Marko Mežnarić
28.08.2015., petak
tekst 28. - Dnevnik Francuske, Interfolk 2015., 3. dio...
|
... 23/07/2015, dan četvrti... ništa, ali stvarno ništa nije me moglo pripremiti na taj četvrtak, dan koji će ekipa FA Koprivnica pamtiti kao najnaporniji dan francuske turneje. prespavani doručak i odmah po jutru oblačenje u nošnje. odlazimo u obližnji Yssingeaux, mali pitoreskni gradić blizu Le Puya, a očekuje nas prvo nastup na maloj pozornici kraj tržnice, gdje se od nas zahtijeva nekih petnaestak minuta programa, a zatim nastup u stacionaru, iako su nam isprva rekli da idemo nastupati u bolnicu. sunce peče, a mi smo još tromi od jučer. voda nikad nije bila finija,makar i topla. ne znam za druge, ali danas sam po prvi puta osjetio umor u nogama odmah po buđenju, što znači da se nisam stigao oporaviti od senzacionalnog otvaranja i svog uzbuđenja prethodnog dana. na stranu negativnog, i pozornica kraj tržnice je sve, samo ne dostatna. tamburaši se guraju gore s nama, iako je mikrofonija za njih predviđena kraj bine lijevo. gužvamo se. mikrofona za nas nema, ne čujemo se, pitaj boga kako je to sve zvučalo ljudima u publici, koje se zato ipak skupio popriličan broj. plesni pod je sastavljen od dasaka za šalanje, kod nas ih popularno zovu bosankama, i to bosankama koje nisu pričvršćene za konstrukciju, već samo naslagane, pa se prilikom drmeša lijepo zibalo i lupalo na sve strane. zadnji podravski čardaš u vojničkoj koreografiji bio mi je posebno "magičan", jer sam uz rasklimani pod, još dospio i na mjesto koje je bilo mokro od jučerašnje kiše, pa sam više ličio na barišnjikova, nego na mladića koji se sprema otići u vojsku. trostruki aksl, sil vous pleis, a onda i jedna šrauba, nije problem!!! stacionar je, po svemu sudeći,vrlo skup, ali i vrlo kvalitetan. uredno namješteno, skupo opremljeno, potpuno sterilno i prilagođeno svojoj jedinoj svrsi, da olakša posljednje dane života svojim stanarima. naravno, da bolnički uvjeti ni pod razno ne mogu pružiti prostor koji bi se mogao okarakterizirati kao pozornica, i naravno da ovakva bolnička publika nije ono pred kime smo navikli izvoditi "posao", ali plan i program je takav. sa osobljem dogovaramo da odradimo pet puta po dvadeset minuta programa, s tim da nakon prvih dvadeset minuta imamo ručak. prvih dvadeset minuta izgledalo je kao lak posao, i mislili smo da će i ostalih četiri proći glatko, ali prevarili smo se, jer nakon ručka počinje pakao. sele nas s jednog kata na drugi, iz prostorije u prostoriju, i ne znam kome je bilo teže gledati, da li nama publiku, ili publici nas?! ustvari, možda im i nije bilo tako teško gledati, koliko slušati, jer po njihovom guranju prsta u uši shvatili smo da pjevamo i sviramo preglasno. jedna baka toliko je protestirala i mahala rukama, da su je morali odvesti van iz prostorije, koliko joj je smetalo glasno. sve se stišalo, ali ipak, ostao mi je dojam da smo ih više iritirali, nego razonodili. na drugih dvadeset minuta, jednog su starca doveli kolicima i postavili ga u prvi od dva reda publike, da gleda naš nastup. prvi taktovi glazbe, prvi zvuci violine, starac je počeo plakati. je li to bilo zbog navale sjećanja, ili samo još refleksna reakcija, ne znam, ali starac je plakao cijelih dvadeset minuta, suza je suzu stizala, k'o kad malo dijete ne može dobiti onu jedinu stvar koju želi. a ja?! pa, ja sam takav trknuti mentalni sklop, da sve što me potrese, počnem projicirati na sebe. ne daj bože, da ostarim i ostanem sam, da ne mogu hodati i smjeste me u stacionar, pa da mi u posjetu dođe neka folklorna skupina. jebeš mi sve, i ja bih plakao, jer sve divne uspomene navrle bi van u sekundi, nema brane koja bi tu bujicu zadržala! knedlu u grlu i sad osjetim, samo kad se sjetim njegova uplakanog lica... ipak, iz mukotrpnih sto minuta nastupanja u stacionaru, ako to tako možemo nazvati, izašla je jedna dobra stvar. ponovili smo sve koreografije pripremljene za Francusku. naravno, da je bilo grešaka, i naravno, da smo se na momente smijali toliko da nismo mogli pjevati, i naravno, da smo krivo otvorili muško kolo u koreografiji zagorja, pa su neki od nas imali puni krug sprinta oko velikog kola, da bi došli na svoje mjesto, a mogli smo samo gospodski stajati i pričekati da se kolo, s njime i naše mjesto, okrene do nas. košulje su