Marko Mežnarić
28.08.2015., petak
tekst 28. - Dnevnik Francuske, Interfolk 2015., 3. dio...
|
... 23/07/2015, dan četvrti... ništa, ali stvarno ništa nije me moglo pripremiti na taj četvrtak, dan koji će ekipa FA Koprivnica pamtiti kao najnaporniji dan francuske turneje. prespavani doručak i odmah po jutru oblačenje u nošnje. odlazimo u obližnji Yssingeaux, mali pitoreskni gradić blizu Le Puya, a očekuje nas prvo nastup na maloj pozornici kraj tržnice, gdje se od nas zahtijeva nekih petnaestak minuta programa, a zatim nastup u stacionaru, iako su nam isprva rekli da idemo nastupati u bolnicu. sunce peče, a mi smo još tromi od jučer. voda nikad nije bila finija,makar i topla. ne znam za druge, ali danas sam po prvi puta osjetio umor u nogama odmah po buđenju, što znači da se nisam stigao oporaviti od senzacionalnog otvaranja i svog uzbuđenja prethodnog dana. na stranu negativnog, i pozornica kraj tržnice je sve, samo ne dostatna. tamburaši se guraju gore s nama, iako je mikrofonija za njih predviđena kraj bine lijevo. gužvamo se. mikrofona za nas nema, ne čujemo se, pitaj boga kako je to sve zvučalo ljudima u publici, koje se zato ipak skupio popriličan broj. plesni pod je sastavljen od dasaka za šalanje, kod nas ih popularno zovu bosankama, i to bosankama koje nisu pričvršćene za konstrukciju, već samo naslagane, pa se prilikom drmeša lijepo zibalo i lupalo na sve strane. zadnji podravski čardaš u vojničkoj koreografiji bio mi je posebno "magičan", jer sam uz rasklimani pod, još dospio i na mjesto koje je bilo mokro od jučerašnje kiše, pa sam više ličio na barišnjikova, nego na mladića koji se sprema otići u vojsku. trostruki aksl, sil vous pleis, a onda i jedna šrauba, nije problem!!! stacionar je, po svemu sudeći,vrlo skup, ali i vrlo kvalitetan. uredno namješteno, skupo opremljeno, potpuno sterilno i prilagođeno svojoj jedinoj svrsi, da olakša posljednje dane života svojim stanarima. naravno, da bolnički uvjeti ni pod razno ne mogu pružiti prostor koji bi se mogao okarakterizirati kao pozornica, i naravno da ovakva bolnička publika nije ono pred kime smo navikli izvoditi "posao", ali plan i program je takav. sa osobljem dogovaramo da odradimo pet puta po dvadeset minuta programa, s tim da nakon prvih dvadeset minuta imamo ručak. prvih dvadeset minuta izgledalo je kao lak posao, i mislili smo da će i ostalih četiri proći glatko, ali prevarili smo se, jer nakon ručka počinje pakao. sele nas s jednog kata na drugi, iz prostorije u prostoriju, i ne znam kome je bilo teže gledati, da li nama publiku, ili publici nas?! ustvari, možda im i nije bilo tako teško gledati, koliko slušati, jer po njihovom guranju prsta u uši shvatili smo da pjevamo i sviramo preglasno. jedna baka toliko je protestirala i mahala rukama, da su je morali odvesti van iz prostorije, koliko joj je smetalo glasno. sve se stišalo, ali ipak, ostao mi je dojam da smo ih više iritirali, nego razonodili. na drugih dvadeset minuta, jednog su starca doveli kolicima i postavili ga u prvi od dva reda publike, da gleda naš nastup. prvi taktovi glazbe, prvi zvuci violine, starac je počeo plakati. je li to bilo zbog navale sjećanja, ili samo još refleksna reakcija, ne znam, ali starac je plakao cijelih dvadeset minuta, suza je suzu stizala, k'o kad malo dijete ne može dobiti onu jedinu stvar koju želi. a ja?! pa, ja sam takav trknuti mentalni sklop, da sve što me potrese, počnem projicirati na sebe. ne daj bože, da ostarim i ostanem sam, da ne mogu hodati i smjeste me u stacionar, pa da mi u posjetu dođe neka folklorna skupina. jebeš mi sve, i ja bih plakao, jer sve divne uspomene navrle bi van u sekundi, nema brane koja bi tu bujicu zadržala! knedlu u grlu i sad osjetim, samo kad se sjetim njegova uplakanog lica... ipak, iz mukotrpnih sto minuta nastupanja u stacionaru, ako to tako možemo nazvati, izašla je jedna dobra stvar. ponovili smo sve koreografije pripremljene za Francusku. naravno, da je bilo grešaka, i naravno, da smo se na momente smijali toliko da nismo mogli pjevati, i naravno, da smo krivo otvorili muško kolo u koreografiji zagorja, pa su neki od nas imali puni krug sprinta oko velikog kola, da bi došli na svoje mjesto, a mogli smo samo gospodski stajati i pričekati da se kolo, s njime i naše mjesto, okrene do nas. košulje su bile mokre, cijedilo se iz