Marko Mežnarić
03.02.2017., petak
tekst 40. - dogodovštine skijaške, 1. dio...
|
... posljednji dani 2016-e, te prvi dani 2017-e godine bili su rezervirani za skijanje. iz praktičnih i kronoloških razloga, podijelio sam ovaj tekst na dva dijela. skijanje se sastojalo od dva termina, a i dvije ekipe su bile u igri. Termin prvi, 26. - 30. prosinca 2016. - Putovima Franza Klammera... sasvim slučajno, preko brata, upao sam u ekipu zaljubljenika u mali nogomet i već četvrtu godinu zaredom dijelim s njima svlačionicu i dogodovštine s haklova. jedan mali dio te ekipe, osim nogometa, voli i skijanje. još negdje u studenom, prilikom slučajnog susreta na pošti, saznao sam od Igora da se dečki između Božića i Nove otpremaju na tri dana skijače u neko od austrijskih skijališta. zainteresiralo me to, pa sam se manirama šanera i okorjelog prodavatelja osiguranja malko pogurnuo u planove i pitao jel ima mjesta za još jednog skijaša. ono, uvališ spiku, pa malo uvališ lakat, napraviš si mjesta. Delboy Trotter, ako baš želite. fala bogu, mjesta je bilo, jer da nije, propustio bih jedno od boljih druženja i putovanja u životu. 27. prosinac, jutarnji sati, golf četvorka kojeg zajebava getriba i koji zato teško upada u prvu, skije, pancerice, štapovi, nešto malo prtljage, prezvušti, kobasice, lonac sarme, limenke piva i pokoja litra vina. mijenjamo kune za eure, krećemo put Dubrave Križovljanske, Maribora, Karavanki, sve do Villacha i obližnjeg Millstata. četiristotinjak kilometara puta prevaljujemo za malo više od četiri sata i uz tri piš pauze. na godišnjem smo, ne žuri nam se, teramo zajebanciju i raspravljamo o opremi koju nosimo, o lijepom vremenu koje priželjkujemo, o pivama i germ knedlima koje ćemo smazati u pauzama od igranja Alberta Tombe. rezervirani apartman dostatan je za šest osoba, ima sve što treba, i više od toga. centralno grijanje, satelitska tv, moderna mala kuhinja i kupaonica, komotne spavaonice i ono najljepše, pogled na jezero Millstater See, koji je definicija savršenstva u bilo koje doba dana, izim noći kad se ne vidi prst pred nosom, tek poneko svijetlo iz kuća na suprotnoj obali.  raspakiravamo se, komotni smo, tražimo Igorov zagubljeni mobitel skoro sat vremena, odlazimo u obližnji dućan po špeceraj i večer završavamo kartajući belot i igrajući Alias (tko nije probao, toplo preporučam). komedija, i u kartama i u pogađanju pojmova. sa svakom čašom gemišta i bambusa, Tomica i ja sve uvjerljivije gubimo, ali zato sa nenadmašnim stilom. pogađanje pojmova pod krivim rednim brojem postala nam je specijalnost nakon tri večeri igranja, to nema labavo, ali i za to se dobivaju bodovi... negativni!!! oko ponoći odlazimo u krpe. ležim na razvučenom kauču i premda je udoban, nije to to. tek kad nešto promijeniš, shvatiš koliko rutina može biti udobna, koliko se neprimjetno uljuljaš u obrazac ponašanja. slične probleme imam i kad putujem s folklorašima, jer nigdje ne spavam dobro kao doma, čak i ako sam potpuno iscrpljen. iako udobna, rutina je najveći neprijatelj ispunjenog života, ako mene pitate. da skrenem misli, driblam igrice na mobitelu nekih sat vremena i polako tonem u nemiran san. ustajanje u sedam, doručak i pakiranje za prvi od tri dana na snježnim stazama. montiramo skije na nosače na autu, sprdamo Igora nek' provjeri gdje mu je mobitel, krećemo prema petnaest kilometara udaljenom Bad Kleinkircheimu. pratimo table, sva parkirališta kod žičara su otvorena i imaju slobodnih mjesta, a mi se odlučujemo za ono najdalje, jer odande žica vozi skroz do vrha. po dolasku, odmah šokovi, jer uz table parkirališta trebalo je pratiti i table koje pokazuju da li voze žice. inače, te su table bile odmah do onih za parking, ali od uzbuđenja ih nismo vidjeli. uglavnom, na parkingu stoje tri zaposlenika skijališta i svakog tko dođe okreću natrag, uz objašnjenje da gotovo nijedna žica ne radi zbog jakog vjetra. pizdimo. nestrpljivi smo, došli smo na samo tri dana skijanja, propustiti jedan dan je nezamislivo, šteta nenadoknadiva. najnestrpljiviji je Mario, koji čak razmišlja da kupi kartu i skija na dvije ili tri cicibanke u podnožju skijališta, jer