Nisu li rijeke u Damasku, Abana i Parpar, bolje od svih voda izraelskih? Ne bih li se mogao u njima okupati da postanem čist?"
Okrenu se i ode odande ljutit. Ali mu pristupiše sluge njegove i rekoše:
"Oče moj, da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi učinio? A nekmoli kad ti je rekao: 'Okupaj se, i bit ćeš čist.' "
Poslije Drugog Vatikanskog Koncila u našoj Crkvi su se čuli brojni optimistični glasovi koji su na budućnost Crkve gledali s velikom nadom, budući ovaj Koncil nije išao za izricanjem i definiranjem novih dogmi i osuđivanjem hereza, nego je bio usmjeren prije svega na obnovu Crkve. Međutim već nakon nekih petnaestak godina jednako tako su se pojavili brojni glasovi koji su s nekom vrstom razočaranja govorili o tome kako nema nekih većih vidljivijih znakova koji bi upućivali da je do te obnove doista i došlo, nego naprotiv kako je došlo do još veće sekularizacije Crkve, a društvo u kojem se živjelo je postajalo još poganskije.
U knjizi „Razgovori o vjeri“, tada još prefekt za kongregaciju vjere, papa Benedikt XVI, dok objašnjava razloge krize, kaže kako ipak vidi nadu u pokretima Duha koji su se javili nenadano, a koji nisu isplanirani u pastoralnim centrima. „Duh Sveti se još jednom pokazao većim od naših programa“- kaže papa.
Poteškoća na koju se naišlo u vezi s njima je što se, zbog te novosti i nedostatka vizije 'što s njima', upalo u jednu vrstu jaza tako da je u nemalo slučajeva, što zbog neznanja, što zbog odsustva želje za većim angažmanom (njihovim praćenjem) s jedne strane, te svojevrsnog elitizma s druge, no koji je svojstven i svim drugim segmentima i strukturama i Crkve i društva, došlo do marginaliziranja pokreta s pomišlju da će time novonastali problemi biti riješeni. Zato slobodno možemo reći da pored nade koja se pojavila s pojavom pokreta sada pak postoji kriza u komunikaciji između onih koji su pozvani da budu duhovni asistenti tih pokreta i onih koji su zahvaćeni pokretima Duha. Ako je nekad problem bio teoretske naravi, a on je na Drugom Vatikanskom razjašnjen kako kroz konstitucije, tako i kroz dekrete, on je sada praktičke naravi, a ogleda se u tome kako pokretima pomoći da se na što prikladniji način integriraju u sveopću Crkvu tako što će im se na lokalnom nivou omogućiti da budu dio župne i mjesne Crkve, a na društvenom planu svojevrsni agregativi od kojih bi potom slijedili impulsi u sve ostale društvene pore. Ta divna koncilska nauka trebala je postati i crkveno izvorna praksa, što je bio uvjet odvažnijoj prisutnosti i djelovanju u svijetu. No, kao i u svemu drugom, tako i ovdje. Jedno je znati kako bi trebalo, a sasvim nešto drugo to isto i živjeti. Jedno je biti slušatelj Riječi, a drugo vršitelj Riječi. Znamo što biva s onom kućom koja se gradi na pijesku ili s onim čovjekom koji čuje Riječ i potom se okrene i ode kao da ga se ona ne tiče.
Međutim, da i ovaj post ne bi ostao samo na teoretskom opažanju, dotakao bih se nekoliko stvari praktične naravi.
