i odgajala se cijela obitelj.
Tako zaraslu nisam je mogao prepoznati. Razmaknuvši gustu naslagu korova i kupine potiho je upitah:
»Zašto se više ne vide uzorane brazde na tvojim grudima, oranice i hraniteljice naša? Tvoje lice ne obnavlja bešumno klizanje rala, niti se čuju udarci motike i zamasi sijača. Je li strah od tvrde drške što nabija žuljeve otjerao kopača i orača? Miris razgrnute zemlje ne ćuti se u zraku, niti bosonoga stopala ostavljaju trag u tvojim toplim i svježim njedrima. Zašto si izgubila osjećaj za svoje međaše? Gdje su plodovi kojima si izazivala divljenje i davala sigurnost gladnim ustima?

»Uvjeravali su me da ću postati otvorenija životu i prostranstvima«,odgovori oranica istrošenim glasom sa suzama u očima, »ukoliko se otrgnem omeđenom prostoru i skučenoj perspektivi brišući granice između sebe i drugih.

Veselila sam se nogama što po meni gaze i bujnoj travi što je rasla na mjestu nekadašnjih brazda. Željna mira i odmora, otpočinula sam od ruke svoga gospodara.
Obrađivanje sam držala pretjeranim puritanizmom i nepotrebnim cjepidlačenjem, umjesto da se i ja i on jednostavno prepustimo životu.
Odlučila sam donositi plodove po vlastitom nahođenju, a ne po njegovoj želji i traženju.

Bila sam umorna od jednoličnog tegobnog života i odgovorne plodnosti.
Htjela sam okusiti avanturu lagodnosti misleći biti svačija, a, kao što vidiš, ostala sam ničija, sama, zapuštena i sterilna ledina.
Nakon toliko godina ipak sam nešto naučila pa ti to rado prenosim. Moje riječi uzmi k srcu i primijeni na srce: Iluzija je misliti da su sva sjemenja ista. Budeš li se ophodio prema njima po načelu jednakosti, pobijedit će ono kruto i okrutno, koje te nemilosrdno
ispija, a ploda ne daje.
Druga je iluzija misliti da loše sjeme iz dobre zemlje može potjerati dobar rod. Nadalje, ako želiš doći do ploda, nemoj niti pokušavati sijati plemenito sjemenje u neuzoranu zemlju. Ukoliko negdje može uspijevati kukolj, ne znači da može i žito, ako može divlje, nije
rečeno da će i plemenito.
I za kraj, ne vjeruj ruci koja sije, a nije žuljava; čuvaj se svega što raste, a nisi sijao i ne skupljaj gdje nisi vijao.
- 01:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 06.02.2009.

"Kršćanska inicijacija - Nova značenja i pastoralne perspektive"

