|
Ovu svoju kolumnu koju sam svojevremeno objavio na portalu "Katolici na Internetu" posvećujem jednom "mladom orlu"
Bl. Ivan Merz i "orlovi" danas
Danas na blagdan Ivana Merza, ne samo mi Hrvati nego cijeli katolički svijet, se sjećamo ovog velikana vjere među laicima. Na poseban način ovaj blagdan biva prožet radošću koju nam priredi Papa Benedikt XVI , prilikom nedavnog predstavljanja svoje prve apostolske pobudnice «Sacramentum Caritatis», kad na početku njenog zaključka u br. 94, spominje bl. Ivana kao jedinog Hrvata između 18 nabrojanih svetaca uzora štovatelja Euharistije u povijesti Crkve.
A da radost bude još veća, pobudnicu je zajedno s drugim Vatikanskim prelatima predstavio nadbiskup Nikola Eterović, Hrvat, tajnik Sinode biskupa. Cijeli Ivanov dnevnik je prožet sklonošću ka Euharistiji. On ju ne racionalizira nego u jednostavnosti srca prihvaća.. iz nje crpi snagu i djeluje. Za njega je ona činjenica koju niti u jednom trenutku ne stavlja na provjeru, nego se hranjen njome poput orla diže u apostolskom zanosu. Ona je bila polazna točka i vrhunac Ivanovog apostolskog zalaganja. Ne možemo a da se ne prisjetimo njegovih riječi kad opisuje ovu stvarnost koja nadilazi svako razumijevanje, a koju u čistoći srca i s vjerom svjedoči: «Pričest je izvor života!» Svakodnevno prisustvujući sv. Misi i sv. Pričesti Ivan se sve više uzdizao i njegov žar za apostolatom je bivao sve veći.
Jednom prilikom , nakon predavanja na Sletu katoličke mladeži, u Mariboru 1920 god., on kaže: «Govorio sam sa žarom koji mi je dala presveta Euharistija.» U kojoj mjeri je Euharistija bila prisutna u njegovom životu govori i činjenica kako je Križarstvo preuzelo njegovu krilaticu za sebe, a koja glasi: «Žrtva-Euharistija-Apostolat». No, nisu samo Euharistija i Apostolat bile te posebne odrednice koje su obilježile njegov život. Kao što u krilatici stoji.. bila je to i «Žrtva».
Ivan je svjesno žrtvovao svoj život za Savez Križara. O tomu svjedoče kako njegovi spisi, tako i svjedočanstvo njegovog duhovnika i ispovjednika o. Vrbaneka, kojem je Ivan uoči operacije govorio o tome kako Bog od njega traži žrtvu života za mlade, prisjećajući se pritom prispodobe o pšeničnom zrnu koje treba da padne u zemlju i umre kako bi donijelo ploda. «Da o tom sam već davno uvjeren: treba žrtvovati! Ja sam gotov!»- rekao je duhovniku, koji ga par dana uoči smrti i nakon podjeljivanja bolesničke pomasti upita : «Zar ne, Vi žrtvujete svoj život za hrvatsko Orlovstvo?» Budući više nije mogao govoriti, usljed operacija i boli koju je trpio, Ivan ga je samo vedro pogledao i kimnuo glavom u znak potvrde.
Ono što je Ivan već znao unaprijed o. Vrbaneku je sad postalo jasno: Ivan je potpuno svjesno i s vjerom ušao u ovu žrtvu. Poput ranjenog orla koji je shvatio da se njegov zemaljski let bliži kraju šutke je držao podignut pogled u iščekivanju poziva za prijelaz u vječnost. U prilog ovoj činjenici ide i oporuka koju je Ivan sročio dan prije odlaska u bolnicu, a u koja je pronađena u ladici njegovog radnog stola nakon njegove smrti, a koja glasi: «Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. I. M. blažen u pokoju i miru. Duša će moja postići cilj za koji je stvorena. U Gospodinu Bogu.» Ovom svjedočanstvu dodajmo i ono dr. D.Kniewalda , koji je bio nazočan uz Ivana u njegovim posljednjim trenucima: «Ivanovo disanje bivalo je sve polaganije, bilo sve slabije; ležao je mirno, zatvorenih očiju; u to širom otvori velike oči iz kojih mu je kanula smrtna suza.
Pogled je upro tamo daleko u visinu, miran, pouzdan, siguran; još jedan uzdah, još jedan mali, jedva primjetljivi trzaj i dr. Ivo Merz je predao Svevišnjemu svoju plemenitu dušu.» Ovo , uistinu grandiozno životno svjedočanstvo, koje na prvi pogled ne odiše ničim posebno izvanrednim.. nekom posebnom mistikom, a opet tako skoro neshvatljivo duboko i duhovno, diže se ispred naših očiju i svijetli, poziva.. Poziv je to koji je Crkva prepoznala, te se o njem i očitovala na poseban način na II Vatikanskom, te dala smjernice kojim nam je krenuti. Uzdizanje Ivana Merza na čast oltara je poziv vjernicima laicima da se odvaže u svakodnevnom predanju volji Božjoj kroz što češće pristupanje svetim sakramentima, potrebi odricanja od zamamljivosti ovoga svijeta i velikodušnoj zauzetosti i služenju u Božjoj stvari, kako u užoj i široj obitelji, tako i u zauzetosti za vremenite stvari njegujući apostolski žar.
Duhovna stvarnost bi svoju vidljivu manifestaciju trebala imati u doticanju konkretnih životnih situacija u zauzetosti za ovovremeno i probleme koji muče čovjeka današnjice. U kojoj mjeri je apostolat laika kod nas Hrvata prisutan u našoj svakodnevnici i jesu li «hrvatski orlovi» danas ono što bi trebali biti, mislim kako je suvišno i postavljati takvo pitanje, no nije na odmet da se ovoj činjenici pogleda otvoreno u oči upravo na današnji dan i upitamo se: Je li nas stid? Gdje si nestao, čovječe? Gdje su danas hrvatski katolički laici? Netko može reći kako ima danas dosta zauzetih laika koji predano i samozatajno služe, no nije li ta izjava samo paravan iza koje krijemo svoju kukavičluk? Ne želim reći kako nema predanih laika, nego samo istaći činjenicu kako oni nisu prepoznatljivi u društvu na način na koji su to nekad bili Ivanovi Orlovi. U prijevodu to bi se moglo izreći ovako: Ima nas .. samo ne znamo kojom stazom nam je krenuti!
Postoji jedna šala koja govori kako se već dugo vremena neki čovjek liječio kod psihijatra, koji je nastojao da ga ubijedi kako on nije zrno kukuruza, te kako ga koka neće pojesti. Nakon višemjesečnog tretmana jednog dana psihijatar upita pacijenta: «Eto,.. jel' ti sad jasno da nisi zrno kukuruza?» … «Jeste doktore, jasno mi je , ali haj' vi to recite koki?»- zaključi pacijent. Svaki put kada se sjetim ove šale na pamet mi dođe slika apostola Filipa o čijoj zbunjenosti čitamo kod evanđeliste Ivana u 14 pogl.: «8Kaže mu Filip: "Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!" 9 Nato će mu Isus: "Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?" "Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: 'Pokaži nam Oca'? 10 Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. 11 Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. 12 Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.»
Bl. Ivane Merz, moli za nas!
mistagog
|
