Lemarchandova kutija



srijeda, 13.12.2006.

čitaju mi moju pjesmu







čitam svoje stare pjesme krišom
čekajući da na red dođe moja baš
to jutro to beskrajno tužno jutro
slomljenih nadanja prikupljam
emocije u snopove svjetlosnih niti
sa mirisom žitnih prostranstava
neka me utješi na tren taj okus
nedostajanja dok slijevaju se crne
suze mijenjajući oblik slova razlijevajući
tugu po štamparskoj boji čujem
kroz tunel od magle netko
glasom nepoznatim glasom muškarca
čita moju pjesmu vrlo strasno
i ubacuje me vješto među kamenje grada
i počinjem plivati između dodira mračnih
zidina i dodirujem tvoje osamljene kosti
tvoju prelijepu lubanju oh kako si još
lijep i u smrti tako lijep
moj prelijepi dragi imena izgubljena
čitaju mi moju pjesmu o tebi
i ona postaje putovnica za beskonačnost
i vozilo za drevne snove
čitaju mi čitaju mi čujem nešto ali
vidim samo amorfnu masu
vječnog nepripadanja
- 15:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>