Zagreb, (IKA) – Plenarnom raspravom u četvrtak 29. siječnja završio je 49. teološko-pastoralni tjedan koji se o temi "Kršćanska inicijacija - Nova značenja i pastoralne perspektive" održavao u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. Zatvarajući TPT, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Josip Oslić istaknuo je da je odabrana tematika ovogodišnjeg Tjedna u sudionicima probudila nova pitanja i nova traženja odgovora za odgovorno življenu crkvenost u kontekstu naše suvremenosti. Osvrnuvši se na održani Tjedan, dr. Oslić rekao je da su predavači, ali i brojni sudionici ovoga znanstvenog i pastoralnog skupa u svojim promišljanjima nastojali otkrivati upravo one odgovore koji bi u sklopu nove evangelizacije podarili živućoj Crkvi novi početak i novi iskorak prema osobnoj, odgovornoj i zreloj vjeri. Prokomentirao je da je, propitujući tematiku kršćanske inicijacije, došla do izražaja svekolika antropološka, psihološka, liturgijska, dogmatska i katehetska dimenzija kršćanske inicijacije, koja se ne odnosi samo na ono "povijesno", na "tradiciju", dakle, na ono što je "bilo", nego upravo na ono što je "sada", na aktualni trenutak poslanja Crkve u vremenu u kojem živimo. Predavači su, prema mišljenju dr. Oslića, u svojim izlaganjima nastojali uspostaviti "hermeneutički krug" razumijevanja između onoga što je "bilo" nekad i onoga što je "sada", pri čemu je došlo do izražaja da upravo na tragu tog hermeneutičkog kruga postoji pozitivno vrednovanje "tradicije" koja uvijek iznova govori kao "bogati izvor" iz kojeg i mi danas možemo crpsti nova nadahnuća za našu aktualnu pastoralnu praksu. Dr. Oslić istaknuo je da su u izlaganjima predavači propitivali tematiku kršćanske inicijacije s pozicija čovjekova odnosa prema Bogu, ali i s pozicija čovjekova odnosa prema zadanoj zbilji, koja se zrcali u konkretnom životu jedne župne zajednice. Pokazalo se, kazao je dr. Oslić, da kršćanska inicijacija zapravo za čovjeka znači "biti pozvan", "biti opran", "biti nahranjen", "biti primljen", "biti pomazan", "biti prihvaćen" u zajednicu, koja riječju i životom živi Kristovo vazmeno otajstvo i na taj se način pritjelovljuje Kristu.
U predavanjima je, prema mišljenju dr. Oslića, također došlo do izražaja da nastali problemi koji se prije svega odnose na primicanje kršćanskih vrijednosti u kontekstu suvremenog društva, traže novi pristup koji će na način otkrivanja i pronalaženja novih pastoralno-katehetskih modela pokušati osmisliti i neka nova evangelizacijska djelovanja. U tom smislu bi, prema riječima dr. Oslića, bilo dobro da se još zauzetije koriste potencijali koje zajedno s vjeroučiteljima nudi vjeronauk u školi kao i župna kateheza u okviru konkretne župne zajednice.
Dr. Oslić zaključio je da bi osobito u sklopu župne zajednice trebalo više poraditi na tome da se promiče mistagoška i iskustvena kateheza koja će odgajati i promicati duh angažiranog kršćanstva koje ne može postati umorno jer upravo to se angažirano kršćanstvo transformira u svjedočenje i služenje koje na vjerodostojan način govori govor civilizacije ljubavi.
Dr. Oslić prokomentirao je da je možda upravo iz tog razloga trebalo još više govoriti o praktičnoj dimenziji kršćanske inicijacije koja se na nedvojben način artikulira u kontekstualnim okvirima jedne praktične teologije.
Riječi zahvale Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, Povjerenstvu za TPT i svim sudionicima na kraju je uputio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, poručivši da je ovaj Tjedan usmjerio razmatranje prema nečemu što je bitno za Crkvu. Kakva je kršćanska inicijacija takvo će biti crkveno poslanje, zaključio je kardinal Bozanić.


Početak radnog dijela TPT-a

Uvodno predavanje "Genealogija vjerničkog subjekta. Kršćanska inicijacija u svjetlu antropologije" održao je dr. Ivica Žižić

... Nosiva tema njegova izlaganja je antropološko iščitavane inicijacijskog procesa u sklopu genealogije vjerničkog subjekta. Predavač je istaknuo kako se ona definira iz temeljnog suodnosa ljudskog identiteta i obrednog simbolizma u kojem, osim općenitih naznaka s religijsko-antropološkog gledišta, raščlanjuje pitanje "aktualnosti" inicijacije u duhu postmodernih kulturalnih varijacija te uloge inicijacije u kulturalnom procesu čovjekove humanizacije.


... a o temi "Inicijacija i dimenzija pripadnosti. Sakrament kao izazov i poticaj integraciji osobnosti" govorio je dr. Ivan Štengl

... Institucija religije je u prošlosti bila podvrgnuta kritici, sadašnji trenutak ne niječe religioznu potrebu, ali ona biva sekularizirana. Postaje potreba među drugim potrebama koje je moguće zadovoljiti na individualizirani način, istaknuo je predavač. Nadalje, podsjetio je da vjersku kvalifikaciju ne prati vjerska praksa, a Hrvati u tom pogledu prate trend europskih naroda. Rezultate istraživanja na tom području valja promatrati kao pokazatelje percepcije i socijalne poželjnosti Crkve, njezinog političkog, kulturnog i društvenog statusa što će u svakom slučaju promijeniti pristup i poželjnost nekih sakramenata, a posebno kad je riječ o sakramentima inicijacije. Predavač je upozorio kako raskorak između sadržaja vjere i njezinih konkretnih posljedica za svakodnevni život pokazuje da pastoral Crkve ne pruža adekvatnu potporu mladoj osobi u životnoj zadaći, osobito po osnovnoj karakteristici Crkve (zajednica vjere), zbog čega joj je promovirati dimenziju pripadnosti. Kontekst problematike sugerira ne samo pojačana pastoralna nastojanja, nego prethodno premještanje naglasaka u samo-razumijevanju.


