|
Doista, ostati u ljubavi Kristovoj znači osluškivati i vršiti volju Božju.
Ukoliko se dvoumimo i pitamo 'što bi to bila volja Božja za mene', uzmimo Sveto Pismo u svoje ruke. To je volja Božja za svakog od nas. Duh Sveti u svojoj mudrosti, preko Crkve, progovara svakom od nas kroz svakodnevna i nedjeljna čitanja. To je riječ Božja za sadašnji trenutak. Duboko sam uvjeren da On svakome od nas na poseban način govori kroz ta 'čitanja'. I ne samo pojedincima, nego se i sva svjetska zbivanja vrte oko nje. Kao takvi, tj. kao Crkva, smo sakramenat ovom svijetu; Opći sakramenat spasenja.
Kod razmatranja nad Riječju Božjom potrebno se upitati 'što Bog konkretno meni poručuje kroz svoju riječ?'. Ne toliko što Bog poručuje drugima, nego 'meni osobno'. Onog trenutka kad nam Riječ progovori, potrebno je u poslušnosti vjere iskoračiti. To znači 'graditi kuću na stijeni'.
Riječi njegove su vjerodostojne. One su Duh i Život. Ukoliko kojim slučajem nemamo iskustvo Novog Života, što nas košta pokušati stajati na tom temelju. U najmanju ruku otklonit ćemo određene sumnje. Moje osobno iskustvo jeste: Ukoliko ne stojim na tom temelju, u svemu ostalom što činim ne postižem svrhu, nego privid, koji se na koncu pokaže kao uzaludan.
"Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji!"
Ovo 'kuće' bi se dalo prevesti kao 'sve što radimo; sve što gradimo; što stvaramo'... A tu prije svega mislim na zajedništvo i jedinstvo, bez obzira na koje segmente života ih primijenili, bilo obiteljske, crkvene ili društvene...
Budući je Bog Ljubav, čiji odsjaj slave vidimo u njegovoj Riječi koja nam danas poručuje kako Boga treba ljubiti iznad svega, a bližnjeg kao samog sebe, potrebno je odreći se svojih kumira kojima se klanjamo kao nadomjestku, bilo da je riječ o stvari, osobi ili možda svom egu. Međutim, to odreknuće je tek pola puta. Nije dovoljno samo ne činiti ono što je zlo u Božjim očima. Zato je Isus ovom pismoznancu iz 'današnjeg čitanja' rekao: "Nisi daleko od kraljevstva Božjeg!". Na jednom drugom mjestu On veli kako naša pravednost mora biti veća od pravednosti farizeja i pismoznanaca, jer u protivnom nećemo ući u njegovo kraljevstvo. U njega se ulazi po vjeri u obećanja Božja.
Jučer, na spomen sv.Josipa, smo imali priliku razmatrati o ovom najvećem među muževima i očevima, koji je smogao snage da u vjeri nadvlada svaku sumnju koja ga je odvraćala od volje Božje. Josip je nazirao plod, no čisto racionalno nije mogao znati je li riječ o dobrom plodu ili plodu zla. A budući se razumijevanje sastoji u izbjegavanju zla, on je potajice odlučio da Mariju otpusti. Nije ju htio izvrgnuti ruglu (jer ju je ljubio), iako su svi racionalni razlozi govorili u prilog tomu. Da je kojim slučajem očajavao, Bog mu ne bi poslao svog glasnika, no budući je o tom snivao potaknut ljubavlju, Bog pronalazi načina da Josip stigne do istinskog razumijevanja, tako što mu šalje 'anđela glasnika'.
Tog istog glasnika je i svakom od nas omogućeno imati. To je naš anđeo čuvar, koji bdije uz nas svakodnevno. Neki duhovni pisci vele kako svakom od nas Bog posredno progovori i po nekoliko puta na dan, samo što smo mi u većini slučajeva, zbog sumnji, strahova, žalosti, malodušja ili očaja, zatvoreni za njegove glasnike. Tu ne mislim na glas savjesti (jer tu Bog govori neprestano), nego na ovo vanjsko posredovanje, kad smo u savjesti otupjeli. Ono se zna dogoditi preko raznoraznih okolnosti . Preko malog djeteta npr. ili kroz prirodu, ili jednostavno tako što ćemo nekim slučajem čuti nečiji razgovor, koji (navodno) nema ama baš nikakve veze s nama. Ili kroz neku pjesmu na radiju. To ne znači da je sve što se događa oko nas upućeno nama osobno, iako se okolnosti gdje smo posijani i gdje rastemo nas itekako tiču. Ne postoji situacija u kojoj se nalazimo a da ona sama po sebi ne traži svoje osmišljenje. Riječ Božja želi dati smisao svakoj, a to znači da se sve oko nas tiče volje Božje. Ne pada niti jedan vrapčić a da to Otac ne zna, a kamoli onog što se nas, djece njegove, tiče. Sveto Pismo kaže kako je njegov sjaj kojim nas proniče sjajniji tisuće (bezbroj) puta nego sjaj sunca. Ako ne znaš koliko vlasi ima u tvojoj kosi, pitaj Oca. On zna! :)
Ovdje valja reći kako Bog govori, ali i da đavo govori svojim oporim glasom koji je lako prepoznati, ako imamo očišćenu savjest. Mislim kako se svatko od nas, manje-više, našao u situaciji da je mogao čuti zloduha koji mu se obraća preko ljudi koji 'nekim slučajem' sjede za susjednim stolom, a koje možda nikad prije u svom životu nismo sreli. Takvo nešto je vrlo vjerojatno ukoliko je to mjesto gdje boravimo 'leglo gujinje'. To može biti neki kafić, diskoteka ili nogometna utakmica, a može se desiti i u jednom najobičnijem uličnom mimohodu kad jedan od dvojice koji prolaze pokraj tebe, u svom nevezanom razgovoru, kažu nešto što se itekako tiče tvog trenutnog 'snivanja'.
