Marko Mežnarić
31.12.2015., četvrtak
tekst 31. - plus i minus 2015-e...
|
... dugo me nije bilo. nije mi žao, a ni vama ne bi trebalo biti, jer... uvijek sam ja tu negdje, slažem rečenice u glavi i pohranjujem ih u spremišta moždanih vijuga, pa kad konačno dođe vrijeme za nešto napisati, onda vadim, što bi ono rekli, "iz naftalina". jbga, kraj godine uvijek nosi ludnicu na poslu. vožnje cestama Hrvatske, a naročito Zagreba, dvanaest do petnaest sati dnevno, koje kao posljedicu imaju nedostatak volje i vremena za išta drugo. hvala bogu, kraj godine došao je svome kraju, i kao sav normalan svijet, imam naviku propitkivati sebe i svoje postupke, pa u glavi slažem križaljku od pozitivnog i negativnog u proteklih godinu dana. naučio sam puno. izgubio sam puno, dobio više. krive odluke dovele su me do iskustva, a iskustvo do pravih odluka, i mogu mirno reći da je godina na svakom, osim na financijskom planu, bila produktivna i pozitivna. bio sam na dvama svatovima ove godine, u obima igrao važnu ulogu. u prvima sam bio kum, i bilo je posebno iskustvo svjedočiti nečijoj ljubavi iz prvog reda publike. oženio mi se prijatelj, jedan od onih pravih, nepatvorenih. uz sve životne nedaće, uz sve probleme koji svakodnevno vise nad glavom i ne daju duši mira, čovjek je našao vremena za ljubav, za iskrenost i sreću. našao je nekoga s kim će u tandemu raširiti jedra, kako u mirnim vodama, tako i u olujama. u drugim svatovima bio sam mladoženja. ako vam se slučajno čini da sam pobrkao redoslijed važnosti, nek odmah bude rečeno da nisam. jasno je meni sve, ali sam namjerno poredao kronološki, jer kum sam bio 18. travnja, a oženio sam se 22. kolovoza. devet godina veze okrunjeno brakom, to nije mala stvar. proći s nekim najbolje i najgore, sastajanja, rastajanja, ponovna sastajanja, suze i smijeh, sreću i tugu. upoznati sve vrline i mane bliske osobe, shvatiti da su druge potpuno nevažne u odnosu na prve, to je prekrasno i svatko bi to trebao doživjeti jednom u životu. ima nešto oslobađajuće u činjenici da postoji netko tko zna sve tvoje slabosti i pomaže ti da ih prebrodiš. netko tko te voli baš zbog toga što si jak u njegovoj slabosti, i obrnuto. da, oženio sam se 22. kolovoza 2015., prvi i zasigurno zadnji put u životu. zašto nisam pisao o tome?! zato jer sam u nekim segmentima života baš potpuno bezobrazno i sebično prasence, čuvam za sebe i sebi najbliže ono najslađe. zato jer je riječima teško opisati intenzitet nekih događaja i osjećaja, i bilo bi potpuno nedostojno upotrebljavati riječi za nešto što je tik do savršenstva. pametnom dovoljno. shvatio sam da je prijateljstvo prolazna, krhka i vrlo nestabilna stvar, nešto kao umjetno stvoreni kemijski element. stvori se iz ničega, u ništa se pretvori, nekad brže, a nekad sporije, tek u rijetkim slučajevima opstaje. najbolji prijatelji postaju stranci nakon što zajedno prođu sito i rešeto, brda i doline, prve ljubavi i pizdarije, prva pijanstva i mamurluke. možeš samo misliti da nekog poznaš dvadeset i pet godina, idealizirati ga, gledati kao ravnog sebi, kao brata... možeš samo misliti, jer vrijeme će ti pokazati da si u krivu. ustvari, vrijeme odvaja žito od kukolja, jer dok jedni odlaze, drugi dolaze, i zato vjeru u prijateljstvo nikad ne treba gubiti. ako se za života iznjedri jedan pravi prijatelj, čovjek se može smatrati bogatim. prijatelj je jedan, a ostalo su znanci, jednom je netko rekao. ja baš ne bih gledao tako strogo, ali držat ću se one druge : the less people