Pavlova teologija krštenja dr.Ivan Dugandžić

... Podsjetio je kako u apostolskom pismu "Evangelii nuntiandi" Pavao VI. ističe kako Crkva može odgovoriti potrebi nove evangelizacije samo vlastitom obnovom "iz krštenja". Pavao ne donosi ni cjelovitu krsnu katehezu kao pripravu za krštenje, niti opisuje put što ga krštenik mora prevaliti od prvog susreta s Evanđeljem do samoga krštenja. Pavao umjesto toga rješenje nastalih problema u zajednici traži u svjetlu krštenja kao sakramenta uronjenosti kršćaninova života u Krista. Navodeći primjere iz poslanica, dr. Dugandžić ističe kako Pavao uvijek nalazi nove oblike moralnog opominjanja. Pritom je i samo krštenje uvijek iznova teološki produbljivao u svojim zajednicama i pružao sve dublje spoznaje o stvarnosti spasenja koju posreduje taj sakrament uronjenosti u Krista. Polazeći od toga, potrebno je i današnje kršćane podsjećati kako su evangelizacija i krštenje samo dvije strane iste stvarnosti. U tome smislu ni jedno ni drugo nikad nisu posve dovršeni, rekao je predavač, te upozorio kako se one pogotovo ne mogu smatrati prošlošću, već predstavljaju uvijek živi izvor trajne obnove i imperativ moralnoga ponašanja. Kršćani što budu dublje ponirali u tajnu svojih početaka u krštenju, tim dublje će doživljavati svoje zajedništvo u Crkvi.

dr. Nela Gašpar
Dr. Veronika s. Nela Gašpar dojmljivo je sudionicima TPT-a približila temu vezanu uz problematiku redoslijeda sakramenata inicijacije.
...Nakon predavanja dr. Gašpar uslijedila je živa rasprava temeljena na pastoralnoj praksi, a posebice u odnosu na pitanje treba li sakrament potvrde podjeljivati u ranijoj ili kasnijoj mladenačkoj dobi, ili pak razmisliti o pastoralnom djelovanju, te autentičnom življenju sakramenata koji bi bili poticaj mladima da ostanu u Crkvi.
...Nakon ukaza na nužnost novog produbljivanja nauka o Duhu Svetomu u teološkom, promišljanju nakon II. vatikanskog sabora postalo je očito i to da svako istraživanje pneumatoloških odrednica u ekleziologiji, antropologiji i sakramentologiji mora biti usmjereno temeljnom pitanju "Kako poimati Duha Svetoga u odnosu na događaj Isusa Krista". To dvoje treba razlikovati, ali ih je nemoguće dijeliti, bio je zaključak dr. Gašpar.


Na kraju prvog dana 49. Teološko pastoralnog tjedna, u utorak 27. siječnja, održano je javno premijerno prikazivanje filma o novom srijemskom mučeniku vlč. Ivanu Buriku.Dokumentarni film redatelja Jakova Sedlara "Mučenik vlč. Ivan Burik" govori o životu i mučeničkoj smrti vlč. Ivana Burika i stradanju Rimokatoličke Crkve u Srijemu. Vlč. Ivan Burik je u tragičnim okolnostima Domovinskog rata posvjedočio svoju ljubav prema Kristu Kralju i Katoličkoj Crkvi te žrtvom vlastitog života posvjedočio ljubav prema svim ljudima i hrvatskoj domovini.font>

Drugi dan Teološko-pastoralnog tjedna

u srijedu 28. siječnja predavanje "Inicijacijska dinamika u liturgiji krštenja" održao je dr. Ante Crnčević.
Uvodno je istaknuo da se postupnost kršćanske inicijacije, zadane samim pojmom initiatio, očituje u hodu kroz različite stupnjeve inicijacijskoga urastanja u Krista i Crkvu, zajednicu vjernika. Očevidnost inicijacijskoga hoda, pokazanoga u dinamici trajnoga obraćenja, u dinamici katehetskih susreta, liturgijskih obreda te uključenja u zajednicu vjernika, ostaje međutim lišena smisla ako se dinamika inicijacije pojedinaca ne razumijeva iz dinamike Kristova otajstva i ako nije vođena tim otajstvenim dinamizmom. Smisao kršćanske initiatio ne ističe initium (početak) vjere, niti ćemo joj značenje tražiti na putu katekumenskoga obraćenja ili prihvaćanja nauka vjere, nego u ulaženju u otajstvo Krista.

