U prošlom postu govorio sam o potrebi većeg druženja s Riječju, jer je ona istinski temelj, tj. stijena na kojoj bi trebali graditi svoj duhovni život u poslušnosti vjere. U protivnom, izlažemo se opasnosti da povjereno vrijeme protratimo, jer ako gradimo 'na pijesku' na koncu se moramo suočiti s uzaludnošću i vratiti na početak.
U jednoj televizijskoj emisiji, sad se već i ne sjećam kojoj, čuo sam jednu zanimljivu misao nekog sociologa koji kaže da je oduvijek čovječanstvo kroz povijest dolazilo na 'rub ponora', te se potom iznova vraćalo k duhovnim vrijednostima koje je u međuvremenu zanemarilo. Svemogući Bog, koji određene stvari dopušta, jer poštuje čovjekovu slobodu, ali po onoj: 'Možeš kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš!', uvijek pronađe načina da nas iznova vrati na početak.
Tako je to u spirali vremena sa svijetom u cjelini, no tih cikličkih opusa nije pošteđen ni nitko od nas pojedinačno. Svi se manje više s vremena na vrijeme suočavamo, kako s uzaludnošću svojih nastojanja, tako i s, nazovimo
ih tako, 'uspjesima' u svom životnom hodu i duhovnom sazrijevanju, iako bi primjerenije bilo reći 'potvrdom' ispravnog nasljedovanja. Te 'potvrde' postajemo svjesni ukoliko je taj jedan određeni dio našeg životnog puta bio 'u Gospodinu', odnosno ukoliko je bio pod njegovim gospodstvom. A to gospodstvo se sastoji u dopuštanju njegovoj volji da nas oblikuje i čini da napredujemo u pravednosti tako što ćemo uvijek sve više iskoračavati u vjeri.
U jučerašnjem evanđeoskom ulomku smo imali priliku razmatrati onu poznatu Isusovu prispodobu o farizeju i cariniku koji su se molili u hramu. Carinik se nakon toga („Smiluj se meni grešniku!“) 'vratio kući opravdan', a farizej, koji se hvalio svojim djelima pred Bogom, osuđen. Možda je i nama dano da 'progledamo' tako što ćemo shvatiti da se opravdanje sastoji u 'prisvajanju vjerom', koje se ogleda u 'ispovijedanju ustima i vjerovanjem u srcu', no to nije paravan iza koga smijemo o sebi misliti kako smo 'došli na svoje', te kako je s nama sada sve u redu.
Na jednom nedavnom kružoku, u kome je sudjelovalo nas šestero, jedna od prisutnih osoba reče kako je ona svjesna Kristove žrtve i milosti koje iz nje izviru. „Ja sve predam Bogu i onda se više ništa ne brinem. Sa svojim bližnjim uistinu nemam nikakvih problema.“- reče. Na moje pitanje: „Znači li to da ne držiš do svoje pravednosti?“, ona odgovori: „O, da! U to sam duboko uvjerena! Ja ti stoga ne molim ništa za sebe, nego za sve one oko mene za koje vidim da su još uvijek daleko od Boga! Za sebe ne molim ništa!“
Ne znam u kojoj mjeri je dotična osoba svjesna da je za sebe indirektno rekla kako je ona ta koja je zapravo bliže Bogu nego ostali oko nje. No, ne podsjeća li nas ovo neodoljivo na molitvu farizeja u Hramu, koji je tvrdio kako nije poput onog carinika u dnu Hrama? Evo, i ja osobno, dok pišem ovaj post (i tolike dosadašnje osvrte) nikako, a sve i da hoću ne mogu, da se otmem dojmu da i ja spadam među ove 'pobožne' u čijim riječima se prepoznaje bezbožnost i prikriveno idolopoklonstvo svome 'ja'.
