Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






nedjelja,18.03.2007.





A vrijeme neumitno prolazi

(ja još uvijek mogu i znam voljeti)


U školjku svog dlana
Zatvorila sam riječi.
Još samo strpljivo čekam,
Da zvono sa crkvenog tornja
Odbroji svoje ritualne trenutke,
Misli da se poljube s mislima...

I onda, nastupa tišina.

A tišinom se najviše kaže,
Kad se dva srca dodirnu.
Čak i onda, kad je vrijeme,
Već potpuno na izmaku.


* * *

Da li to počinjem opet voljeti,
Ili nastavljam graditi snove?
Među zaspalim laticama ruže
Mirisni nektari i dalje mame.

Još uvijek vjerujem u bajke,
U mogućnost bijega iz neizbježnosti,
Makar i kroz iglenu ušicu,
Negdje, u malenom dijelu Svemira.

Odbjegle misli morat ću vratiti
I pohraniti ih na sigurno mjesto.
Zapečatiti sa sedam pečata,
I zaključati iza sedam brava.

Da opet ne provale iz duše
I unište mi navučeni oklop.
Da me ne izdaju ponovo
I neke nove snove mi sruše.

Na zupčaniku biološkog sata,
Jedan zubac izlizan ili polomljen,
Upozorava me da požurim,
Jer vrijeme neminovno teče.

A ja se ipak još uvijek nadam
Kako se i vrijeme može zaglaviti,
I kako je i taj zubac polomljeni,
Jednom, možda moguće preskočiti.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
- 05:05 - "Mirisni trag" (24) - "Pohranjen u vječnost" - #


Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.