Fran i Ivor u akciji
utorak, 16.08.2011.
Humac i Grapčeva špilja
|
Ivica i ja smo prije već posjetili navedene destinacije i jako su nam se svidjele, lijepi izlet. Ove godine smo se ohrabrili povesti i kikiće do špilje, pretpostavljali smo da će im se to jako svidjeti. Put do špilje nismo pamtili kao nešto jako naporno, samo se sjećamo, pošto se radi o južnoj strani otoka, da je bilo jako vruće. Uf, alaj smo se prevarili.... Iskreno da smo imali pravilna sjećanja sigurno bi posjet toj ljepoti pričeko bar godinu dana, a možda i više. Dakle, ako ste na Hvaru, volite i stignete još nešto pogledati osim plaža svakako se pridružite ovom izletu, ali pod uvjetom da su vam djeca starija od 5 godina! Svaki ponedjeljak, srijedu i subotu sastanak zainteresiranih izletnika je kod konobe Humac u 9 sati ujutro, udaljeno od Jelse u smjeru prema Sućurju nekih 15-tak minuta vožnje.
Vodič je stigao na vrijeme, ali ne baš i vlasnik konobe u kojoj su bili zaključani ključevi od špilje, ulaznice, prospekti... Dakle, u startu smo krenuli s više od 15 minuta zakašnjenja. Prvo stajalište nenaseljeno i polurazrušeno selo Humac na 350 metara nadmorske visine.
Svoje mjesto u Humcu je našla i mala crkvica sv. Ivana i Pavla u kojoj se samo jednom godišnje (26.06) održavaju misna slavlja i fešta se cijeli dan. Nismo propustili priliku glumiti crkvene zvonare
Nakon crkve po kaldrmi pravac prema špilji, međutim.... vodič nam se jako zamjerio već u startu. Maltene smo tek izašli na tu cestitcu, a oni već svi zbrisali kao na maratonu. Vidio je da imamo malo dijete, naplatio mu je kartu, ali se ponašao kao da ga nema  Ali, čak nije stvar ni u djetutu i bez njega bi bili zadnji, jedina je razlika što bi ga bez Ivora možda uspjeli trčeći stići. Naime, uz stazu su ogromne, predivne kupine, jasno da smo ih malo zastali porbati, pa odslikat koju fotku i dok smo se okrenuli nigdje nikoga...
Sjećam se da to ne mora biti tako jer prije koju godinu je očito bio drugi vodič, sjećam se da smo se baš dobro najeli kupina, puno fotkali usput, on je svaki čas zastajkivao i objašnjavao nam štošta o Hvarskom bilju.... a od ovoga ništa. Do špilje više niti jedne fotke, jer smo jurcali... A Ivor, njemu je to sve ipak bilo preteško, ona cesta se pretvorila u usku stazicu na kojoj ga nisam mogla nositi jer bi udarao u nisko granje, a toliko je bilo usko da nismo mogli ići jedno pored drugog, nego sam ga doslovno za rukicu vukla za sobom i zapričavala ga da što manje kuka. A putu nikad kraja, sto put sam pomislila kako nam to nije bila pametna odluka, ali ajde motivirala sam ga šećerom na kraju-špiljom. I eto nas tik pred ulazom, strmina, Ivica i ja smo ga dodavali jedno drugome kao mali paketić jer se nismo mogli spuštati s njim (a i iz prethodong posta je poznato da ja nisam imala niti prikladu obuću, što nije nimalo olakšalo situaciju)
I konačno cilj našeg malog izleta 
Grabčeva špilja, na wikipediji piše da se nalazi na 239 metara nadmorske visine na teško pristupačnom terenu, e da sam to ranije pročitala  Špilja je proglašena spomenikom prirode zbog svog arheološkog značaja. U njoj su nađeni ostaci kultnih obreda iz mlađeg kamenog doba, 5000 - 4000 god. pr. Krista, i jedno je od najstarijih nalazišta na Jadranu i Mediteranu. Unutrašnjost mi je predivna, naravno obiluje stalaktitima i stalagnitima
Fran je naravno bio oduševljen, lampom na mobitelu je istraživao mračne kutke i tražio šišmiše, za to vrijeme očito premorenom Ivoru, špilja se na kraju uopće nije svidjela, čak se uplašio mraka, a vrhunac je bio kad mu je kapnulo na glavicu pa je tek što smo ušli htio van. Marina se javila kao dobrovoljka da ga pripazi blizu ulaza jer očito ni njoj baš nije pasao mrak, a čini mi se ni priča o postojanju šišmiša u špilji
Ivica je zamjenio ubrzo Marinu, pa smo nas troje zadnji razgledavali špilju, jer kako smo tek posljednji došli bio je red da posljednji i odemo  , ajd vodič je bar pristojan pa nas nije požurivao.Nema drugog puta pa od kuda smo došli moramo se i vratiti
U povratku se više nismo žurili, fotkali smo predivan pogled na otvoreno more prema Italiji,
U dijelu bez granja je Ivor malo došao na svoje (doslovno :-))
Nekoliko puta smo sjeli u hladu i odmorili, pojeli čak i koji keksić za oporavak energije
Čak smo i zrikavce tražili, probajte i vi
Na cesti prema Humcu, Ivica, Marina i Fran su još produžili i na uzvisinu nekog brdašca prema teleskopu, ali smo Ivor i ja taj dio ipak preskočili. Na zidiću blizu auta čekamo preostali dio ekipe.
Ali, nismo sami u društvu smo dva fina gospodina.
Iznenađujuće kratko smo ih čekali i brzo smo svi ponovo bili tamo odakle smo krenuli, konobe Humac i njezinom dvorištu
s pogledom na sjever, točnije Brač
Iako je post dugačak, ali još jedna krtka zgoda s istog izleta. Prije ulaska u auto smo morali još pomaziti onog finog gospodina magarca, okrenuli mu mi leđa bez riječi i odosmo, a on počeo ispuštati čudne zvukove kao da nas zove (pri tome ne mislim na glasno njištanje). Ajd, vratili se mi, opet smo ga pomazili i ponovo bez nekih velikih riječi prema autu i opet poziv za nama, čak bi rekla odlučniji. Mi i ovo nanovo, ne možemo ostaviti tužnu životinju za nama. Ali, ovaj put sam mu na kraju lijepo rekla: "Nemoj nas sad ponovo zvati jer stvarno moramo ići, bok.." I on se na to lijepo okrene i ode svatko na svoju stranu..... |