O.Raniero Cantalamessa, papinski propovjednik, u jednom svom djelu dok objašnjava pojam grijeha, nešto slično kaže na ovu temu:
„Ako je idolopoklonstvo „klanjanje djelu vlastitih ruku“ (usp. Iz 2,8; Hoš 14,4), ako je idolopoklonstvo „postavljanje stvorenja na mjesto Božje“, ja sam idolopoklonik kad stavljam stvorenje- svoje stvorenje, djelo svojih ruku – na Stvoriteljevo mjesto. Moje stvorenje može biti kuća ili crkva koju gradim, obitelj koju stvaram, sina kojeg sam doveo na svijet (posebno majke sinova jedinaca); može biti posao koji obavljam, škola kojom upravljam, knjiga koju pišem... Zatim postoji idolski prvak, moje vlastito „ja“. Na dnu svakog idolopoklonstva nalazi se doista samopoklonstvo, samoštovlje, samoljublje, postavljanje samog sebe u središte i na prvo mjesto u cijelome svijetu, žrtvovavši tome sve ostalo. „Bit“ je uvijek bezbožnost, a ne proslava Boga, nego uvijek i samo samog sebe, služenje također dobrom, i službom koju iskazujemo Bogu – i Bogom! – za vlastiti uspjeh i za vlastitu osobnu potvrdu. Ako je zaista istina da oni koji tako često brane ljudska prava, u stvarnosti brane vlastita prava, nije manje istina da vrlo često i oni koji brane Božja i crkvena prava čine isto tako, tj. uistinu brane sami sebe i vlastitu korist. Stoga se i danas „ime Božje zbog nas huli među narodima“ (usp. Rim 2,24). Grijeh koji sv.Pavao prokazuje kod „Židova“ tijekom cijele poslanice upravo je taj: grijeh traženja vlastite pravednosti, vlastite slave i to njezino traženje opsluživanjem Božjeg zakona.“
Ovo su stvari oko kojih se svatko od nas ponaosob treba preispitati. Jako bi bilo pogrešno ući u tumačenje nečijih nakana. Da bi izbjegli toj opasnosti mi ne ulazimo u tumačenje onoga što je samo dragom Bogu pridržano, nego rečenog. I tu stajemo. Međutim, ono što možemo jeste osvjetljavati ta područja svjetlom istine, budući su ona zajednička svima nama. Nekom više, a nekom manje. Nismo mi ti koji druge oslobađamo, nego to čini Istina koju naviještamo ili nad kojom meditiramo. A ono uvijek dolazi po vjeri onog koji sluša.
Istina je da nema većeg jamstva od vjere, budući su nam otvorena 'vrata Hrama' i neprocjenjivog blaga koje se nalazi u njemu. Što više omogućeno nam je Boga zvati ocem svojim (točnije, Ocem našim) dok pred njim stojimo 'zaogrnuti plaštem pravednosti', međutim ispod tog plašta ono što nas preciznije određuje jeste 'naša vjera', koja je veća što se više umnaža. Napredovati u pravednosti znači rasti u vjeri. Jedan duhovni pisac kaže da je s tim isto kao kad atletičar u skoku u vis preskače letvicu, koja se podiže uviše nakon svakog uspješnog skoka. Sve dok se podignuta viša razina ne preskoči, ona se stoji na istom nivou. Ukoliko pak atletičar nekoliko puta zaredom obara istu, poželjno je prekinuti s mogućnošću preskakanja iste, te to isto omogućiti nekom drugom prilikom, s tim da se iznova krene s niže instance. U cijeloj stvari ono što je najkorisnije jeste što svaki novi pokušaji pokazuju jednu određenu sliku o spremnosti onog koji se nastoji vinuti više, kako bi znao na kojim segmentima svojih 'skokova u vjeri' je potrebno poraditi više.
Dakle, ono što bi u cijelosti trebalo biti odstranjeno jeste hvastanje i oholost, tj. 'vlastita pravednost' koja se nastoji drugom nametnuti kako bi se uopće moglo iskoračavati u vjeri, jer u protivnom se nalazimo pred Božjim odgovorom: 'Doista, primili ste plaću!'„Čovječje hvastanje je „isključeno“;- kaže Cantalamessa i dodaje - pa ipak ima nešto čime se čovjek smije hvastati: Smije se hvaliti u Gospodinu: Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali (1Kor 1,31). Moći se Gospodinom hvaliti! Kakvo nam hvaljenje može biti ljepše od ovoga? Tko će biti još tako lud da želi promijeniti taj predmet hvaljenja s vlastitom pravednošću? O da, Gospodine, tobom ćemo se hvaliti. Uvijeke!“
Dakako, hvalit nam se u Gospodinu, no jednako tako potrebno je rasti u vjeri, koji je zapravo rast u pravednosti. A tog rasta nema ako nećemo svakodnevno uvijek iznova pristupati k Svjetlosti, koja vodi u život, donoseći pred nju sve svoje tmine, koje nas poput utega vuku naniže i onemogućuju 'lagan let'. A u trenucima kušnji, kad uslijed Božje 'ostavljenosti' imamo osjećaj da nam ni vjera ni ljubav nemaju snagu otklona nevolje, valja znati da je jedini izlaz u postojanoj nadi da smrt, grijeh i zlo nemaju zadnju riječ, nego da Uskrsna Pobjeda proguta smrt.Kod razmatranja evanđeoskih ulomaka važno je pitati se 'što Riječ kaže meni'. Potrebno je svakodnevno promatrati se ogledalu Riječi Božje, kako bi upoznali volju Božju, te je potom i mogli slijediti u poslušnosti. To je kruh naš svagdanji za kojeg Isus reče: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo." (Iv 4, 34)
O, kako je lijepo vidjeti nekoga kako kao srna poskakuje iz jedne situacije u drugu u poslušnosti, bez primisli na sebe i vlastitu korist, koju dobiva iz te poslušnosti vjere, nego u samozaboravu izgara dajući se bezrezervno, uvijek sve više i više. Napredovati u pravednosti znači živjeti upravo ovako.