njih, i moglo ih se, po domaći, žmikati. čizme su tiskale i tabani su gorjeli, kad smo program u bolnici završili. sjedili smo u bolničkom restoranu, porazbacali košulje po stolicama i čizme po podu, hvatali dah i ispijali litre vode i sokova, uopće ne mogavši ni zamisliti da moramo natrag u autobus, ali ne da nas odvede u internat na odmor, već u neko obližnje selo gdje nas čeka još dva puta po četrdeset i pet minuta programa za odraditi. ipak, polusatna vožnja odvela nas je u obližnji Beaux. francuski seoski krajolik nudio je nebrojene pašnjake načičkane što krupnijom, a što sitnijom stokom. krave su ležale u hladovini drveća, i po dolasku u Beaux, mi smo ih bez srama imitirali. sunce je još bilo visoko na nebu i bilo je poprilično vruće, pa smo košulje povješali da se osuše, a mi polijegali na futrole u kojima inače držimo nošnje, okupiravši sav hlad kojeg je drveće nudilo. dok je jedan dio ekipe kraj mene igrao kalodont, ja sam bezbrižno otplovio u zemlju snova, priuštivši si sat vremena itekako dobrodošlog sna i odmora, a nisam bio ni jedini. sve ponuđeno treba iskoristiti, pogotovo kad su očajna vremena, ne?! društveni dom u kojem smo trebali nastupiti imao je malenu pozornicu, ali zato čvrstu i stabilnu, pa ako smo se već i tiskali, barem nije bilo straha da ćemo pasti i polomiti noge, ako koja daska popusti. prije nastupa samo smo kratko prošli pozicije po pozornici, nakon toga večerali i onda odradili smo dva puta po četrdeset i pet minuta programa, i to solidnog programa, zahvaljujući tolikim ponavljanjima u stacionaru. na kraju večeri, noge sam vukao kao da nisu moje. bio sam mrtav umoran kad smo sa spakiranim nošnjama izašli iz doma na svjež, noćni zrak, i znam da mi je kroz glavu prolazio jedan razgovor iz kafića, kojeg smo vodili nakon jedne od proba, pripremajući se za Francusku. bili smo uvjereni da idemo na odmor,da ćemo plesati onako, iz razonode, tek tu i tamo cijeli splet koreorafija. da se sad mogu vratiti u taj razgovor, ispljuskao bih sam sebe, jer znam bolje, nego očekivati, pa se onda razočarati. međutim, kad čovjek bude ovako na izmaku snaga, onda se dogodi jedna prekrasna stvar. javi se inat. u inat umoru, nismo išli na spavanje. u inat bolnim tabanima, prali smo košulje. u inat promuklim grlima, ispijali smo pivo i zezali se u hodniku internata. naredni dan nudio je slobodno prijepodne, savršenu priliku da se spava dulje i da se osuši netom oprano narodno ruho. priliku smo objeručke prihvatili, i mislim da je dobrano prošlo tri ujutro, kad smo si međusobno poželjeli laku noć... ... 24/07/2015, dan peti... slobodno prijepodne savršeno je prelomilo naporni folkloraški tjedan, i pružilo nam priliku da se malo razonodimo prije nego ponovno prionemo poslu. neki su spavali dulje, neki otišli do trgovine, a većina je ipak otišla u grad, jer pružila se prilika da se popnemo na vrh vidikovca, na kojem je kapelica posvećena Mariji, Majci Božjoj. malo manje od tristotinjak stuba savladali smo za kratko vrijeme, i onda ostali očarani pogledom koji je pucao pred nama. kompletan grad na dlanu. s jedne strane nogometno igralište, s druge stari dio grada i kip Majke Božje postavljen na drugoj, obližnjoj uzvisini. s treće se otvara vidik na novi dio grada, a s četvrte pogled na zelenilo vrtova i vinograda. ovdje bi se dalo živjeti, opet ponavljam u sebi, dok nekako istovremeno sa bratom konstatiram da su ovdašnji svećenici imali smisla za humor. kapelicu koja nije nudila ništa posebno, osim možda suvenirnice, podigli su na vrh stijene koja nudi pogled sasvim kontrastan samoj građevini. nakon spuštanja od kapelice, izrazili smo želju da odemo i na kip Majke Božje, no vrijeme nam to nije dopustilo, i bila je to prava šteta, jer kip je nudio mogućnost da se popne na krunu, tj. na vrh glave i još jednom uživa u prekrasnom pogledu. podsjetilo me to nekako na kip Slobode u New Yorku, i bilo bi super da sam to mogao iskusiti. vraćamo se u internat na ručak i nakon toga pripremamo nošnje za večerašnjih dva puta po četrdeset i pet minuta programa, koje izvodimo u gradiću imenom Langonge. put autobusom traje laganih sat vremena, a nastupamo u nekom sportsko-rekreacijskom centru koji usput ima i dvoranu za priredbe. kratko razgledavamo pozornicu i ustanovljujemo da je pod sklizak do te mjere da će nastup prije biti revija na