... Ranokršćanska misao o snazi i dinamici Otajstva, koje se slavi i uzbiljuje po liturgiji Crkve, u kasnijim je stoljećima ustupila mjesto "sakramentalnome nauku" koji je polazio od obrednoga znaka te samo otajstvo zatvorio u "statičnost značenja". Time je obred zatomljen u jasno određeno značenje, a dinamizam Otajstva ostao izvan dosega kršćanskoga iskustva. Nekadašnja dinamika Otajstva prenesena je u kategoriju milosti koja se daje pod tim sakramentalnim znakovima. Zato je Zapad stvorio čudni današnjoj teologiji barem liturgijskoj neprikladni govor o dijeljenju i primanju sakramenata. Otajstvo se može slaviti jer Otajstvo nije naš čin, naše djelo, Otajstvo je Božje djelo, a govor o sakramentima znači govor o znakovima. Otajstvom ne raspolažemo, ono nam se daruje, istaknuo je dr. Crnčević. Predavač je u drugom dijelu istaknuo da je od odvajanja od krštenja, potvrda u stalnome trajnom traganju za svojim značenjem. Postaje razumljivo zašto i danas tražimo novo značenje, no opet izvan njezinoga izvornoga i naravnoga konteksta. Dijeljenje inicijacije na značajne životne trenutke svelo je krštenje na čin pranja, a sakrament potvrde sveden je na gestu pomazanja. Tako se krštenje gleda izvan djelovanja Duha, a potvrdu bez utemeljenosti u krsnome pranju.

U nastavku prijepodnevnog rada, predavanje zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška "Euharistija - vrhunac u pristupu, trajnost u življenju inicijacije" pročitao je dr. Ivan Žižić.

... biskup Šaško smatra, da bi se relativno lako u pastoralnu praksu unio stari, odnosno novi redoslijed sakramenata, ali jednako tako smatra da to ne bi trebalo činiti prije negoli znamo na koji način.
Prije čitanja predavanja, pročitan je brzojav koji su sudionici TPT-a uputili biskupu Šašku u povodu smrti njegove majke. Suosjećajući u boli, sudionici TPT-a zahvalili su biskupu na misli koje je unatoč svojoj odsutnosti ustupio na promišljanje.


Popodnevni dio drugoga dana Teološko-pastoralnoga tjedna

U popodnevnom dijelu drugog dana 49. teološko-pastoralnog tjedna u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati 28. siječnja predavanje "Sakramenti nadgradnje u svjetlu inicijacije" održao je dr. Anton Tamarut.
...
Kada sakramente kršćanske inicijacije promatramo najprije iz egzistencijske, odnosno komunikativne, eklezijalne perspektive gdje je naglasak stavljen na Kristovu blisku i prijateljsku povezanost s čovjekom koja rezultira čovjekovom kristolikošću, tada također možemo bolje i potpunije razumjeti značenje i vrijednost sakramenata nadgradnje, kako pokore i bolesničkog pomazanja, tako isto svetog reda i ženidbe, upozorio je predavač....

Predavanje "Katehetski inicijacijski itinerarij" održala je dr. Ružica Razum. Izvješće o njenom predavanju, kako ga prenosi IKA, donosim u cjelosti.