Prva stvar se tiče nade koju u nama budi činjenica da se na našim liturgijskim slavljima okuplja sve više ljudi. I ne samo liturgijskim, nego se vrata crkava sve više otvaraju za laičko okupljanje i sudjelovanje u raznim oblicima župnog života. Sve više se uviđa da laici niti jesu, niti bi trebali po svaku cijenu imati neku višu razinu teološkog obrazovanja kako bi se izbjegle neke eventualne devijacije po pitanju nauka. Nije to moguće postići niti na nekim višim instancama, a kamoli na nižim. Dakle, strah od devijantnog ponašanja nije presudni strah, jer se, kako kaže papa, najveća opasnost sastoji u gledanju u opasnosti i paralizi nečinjenja. Zato bi jedna od prvih stvari koje bi trebalo učiniti po pitanju integracije pokreta u župni i mjesni život bilo ukloniti to nepovjerenje, odnosno uvjerenje da uspješno djelovanje ovisi više o hijerarhijskom automatizmu, nego o Duhu koji puše kako hoće i dijeli kome hoće. Obnova je moguća samo ukoliko dopustimo (omogućimo) susret drugom s Gospodinom. Nismo mi ti koji će određivati kako će Duh Božji voditi određenu dušu. Na nama je da budemo, koliko je to moguće, duhovni pratitelji naše braće i sestara, ali nipošto gospodari njihovih savjesti. To što se možda ne vide neke veće i vidljivije promjene u ponašanju ljudi koji su se aktivnije uključili u neku od zajednica, udruga ili u konkretni život župe, nije znak neopravdanosti za njihovim postojanjem, nego prije svega da nije u dovoljnoj mjeri došlo do osobne metanoje njihovih članova, odnosno da njihova pažnja nije bila kristocentrična, nego zbog nekog straha još uvijek usmjerena na sebe. A to znači da duhovna asistencija nije bila koncipirana na odgoju za slobodu, nego je dopustila postojanje nekih oblika navezivanja i manipulacije. Nije dakle problem samo u 'neobrađenu drvetu', nego i u stolaru. Pored osobne odgovornosti svakog pojedinog člana, ipak najveću odgovornost snose oni koji su se prihvatili određenih službi, te duhovni asistent koji je bio zadužen za duhovno rasuđivanje i usmjeravanje.
Od strane Crkve postavljeni su jasni i točni kriteriji koji se još zovu „kriteriji crkvenosti“, a oni pred očima uvijek imaju zajedništvo i poslanje Crkve. Ovi kriteriji nisu u sukobu sa slobodom okupljanja, no ta sloboda, kao i svaka druga, nije lišena odgovornosti. Bilo bi preopširno ovdje spominjati o kakvim je kriterijima riječ. Zato ću ih spomenuti samo taksativno, onako kako ih I.Pavao II definira. Neki od njih su:
1. Davanje prvenstva pozivu na svetost;
2. Odgovornost u ispovijedanju katoličke vjere;
3. Svjedočanstvo čvrstog i uvjerenog zajedništva;
4. Podudarnost i dioništvo u apostolskoj svrsi Crkve;
5. Nastojanje oko ponazočenja u ljudskom društvu...
Međutim, ovi temeljni kriteriji svoju provjeru nalaze prije svega u stvarnim plodovima u životu pojedinaca i u združenim djelima. A ti plodovi tiču se „obnovljenog užitka u molitvi, konteplaciji, liturgijskom i sakramentalnom životu, u nastojanju oko procvata zvanja za kršćanski brak, za ministerijalno svećenstvo i posvećen život, spremnost sudjelovanja u programima i pothvatima Crkve bilo na mjesnoj, bilo na nacionalnoj ili međunarodnoj razini, katehetsko zalaganje i pedagoška uspješnost, poticaji i prisutnost u društvu, animacija karitativnih, kulturalnih i duhovnih djela, odricanje i evanđeosko siromaštvo, obraćenje na kršćanski život ili povratak zajedništvu krštenih koji su bili daleko od Crkve.“
Ovom prilikom čast mi je izjaviti kako osobno pripadam jednoj takvoj zajednici u kojoj su primjetni ovi plodovi. Istina, neki u većoj, a neki u manjoj mjeri, no ne pronalazim niti jedan koji bi mogao istaknuti , a da ga u njoj nema nikako.
Činjenica jeste da živimo u jednom društvu koje nema baš puno dodirnih točaka s mentalitetom evanđelja, no u sredini u kojoj živim malo po malo primjetne su određene naznake koje govore o stupnjevitom mijenjanju tog mentaliteta. Kao prvo, nema niti jedne župne crkve u gradu koja nedjeljom nije dupke puna skoro na svim misama, a mnogi stoje natiskani jer nema slobodnih mjesta za sjesti. Jako puno ljudi odlazi na svetu pričest. Točnije, ogromna većina. Redovi za ispovijed su svakodnevna pojava i radnim danima, a ne samo u nedjelju.
