Fran i Ivor u akciji
subota, 07.01.2012.
Sretna nova 2012. s nove adrese
|
Za početak svima želim veslu i uspješnu novu godinu s malim zakašnjenjem, ali kažu da za dobre želje nikad nije kasno pa se ja toga držim ;-) Malo sam zapustila svoj blog u posljednje vrijeme, ali nadam se da ću s novom godinom pronaći i više vremena za ovo mjesto. Jesen mi je proletjela, često sam i otputovala, osim u Poljskoj, bila sam u Bratislavi, u Rijeci, a zatim i u Pragu... Klinci su to super podnijeli, osim što mi je Ivor rekao, negdje prije puta u Rijeku ne da više ne smijem na put, nego da ne smijem bez njega jer i on bi putovao  Da konačno objasnim drugi dio naslova ovog posta. Dva tjedna prije Božića smo se preselili u našu novu kuću. Isto veče, sjedila sam u ogromnoj, hladnoj dnevnoj sobi s hrpom razbacanih stvari okolo i tužno rekla: "Dobro, dosta svega, ali ajmo mi sad našoj kući" Ivor je odmah došao do mene da me utješi: "Ali, mama ovo je sada naša kuća."
Malci su se dakle odmah navikli, točnije oduševljeni su ogromnim prostorom, jurcaju, vijaju se, skaču. Ivor je pitao prvih dana: "Mama, jel smijem skakati, jel smijem vrištati i nitko neće zvati policiju?" Meni, je za razliku od njih trebalo puno više vremena, i još uvijek me uhvati kriza. Nisam nikad živjela u kući, sve mi je preveliko, već sam došla do zaključka kako ta kuća nema šanse da ikad bude potpuno spremljena... Dnevna je dovoljno velika da nam stane i ljetna ljuljačka koju smo dobili na poklon od mog tate:
Ona je pun pogodak, uvijek je zauzeta.
Prvi doručak u novoj kući:
Odmah to jutro, Fran je tražio novce da ode sam do dućana i kupi si lizalo. Iznenadila sam se jer on dobro zna da im ja nikad ne kupujem lizala, pa mi je on filozofski objasnio da je to da se počasti za preseljenje, pa kako sam ga mogla odbiti.
U ponedjeljak je Fran bio posebno oduševljen što konačno može ići sam u školu, jer škola nam je u istoj ulici, mora prijeći jednu veliku cestu, ali ima semafor na dugme. Prva dva dana sam stajala ispred kuće (iako mu je to naravno smetalo) i provjeravala kako on to prelazi cestu. Njegov, moj bivši, radni stol je također našao mjesto u dnevnoj sobi da mi bude na oku dok piše zadaće.
Nešto prije Božića je zapadalo malo snijega. Pa sam uočila još pokoju prednost kuća, klinci uživaju, lijepo se igraju, a ja uživam zajedno s njima, ali u toplom 
Brzo je stigao Badnjak, kićenje... samo da dodam da smo odmah prvo jutro u kući prije nego li smo išta krenuli spremati i razmještati, ukrasili dječju sobu lampicama i naljepnicama na prozoru.
Htjeli smo bor do stropa, kao i uvijek, ali mali je problem što je u dnevnoj sobi strop visine preko 4m, ali smo našli rješenje i smjestili ga u dio s normalnim stropom
Kićenje je standardno svake godine, Ivica postavlja bor i lampice, a ja s klincima kuglice, Fran je naravno uključen u svaki dio ovog postupka :-)
Ivor je uvijek oduševljen lampicama i prije nego li su na boru
Postavljanje jaslica je prepušteno isključivo klincima.
U igraonici, to je trenutno ovaj dodatak dnevnoj sobi, a u nekoj budućnosti to planiramo razdvojiti na dvije sobe, smo na Badnjak kupili i tepih cestu koju je Ivor silno želio
Jasno da smo i Novu dočekali u kući
Sad nakon četiri tjedna, već smo stvarno dosta toga sredili, ali stvari ima,misim nikad kraja, ako do Uskrsa budemo sve raspremili mislim da će to biti super! |