bile mokre, cijedilo se iz njih, i moglo ih se, po domaći, žmikati. čizme su tiskale i tabani su gorjeli, kad smo program u bolnici završili. sjedili smo u bolničkom restoranu, porazbacali košulje po stolicama i čizme po podu, hvatali dah i ispijali litre vode i sokova, uopće ne mogavši ni zamisliti da moramo natrag u autobus, ali ne da nas odvede u internat na odmor, već u neko obližnje selo gdje nas čeka još dva puta po četrdeset i pet minuta programa za odraditi. ipak, polusatna vožnja odvela nas je u obližnji Beaux. francuski seoski krajolik nudio je nebrojene pašnjake načičkane što krupnijom, a što sitnijom stokom. krave su ležale u hladovini drveća, i po dolasku u Beaux, mi smo ih bez srama imitirali. sunce je još bilo visoko na nebu i bilo je poprilično vruće, pa smo košulje povješali da se osuše, a mi polijegali na futrole u kojima inače držimo nošnje, okupiravši sav hlad kojeg je drveće nudilo. dok je jedan dio ekipe kraj mene igrao kalodont, ja sam bezbrižno otplovio u zemlju snova, priuštivši si sat vremena itekako dobrodošlog sna i odmora, a nisam bio ni jedini. sve ponuđeno treba iskoristiti, pogotovo kad su očajna vremena, ne?! društveni dom u kojem smo trebali nastupiti imao je malenu pozornicu, ali zato čvrstu i stabilnu, pa ako smo se već i tiskali, barem nije bilo straha da ćemo pasti i polomiti noge, ako koja daska popusti. prije nastupa samo smo kratko prošli pozicije po pozornici, nakon toga večerali i onda odradili smo dva puta po četrdeset i pet minuta programa, i to solidnog programa, zahvaljujući tolikim ponavljanjima u stacionaru. na kraju večeri, noge sam vukao kao da nisu moje. bio sam mrtav umoran kad smo sa spakiranim nošnjama izašli iz doma na svjež, noćni zrak, i znam da mi je kroz glavu prolazio jedan razgovor iz kafića, kojeg smo vodili nakon jedne od proba, pripremajući se za Francusku. bili smo uvjereni da idemo na odmor,da ćemo plesati onako, iz razonode, tek tu i tamo cijeli splet koreorafija. da se sad mogu vratiti u taj razgovor, ispljuskao bih sam sebe, jer znam bolje, nego očekivati, pa se onda razočarati. međutim, kad čovjek bude ovako na izmaku snaga, onda se dogodi jedna prekrasna stvar. javi se inat. u inat umoru, nismo išli na spavanje. u inat bolnim tabanima, prali smo košulje. u inat promuklim grlima, ispijali smo pivo i zezali se u hodniku internata. naredni dan nudio je slobodno prijepodne, savršenu priliku da se spava dulje i da se osuši netom oprano narodno ruho. priliku smo objeručke prihvatili, i mislim da je dobrano prošlo tri ujutro, kad smo si međusobno poželjeli laku noć... ... 24/07/2015, dan peti... slobodno prijepodne savršeno je prelomilo naporni folkloraški tjedan, i pružilo nam priliku da se malo razonodimo prije nego ponovno prionemo poslu. neki su spavali dulje, neki otišli do trgovine, a većina je ipak otišla u grad, jer pružila se prilika da se popnemo na vrh vidikovca, na kojem je kapelica posvećena Mariji, Majci Božjoj. malo manje od tristotinjak stuba savladali smo za kratko vrijeme, i onda ostali očarani pogledom koji je pucao pred nama. kompletan grad na dlanu. s jedne strane nogometno igralište, s druge stari dio grada i kip Majke Božje postavljen na drugoj, obližnjoj uzvisini. s treće se otvara vidik na novi dio grada, a s četvrte pogled na zelenilo vrtova i vinograda. ovdje bi se dalo živjeti, opet ponavljam u sebi, dok nekako istovremeno sa bratom konstatiram da su ovdašnji svećenici imali smisla za humor. kapelicu koja nije nudila ništa posebno, osim možda suvenirnice, podigli su na vrh stijene koja nudi pogled sasvim kontrastan samoj građevini. nakon spuštanja od kapelice, izrazili smo želju da odemo i na kip Majke Božje, no vrijeme nam to nije dopustilo, i bila je to prava šteta, jer kip je nudio mogućnost da se popne na krunu, tj. na vrh glave i još jednom uživa u prekrasnom pogledu. podsjetilo me to nekako na kip Slobode u New Yorku, i bilo bi super da sam to mogao iskusiti. vraćamo se u internat na ručak i nakon toga pripremamo nošnje za večerašnjih dva puta po četrdeset i pet minuta programa, koje izvodimo u gradiću imenom Langonge. put autobusom traje laganih sat vremena, a nastupamo u nekom sportsko-rekreacijskom centru koji usput ima i dvoranu za priredbe. kratko razgledavamo pozornicu i ustanovljujemo da je pod