ledu, nego koreografirani folklor. prije nego se oblačimo u nošnje, dijelimo se u četiri grupe, tri grupe odlaze na večeru francuskim obiteljima koje su izrazile želju da nas ugoste, a četvrta grupa ostaje u centru i ima organiziranu večeru. naravno, da sam bio u grupi koja je išla k jednoj od obitelji. naravno, da sam se bogovski najeo i napio. francuzi su prvo gostoljubivi, a zatim i gurmani, a obzirom da sam i ja takav, problema nikakvih nije bilo. tročlana obitelj, očuh, žena i kćer, dočekali su nas raširenih ruku. ponudili su nam kobasice, masline i čips kao predjelo, uz pastis i liker od kestena razrijeđen chardonnayem za piće. pastis je liker od anisovca miješan sa mineralnom vodom, i nije me oduševio, ali zato super slatki liker od kestena razrijeđen bijelim vinom, eh, to je bio pravi pogodak!!! fino, fino, fino, toliko da smo slikali boce i rekli kupiti za sebe i ekipu. za večeru je bila juha, zatim složenac od krumpira, kelja i mljevenog mesa, te naposljetku biskvit sa preljevom od jagoda za desert, sve lijepo zaokruženo finim, mirišljavim rozeom. uz to, super smo se zabavili, dok smo na one dvije, tri riječi francuskog što znamo, i engleskom pokušavali profesoru povijesti i zemljopisa, njegovateljici osoba s posebnim potrebama i četrnaestogodišnjoj balerini objasniti tko smo i što smo, odakle dolazimo i čime se inače bavimo u životu, te kakvi su nam dojmovi o Francuskoj i Francuzima. rekli su nam da svake godine ugoste neku ekipu kad je Interfolk, i da je dosad kod njih bilo i Rusa i Kineza i Talijana i ne znam koga sve ne, te da su sa svima razmijenili adrese i ostali u kontaktu. fotografirali smo se svi zajedno, prije i poslije nastupa, razmijenili mail adrese i dogovorili se poslati fotografije, te dobiti recept za složenac koji je bio izvanredan. fotografije su poslane, recept još čekamo, a ako ikad dođu u Hrvatsku na more, dogovorili smo i obvezatan ponovni susret. lijepo je to, ljudi te vide prvi puta u životu, velika je vjerojatnost da te nikad poslije toga više neće vidjeti, a ipak ti otvore svoj dom kao da te znaju cijelu vječnost. ima još nade za čovječanstvo, dok god ima ovakvih ljudi na svijetu, i ako se pruži prilika, gostoprimstvo im svakako namjeravam uzvratiti istom mjerom. bilo bi skroz fora odvesti ih u vingrad, složiti neko jelo ispod peke i dati im da uz to probaju naše domaće vino. svakakvih bi se tu još priča dalo ispričati i sitnica saznati... dok se spremamo za nastup, komentiramo ljude koje smo netom upoznali i uspoređujemo menije koje smo konzumirali, smijući se zlobno, a ipak nevino, onako kako samo djeca znaju, ekipi koja je ostala u centru, jer se baš i nisu nešto pretrgli jedući. jbga, tko se srami, taj ostane i gladan. tri podravine, dva međimurja i zagorje bili su upravi onakvi, kakvih smo se i pribojavali. revija na ledu. hvala bogu, nitko nije pao, i hvala bogu, nitko se nije otklizao s pozornice, ali da je gafova uslijed klizanja bilo, bilo je. posebno je zanimljivo bilo prilikom podbijanja i dinamičnijih okreta, pa su nam nakon završetka programa vodiči rekli da se vidio strah i ukočenost na nama. iskreno,nije nas bilo previše briga, bili smo sretni što je sve prošlo i tako kako jest. vraćamo se u internat. dan završava, nije bio ni upola toliko naporan kao prethodni, a ipak, kao da se nikome baš previše ne druži, nitko nije inatljiv kao jučer. veliki broj vodiča nije prisutan, dopratili su svoje grupe i razbježali se u nepoznatim pravcima, ipak je petak, a oni imaju i svoje živote. vikend je počeo, izlazi se valjda. ono malo što ih je ostalo s nama, smjestilo se na stepenice internata, izmješalo sa članovima ansambla i zaredalo pivu, rakiju i viski sa spriteom. ostajem kratko, a večer završavam pišući ove retke, te čitajući do kraja Sto godina samoće. dan peti, gotov. vrijeme brzo prolazi kad radiš ono što voliš, i još su samo dva dana gostovanja u Francuskoj preostala ovoj malobrojnoj, a ipak tako moćnoj ekipi. nije fer. tko god je smislio ovaj koncept kratkotrajnosti svega što je lijepo, taj je baš bio zdapi. hoću li ikad više biti negdje na turneji s ovim ljudima?! mogu li ostaviti folklor, otići, k'o u filmovima, otploviti u suton, u nepoznatom pravcu?! teška pitanja, još teži odgovori... ... |
17.08.2015., ponedjeljak
tekst 27. - Dnevnik Francuske, Interfolk 2015., 2. dio...