Kad su učenici kod Jakovljeva zdenca sreli Isusa kako se razgovara sa jednom ženom koja ne samo da je bila svojim životom daleko od Boga, nego je za istinu držala sinkretističku mješavinu židovstva i poganstva, bili su uvelike iznenađeni s obzirom na višestoljetno neprijateljstvo među njima. Iako su se Samarijanci svojevremeno nakon Antiohovih ratnih pohoda ponudili židovima oko pomoći ponovne izgradnje Hrama, bili su grubo odbijeni, što je dodatno otežalo njihove ionako bremenite odnose. Izgledalo je skoro nemoguće nekim racionalnim sredstvima uspostaviti mir i suradnju. Međutim, Isus nastupa proročki. Osvjetljava pojedinačni slučaj (situaciju u kojoj se žena nalazila), koji mu 'otvara vrata' za veće djelovanje. No, ovaj slučaj otvara vrata i jednoj drugoj činjenici, a to je pravednost koju su Židovi pridavali sami sebi kao da bi oni bili zaslužni za izabranje u odnosu na druge narode. Isus Samaritanki jasno kaže kako spasenje dolazi 'preko Židova', no da će istinski klanjaoci biti 'u duhu i istini'. Vidimo kako izabranje može biti kamen spoticanja ukoliko se ne tretira na ispravan način. Na jednak način i mi koji idemo u crkvu svake Nedjelje ili možda čak svakodnevno, se možemo prepoznati u ovim 'pravovjernim' revniteljima, a da ostanemo prikraćeni u onom najbitnijem, a to je da svoje kršćanstvo ne živimo u duhu i istini, nego na izvanjski način. Do pravila treba držati i zapovijedi Božje izvršavati, no to nije moguće svojim snagama, nego iz preobraženog srca koje je moguće obrezati samo vjerom. I to nije nešto što se uradi samo jednom. Potrebno je svakodnevno iskoračavati u poslušnosti vjere. Nije dovoljno samo zaogrnuti se plaštem pravednosti, nego neprestano dolaziti pred Gospodina i njegovu svjetlu izlagati svoje srce kako bi tamni zakutci naših srdaca bivali ispunjeni mirom i novom snagom. U protivnom potpadamo pod sud o kojem sv.Ivan u današnjem evanđeoskom ulomku, dok prenosi Isusove riječi, kaže:
„A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.“
Poznati hercegovački fratar, fra Ljudevit Rupčić, sada već pokojni, je u svojim propovijedima znao često govoriti: „Draga braćo i sestre, sve je pred nama kao na stolu. Pitanje je samo hoćemo li se poslužiti hranom koja nam je ponuđena ili nećemo.“ Vidimo kako nije stvar 'naše moći' nego htjenja. Mi smo pak skloni reći kako 'ne možemo' jer kao nemamo takvu vjeru kakva se od nas traži, no zar vjera ne raste slušanjem Riječi? Kako se onda mislimo osloboditi svoje tame ako nećemo pred Gospodina donositi sve ono što bi trebalo biti preobraženo? Kako mislimo u sebi imati Riječ ako se s njom svakodnevno nećemo družiti i dopuštati joj da ona iz naših glava siđe u srce? Duh Sveti neće puhati kroz golu informaciju u našem umu, nego on od Isusa uzima i nama daje. No, to davanje se ne događa samo na razini uma kad je potrebno razbiti određene umne utvrde koje se nalaze u nama uslijed krivih uvjerenja, nego kad Duh govori kroz Riječ nastanjenu u našem srcu. Tu se dešava istinska preobrazba. Naše nasljedovanje Krista je moguće samo s preobraženim srcem, koje vremenom postaje uvijek sve više njegovo.
