|
Čitajući neke retke Starog Zavjeta ne može se ne uočiti stroga distinkcija između pojedinih njegovih dijelova. S jedne strane imamo Boga punog sućuti i suosjećanja s patničkim narodom, a s druge takvu rigidnost da ne možemo da se ne upitamo nisu li ti dijelovi u opreci i proturječnosti. Manje više poznato nam je kakav je stav važio prema javnim grešnicima i nečistima na tijelu, koji su bili isključivani iz života zajednice, a neki od njih i osuđivani na smrt kamenovanjem.
U prvom čitanju, od ove 6. nedjelje kroz godinu, imamo jedan takav primjer krutosti Levitskog zakonika koji se odnosio na nečiste na tijelu. Iz današnje perspektive gledano izolacija s kojom su se gubavci suočavali izgonom izvan tabora izgleda pomalo nestvarno, a nadasve otužno. Pitamo se kako to da se netko koga je zadesila tako okrutna nevolja uopće može dodatno dovesti u stanje još većeg trpljenja. To pitanje dobiva na težini tim više što su kult tijela i 'pravo na užitak' u tolikoj mjeri opteretili današnje hedonističko društvo da izgleda skoro nestvarno očekivati od nekog da uopće i pokuša na njega odgovoriti. Kad bismo nekom i pokušali objasniti u kojem kontekstu vremena je nastao Levitski zakonik i na kojem nivou je bila društvena svijest i odnos društva prema pojedincu, te način na koji je Bog vodio ondašnji izabrani narod, sumnjam da bi se našlo dovoljno onih koji bi odvojili vrijeme i ušli u razumijevanje ponuđenih obrazloženja. S pravom se onda možemo upitati da li uopće i pokušavati objasniti nekome da je plaća za grijeh smrt tako što ćemo to činiti izvan navještaja milosrđa Božjeg. Govoriti o grijehu i kazni za počinjene grijehe je kontraproduktivno ukoliko nije u kontekstu ponuđenog života u vječnosti osobno, te Kraljevstva Božjeg na zemlji koje se tiče zajednice vjerujućih u cijelosti.
Pomenutu izolaciju gubavca je moguće razumijeti samo u ovom kontekstu. Riječ je dakle o osobnom trpljenju koje ima za cijenu jedno više dobro, a to su vječno spasenje i opće dobro.
Istina, još uvijek postoji sjena u razumijevanju misterija patnje općenito ukoliko se ona promatra izvan krivnje za grijeh. Iako su njeni razlozi jasni u svom korijenu, a tiču se posljedice pada prvih ljudi po čijem grijehu je stigla plaća smrti i svega onog što ona sa sobom donosi, još uvijek ostaje nejasno pitanje patnje na osobnoj razini u slučajevima kad objektivno gledano ne postoji krivnja grijeha. Ono u što su ljudi Starog Zavjeta bili duboko uvjereni jeste da bolest ili neka nesreća svoj razlog imaju ili u osobnoj krivnji ili krivnji (pra)roditelja. Bolest ili nesreća smatrani su kaznom za grijehe. Ovo uvjerenje istina bilo je utemeljeno ne toliko na Zakonu, koliko u doživljaju Boga kao onog koji kažnjava njihove prijestupe, iako je iz knjige o Jobu razvidno jasno da se pogled na patnju pojedinca ne može generalizirati, a još manje smatrati prokletstvom. S druge strane, duboko sam u to uvjeren, kao što je u to doba postojala takva razina isključivosti, da ona jednako danas postoji, ali u jednom drugom smjeru od ondašnjeg. Drugi Vatikanski Koncil, a niti Katekizam Katoličke Crkve se ne dotiču prve Božje