|
... 21/07/2015, dan drugi... budim se s okusom jeftinog piva u ustima nije da me itko tjerao popiti i gutljaj, i nije da sam inače neki strastveni pivopija, ali - kud' svi, tu i mali mujo - popio sam koju. ono, čisto iz solidarnosti s ekipom. higijena, doručak, slobodno prijepodne. voditeljica ansambla, dr. Šešić, odlazi na primanje kod gradonačelnika, mi ostali raspršujemo se u svojim vlastitim namjerama : neki natrag u krevet, neki u obližnji Lidl, a ja u dvorište na klupu, pokušavam napisati neki redak teksta za blog. na klupi do mene, mladi su koprivnički tamburaši i violinistice, stvaraju zvučnu kulisu uštimavajući instrumente i zatim isprobavajući nekolicinu skladbi, usput pijuckajući pivo. ovakav ambijent bio bi moja konstanta, kad bi ovo moje pisuckanje ostvarivalo profit dovoljan da obitelji i sebi priuštim pristojan život. da, da... ovako bih provodio dane. papir i olovka, tamburaši u pozadini, eventualno šalica kave ili čaša crnog vina. čovjek smije sanjati, zar ne?! ekipa se skuplja oko podneva, čeka nas razmjena darova sa drugim grupama, a potom i zajednički ručak na kojem svaka zemlja prezentira neko svoje nacionalno jelo. što zbog vrućine, a što zbog nedostatka maštovitosti i resursa, niti smo nešto posebno ponudili za kušanje, niti smo nešto posebno kušali. stvar je spasilo hladno pivo, kojim smo multinacionalnu mješavinu jela ipak nekako progutali, no istodobno nas je uhvatila takva fjaka, da nekolicina nas ne odlazi ni do soba na počinak, već vrijeme od ručka do probe, zakazane za tri popodne, provodimo u poluležećem položaju, razbacani po drvenim klupama u hladu dvorišta. pila nam se kava, ono, jako, ali obamrlost nije dozvolila reakciju u smjeru utaživanja te želje, i mislim, da tek sad razumijem zašto je Dalmatincima teško raditi... a ki bi usta, Boga ti?! po dolasku popodnevne trojke polako se budimo iz pivsko-sunčane opijenosti i, poučeni jučerašnjom neefikasnom izvedbom probe, odrađujemo samo kratke korake i "štelanje" pozicija za pozornicu. danas prvi puta izvodimo dva puta po četrdeset i pet minuta programa, sa pauzom za večeru između prvog i drugog dijela. u nošnjama odlazimo u grad. pucaju nam osmjesi kad shvatimo da prvih četrdeset i pet minuta programa moramo odraditi na parkiralištu nekog društvenog doma za stariju populaciju (ako nije bio i starački!), a koje je još k tome i koso napravljeno. gledalište je određeno sa nekoliko redova stolica, popunjenih do zadnjeg mjesta, no, po nekoj slobodnoj procjeni, ima tek nekih pedesetak, ako i toliko ljudi. program teče veselo, malo se gubimo, pa se malo tražimo, sve uz zarazan smijeh što se širi po kolu, već kako tko ulovi nečiji pogled, a vrh svega je Mirko, voditelj naših tamburaša, čije se naredbe i upozorenja čuju valjda do kraja gledališta. osrednjih,do slabih četrdeset i pet minuta ipak završavamo uz pljesak, dok istodobno osluškujemo jačanje vjetar i gledamo skupljanje crnih oblaka na nebu iznad nas. potaknute ovim, cure razvijaju pjesmu baranjskih dodola, kojom se nekad zazivala kiša. čarolija pjesme ispunjava se sa prvim, krupnim kapima kiše. sakrivamo se u prostor gore navedenog doma, pa uz pokoju čašu finog rosea ili piva, širimo pjesmu i dobre vibracije, na prvotno čuđenje, a zatim i oduševljenje naših domaćina, koji ne razumiju ni riječi pjesama, ali im zato tijela naočigled upijaju melodiju i povratno reagiraju ritmičkim pljeskanjem. kiša, koja je prvo izgledala kao da će biti samo kratkotrajni pljusak, nastavila je padati, kao da je vidjela umor na našim licima i odlučila nam "malo izaći u susret", možda iz zahvale što smo je dočekali pjesmom. drugih četrdeset i pet minuta programa otkazano je, vraćamo se u internat, nevješto pred domaćinima zbog toga skrivajući olakšanje. umorni smo, nošnje su