|
Svojevremeno sam napisao jednu pjesmu na temu „Josip i njegova braća“. Budući su danas čitanja o vinogradarima ubojicama koji su ubili baštinika Isusa i odjeljak iz knjige Postanka koji govori o tome kako su braća prodala Josipa poganima u sužanjstvo, tek radi daljeg razumijevanja posta, ovu pjesmu prenosim ovdje. Njen naslov je: JOSIP I VINOGRADARI, a razlog zašto sam naslovio pjesmu baš tako je vrlo jednostavan. Zato jer obuhvaća i starozavjetno čitanje i Evanđeoski ulomak i objedinjuje u jedno.
Što jednom bješe, iznova se vraća
K'o Kajin i Abel
K'o braća
U srcu ista sudba,
Premetačina i uljudba
Uvijek ista scena, samo drugi glumci
U tvrdoći srca, s kesom u ruci :
«Stiže sanjar…u bunar s njime
– povikaše braća-
Nek u suhoj jami sniva
Nek ne vidi ni sunca, ni zvijezde, ni oblaka
Nek oslijepi, nek ne vidi, nek ne govori
Dosta, dosta…začepimo uši
Gle, odjeća njegova sjajna posta naša trgovina
Srebrnina
Put Egipta s njime…put Egipta!!!…k robovima
Nije mu mjesto s nama…vinogradarima»
Svi mi u svom životu želimo činiti, te ujedno i zaštiti ono što smatramo jako važnim. Jedna od tih stvari jeste imati i zaštiti svoje pravo. No, u kakvom odnosu su naše dužnosti naspram prava kojih se grčevito držimo. Nastojimo li barem u istom omjeru držati i do jednog i do drugog ili su ipak 'naša prava' ispred dužnosti.
U Svetom Pismu postoji dosta ulomaka koja govore na ovu temu. Jedna od njih se odnosi na one koji na tuđa leđa tovare teške terete, a sami ni prstom da pomaknu u tom pravcu, nego su bezobrazno popustljivi prema samima sebi. Isus je bio jako strog prema onima koji su svoju vrijednost izjednačavali sa statusom koji su u tom trenutku imali.
U pojedinim trenucima ne možemo a da se ne začudimo kako su obični ljudi iz naroda imali pronicavije oko za neke stvari, nego oni kojima je bila povjerena neka od odgovornih zadaća. A razlog tomu je vrlo jednostavan. Onaj tko obnaša neku odgovornu zadaću u narodu je u napasti da svoju pažnju više usmjerava na sebe nego na predmet svoje službe. Takvi će više vremena i životne energije utrošiti na svoj imidž, nego na rješavanje pitanja od općeg dobra. A obični ljudi, koji ih promatraju imaju puno jasniju sliku kako o njima, tako i o određenim pitanjima, upravo zbog neopterećenosti sobom i svojim statusom.
Međutim, ujedno i najveća ogovaranja dolaze od onih koji 'nemaju što izgubiti'. Pitanje je bi li se ti ogovarači ponašali drugačije da su na mjestu onih koje kritiziraju, iako 'znaju' kako bi trebalo. Često problem nije u tome znamo li ili ne znamo, nego hoćemo li ili nećemo. Što držimo za prioritet? Osobni ili zajednički interes?
Naravno da je naš Gospodin bio taj koji je poznavao čovjekove najtajnije misli, no mi ljudi nemamo apsolutnu sigurnost. Utoliko i naša kritika ne može biti kao Bogom dan bič kojim nam je dopušteno mahati kako nam se prohtije, pa čak i kad bismo htjeli uvijek ujednačeno odrezati nešto na jednake dijelove. Uvijek ćemo biti podložni pogreškama kad donosimo sud o nečijoj veličini ili prezira vrijednoj bijedi. Problem, odnosno pitanje koje traži odgovor, a pred kojim se svi nalazimo, jeste što učiniti kako bi među nama vladalo istinsko služenje u uzajamnoj ljubavi.