zapovijedi u onom dijelu u kojem stoji da Bog kažnjava grijehe roditelja na djeci i do trećeg ili četvrtog koljena, a iskazuje milosrđe na tisućama. Zna se reći kako više ne važi ona Božja kad kaže da oci jedoše kiselo grožđe, a djeci zubi trnu, budući na jednom drugom mjestu kaže kako se to više neće spominjati, nego da će svatko odgovarati za svoj grijeh. Pogrešnom interpretacijom ovih odlomaka nerijetko se pojam kazne za grijehe usko doživljava tako što je se ograničava samo na izvornog počinitelja, a ne i na one koji to zlo prenose dalje. Ukoliko bi ta interpretacija bila točna onda bi to značilo da ona direktno zadire u istinitost prve Božje zapovijedi koja nedvosmisleno kaže: „Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi .“ No, da ne bi ispalo da širim i tumačim proizvoljnosti, želim samo reći kako je po tom pitanju Tridentski Sabor vrlo jasan kad kaže da se ta kazna za grijeh odražava na djeci koja čine iste one stvari koje su činili njihovi roditelji, a za koje znaju da su grijeh. Dakle, crkveni nauk u tom pogledu je jasan, s naglaskom da kazna stiže pod uvjetom sudjelovanja u istom grijehu od strane onih koji su imali dužnost prekinuti tu zlu nit koja je do njih stigla po sablazni svojih najbližnjih. Dovoljno je samo upitati se kako to da se neka djevojka uda baš za čovjeka koji je sklon alkoholizmu, a upravo njen otac je bio alkoholičar, kojeg je ona verbalno ili neverbalno u svom srcu nebrojeno puta osudila, pa da opravdano bude postavljanje pitanja o liječenju obiteljskog stabla. A o posljedicama grijeha koje trpe djeca neodgovornih roditelja mislim da je suvišno i govoriti.
Danas se malo tko usuđuje govoriti o bolestima koje svoj korijen imaju u grešnom načinu života. Radije će se reći kako je riječ o nezdravom načinu življenja. Tako će se za rak pluća ili dojke, koji su ujedno i najčešći, reći da svoj korijen imaju u toksikantima koji se unose u organizam, bilo kroz pušenje, bilo preko nekih dezodoransa. Međutim, čak niti od ljudi koji su pozvani naviještati Radosnu vijest ne čujem da se netko pozove na Sveto Pismo u kojem stoji da je 'duboko razočaranje' razlog zbog kojeg nečije 'grudi bivaju napadnute'! Nije li duboko razočaranje stanje očajnog duha koji time ranjava srce Božje kao malo što drugo. Direktan je to udar na Duha Božjeg i samu svrhu Kristovog dolaska kojim mu poručujemo da se uzalud mučio.
Kršćaninu nije dopušteno biti očajnik jer izlaz uvijek postoji i patnja uvijek može imati smisla, ako joj ga hoćemo dati. Raspeti Krist nam to poručuje, a njegovo Uskrsnuće i dar Duha potvrđuje. Velika je razlika između 'doći na rub očaja' koje je nekad i poželjno ukoliko ćemo tada odustati od nastojanja koja su nas do tada vodila a nisu bila u skladu s voljom Božjom, i trajnog stanja očaja iz kojeg je čovjek u stanju učiniti nezamislivo zle stvari. Ovo zadnje stanje je stanje duhovne smrti kada zli preuzima kontrolu nad čovjekovom voljom, tj. njegovim duhom. Preko ovog klonuća do kojeg se dolazi preko silaznih stepenica sumnje, straha, žalosti, malodušja, te potom beznađa, otvaraju se vrata ne samo duhovnim, nego i tjelesnim bolestima.