postale teške, a čizme počinju žuljati, ali iz pristojnosti se kobajage žalimo na kišu, jer ipak u Francusku nismo došli na izlet, već odraditi posao. dan završavamo odlaskom u trgovinu, jer alkoholna terapija je svakodnevno obvezatna, pa pijuckamo u internatu, neki manje, neki više, a neki previše, dok razgovaramo o predstojećem danu i teramo zajebanciju. mislim da smo u tim trenucima polako svi postajali svjesni kako ovo neće biti lagan posao, niti neka "šetnja parkom", već težak fizički rad. dan drugi, gotov. bacam se na krevet i čini mi se, kao da sam već u padu bio napola u snu. dani su vrući, ali zato noći budu taman toliko hladne i svježe, da ne treba pokrivač i lijepo se spava. bonne nuit... ... 22/07/2015, dan treći... doručak u osam i trideset, posljednji kojem sam prisustvovao na ovom festivalu. svakog jutra malo kruha, malo meda ili pekmeza sa margarinom, isprano sa malo mlijeka ili nesquicka, nije to nešto bez čega čovjek ne može, pogotovo, ako je dan prije večerao nekoliko piva. danas je službeno otvorenje festivala Interfolk 2015., iako su sve grupe nastupale barem jednom tijekom protekla dva dana. spremamo se za odlazak u dvoranu gdje će festival službeno biti otvoren, usput tražeći jednog člana ekipe, koji je, "ničim izazvan", prethodnu noć proveo kod argentinaca. od nas se danas zahtijeva nekih petnaest do dvadeset minuta programa, kao i odabir pet parova koji će, u zajedničkoj koreografiji svih izvođača, otvoriti festival na najljepši mogući način, pokazujući da nas glazba i ples spajaju i čine jednakima, iako smo iz najrazličitijih krajeva svijeta. prije svega, tokom tonske probe, oduševljeni ozvučenjem, osvjetljenjem i pozornicom, zamalo ostajemo bez teksta. pod je mekan i hrapav, čizme se ne kližu. reflektori osvjetljavaju svaki kutak pozornice, a ipak ne trešte u oči. kao vrhunac svega, mikrofoni, zvučnici i miksete toliko su kvalitetni, da se za svaku grupu posebno uštimavaju do savršenstva. čuje se svaki šum, zvuk je kristalno čist. nikad, ali nikad ovaj ansambl nije nastupao u ovako kvalitetnom okružju, a bilo nas je svugdje po svijetu. zajednička koreografija samo je povećala oduševljenje. osmislio ju je koreograf kolumbijskog ansambla, a nama je trebalo nekih dvadesetak ponavljanja da je usvojimo. već smo tada bili umorni, i kao neku malu nagradu za dobro obavljen posao, odlazimo u obližnji mcdonalds na ručak. vremena je malo, jedemo brzo i nakon toga žurimo na autobus koji će nas vratiti natrag u internat. onih nekoliko minuta, koje čekamo da bus dođe, provodimo u ponavljanju zajedničke koreografije. smijemo se, smiju nam se i prolaznici, trube iz automobila, nama ne smeta, zabavljamo se. nošnje oblačim u petoj brzini, jedva sam se stigao otuširati. svi smo spremni za pokret koju minutu prije pet popodne, no ne odlazimo ikamo, jer već drugi dan zaredom kiša kvari planove organizatora. isprva čekamo "u niskom startu", no kiša ne odustaje i naposljetku zapovjedni stožer javlja da se mimohod otkazuje. koliko sam već tada bio umoran, ova mi je pošteda bila draža, nego da sam vidio Boga. skidam nošnju i bacam se na krevet, do pola osam navečer vrijeme provodim čitajući Marquezovih Sto godina samoće i izmjenjujući sms poruke sa sinom. kaže, tužan je i nedostajem mu. nedostaje i on meni, ali umjesto da mu to priznam i time ga dodatno rastužim, zezam ga da bi mu bolje bilo tipkati nekoj curi, a ne meni. samo on zna, jesam li ga uspio oraspoložiti. iako su teški, cijenim ove trenutke u kojima si nedostajemo, kao i one kad dođem doma praznih ruku, a on svejedno dotrči i baci mi se u naručje, jer neće toga biti još mnogo, tek toliko dok još malo ne naraste i, oslobodi me Bože, opali ga pubertet. onda postaje čupavo, znam po sebi, neće mi više ni trčati u zagrljaj, niti