Marko Mežnarić
29.03.2016., utorak
tekst 32. - dječje laži...
|
... u očima svojih roditelja, djeca odrastaju prebrzo. suprotno tome, gotovo je svako dijete barem jednom za sebe poželjelo biti veliko, pa da može ispuniti neku svoju želju koja zahtijeva odraslost. premalen si da se voziš na vrtuljku. prenizak si da igraš biljar. samo odrasli mogu ostati budni dulje od deset navečer. ako drugi idu van sa četrnaest godina, to ne znači da i ti možeš. auto možeš voziti tek budeš punoljetan i položiš vozački. vrijeme je sporo onima koji čekaju, a leti onima koji se raduju. (Henry van Dyke, ako se ne varam) moj nasljednik nije nikakva iznimka po tom pitanju, već je bezbroj puta poželio biti velik, a i ja sam po tom pitanju stereotipni roditelj, jer želim upravo suprotno, da čim dulje ostane malen i nevin u svakom pogledu. naravno, da malen neće ostati, barem ne još zadugo, jer kao da sam ga još jučer svog smežuranog čuvao u rodilištu, a danas ima osam godina i pretvara se u prekrasno, tvrdoglavo, srčano, muško stvorenje. više nije beba, sad je dečkić. tijekom odrastanja našeg sina, žena i ja svjedočili smo pojavljivanju različitih faza razvoja djeteta. slinjenje, kad su probijali zubići. puzanje. sramežljivost. ispoljavanje agresije da bi se izborilo mjesto u društvu. brbljanje bez reda, a nerijetko i bez prestanka, ili se barem tako činilo. psovanje. laganje. kao brižni roditelji, korigirali smo ponašanje i ispravljali greške, da bi od djeteta napravili pristojnog malog čovjeka, i ponosno ističem da smo u tome i uspijevali. ova posljednja faza još je uvijek aktualna. da, da... Njegovo Prerazmaženo Veličanstvo okušalo se u skrivanju ili iskrivljavanju istine, i to xy puta, a ja ne mogu, da se ne prisjetim svog djetinjstva i neslavno propalih pokušaja da starcima prodam priču koja će me spasiti kazne ili naprašenog tura, kad bih negdje "usrao motku". nisam ja, časna riječ. ne bih ja nikad. da, bio sam s njima, ali ja nisam napucao loptu u prozor. ja uvijek poslije škole idem ravno doma, ma kakav odlazak u Cvrčak na bilijar?! gdje uopće je taj Cvrčak?! ja nisam gledao porniće, drugi su gledali, ja sam otišao u drugu sobu. djetinjstvo je bilo čaroban niz trenutaka, i prije nego sam postao otac, često sam razmišljao bih li išta radio drugačije da dobijem priliku ponoviti. ne bih, a osim toga, ne razmišljam više o o tome, samo se sjećam. malo digresiram. ono, čeg se najviše sjećam u vezi laganja, očeve su riječi: - taman da si ubio čovjeka, dođi doma i reci, mama i ja ćemo ti pomoći, makar se prvo ljutili. nemoj lagati, samo sebi odmažeš, mi ionako saznamo, a onda je gore, nego da si odmah rekao. nažalost, dječjem mozgu uglavnom je stran svaki pojam odgovornosti, pa tako i priznavanja istine odmah na prvu, a zatim i pokore za nešto loše učinjeno. drugim riječima, dijete u trenutku zanosa ne osjeća strah od kažnjavanja u količini dovoljnoj da ga spriječi u nestašlucima, ali zato je ta količina straha sasvim dovoljna da pribjegne laganju kad zagusti. svi smo to napravili, barem jednom u životu. svi smo se nadali da ćemo se laganjem izvući od kazne, prijekora, isprašenog tura. svi smo bili u čudu kad smo "pali na detektoru laži". osobno, nikako nisam mogao pojmiti kako je moguće da moj stari uspije sve saznati. moj dječji mozak nije bio u stanju graditi dovoljno široku laž, jer nije bio dovoljno iskvaren. krivi odabir riječi, ali shvaćate što mislim. ne lažu samo iskvareni pojedinci, lažu svi, ali u toj dječjoj dobi imao sam pet prijatelja, bicikl, loptu i pregršt snova, nedovoljno životnih informacija i iskustava da bih osmišljavao i prodavao komplicirane fore, a pogotovo što bih to pokušavao prodati starcima, koji su te fore već odavno prošli i sami. danas, dječak u meni shvaća zašto su mu laži bile toliko prozirne, a samim time i lako čitljive. kad slušam svog juniora kako pokušava lagati, uglavnom mi bude simpatično, jer shvaćam da mu je lagati teško. zahtjevno. boji se, a sav si je mudrica, pa pribjegava svakoj i posljednjoj šansi da izbjegne odgovornost i kaznu. da stvar bude još simpatičnija, nema on neke teške prekršaje, uglavnom malo zakasni s igranja, zaboravi javiti da nekud ide ili zaboravi zadaću. tako, neke sitne, bijele laži. početničke fore. nije ništa strašno, nema mjesta drami, ali obzirom da se željezo kuje dok je vruće, žena i ja sakrivamo podsmijeh i pred njim smo oštri, ozbiljni i ponešto ljuti, jer ipak nam je lagao, a to se ne smije. naučit će da je bolje priznati, a dok ne nauči, pokušavat će i dalje lagati, ali morat će još malo trenirati, jer ja sam do svoje punoljetnosti postao maher za laganje starcima. ako bude dobar kao što je dosad bio, možda ga koji put i prekinem u pokušaju, čisto da se ne sramoti bespotrebno, jer znam štoseve, znam cake, znam gdje prestaje istina, a počinje muljaža. bio sam dobro dijete, jbga. zato sam sad najbolji otac. hvalite me, usta moja... pozdrav, dobri ljudi... ... |