Onaj tko se intenzivno druži s Riječju Božjom svako malo će otkrivati kako je njegov dotadašnji sud o nekom ili nečem bio u velikoj mjeri uvjetovan vlastitim predrasudama i neznanjem. Što se više budemo suobličavali Riječi Božjoj, dotle će se slika u nama, kako o Bogu, tako i o nama samima (uključujući i druge) mijenjati. Jako teško je imati balans između vlastite neovisne samoće i dužne gostoljubivosti, jer ma kako se trudili ono nešto preuzetnosti i škrupuloznosti će utjecati na realnu prosudbu. Tako će skrupule utjecati na potrebu naglašavanja prava, a preuzetnost na neodgovorno činjenje ili nečinjenje. Skrupulozan čovjek će se uvijek pitati , bilo da prima, bilo da daje, „ima li se na to pravo“, dok preuzetnik neće baš odviše voditi računa o tome hoće li njegovo djelo ili nedjelo biti opterećenje za drugog. U oba slučaja radi se o tome da se treba biti slobodan od krivih predodžbi. A do te slobode je moguće doći jedino uz svakodnevno promatranje samog sebe u ogledalu Riječi Božje.
Ova današnja čitanja, koja su svojevremeno bila inspiracija za ovu pjesmu, uostalom kao i tolika druga, danas mi osvjetljavaju neke nove pojedinosti kojih tada, dok sam pisao ovu pjesmu, nisam bio svjestan u onoj mjeri kao danas. Moram priznati, s obzirom na neka loša iskustva koja sam imao s određenim ljudima, da je ta pjesma nastala kao izraz jedne gorčine koju sam kroz nju reflektirao. Držao sam da je dovoljno izraziti svoja osjećanja, te tu stati i čekati kako će drugi na njih reagirati. Govorio bih: „Drugog ne možeš natjerati da te voli. Ali zato možeš (i imaš pravo na to) reći kako se osjećaš zbog nečijih postupaka, a da drugog ne povrijediš. Što će drugi s tim učiniti, nije do tebe.“ Ipak, u nekim slučajevima vrlo upitno da ćeš biti ispravno shvaćen. Ponekad je dovoljno da nemaš isto mišljenje s nekim o nekoj stvari, pa da budeš predmet još veće marginalizacije. O ovome bih mogao još jako puno pisati, ali bojim se da riječi koje bih upotrijebio ne bi bile baš lagane. Zato ću ostati samo na ovoj konstataciji.
Vjerujem da ćemo se složiti oko toga da je u cijeloj ovoj priči o Josipovoj braći, vrlo jasno što je bilo po srijedi. To su ljubomora, zavist, izdaja, mržnja .. itd. Vrlo jasno upadaju u oči 'prava' koja su Josipu bila uskraćena, no je li tu sve staje? Vidimo li još išta osim grijeha, koji je proistekao iz nepoštivanja 'bratske dužnosti' i uskraćivanja Josipovog 'prava'? Dok sam pisao ovu pjesmu, ja osobno sam vidio samo grijeh onih koji su ga prodali u roblje. Danas pak mi govori o tome kako Bog priprema sve nas kako da sudjelujemo u spašavanju drugih ljudi. Pogotovo onih za koje držimo da su nas povrijedili, tako što ćemo dopustiti Bogu da upravo mi postanemo 'ranjeni iscjeljitelji' onih koji su nas ranili. Nažalost, mi mislimo kako moramo imati kontrolu nad cijelom situacijom, pa i kad je riječ o kazni koju drugi treba pretrpjeti zbog svog nedjela. A to zapravo znači da mi nemamo vjeru da Bog kontrolira svaku situaciju , pa i moju ma kako nepovoljna bila.