ću mu nedostajati. u pola osam ponovno sam u punoj "ratnoj" spremi, krećemo na otvaranje festivala, koje počinje u devet sati. dolazimo u dvoranu i čekamo, prvo na zajedničku koreografiju, a odmah potom i na nastup cijelog ansambla. imam tremu, prvi put, nakon ne znam koliko godina, toliku da ne mogu izdržati, pa jurim na wc dok traju uvodne govorancije i vraćam se u trku, sa prvim taktovima pjesme, taman da krenem na pozornicu. kvragu, već su se i kolumbijci, koji plešu do nas, zabrinuli! where marko?! where marko?! kad, eto markana, starog seronje, obrisao dupe i izletio na spektakl otvaranja. bilo bi cool, da nije bilo ovog dijela gdje se usrah od treme!!! dvorana krcata, publika raspoložena, ubrzan rad srca, mala petljancija negdje na sredini zajedničke koreografije, ali zato uživancija i adrenalin za pamćenje! biti dio ovakvog događanja, to je stvarno velika stvar! podsjetilo me ovo na prve seniorske korake i nastupe. imao sam četrnaest godina, veliku želju i oči pune čuđenja, jer čari pozornice su tek čekale da budu otkrivene. do kraja večeri ostajemo gledati nastupe ostalih grupa, a nekako nas se najviše dojme argentinci i kolumbijci. obje grupe su efektne, iako svaka na potpuno različit način. argentinci su dobro podmazan stroj, disciplinirani do u takt, sve k'o po špagi, izvježbano u milimetar i milisekundu. kolumbija, pak, ekipa je iz koje pršti samo jedna osobina - seksepil - zavode se tijekom cijele koreografije, i premda su pokreti naučeni i koreografirani, izazovni pogledi i pokreti tijela to ni u kom trenutku ne odaju. gledajući kolumbijce, naš folklor bi čovjek mogao doživjeti kao pomalo krut i uštogljen, premda je raspon emocija znatno širi od kolumbijskog. dan završavamo ispijajući pokoju pivu, uz neizbježnu zajebanciju i uspoređivanje dojmova, što je sad već standardno, gotovo kao obrazac ponašanja. večer, sad već na izmaku, pokazala je da glazba i ples mogu vrlo lako ujediniti svijet, a nakon toga je i svijet pokazao sve svoje različitosti ispod istog glazbenog pokrivača. leeeeepo, lepo... ... |
09.08.2015., nedjelja
tekst 26. - Dnevnik Francuske, Interfolk 2015., 1. dio...
|
... 18/07/2015, večer prije... pakiranje. mrzim pakiranje, i to samo zbog jedne stvari - neizbježnog osjećaja da sam, unatoč spisku ili dvostrukoj kontroli, nešto zaboravio. u nadi da ću se tog osjećaja riješiti,u mislima konstatiram da ću morati, pa onda svakako i moći bez onoga što zaboravim. jalova nada, osjećaj ostaje sve dok ne raspakiram stvari na odredištu i uvjerim se da imam sve potrebno za narednih osam dana festivala. zatvaram torbe, stavljam ih kraj vrata, spreman sam. pola jedanaest, u kući je mirno, žena/majka/kraljica i sin spavaju snom pravednika. da ih ne probudim, tiho, kao crkveni miš, sjedam u naslonjač i zadubljujem se u x-tu reprizu reprize filma Zločesti momci. polazak za Francusku je u jedan iza ponoći, imam još vremena i odrijemati. nisam više nestrpljiv krenuti, kao nekad. ustvari, nekako mi se istovremeno i ide, i ne ide na put. podvojeni osjećaji. tamo je ekipa, ples, zajebancija. tu je dom, obitelj. pripisujem ovu podvojenost laganoj zasićenosti folklorom. bavljenje plesom u moj je život donijelo svašta. smijeh, suze, putovanja i slike koje vrijeme ne može izbrisati. prijateljstva i kumstva. obitelj od trideset i sitno članova, koji "dišu" po istom notnom zapisu. ipak, nakon dvadeset i pet godina istih nota, malo sam umoran. odjednom me smeta neudoban autobus, lagano me živcira peglanje nošnji, probe kao da su vjekovima duge, a pljesak publike više ne zvuči onako čarobno, kao prije. ne, nije stvar ansambla. stvar je pojedinca. jedan bivši član lijepo je to sročio u kratku, ali duboku rečenicu : - ja sam svoje aplauze pokupio, sad malo netko drugi. uz to, nadovezujem