U teološko-pastoralnom i pedagoško-katehetskom razmišljanju posljednjih se godina često pojavljuje tema kršćanske inicijacije, odnosno "religijske socijalizacije" mladih naraštaja. Stoga je predavanje usmjereno na inicijaciju isključivo djece i adolescenata, jer zbog očitih neuspjeha kršćanske inicijacije sve se glasnije i češće čuju zahtjevi za obnovom njezinoga cjelokupnog modela, podsjetila je dr. Razum. U prvome dijelu predavanja istaknula je neke temeljne inicijacijske modele u povijesti - ranokršćanski katekumenat, srednjovjekovna socijalizacija, tridentski model, a potom se osvrnula na aktualni inicijacijski model u Hrvatskoj. Istaknula je da je taj model podijeljen u tri razreda: krštenje novorođenih, priprava prvopričesnika, priprava krizmanika. Katehetski itinerarij usmjeren je gotovo isključivo na pripravu sakramenta, a dominantni komunikacijski model nadahnut je na školskom modelu. Daljnja značajka modela, prema riječima dr. Razum, je ta da nakon katehetskog itinerarija nema posebne provjere, nego se sakramenti dijele uglavnom svima. Ne postoji mistagoška kateheza, tj. kateheza koja bi slijedila nakon sakramenata i koja bi mladima pružila mogućnost produbljivanja kršćanskog života.
Ističući pozitivnosti toga modela, dr. Razum upozorila je da taj model kršćanske inicijacije jamči široku, gotovo opću "religijsku socijalizaciju", uključenost mnogih kateheta, kao i visok broj upisanih na školski vjeronauk. Nasuprot tome, uočavaju se zabrinjavajuća ograničenja, na primjer: nedostatak osjećaja pripadnosti, opadanje vjerske prakse, slab razvoj sposobnosti življenja kršćanskog života, neprilagodiv jezik, nesudjelovanje u župnoj katehezi, slaba odgojna snaga obitelji. Dr. Razum također je podsjetila kako je u procesu vrednovanja važno biti dosljedan onim ciljevima koji su definirani u fazi programiranja. Što konkretno znači, ako je cilj znanje ili sakramentalno sudjelovanje, ne može se kasnije vrednovati crkvenost, pripadnost.
U drugome dijelu predavanja, dr. Razum osvrnula se na otežavajuće čimbenike i izazove za današnju kršćansku inicijaciju, a koji su povezani s društveno-kulturalnim kontekstom i razvojnom dobi primanja sakramenata, osobito sakramenta potvrde. Nije moguće zanemariti činjenicu da su u suvremenom društvu na djelu značajne kulturološke transformacije koje se odražavaju na prenošenje vjere i na kršćanski odgoj.
Dob i redoslijed primanja sakramenata, te uvjeti koji se traže kada netko želi pristupiti sakramentima predavačica je obradila u trećem dijelu. U nekim se zemljama uočava težnja da se slavlje potvrde odgodi za kasniju, tj. za adolescentsku dob. Odgađanje potvrde za zreliju dob, smatra se, omogućuje dugotrajniju pouku što bi trebalo rezultirati osobnijim i odgovornijim prihvaćanjem zahtjeva vjere. To je mišljenje prevagnulo u nekim (nad)biskupijama u Hrvatskoj. S druge, pak, strane postoje inicijative koje idu u smjeru promjene postojećega redoslijeda sakramenata kršćanske inicijacije djece i predadolescenata. Samo pomicanje sakramenta na srednju školu ili pomicanje sakramenata na manju životnu dob samo po sebi neće riješiti problem kršćanske inicijacije, upozorila je dr. Razum. U završnom dijelu predavanja dr. Razum istaknula je neka temeljna usmjerenja za obnovljenu praksu kršćanske inicijacije djece. Kada se danas promišlja o modelu kršćanske inicijacije ističe se kako nije riječ o krizi jednog ili drugog aspekta inicijacijskog modela, nego o krizi samoga modela i njegovoga neprimjerenog odnosa prema suvremenoj kulturi, istaknula je, dodajući da sporadične promjene ili kozmetički zahvati na postojećem modelu neće riješiti krizu. Zato predlaže da se vjerno, mudro i kreativno premisli cijeli model. U tom smislu potrebno je, kako je upozorila dr. Razum, mijenjati praksu koja se ograničava na to da se katehezu promatra isključivo u funkciji pripreme za sakramente; krenuti s dubljom obnovom pastoralnih struktura; promicati sve bitne sastavnice procesa kateheze, slavlja, kršćanskoga života; napustiti školski model kateheze, promicati mistagošku i iskustvenu katehezu; definirati ciljeve koji vode računa o konkretnom kontekstu i subjektu, vrjednovati važnost grupe / zajednice te osobito važnost župne zajednice. Dr. Razum zaključila je da je kada je riječ o katehetskoj inicijaciji potrebno uspostaviti sustavnost i koordiniranost s obzirom na ono što se događa unutar kateheze, te je izrazila nadu da će tome pridonijeti i ovogodišnji TPT.