Primjera radi naveo bih ulicu u kojoj sam donedavno imao svoju trgovinu. U skoro svakoj drugoj radnji je radio ili bio vlasnik netko od angažiranih vjernika u naših nekoliko gradskih župa: Gordana, vlasnica trgovine s kožnom galanterijom, Vesna vlasnica cvjećare, Ivanka, sestra vlasnika staklorezačke radnje, ja, vlasnik manjeg salona namještaja, Marsela, vlasnica butika... i tako dalje u nizu. Kad bi se za vrućih ljetnih dana sabrali vani na kavi, nerijetko bi se našli u situaciji da neka osoba koja ne prakticira sakramente ili u crkvu ide iz običaja, se nađe 'u neobranu grožđu' kao izuzetak među nama. Doživljavala bi se kao 'crna ovca', što ih u dosta slučajeva ne bi ostavljalo ravnodušnima. Dovoljno bi bilo da osoba uvidi kako svi prakticiramo sakramente (redovno se ispovijedamo i pričešćujemo) pa da u skoro vrijeme i sama krene putem svoje duhovne obnove, nerijetko i nakon više godina duhovne apstinencije. Na ovom primjeru da se vidjeti kolika je snaga 'duhovnog okruženja' nasuprot 'poganskom okruženju' u kome se, općenito gledano, toliki mladih danas gubi jer pored njih nema netko tko bi im svjedočio svojim primjerom, osim rijetkih pojedinaca, koji u većini slučajeva nemaju hrabrosti, budući se osjećaju u manjini, a nerijetko ispadnu predmetom ismijavanja, tako da svoj apostolat ograničavaju po principu 'jedan na jedan'. Slobodno mogu reći da se 'krvna slika' moga grada u zadnjih desetak godina drastično promijenila na bolje. Ni naša zajednica, uostalom kao i tolike druge, nije preko noći stigla dotle da počne davati plodove prije nego sazriju. Sve ima svoje vrijeme- kao što kaže Propovijednik- i vrijeme sijanja i vrijeme zrenja i vrijeme žetve. Rezultate je iluzorno očekivati preko noći. Onaj tko ih misli postići 'ad hoc' taj i takav u većini slučajeva pokazuje dozu nestrpljenja, što znači da ne računa s Gospodinom više nego sa sobom. Čak niti naš Gospodin nije upadno preskakao životne etape nego je stupnjevito sazrijevao do dana kad je krenuo javno djelovati u sili i snazi Duha. To ne znači da on nije bio sve do tog trenutka ispunjen Duhom Svetim. Na Jordanu Duh se spustio na njega da 'potvrdi' Očevo izabranje i osposobi ga posebnim darovima za obnašanje povjerene službe. To isto bi jedan krizmanik trebao iskusiti u trenucima kada prima Potvrdu. Nažalost svjedoci smo kako se upravo nakon Krizme događa nešto jako čudno u njihovim životima. Kao da je riječ o onesposobljavanju, a ne o osposobljavanju. Valjda je svima jasno da bez valjane priprave nema niti istinskog služenja. Podjela Krizme jest valjana, no ne postaje djelatna sve dok se vjernik ne pokaje za svoje grijehe i ne iskusi oproštenje grijeha, odnosno ljubav i milosrđe Božje. Tek tada darove Božje može staviti u funkciju. Sve dotle oni stoje u zapećku duše, neraspakirani i neupotrijebljeni. Zato je jedan od prioriteta zajednice 'obnova sakramenata inicijacije'.
Vidimo kako je nemoguće imati osposobljenog kršćanina 'ad hoc' potezom. Zato sve ono isto što se odnosi na krizmanike odnosi se jednako i na članove bilo koje crkvene zajednice. Do rezultata se ne dolazi preko noći. Nemojmo onda eventualne nedostatke koristiti kao paravan za kritiku, neprihvaćanje i još veću marginalizaciju pokreta, koji su Dar Duha Crkvi u sadašnjem trenutku, nego im dajmo šansu, u strpljivosti, te po mogućnosti i svojim aktivnim doprinosom, kao asistenti-pratitelji, a ne gospodari tipa 'starije braće', koji se ne žele s mlađim bratom radovati jer ne dobiše ugojeno tele, a tolike godine su služili u skromnosti. Ako se cijelo nebo raduje zbog jednog obraćenika, radujmo se i mi s njima. Pitanje koje si često postavim, a vezano je uz prispodobu o izgubljenom sinu, jeste kako to da se stariji brat nije odvažio i išao potražiti izgubljenog sina i dovesti ga doma, budući je svakodnevno gledao kako otac zbog njegovog odlaska trpi. Ili mu je možda odsustvo mlađeg brata davalo na osjećaju vlastite vrijednosti, koja se odjednom poremetila njegovim povratkom?
Ukoliko su naša srca tvrda i neobrezana poput srca 'starijeg brata' trenutak je da se prestanemo promatrati u odnosu na druge (tko ima više i bolje), nego da prihvatimo 'proročku riječ' kako i mi ne bi došli u situaciju 'zatvorenog neba' kada ćemo morati 'svoj dug' isplatiti do posljednjeg novčića.
Post je objavljen 16.03.2009. u 02:07 sati.