onu da se s fešte uvijek odlazi kad je zabava na vrhuncu, i odmah samog sebe korim što sam taj trenutak propustio. markane, možda je polako vrijeme da kopačke objesiš o klin...?! sam od sebe, budim se u ponoć i trideset i četiri minute. još je jedanaest minuta do oglašavanja alarma na mobitelu. brzinsko tuširanje hladnom vodom, čisto da suzbijem bilo kakvu šansu glavobolje, i već je brat na vratima, nosi moje torbe u auto. ljubim usnulog sina u čelo, opraštam se sa ženom/majkom/kraljicom uz neizbježno obećanje da ću se javiti kad stignem na odredište, i odlazim. srce zakuca jače, krećem na turneju, no trenutak poslije se smiri, podsjećajući na ono što ostaje čekati na moj povratak. podvojeni osjećaji... ... 19/07/2015, putovanje... polazak autobusa dogovoren je za jedan sat iza ponoći, s namjerom da ekipa spava za vrijeme noćne vožnje i tako prividno skrati putovanje. pokazalo se to vrlo zgodnim rješenjem prilikom nedavnog putovanja za dubrovnik. međutim, realizacija je ovaj put izostala. krenuli smo u jedan i koju minutu iza ponoći, spavali dok se nije razdanilo, neki i malo dulje, ali na dvije stvari nismo računali: ljudski faktor pogreške, te prilike na koje nismo mogli utjecati. ljudski faktor su vozači, koji su isprva vozili ne koristeći navigaciju, već su se ravnali prema karti, a čitanje iste nerijetko je neprecizno i rezultira greškama, što manjim, a što većim. u našem slučaju, manje greške rezultirale su krivim odabirom autoceste, vožnjama u krivom smjeru i natrag. naposljetku, kad se sa stranputica vratilo na pravi put, onda je zaštekalo gdje nismo mogli utjecati. utrka Tour de France rutom je prolazila kraj Lyona, pa je policija blokirala cestu i sav promet preusmjeravala na obilazni put, a taj je podrazumijevao dvoipolsatnu vožnju serpentinama i obavezni zapletaj crijeva, čak i rigolletto za pojedince. da rezimiram, imali smo namjeru putovati nekih šesnaest sati, no umjesto toga putovali smo dvadeset i dva. toliko vremena u autobusu, bez obzira na redovite pauze svaka tri i pol do četiri sata, dopizdilo bi svakome. nismo više znali kako se prisložiti, gdje staviti glavu, a gdje ugnijezditi guzicu. u Le Puy en Velay stižemo malo prije ponoći s nedjelje na ponedjeljak, bolnih glava, iskrivljenih kičmi i odrvenjelih dupeta. vodiči nas čekaju, kao da ne kasnimo više od pet sati, i vode nas u nekadašnji internat u sklopu instituta kojeg smo, kao posljedicu krnjeg razumijevanja francuskog, "otšacali" kao agronomskog. jedemo dozlaboga zagorenu pizzu kao da su najfiniji sarajevski čevapi s kajmakom, ajvarom i lukom, tuširamo se u nadi da će voda isprati umor zajedno s prljavštinom, i naposljetku liježemo u jednokrevetne sobe. predugi dan napokon je završio. počinje odmor, više nego zaslužen. ... 20/07/2015, dan prvi... budim se par minuta nakon osam i, za divno čudo, umor ne osjećam. pogled kroz prozor ne nudi neki poseban prizor, ali zato potpuno oduševljava odlazak u grad na doručak i kratak obilazak. ok, ne toliko doručak, koliko obilazak, jer kroasani i kava nisu nešto što bi hrvatske sinove i kćeri oduševilo kao obrok kojim bi započeli dan, već možda samo kao slatki kraj istog. digresiram... Le Puy en Velay, grad u kojem bi lako bilo živjeti. tempo je skroz opušten, pogotovo što je tek deset prijepodne. nema strke, nema tipične gradske vreve, kao npr. u Zagrebu. obilazimo lokacije, trgovine i suvenirnice, vlasnici jedva da i podignu glas, dok promatraju novopridošle mušterije i pokušavaju odgonetnuti kojim jezikom govorimo, ali nam svejedno bez problema prodaju razglednice koje ćemo poslati članovima ansambla što su, iz raznoraznih razloga, bili spriječeni ići s nama, te suvenire u vidu magneta, figurica i tvorevina od čipke, koje ćemo pokloniti najbližima. oko podneva odlazimo