Vrlo čest znak postojanju duhovnog oboljenja jesu kožne bolesti na tijelu. One su poput lakmusa koji pokazuje stanje duha. Svima nam je poznato kako se neki ljudi i na najmanju pojavu stida znaju zacrvenjeti poput užarene peći. Naravno, ne želim generalizirati i sve kožne bolesti dovesti u vezu s duhovnim oboljenjem, međutim jednako tako ne želim niti tolika psiho-somatska oboljenja isključiti izvan konteksta oboljenja duha i nemira koji po njemu dolazi. Znamo da je sumnja u obećanja Božja put po kojem strah dolazi, a on nije ništa drugo (u duhovnom smislu) nego vjerovanje da je zlo jače i moćnije od dobra. Ništa tako ne može razjariti neku divlju životinju kao kad primijeti postojanje straha kod potencijalne žrtve. Isto tako je i u slučaju sa đavlom. On biva toliko veći i moćniji od nas koliko mu više straha damo. U protivnom, on je poput dosadne muhe zundare koja nam dosađuje. Bojite li se razmišljati o njemu na ovakav način? Ili pak ovako pisati o njemu? Ako jeste, onda znajte da on ima jako puno upliva na vaš život! Nebrojeno puta u svom životu smo se mogli osvjedočiti kako nam se dogodilo upravo ono čega smo se bojali. Strah je poput magneta koji privlači zlo. Onog trenutka kada primijetimo da on preuzima djelomičnu kontrolu nad našim nagnućima u nama nastaje žalost zbog gubitka kontrole i panično nastojanje njene ponovne uspostave, koje pak nje moguće postići svojim snagama. Čovjeku je nemoguće biti sam svoj spasitelj.
Istina je da pored ljudi za koje kažemo da su pesimisti, postoje i optimisti, ljudi za koje kažemo da im 'sve ide od ruke', da 'uspijevaju' u svojim pothvatima, međutim valjalo bi se prisjetiti kako taj uspjeh, ako ga tako možemo nazvati, nije stvar njihovih zasluga, budući to dobro ne dolazi kao plod njihovih zasluga, nego kao dar kojem su se jednostavno otvorili u pouzdanju. U ovom kontekstu je razumljiva ona Isusova kad preporučuje da naš govor bude 'da, da i ne,ne' jer je sve više od toga od zloga. Misli se na nakane i stavove, naravno. „Dosta mi je da 'hoćete'. Sve ostalo ja činim!“- kaže Isus jednoj mističarki Luizi. „Neka mi bude po tvojoj riječi!“- kaže Ona koja je shvaćala da je volja Božja najveće dobro. Iako ta volja nije isključila trpljenje, nego joj ga je, što više, nagovijestila kod Prikazanja u Hramu, kao mač koji će joj probosti dušu, Marija je ostala vjerna višem cilju, kako osobnom, tako i zajedničkom. Nije ustala kako bi podigla svoj glas i pobunila se protiv najveće boli koja joj je uopće mogla biti podnesena. Ne samo da je prihvatila jednu takvu izolaciju, u društvenom smislu, nego je smogla snage da u trenucima najveće agonije prihvati nas za svoju duhovnu djecu... Nas koji smo joj razapeli sina svojim grijesima. S druge strane Isus moli za nas u trenucima svoje najveće boli, te nam daruje svoje najdragocjenije, svoju Majku, da bude i naša majka. Možemo li uopće razumijeti veličinu ovih čina? Dopiru li do naših srdaca ili smo još uvijek zaokupljeni svojim statusom, svojom ulogom u ovom svijetu, tako da nam najbitnije izmiče ispred očiju!? „Niste se još oduprli do krvi!“- upozorava sv. Pavao. Čemu onda bune i strančarenja, rječeborstva? Čemu kuknjava nad lošim vremenom i kojekakva druga bezrazložna nezadovoljstva? Kako to da najveću duhovnu utjehu primamo od onih koji su, ljudski gledano, potrebniji utjehe od nas koji smo nezadovoljni koječim? „Ranjeni iscjeljitelj“- naslov je knjige u kojoj Henry Newman govori o Isusu Kristu.
U današnjem evanđeoskom ulomku vidimo našeg Gospodina kako se pun sućuti spušta nad jednog gubavca koji kleknu i zamoli: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: "Hoću, budi čist!"
