Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






nedjelja,21.09.2008.

Praznina




Opustjele su oranice nebeskih davanja
Od eksplozije sumnji u blijedoj postojanosti.
Opet se sudaraju uzaludnosti mene u meni,
Prelijevajući se iz ničega u ništa, u nedorečenosti.

Svjetlucavom niskom besplodnih, nataloženih godina
Nove udarce dočekujem, osmijehom se od ujeda branim.
Oslobodi me Bože svih ovozemaljskih dodvoravanja,
Ja se samo istinom i čistoćom duše umijem da hranim.

Mene nijedna tuga ne može mimoići,
Otkada je trajanje promijenilo svoj lik,
Iz života nasušnog u bijedu životarenja,
Samo sam sjenka, nedefinirani oblik

Šamari sudbine jače odjekuju, dok
Bol zvoni u brecajima jadikovanja.
Pusti me živote da jednom proživim,
Bar dio puta bez tvog mudrovanja.

Ne bih da se prepustim rijeci neumitnosti,
Ali me more predodređenog odavno zove.
Još nisam ni ove prepreke savladala,
A pred mene se postavljaju već neke nove.

Gubitnici i svoje snove pretaču u gubitke
A ja se jos glođem sa brojevima na skali.
izranjavale su me do koštane srži životne bitke
Ali su me i o nekoj mudrosti u životu naučili.

Ja začahurenim postojanjem trajem u trajanju,
A u ratama se dijelim, izgubljena u nestajanju..

stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
- 00:02 - "Mirisni trag" (0) - "Pohranjen u vječnost" - #


Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.