na ručak, jedemo poprilično začinjena, ali sasvim ukusna jela, usput s vodičima dogovaramo još jedan obilazak grada, pa siti i veseli provodimo popodne u zafrkanciji i odmoru, uz iznimku jedne brzinske probe koja, po mom skromnom mišljenju, nije bila nimalo produktivna. plesati na vrućem asfaltu, dok sunce nesmiljeno prži, nije baš neki gušt, no svejedno samouvjereno konstatiramo da festival ipak nije tako naporan kako nam se činilo u razgovorima na probama. naredni dani pokazat će koliko smo se prevarili... u osamnaest sati imamo prvu obavezu po festivalskom programu. u neformalnom tonu, sve grupe skupljaju se u dvorištu instituta. za početak, međusobno se upoznajemo radeći kartu svijeta, i to na način da je dvorište zamišljena karta, a svaka grupa mora po prilici stati na poziciju svoje države. smijemo se, jer ekipa sa Šri Lanke se smješta odmah do nas, na poziciju koja bi po karti otprilike odgovarala teritoriju Bosne, i naravno da smo ih odmah prozvali Bosancima. nakon toga, dijelimo se u grupe u kojima je svaka zemlja podjednako zastupljena članovima, pa učimo izgovarati pozdrave na tuđim jezicima, te pokušavamo zapamtiti imena jedni drugima. Khulite, sitni dječak sa Šri Lanke, širokog osmijeha i živih, smeđih očiju, sličnih onima kakve ima i moj sin. Jimmy, Natalina i Luc, živopisni članovi grupe Guadaloupe, pridošle s Karipskih otoka. objasnili su nam da su nešto kao inačica francuskih cigana, jer je i teritorij s kojeg dolaze nekoć bio francuska kolonija. Juan, Kolumbijac koji je, kao i ostatak njegove grupe, temperament prilikom upoznavanja izostavio pokazati, ali zato je prilikom njihovih nastupa prštalo!!! Martina i Ornella, dvije male Argentinke koje su kasnije na bubnjevima pokazale kako je bitno srce, a ne tjelesni izgled. Aurelie i Simon, domaćini iz Francuske. Marie Benedette, putena crnoputa plesačica iz Benina, sramežljivog osmjeha koji ničim ne odaje da uz ritam bubnjeva svojim bokovima počinje ples, što lakoćom hipnotizira. bon jour. buenos dias. kohomode. hello. bok. nažalost, na upoznavanju nisu bili kanađani i bugari, a kad smo upitali zašto, rekli su nam da oni već odrađuju prve nastupe. ipak, donekle smo ih "pohvatali" narednih dana. za kraj upoznavanja, svaka grupa slaže koreografiju istkanu plesnim koracima iz svih zemalja. naravno, da je raspoloženje na vrhuncu, dok gledamo beninsko mrdanje guzom praćeno podravskim drmešom ili jelicom koja vodi kolce, a koji su opet praćeni plesnim koracima Šri Lanke ili nečeg drugog. način za brzinsko zbližavanje svih sudionika festivala Interfolk 2015. za svaku je pohvalu, a posebno treba spomenti vodiče koji govore 3 svjetska jezika, francuski, engleski i španjolski, pa brzo i s lakoćom rješavaju sve situacije i nesporazume, čime događanje teče glatko, bez većih stajanja i prekida. može li Folklorni Ansambl Koprivnice osmisliti i izvesti nešto takvo prilikom početka održavanja festivala Iz bakine škrinje? može, i trebao bi! u glavi, uspoređujem Interfolk i Bakinu škrinju, naš domaći festival, no paralele se teško mogu povući i to otvara sljedeća pitanja: zašto tako malo držimo do običaja i kulture? zašto ne bismo podigli ljestvicu kvalitete, jer nije to nezamislivo, a ni neizvedivo? večer završavamo uz pivo i opušten razgovor s domaćinima, pri čemu nas dodatno iznenađuju, ne toliko činjenicom da su članovi pjevačkog zbora, koliko time što pjevaju Ederlezi (naslovnu temu iz filma Dom za vješanje), i to na tečnom romskom jeziku! pitamo ih odakle im ideja da to nauče, objašnjavaju nam da im je chef neki Srbin iz Niša, pa ih je naučio. ako mene pitate, c'est tres genial!!! opijeni prvim dojmovima daleko više nego pivom, malo poslije pola dva iza ponoći odlazimo na brzinsko tuširanje i počinak. dan prvi, tres bien... ... |