Završna izlaganja na 49. TPT-u
Posljednjeg dana 49. teološko-pastoralnog tjedna, u četvrtak 29. siječnja, održana su dva predavanja. U predavanju o "Kršćanskoj inicijaciji odraslih - modelu pastorala u župnoj zajednici" dr. Alojzije Čondić istaknuo je kako se inicijacija ponekad svodi na ne-inicijaciju, tj. na inicijaciju kojoj nedostaju bitne pastoralne odrednice, pa se inicijacija rasprši, a onaj koga se htjelo uputiti u kršćanski život nestane, često bez zahvalnosti, zakržljavši u vjerskom sazrijevanju. Razlog toga uočava se u nedostatnomu kršćanskom odgoju i zrelosti odraslih u vjeri, rekao je predavač, osobito apostrofirajući obitelj koja bi trebala djeci i mladeži biti temeljni uvoditelj u vjeru. Zapaža se i manjak pastoralno zauzetih župnih zajednica, koje bi mistagoški njegovale zajedništvo, i koje bi trebale pomoći svima koji žele stjecati vjersko iskustvo, rasti u vjeri i sudjelovati u životu župne zajednice. U takvim crkvenim i društvenim okolnostima događa se da tijek kršćanske inicijacije ne počinje, nego neobično završava. Inicijacijski pristup bi trebao biti put metanoje i inicijacije kršćanskoga života, u stvarnosti se pokazuje kao tijek završetka s vjerskim životom koji slabi iz naraštaja u naraštaj. Stoga je predavač postavio pitanje može li inicijacija odraslih, kakva se provodi biti model pastorala u župi, odnosno, radi li se u redovitome pastoralu uopće na sustavnoj inicijaciji odraslih vjernika? Jer, bez vjerske zrelosti odraslih, teško je očekivati da će, u većoj mjeri, djeca i mladež ustrajati u svjedočenju u vrtlogu sekularizma. To zahtijeva metanoju uobičajenoga pastorala. No, taj zaokret, u surječju postojeće kulture, tiče se životnih paradigmi i stožernih sidrišta, tj. nedostatni su 'fasadna' prilagodba i djelomični popravak, nego je potrebno temeljito preispitivanje i preinaka pastoralnoga uporišta i rada. Danas nije dopustivo nastaviti s pastoralnim oblicima kao da je doba sociološkoga kršćanstva, tj. nedostatne su prilagodbe koje se kreću unutar spomenutoga modela, a odnose se na produljenje priprave, promjenu tekstova i obrazaca, prebacivanje dobi potvrde, što nerijetko izaziva napetosti. Nužan je oblik pastorala inicijacije ne samo prilagođen radi umirivanja savjesti, nego prilagođen našemu vremenu, rekao je dr. Čondić, te istaknuo kako se postavlja pitanje čemu može pridonijeti kršćanska inicijacija odraslih u obnovi župnoga pastorala. Pitanje je, je li naše župne zajednice samo "dijele" sakramente, ili su zajednice koje stvarno uvode u vjeru. Inicijacija shvaćena u širem pastoralnom smislu od podjele sakramenata pridonosi obnovi crkvenosti, pokreće svijest o odgovornosti i važnost sudjelovanja u župnoj zajednici da bi se pridonijelo prenošenju vjere. Riječ je o jasnoj percepciji da se u društveno-kulturalnim okolnostima, smatra naravnim sazrijevanje u vjeri i kršćanski odgoj za onoga koji želi živjeti zrelo i odgovorno u Crkvi i svijetu svjedočeći vjeru u Isusa Krista. Riječ je o temeljnomu stjecanju operativnoga obzorja bez kojega svaki pastoralni pothvat tapka u praznini i nesposobnosti učinkovito se ostvariti. Inicijacija odraslih pokreće i uključuje cijelu župnu zajednicu i ne dopušta suzdržanost, nego stvara pastoralnu živost.
Predavač je na kraju još jednom istaknuo kako u redovitom pastoralu prvotna briga nije rasprava o dobi potvrđenika, o strahu od osipanja od vjeronauka, nego razmišljati o pastoralu odraslih koji će svojom vjerskom odgovornošću i kršćanskim odgojem mladeži posvjedočiti važnost vjere, pripadnost župnoj zajednici i pripravu za potvrdu i druge sakramente stvarajući Crkvu prožetu sviješću inicijacijske i evangelizacijske zajednice.
(Ovo je bilo također jedno od zapaženijih predavanja, izrečeno jednostavnim i razumljivim jezikom. Stoga (na šetetu dužine posta) izvješće IKA-ino također prenosim u cijelosti.)