sklizak do te mjere da će nastup prije biti revija na ledu, nego koreografirani folklor. prije nego se oblačimo u nošnje, dijelimo se u četiri grupe, tri grupe odlaze na večeru francuskim obiteljima koje su izrazile želju da nas ugoste, a četvrta grupa ostaje u centru i ima organiziranu večeru. naravno, da sam bio u grupi koja je išla k jednoj od obitelji. naravno, da sam se bogovski najeo i napio. francuzi su prvo gostoljubivi, a zatim i gurmani, a obzirom da sam i ja takav, problema nikakvih nije bilo. tročlana obitelj, očuh, žena i kćer, dočekali su nas raširenih ruku. ponudili su nam kobasice, masline i čips kao predjelo, uz pastis i liker od kestena razrijeđen chardonnayem za piće. pastis je liker od anisovca miješan sa mineralnom vodom, i nije me oduševio, ali zato super slatki liker od kestena razrijeđen bijelim vinom, eh, to je bio pravi pogodak!!! fino, fino, fino, toliko da smo slikali boce i rekli kupiti za sebe i ekipu. za večeru je bila juha, zatim složenac od krumpira, kelja i mljevenog mesa, te naposljetku biskvit sa preljevom od jagoda za desert, sve lijepo zaokruženo finim, mirišljavim rozeom. uz to, super smo se zabavili, dok smo na one dvije, tri riječi francuskog što znamo, i engleskom pokušavali profesoru povijesti i zemljopisa, njegovateljici osoba s posebnim potrebama i četrnaestogodišnjoj balerini objasniti tko smo i što smo, odakle dolazimo i čime se inače bavimo u životu, te kakvi su nam dojmovi o Francuskoj i Francuzima. rekli su nam da svake godine ugoste neku ekipu kad je Interfolk, i da je dosad kod njih bilo i Rusa i Kineza i Talijana i ne znam koga sve ne, te da su sa svima razmijenili adrese i ostali u kontaktu. fotografirali smo se svi zajedno, prije i poslije nastupa, razmijenili mail adrese i dogovorili se poslati fotografije, te dobiti recept za složenac koji je bio izvanredan. fotografije su poslane, recept još čekamo, a ako ikad dođu u Hrvatsku na more, dogovorili smo i obvezatan ponovni susret. lijepo je to, ljudi te vide prvi puta u životu, velika je vjerojatnost da te nikad poslije toga više neće vidjeti, a ipak ti otvore svoj dom kao da te znaju cijelu vječnost. ima još nade za čovječanstvo, dok god ima ovakvih ljudi na svijetu, i ako se pruži prilika, gostoprimstvo im svakako namjeravam uzvratiti istom mjerom. bilo bi skroz fora odvesti ih u vingrad, složiti neko jelo ispod peke i dati im da uz to probaju naše domaće vino. svakakvih bi se tu još priča dalo ispričati i sitnica saznati... dok se spremamo za nastup, komentiramo ljude koje smo netom upoznali i uspoređujemo menije koje smo konzumirali, smijući se zlobno, a ipak nevino, onako kako samo djeca znaju, ekipi koja je ostala u centru, jer se baš i nisu nešto pretrgli jedući. jbga, tko se srami, taj ostane i gladan. tri podravine, dva međimurja i zagorje bili su upravi onakvi, kakvih smo se i pribojavali. revija na ledu. hvala bogu, nitko nije pao, i hvala bogu, nitko se nije otklizao s pozornice, ali da je gafova uslijed klizanja bilo, bilo je. posebno je zanimljivo bilo prilikom podbijanja i dinamičnijih okreta, pa su nam nakon završetka programa vodiči rekli da se vidio strah i ukočenost na nama. iskreno,nije nas bilo previše briga, bili smo sretni što je sve prošlo i tako kako jest. vraćamo se u internat. dan završava, nije bio ni upola toliko naporan kao prethodni, a ipak, kao da se nikome baš previše ne druži, nitko nije inatljiv kao jučer. veliki broj vodiča nije prisutan, dopratili su svoje grupe i razbježali se u nepoznatim pravcima, ipak je petak, a oni imaju i svoje živote. vikend je počeo, izlazi se valjda. ono malo što ih je ostalo s nama, smjestilo se na stepenice internata, izmješalo sa članovima ansambla i zaredalo pivu, rakiju i viski sa spriteom. ostajem kratko, a večer završavam pišući ove retke, te čitajući do kraja Sto godina samoće. dan peti, gotov. vrijeme brzo prolazi kad radiš ono što voliš, i još su samo dva dana gostovanja u Francuskoj preostala ovoj malobrojnoj, a ipak tako moćnoj ekipi. nije fer. tko god je smislio ovaj koncept kratkotrajnosti svega što je lijepo, taj je baš bio zdapi. hoću li ikad više biti negdje na turneji s ovim ljudima?! mogu li ostaviti folklor, otići, k'o u filmovima, otploviti u suton, u nepoznatom pravcu?! teška pitanja, još teži odgovori... ... |