Mi možemo saSvetim Augustinom reći: „Vjerujem kako bih razumio!“, no to nije dovoljno. Potrebno je riječi Božje poput Marije 'prebirati u svom srcu' i dopustiti Riječi da po principu utjelovljenja raste u nama do svoje punine tako što ćemo vjerovati iako se to ponekad čini jako apsurdnim, ali ne kako bismo samo razumjeli, nego prije svega kako bi imali u sebi Riječ. Slučaj s prvim čudom u Kani Galilejskoj to potvrđuje kad Marija slugama kaže: „Učinite sve što vam kaže!“ Sluge nisu trebale poslušati samo kako bi razumjeli, nego kako bi 'imali vina'. Marija nije riječi prebirala u sebi kako bi samo razumjela, nego kako bi se po riječima Božjim vladala.
Riječ Božja nije tu kako bismo mi samo postali dobri tumači, nego kako bi prije svega živjeli to što nam je dano da razumijemo, a toga nema bez 'poslušnosti vjere'. Učenici su svakodnevno slušali Isusa, bilo kod javnih nastupa, bilo kad im je tumačio otajstva nasamo, no on ih nije ostavljao samo na slušanju, nego ih je povremeno slao da i sami čine ono o čemu im je govorio. Od mnogih ljudi koji su završili neki od zanata sam često čuo govoriti kako svoje znanje ne zahvaljuju toliko onom vremenu koje su proveli u učionicama koliko praksi koju su pohađali u nekom od centara za obuku. Mi smo skloni osuđivati one koje ne idu putem evanđeoskih savjeta nego za postizanjem moći mimo Boga, a ne znamo biti samokritični kad je u pitanju naš hod 'prema unutra'. Smatramo se već spašeni samim tim jer nam je dano da znamo 'što je opravdanje'. U našim crkvenim zajednicama bi stoga trebalo poraditi više na tome KAKO postići veću pravednost, a ne se samo vraćati na 'početno iskustvo'. Vrijeme je da s mlijeka pređemo na tvrđu hranu ukoliko se želimo djelatno zauzeti na stvaranju pravednijih odnosa u društvu u kojem živimo i u koji smo pozvani biti poput kvasca i svjetla. Bez angažiranog laikata ni društvo u kojem živimo neće biti dovedeno u situaciju da uopće i razmatra mogućnost o potrebi 'dolaska k svjetlu'. Ovakvo kakvo jest, pogansko (Razmeću se grijehom poput Sodome i ne kriju ga ... Iz 3,9), pogoduje 'velikom pauku' da svoje mreže drži širom raširene, a oni koji su u njoj uhvaćeni teško se sami mogu izvući. Umjesto vjere oni će radije prigrliti i najmanji oblik idolopoklonstva ili praznovjerja, a to je put u još veću propast. Od tog sekulaziranog i sinkretističkog duha nismo pošteđeni ni mi koji 'redovno Nedjeljom' odlazimo na misu. Dosta nas je koji samo prisustvujemo, no ne sudjelujemo kod stola Riječi, te time ujedno niti za euharistijskim stolom. Za mnoge od nas misa je dosadna zato jer smo 'na njoj' prisutni samo kao kazališni promatrači koji gledaju uvijek jednu te istu predstavu. Da nije žalosno, bilo bi smiješno s obzirom na opetovano promatranje nečeg što ne razumijemo.
No, da ne bi ispalo da ovaj post završavam samo s konstatacijom kako su mnogi od nas 'pokraj Ovčjih vrata i kupališta Bethzatha', poput onog bolesnika iz Evanđelja koji je bolovao 38 godina, a da ga nitko nije htio k njemu dovesti (sam nije mogao), završio bih samo s konstatacijom koja sama po sebi puno kaže:
Isus je govorio – učenici su slušali.
Isus je činio – oni su gledali.
Isus ih je povremeno slao da i sami čine što i on sam, a nakon toga bi slijedili osvrti na učinjeno.
22.03.2008.
Post je objavljen 23.03.2009. u 09:35 sati.