Posljednje predavanje na ovogodišnjem TPT-u s temom "Trinitarno-teološko promišljanje kršćanske inicijacije" održao je dr. Ivica Raguž.
Izvješće o njegovom predavanju možete pogledati na "Trinitarno-teološko promišljanje kršćanske inicijacije" izlagao dr. Ivica Raguž
Po mom sudu, čovjek ili se nije pripremio ili ne zna o čemu govori. Inače je njegovu pisanu riječ uvijek rado čitam. No, na ovo izlaganje sam ostao bez komentara..
Znanje ili pripadnost- pitanje je sad!

- 00:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 03.02.2009.

POST SCRIPTUM



Isus je nakon ulaska u Jairovu kuću, izbacio bučno mnoštvo i svirače, koji su oplakivali djevojčinu smrt, govoreći im da odstupe i ne nariču jer djevojka nije umrla, nego spava, na što mu se ovi izrugivahu.
«A KAD JE SVIJET BIO IZBAČEN, uđe on, primi djevojku za ruku i ona bi uskrišena.» Što reći za tolike kršćane, nego kako su poput ove Jairove kćeri, obamrli i uspavani, omamljena i sekularizirana djeca Božja, kojoj je tako potrebno oslobođenje od mentaliteta ovog svijeta. Toliki bi htjeli biti Božji sinovi i kćeri, a nikako da raskrste s zamamljivom ponudom potrošačkog materijalizma i legalističkom robovanju propisima i pravilima.

Zato će Isus nadstojniku Jairu reći : «"Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti!"» (Lk 8,50) Osobna vjera žene, koja je krvarila dvanaest godina, i posrednička Jairova molitva za svoju kći, u oba slučaja je bila dovedena u vezu s obrednim onečišćenjem, koje je Isus zanemario. U prvom, žena se dotiče njegovih resa, a u drugom Isus se dotiče ruke djevojčice dok izgovara «Talita kum!».

No, budući je vjera ta po kojoj se događa obrezanje i očišćenje srca, činjenica da su bili nečisti nije bila prepreka za Isusa da intervenira, nego naprotiv razlog motiviran ljubavlju o koji bi se zasigurno spotakli mnogi «rabiji farizejskog usmjerenja» koji gledaju na vanjštinu, status i ugled, ali ne i u srce.

Isus ne pravi razlike između malenih , poput ove žene koja je potrošila sav svoj imetak obilazeći liječnike, ili pak kćeri uglednog nadstojnika. On ne gleda od koga ima više koristi, tko mu više paše, odnosno političkim rječnikom rečeno ne gleda je li dotična osoba podobna i hoće li ona u buduće nastavit lobirati za njega.
Razmišljajući o ova dva primjera koja se tako snažno prožimaju nisam se mogao oteti dojmu da je u cijeloj stvari zapravo Jair centralna figura oko koje se sve vrti. Bila je to lekcija iz vjere. Fascinira kako mu Isus nije neposredno održao bukvicu, nego se koristi okolnostima da ga privede dublje u misterij vjere. Sve što se oko njih dešavalo bilo je puno znakova koje je on kao nadstojnik sinagoge morao iščitati. Pri tom je ostao sačuvano njegovo dostojanstvo, ponos i ugled koji je zasigurno imao među svojim narodom. Sveto Pismo ga niti u jednom trenutku ne dovodi u vezu s drugim velikim facama onog vremena koji su svoj angažman ograničili samo na Jeruzalem i okolicu. Skoncentrirali su se oko Hrama, a o raspršenom stadu Izraela, duž na-pola poganske Galileje, nisu baš previše marili. Susret Isusa i nadstojnika sinagoge desio se u Galileji, daleko od očiju Sinedrija.

