Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






ponedjeljak,16.03.2009.

Mudrost je znati kada stati i ne nestati







Noć je plakala mojim suzama
dok sam klizila niz prozore tvoje duše
slijevajući se u lokve bezbrojnih pitanja
puna tugom potpomognutih zaplitanja

* * *

kroz razdjevičenu dušu
jurnuo si svojim sumnjama
pitajući se koliko, a ne kako
i zašto, a ne objašnjavajući
zbog čega nisi dovoljno dobar
za moja buduća rascvjetavanja

nemoj se, molim te, brinuti
osjetiš li nekad kako gubim korak
kako posustaje snaga volje
to se prezbrajam isčekujući bolje
Kad osjetim da ću uvenuti
na dvanaestoj postaji
glupih razmimoilaženja

bit će to zato što misliš
da nisam trebala
(a ja sam samo silno željela)
da izbrušene oblutke
zajedničkih snova osjetim
pod svojim prstima
da se uvjerim kako nisu pijesak
rasipanja i nestajanja


ako smo oboje leđima
podupirali Svemir
ne izmiči se onda nikada
jer ću u protivnom pasti na koljena
a ne umijem da iskažem
sva sudbini postojeća moljenja
ne davi se u svojoj navodnoj istrošenosti
jer ću se utopiti u oceanu razočaranja
(nema simbolike u zaprašenim očima
ne javljaju se suze zbog toga u noćima)

ako ne dozvoliš da prozračim
zamračeni dio tebe, da
dozidam oronulost godina
i zamirišem u dolasku
novim mirisom južnih vjetrova
ako ne pristaneš da te prihvatim
takvog kakav zapravo i jesi
makar mi obećaj da se nećemo predavati
da smo zajedno, bez obzira gdje si
jer ću ti priznati čega se jedino bojim:

kad netko na početku
nagovijesti kraj
kad spreman za let
ne raširi makar i jedno krilo



stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje









Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.