Lemarchandova kutija

kada ugledam nehotice
odraz tvog grada u bijeloj
porculanskoj šalici
zagrljenoj listićima zelenog čaja
osjećam tajne niti Lemarchandove
kutije otimaju me trenutak poslije
nose moje tijelo na ledeni oltar astečkih
bogova i ne ne mogu se oduprijeti
poželjela sam ( u tišini)
tragala sam (nepokolebljivo)
našla sam to što želim (očekivano)
izrekla sam (čeznutljivo)
najglasnije i precizno jasno
tu svoju jedinu želju
spoznati sadržaj crne kutije
uzeti tebe za sebe
oviti se tamnim velom tajne i
zaplesati sarabande
i sada sam pogledajte me!
samo jeftina keramička balerina
na noćnom ormariću od cedrovine
zaleđena u vremenu vidite li me?
samo sam nepomični ukras
mumija sa etrušćanskim natpisom
i kisele suze cure niz moje
plastično lice i jedini moj smisao
jedino kretanje sjene je
stalni san kako šećem
osamljeno tako osamljeno
crvenim jesenskim Zrinjevcem...