je početnik i jer bi za njegovo svladavanje skijaških osnova i to bilo sasvim dostatno. za početak, sjedamo na kavu i dok se srca malo hlade, mozgovi se zagrijavaju na radnu temperaturu. u blizini Bada je Gerlitzen, malo skijalište koje je Tomica već posjetio. govori nam da je ok, i mogli bi skočiti. guglamo najkraći put i vremenske prilike, zanima nas da li i u Gerlitzenu puše vjetar, a web stranica pokazuje minimalno puhanje i sve žičare u funkciji. nabrzaka srčemo kavu i nekih pola sata poslije stajemo na skije. prvi dan ipak nije izgubljen, ali zato kao da mi jesmo. svi, koji su ikad skijali, znaju da je prvi dan uvijek malo čudan. traži se ravnoteža, zagrijavaju se drhturava koljena, ispipava se teren. držiš se cool, a ustvari moliš boga da se ne rasipaš na sto strana. nas četvorica nismo se prvog dana spustili zajedno ni tri puta, i to ne na cijelom skijalištu, već ni na samo jednoj stazi. čekamo se, gubimo se, vičemo se sa žice, pa opet čekamo. do kraja dana skijamo uglavnom Igor i ja zajedno, ganjajući Tomicu i Marija, ili obrnuto. tko je lud, a tko je zbunjen, ne zna se. Ipak, i u tom međusobnom traženju, ne možemo reći da se nismo naskijali. po povratku u apartman, grijemo sarmu, kuhamo kobasice i pire, proživljavamo vječnost od guljenja do temfanja krumpira. jedemo k'o da sutra ne postoji, nadoknađujemo znoj pivom i gemištom, ponovno kartamo i pogađamo pojmove, ali Tomo i ja ovaj put gubimo samo u Aliasu. nasmijali smo se do suza, a tragikomično pogađanje pojmova valjda je udobrovoljilo i boga Eosa, jer naša mantranja o vremenu bez vjetra u naredna su dva dana bila uslišena. drugi dan skijače, napokon Bad Kleinkircheim. snijega ima samo po stazama, sve umjetno napravljeno i zato na mjestima zaleđeno, ali ne u tolikoj mjeri da bi nas smetalo. danas skijamo urednije i opuštenije, svi zajedno, do gableca na jednoj strani brda, a poslije na drugoj. vjerujem da smo promatračima izgledali k'o klauni u cirkusu kad smo s pancerima ulazili u auto na jednom parkiralištu i izlazili na drugom, ali vrijedilo je obići sve staze ovog simpatičnog skijališta. Hrvata je puno, domaću riječ nije teško uloviti, a izim naših, puno je Mađara. tko zna, možda i oni imaju svoj tjedan na austrijskim skijalištima. po zadnjem spustu odlazimo u apres ski, okrećemo runde piva i unučića (za laike, nul tri Jagermeistera), i sa rastom alkoholne koncentracije u krvi, razvijamo ideju da sutra odemo na treće obližnje skijalište, Turracher Höhe. i onda će netko reći da alkohol nije koristan, što za razum, što za hrabrost. neš' ti unučića, braco... pravi, mali podvig, tri skijališta u tri dana, to je stvarno na tragu Franza Klammera, svjetskog i olimpijskog prvaka u spustu, a čije ime nosi i jedna žičara u Badu. nije ovo prvi puta da sam čuo za Klammera, ima jedna obiteljska anegdota koje se uvijek sjetimo kad je skijanje u pitanju, ali o tome malo kasnije. treća večer najprije donosi rješavanje računa za apartman, a zatim zadnju rundu društvenih igara. malo smo popizdili kad je došao račun za smještaj, jer je uračunat bio i heizung i strom i završno čišćenje i još neke pizdarije koje s početnim tečajem njemačkog nismo znali prevesti, ali skužili smo da nam se nema smisla previše zamarati. lovu na stol, izbrojali, predali u ruke gazdarici koja je izgledom toliki klišej, da bi i gotovo potpuni slijepac, samo iz obrisa, prepoznao da je austrijanka. plava, nakvarcana, mršava k'o Isus, glasna k'o pripadnik Delija u navijačkom deliriju, i nadasve kreštava. izbrojala je novce, pružila mi koščatu, hladnu ruku i na grlenom njemačkom zaželjela sretan povratak, a ja sam se ulovio kako razmišljam o filmu Intervju s vampirom. Meine Štrumfe, Lestat!!! nakon toga, poraz u kartama i napokon pobjeda u aliasu za Tomicu i mene, uz konstataciju da bi nam trebala još samo večer ili dvije, pa da se skroz uigramo. ali, jbga, još sutra skijamo, povratka u apartman više nema. navečer se vraćamo u Koprivnicu. potamanili smo sarme i kuhane kobasice, načeli pretposljednju flašu bijelog, dokusurili Jagermeister i odslušali valjda pedeseti u nizu Igorovih crnohumornih viceva. čovjek