Ono vrijeme, dok je Josip bio u Egiptu, je bilo vrijeme metanoje za njegovu braću, koja bi se teško desila da je ostao među njima, jer bi i dalje bili zavidni. Sada pak, kad ih je Josip učinio ovisnima o njegovoj riječi, mogao im se osvetiti. Međutim, on u međuvremenu shvaća da je to bilo stoga jer ga je Gospodin pripremao za spašavanje njihovih života. Na koncu su to shvatili i oni sami.
U komentaru od jučer sam rekao : „Postoji velika razlika između biti glavni i biti zaglavni!
Je li uopće moguće biti u nečem 'zaglavni' bez iskustva odbačenosti i neprihvaćanja? Odnosno, je li moguće biti istinski svjedok, a da prije toga nismo prošli kroz 'oganj umiranja'?“ Postoji jedna jako dobra knjiga s naslovom „Graditi na stijeni“. Simbolika njenog naslova me uvijek duboko dirala. Ta stijena je zapravo taj 'kamen zaglavni' . Radi se o temelju koji jest Isus Krist. Na njemu gradimo svoj život. Odbačeni kamen jest odbačeni Krist, odbačena Riječ. Zato ukoliko u svojoj mjesnoj, obiteljskoj, župnoj ili molitvenoj zajednici želimo da se čuje ono što imamo za reći, morali bismo znati da to podrazumijeva biti jednak slici Sina Božjeg, a te slike nema bez spremnosti na patnju i nasljedovanja Krista patnika.
Možda nas malo zbunjuje činjenica da se Josip jedno vrijeme kao poigravao sa svojom braćom, budući ih je dao zatvoriti, podmetnuti zlato, uskratiti im brata Benjamina... itd. Međutim, Josip je htio biti siguran da su se njegova braća promijenila. Pitao se hoće li isto učiniti s Benjaminom kao s njim nekad. Zanimalo ga je njihovo srce, tj. je li u njima bilo pokajanja za svu onu bol koju su prouzročili njemu i njegovom ocu Jakovu, koji je jako patio nakon njegovog nestanka budući je sve vrijeme mislio da je Josip mrtav.
No, međutim! Josip ih je na koncu zagrlio rekavši neka zaborave sve što se desilo. Što više bio je Bogu zahvalan na svemu što se s njim dogodilo, jer je to urodilo većim dobrom. Sada im je mogao posredovati hranu, bez koje se sigurno ne bi ugodno osjećali u godinama gladi koje su slijedile.
Kada bismo se svi u jednakoj mjeri odnosili jedni prema drugima, unatoč svojim slabostima, uvijek bismo bili 'potporanj' jedni drugima. U protivnom, 'odbačeni kamen', koji prevodimo s 'odbačena Riječ, odbačena Istina' (bilo da je pišemo velikim, bilo malim slovom), će ostati u izolaciji i od nje nećemo imati veće koristi. Potrebno je maknuti sebe s mjesta koje pripada Kristu i Riječ Božju 'uglaviti' među sve ostale glasove i učiniti ih ovisnima o njoj. Samo tako je moguće graditi zajedništvo. Naši odnosi ne bi smjeli biti bez ove poveznice. Ona jest među nama, no trebala bi biti i u nama ako želimo ostati s njom povezani. Stoga je prvi korak u tom pravcu pokajanje zbog svega onog što smo stavili između sebe, a što ne služi povezivanju, nego samo još većem udaljavanju. Josipova braća nisu mu uzela za zlo to što ih je na trenutak malo 'izvozao', jer su sad znala da mu duguju puno više nego on njima, pogotovo nakon oproštenja koje im je mogao uskratiti da se pozivao isključivo na pravo, zanemarivši dužnost.
U jednom od svojih prijašnjih postova sam naveo kako je nepraštanje zadnja tvrđava koju predajemo Bogu. Neka u buduće ona bude prva. Ukoliko tako i doista bude, neke stvari će se puno brže odvijati. U protivnom kuća će se urušavati.
|