Ako riječi 'gubavac, kleknu i zamoli' zamijenimo s 'grešnik, ponizi se i zatraži pomoć' vjerujem da ćemo se svi, ako smo iskreni, bez razlike moći staviti na mjesto ovog gubavca kojem je potrebno očišćenje. Ono što kod Svemogućeg Gospodina najviše izaziva sućut jeste naša nemoć, te spremnost napuštanja 'tvrdog kopna' svojih snaga i iskorak u povjerenju da nam od njeg dolazi istinska pomoć. Gubavac, nakon iskustva nemoći, u oskudnoj odjeći i hrani, koju je oćutio po golim i hladnim pećinama, izvan gradskih zidina, uz svu odsutnost komfora dolazi do uvjerenja da mu samo Bog može pomoći. Zato u svojoj molbi veći naglasak stavlja na Isusovu moć nego na njegovo htjenje. „Ako hoćeš…, možeš!“- on kao da želi reći: Znam da možeš, ali se sustežem u svojoj molbi jer se bojim da doista i hoćeš jer ovo trpim zbog svojih grijeha. Gubavac ispovijeda svoju vjeru u Božju svemoć, te pod pitanje dovodi Isusovu volju za njegovim ozdravljenjem. Stavlja uskličnik na Božju Svemoć, a upitnik na njegovo Milosrđe. Isusova reakcija govori sama za sebe. „Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: Hoću, budi čist!“ Kao da hoće reći: „Želim to tako jako da ne možeš niti pojmiti, no moja želja bez tvog pouzdanja ostaje u mom srcu kao neostvarena ganutljiva čežnja. Ja te želim iscijeliti, samo trebaš vjerovati da te ja ne osuđujem i ne odbacujem. Ti si moj. Došao sam da te spasim. Ljubim te takvog kakav jesi. Vjeruj u to! Gledaj, ja hoću. Evo ti dokaz moje ljubavi. Budi čist!“
Ovaj evanđeoski ulomak govori upravo kontra svakoj sumnji da Bog želi naše duhovno ili tjelesno ozdravljenje. Bog ne želi oboljenje. On dopušta zlu djelovanje, ali ono nije nikad izvan konteksta našeg slobodnog izbora. Ono što je bitno jeste učiniti jasnu distinkciju između dobra i zla, ali ona nikad nije u odnosu na njegovu ljubav prema čovjeku. Njegova ljubav je trajna. Želi nas podići. No, ono što očekuje od nas jeste ne samo vjera u istine objavljene o Njemu, nego i aktivna vjera u njegovu svemoć i milosrđe. Po njoj nam sve biva moguće. Sve što nije po njoj , grijeh je. Mi se ne molimo zato da vidimo hoće li Bog intervenirati, nego zato jer on hoće i može 'ispružiti svoju ruku nad nas'. Ono što se od nas očekuje jeste otvorenost i vjera u njegova obećanja. Sve je pred nama kao na stolu. Isus je sa svoje strane sve učinio. Na nama je da u vjeri iskoračimo i uzmemo ono što nam pripada.
Ništa Gospodina ne može ražalostiti kao mlakost ili očaj koji su najviši stupanj prezira spram njega. Zato kakve god bile životne okolnosti, on ima odgovor na njih jer on hoće i jer on može, ma na kakvim se životnim marginama nalazili. Bilo imali ili nemali ili bilo što drugo činili sve može poslužiti na veću slavu Božju ako mu dopustimo da on bude Onaj koji Jest. Iskustvo nemoći i slabosti po kojoj dolazimo do poniznosti nam može pomoći da steknemo povjerenje i pouzdanje u njega, a ne samo da očajavamo nad svojim nedaćama kao nad nečim što je trajno i nepromjenjivo. Stanovati izvan tabora, biti na margini i imati iskustvo odbačenosti i neprihvaćanja ponekad može biti puno djelotvornije iskustvo nego imati neki društveni ili crkveni status. Mučno jest, al je u puno slučajeva spasonosno jer stižemo do onog što je najbitnije, a to su glas u nutrini srca kad umru svi ostali glasovi, te vjera po kojoj nam onda sve biva moguće. A pred njom se sumnja, strah, žalost i očaj povlače, a novi život budi.
|