Na pamet mi padaju toliki jalovi pastoralni projekti koji znaju ostati samo na razini deklarativnosti, a prakse u većini slučajeva ni ne ugledaju. Koliko je samo tog napisano, koliko knjiga objavljeno, stručnih simpozija održano, koliko doktorata podijeljeno ... a da konkretno u praksi, u župi i njenom životu, ako bismo ga tako mogli nazvati, nema niti najmanjeg pomaka. Ili pak ondje gdje ga ima to svakako nije zbog tih programa, nego zbog konkretnih ljudi koji su se odvažili i kojima je dopušteno da budu svoji na svom i da se tu osjećaju kao kod kuće.
Čest razlog pasivnosti se nalazi u činjenici da nemamo vjere da će to nešto izaći na dobro. Podsvjesno želimo igrati na sigurno i stajati s obje noge na zemlji. A hodati u vjeri ...?
Što možemo drugo očekivati nego anoreksično stado koje umire jer se ne izvodi na pašnjake zbog nekog tamo svog konfora i straha. Pouzdanje u većoj mjeri stavljamo na sebe i svoje (ne)sposobnosti, nego u Onoga koji reče kako je sve moguće onome tko vjeruje. Jair je morao naučiti tu lekciju od jedne priproste žene, koja Isusu ne prilazi pompezno i u svojoj veličini, nego mu se približava otraga, neupadno i bez najmanje želje da na sebe skrene pozornost kao da bi ona bila u cijeloj stvari bitan faktor. Istina, do te svoje poniznosti i ona je morala doći preko iskustva skršenosti, tj. spoznaje uzaludnosti revnovanja isključivo svojim snagama. Kao takva, ona je bila 'veliki znak' za Jaira. I ne samo za njega, nego i za sve one koji za vidljive okolnosti misle da jesu stvarnost, a ne privid.

O. Raniero Cantalamessa
Nismo li svi manje više skloni tomu da neke retke Svetog Pisma, koji nam odgovaraju, prihvaćamo, a neke preskačemo kao da nas se ne tiču!? I duhovno i tjelesno ozdravljenje je moguće ukoliko imamo vjeru. To je nadstojnik trebao naučiti iskustveno, a ne samo teoretski, te to isto propovijedati onima koji su također u potrebi.
Ne želim naglasak stavljati niti na duhovno, niti na tjelesno ozdravljenje. Naravno da je duhovno važnije, no čemu tolika graja kad dođe do vidljive materijalne manifestacije? Čemu izrugivanje i podsmjeh na račun pomena tjelesnih ozdravljenja? Kad već netko više drže do duhovnog ozdravljenja i suprotstavlja ga tjelesnom, pa gdje su mu onda ti u nutrini iscijeljeni svjedoci umjesto anoreksičnih, neuhranjenih duša koje lutaju kao stado bez pastira!? Ne bi li valjalo podsjetiti se da anoreksija svoj korijen ima u 'perfekcionističkoj potrebi izgledati dobro' u nečijim očima!? A u svojim, prije svega! Nemoguće je živjeti isključivo na propisima i zahtjevnosti koja iz njih proizlaze, a odgoj u vjeri i za vjeru smatrati sekundarnim zadatkom. Nemoguće je očekivati rezultate ukoliko ta 'divna koncilska teorija o laikatu' i dalje bude samo teorija, a ne i praksa.
One koji buče i podsmjehuju se valjalo bi ostaviti 'vani' i pozabaviti se konkretnim slučajevima, s vjerom da Onaj koji započinje svoje djelo, da ga i dovršava. Idealan bi spoj bio kad bi se tu uključili i Petar (vlast) i Jakov (akcija) i Ivan (molitva), te oni kojih se to konkretno na terenu tiče (Jair i žena mu, tj. nadstojnik i njegovi pomoćnici). Jer čemu smjernice, ako se one neće sprovoditi u djelo!?
Još kao Prefekt sadašnji Papa Benedikt jednom zgodom reče kako je najveća opasnost gledati u opasnosti i onda ništa ne poduzimati. Ne bi li taj strah, koji paralizira, valjalo nadomjestiti odvažnim iskorakom u vjeri i razmisliti o prioritetima koje određujemo kao 'bitnije', odnosno razmisliti u kojoj mjeri je naš mentalitet određen načinom na koji svijet razmišlja, a u kojoj mjeri se radi o mentalitetu Evanđelja, budući je to uvjet ispravnom pristupu. Riječ Božja je u tom pogledu jasna: «A KAD JE SVIJET BIO IZBAČEN, uđe on, primi djevojku za ruku i ona bi uskrišena.»
Dakle, potrebno je odreći se načina na koji svijet razmišlja, jer je to uvjet iskoračavanju u vjeri, a samim tim i Novom životu u Duhu!

----------------------------------------------------------------------------

Vezane kolumne uz gornji post:
VIR DESIDERIORUM
TALITA KUM
- 14:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #
































































































































































































































































































































































































































































-