Ne bih htio ispasti paranoičan. Ono što sam mislio reći jeste kako je naš Bog Emanuel, s nama Bog. Kad on kaže kako nas nikad neće ostaviti, nego da će ostati s nama do konca vjekova, On je to mislio bukvalno, doslovno... On je tu. Bliži nam je od svakog poimanja blizine. Bliže nego to možemo i zamisliti. Zato ga najviše ranjava naše pomanjkanje pouzdanja, tj. očaj ili beznađe. Ako se i na koga možemo u svojim poteškoćama osloniti, to je On. On nas u potpunosti razumije. Puno više nego mi sami sebe. Stoga bi On trebao biti naš 'temelj'. Sve što radimo i gradimo, trebalo bi započeti s njim, u njemu trajati i s njim se dovršiti. Biti u neprestanoj molitvi znači imati duhovne oči i uši za njegovu Riječ. Pa i ako smo slijepi, treba čeznuti i vapiti. Treba ju tražiti u vjeri i pouzdanju. A kad je nađemo, trebalo bi joj biti poslušni.
Pismoznanac iz Evanđelja se našao blizu kraljevstva Božjeg, tako što je spoznao što mu je činiti, no da bi ušao u kraljevstvo Božje morao je po vjeri ući u obećanja Božja koja je Bog dao preko svojih proroka, jer jedno je ZNATI ZAKON, tj. U ŠTO VJEROVATI i što ne činiti, a posve drugo KAKO u njega ući. Potrebno je imati vjeru u istine objavljene o Bogu, u koje ne vjerovati je grijeh, no ono što se njega, a i svih nas, tiče jeste IMATI AKTIVNU VJERU, tj. POVJERENJE I POUZDANJE u konkretnim životnim okolnostima kad treba odgovoriti POSLUŠNOŠĆU VJERE. Ona je kudikamo vrjednija nego sve naše 'žrtve i paljenice', sva naša djela, tj. od svega onoga što svojim snagama možemo učiniti. Ljubav se ogleda u poslušnosti volji ljubljene osobe (pod uvjetom da ona ne odudara od Zakona) i vjernosti. Što više trebalo bi je preteći dok je ona još u 'fazi' želje. Ono po čemu se istinski ljubitelji prepoznaju jeste to što nastoje usrećiti drugu osobu dok još nije ni izrazila svoju želju. Time govore da žele drugog usrećiti, te da u ljubavi ne gledaju samo svoje pravo, nego prije svega svoju dužnost. Mi možemo reći ovako: „Volio bih kad bi se moje pravo poštivalo“, no ukoliko se ono ne poštuje, to ne znači da još uvijek nisam dužan ljubiti. Ostvarenje naših prava više spada pod naše želje, no ljubiti drugog je naša dužnost, a samim tim i potreba. A potrebe su ipak prije želja. Možemo biti obespravljeni, no to ne znači da smo oslobođeni dužnosti ljubavi.
Možda nekog zbunjuje zahtjev ljubavi prema bližnjem kao prema samom sebi, no trebalo bi biti svjestan da kao što bismo voljeli da se prema nama postupa s milosrđem (a ne samo da nam se mjeri po pravednosti) da to isto i drugi ima pravo željeti. I to je ona mjera po kojoj će nam biti mjereno i suđeno. Neće nas osuditi Bog, nego naša savjest. On je došao da nas spasi od samih sebe koji se nastojimo opravdati 'svojim djelima'.
Nema opravdanja bez vjere, niti ima spasenja bez vjere i poslušnosti, tj. vjernosti. Ma što 'snivali'.
Iscijelit ću ih od njihova otpada, od svega ću ih srca ljubiti; jer gnjev se moj odvratio od njih.
Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana,
nadaleko pružat će izdanke. Ljepota će mu biti kao u masline, miris poput libanonskog.
Opet će u mojoj sjeni boraviti, uzgajat će svoju pšenicu, vinograde gajit' što će steći ime vina helbonskog.
Efrajime, što ti imaš još s kumirima? Ja sam ga uslišao i pogledao. Ja sam poput zelena čempresa: po meni si rodan plodovima.
|