stekne dojam da druge vrste viceva ni ne zna, i premda smo se zgražali, ipak je bilo smiješno. hvala, Jagermeister. treće, i posljednje jutro, brzinski doručkujemo i pakiramo stvari, peremo zadnju turu suđa i pospremamo krevete. kao da nas nije ni bilo, a završno čišćenje platili smo četrdeset eura. obzirom na obzir, razmišljali smo da ostavimo svinjac, ali ipak nismo. vozimo se prema Turracher Höhe, planiramo skijati do kraja radnog vremena žičara, presvući se kraj auta i odmah krenuti za domaju. najveći doživljaj trećeg dana definitivno je skijanje preko zaleđenog jezera, barem za mene. naime, Turracher je skijalište cestom podijeljeno na dva dijela. dolazeći od Millstata, parkiralište je lijevo, tu se odmah kupi ski karta i sjedne na žičaru, pravac lijevi vrh. da bi se došlo s lijeve na desnu stranu, potrebno je proći tunelom ispod ceste, pa onda žicom na desni vrh. povratak dolje moguć je direktnom ski stazom, a moguć je i okolnim stazama koje najprvo vode do zaleđenog jezera. a na jezeru, show samo takav. mali traktor, pogonjen gusjenicama, na svom repu ima pričvršćenu nekoliko metara dugačku šipku. desetak skijaša može se uhvatiti za šipku jednom rukom, dok drugom pruži štapove iza sebe, sljedećem redu skijaša. kad traktor krene, bude smijeha, jer skijamo preko zaleđenog jezera (!!!), a osim toga se dogodi da netko i padne, to je uvijek zabavno. dok se vozimo, razmišljam koliko je debeo led preko kojeg idemo, i pitam se, razmišlja li o tome čovjek koji vozi traktor, ili mu je samo pun kufer skijaša i traktora i leda. jbga, mi smo se vozili jednom i bio je doživljaj, on se vozi svaki dan, cijeli dan. sudim po sebi, i ja vozim za plaću, dopizdi ponekad čovjeku. dečkima je u Turracheru bilo najljepše, posebno Mariju. odgovarale su mu blage staze, i ja ga razumijem. gledao sam ga tri dana kako strpljivo prima savjete od nas trojice i pokušava tisuću informacija ukalupiti u djelo dok savladava izazove plavih i crvenih staza. i savladao je, svaka čast. ja skijam dvadeset godina, on skija sedam dana, i u svom je tempu prošao svim stazama kojima i ja. Igor skija dobro, Tomica također, zajedno sa mnom nismo ni do koljena Franzu Klammeru, ali nema staze kojom se ne možemo spustiti, pa makar spust ličio i na borbu za život. od tri dana, meni je najbolji bio drugi u Badu. onako, srednje staze, najmanje gužve, rekreativcu dosta. put doma teče nešto sporije od dolaska, ne vraćamo se na Varaždin, već na Ljubljanu, Zagreb i Križevce. platili smo vinjete, koristimo ih maksimalno. putem stajemo prvo u Sloveniji, prije Ljubljane, gablamo iz prtljažnika dok se smrzavamo k'o ženski spolni organi, a zatim u Hrvatskoj, na Ini kod Samobora, samo kratko za wc, jer kao da se već osjeti miris doma, vuče nas da dođemo čim prije. svi smo pomalo umorni i, osim Tomice koji vozi, dremuckamo na momente. po dolasku u Koprivnicu kusuramo se za troškove puta, razvozimo po kućama uz standardno "niš' zameriti" i "moramo ponoviti". i moramo ponoviti. bilo je ovo prvi put da sa isključivo muškom ekipom idem na skijanje, a svakako ću gledati da ne bude zadnji. muška sportska druženja uvijek nose dobru zafrkanciju, fizičke napore, alkohola više ili manje i korištenje mozga tek toliko da se sjetiš jesti kad si gladan i sjesti na školjku prije nego usereš bokserice. fizički umor, psihički odmor, krajnji rezultat su pune baterije za nastavak svakodnevice. osim toga, nakon tri dana igranja alfa mužjaka koji je sa svojom hordom otišao istražiti daleke krajeve i pokoriti strane zemlje, na kraju se zaželiš doma i familije, a familija se zaželi tebe, pa bude najslađe kad žena na minus pet stupnjeva u pidžami izleti iz kuće i baci ti se oko vrata, a klinac ti sat vremena cupka u krilu i mazi se. doma si, znaš to savršeno dobro. i savršeno jesi dobro. muškarac pokoriti neprijatelja. muškarac voditi ljubav. muškarac biti sretan. AAAAAAARRRGGGHHH!!!! dečki, ako čitate, još jednom hvala, i preporučam se za svaki sljedeći put. za kraj, himna ove avanture, a inače evergreen svih after ski partija i pancer tanceva koji iole drže do sebe... čitamo se. pozdrav, dobri ljudi. ... |