you chill with, the less bullshit you deal with. lekcija naučena, hvala lijepo. poslovno sam se izgradio i otvrdnuo. izgradio sam se u osobnom smislu. nisam napredovao sa svog sadašnjeg radnog mjesta, ali cijele godine radio sam na poboljšanju svojih rezultata i odnosa sa ljudima s kojima svakodnevno surađujem, i nadam se da su šefovi to primjetili. ako i nisu, postoje moji poslovni dnevnici, satnice i doznake, osigurao sam se i vjerujem da ću u sljedećoj godini dobiti priliku za samoprezentaciju i poboljšanje svojeg poslovnog statusa. koliko sam se samo doma znao svađati zbog zapostavljanja obitelji u korist posla, dragi bog zna, ali što bi rekao jedan moj profesor iz srednje škole: sve se piše, sve se vrednuje; ne bih to radio, da nemam neki krajnji cilj. zašto kažem da sam otvrdnuo? zato što su me drugi na to primorali. ja sam dobar i svima idem na ruku tako dugo dok i oni meni idu. ruka ruku mije, sve se može dogovoriti. onog trena kad to prestane, ja okrenem drugu stranu ploče. u dobi od trideset i dvije godine shvatio sam da u poslu nema mjesta osjećajima i da je svaka firma utoliko moja, koliki je moj profit od nje, tj. koliko zaradim. radeći na ovom radnom mjestu, nikad se nisam imao prilike požaliti na plaću ili neredovitost, ali da bi to tako i ostalo, tražim u svakom trenutku čist račun. plati me i radit ću, nema na veresiju, ili plaćanja na đemdo. čast svakome, ali iskustvo me naučilo da su svi zadovoljni ako je omjer uloženog u najvećoj mogućoj mjeri jednak omjeru dobivenog. mislio sam da će ovo biti moja zadnja godina kao članu FA Koprivnica. jedno dulje vrijeme osjećao sam kao da je najbolje za sve da jednostavno vratim nošnje i feštom za pamćenje oprostim se od amaterskog folklora. razmišljao sam o tome tijekom ljetne turneje po francuskoj, a čak i prije toga. govorio sam sam sebi, odradi sezonu i pozdravi se, dvadeset i pet godina u ansamblu nije mala stvar. nemaš volje za probe i nastupe, a pljesak publike već odavno nije tako čaroban, kao nekad. držala me ta misao sve do kraja ljetne stanke, kad je sezona ponovno krenula, a moje srce zaigralo. nije važna publika ni pljesak, važan je onaj osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva kojeg pružaju pjesma i ples. ne mogu protiv sebe, koliko god se nekima to nije dopalo. kao mirovnu ponudu, pristao sam malo smanjiti s odlascima na probe, pa je kompromis postignut i mir očuvan. jbg, ovaj stari lav ima još drmeša i čardaša u sebi. nije lako skinuti se sa droge zvane folklor. šećer na kraju, Njegovo Prerazmaženo Veličanstvo, jedini mi Nasljednik, protekle je godine bio dobar, odličan i više od toga. prvi razred završio s odličnim uspjehom, započeo trenirati hrvanje i nastavio igrati nogomet kad mu se pruži prilika. ono najslađe, izrazio je želju da se prihvati sviranja, pa se zanosim idejom da će danas,sutra uzeti gitaru u ruke i krenuti tamburati. sretan, sretan, sretan otac mnogo sebe jesam!!! znam da je svakome njegovo dijete najbolje, i kad pogledam svoj jedinca, kristalno mi je jasno zašto je tome tako. moj mali genijalac, već je veliki dečko, a ipak još mala beba koja se voli pomaziti prije spavanja. sretan sam kad čujem kako se smije. tužan sam kad plače. ponekad pokušavam izigravati strogoću, a ustvari sam mekušac koji padne na prvi zagrljaj tih malih ruku, jer njegove me kazne bole više nego njega. volimo se, svađamo se, durimo se jedan na drugoga, a jedan bez drugoga ne možemo. on uz mene raste, ja uz njega starim, a ipak, kao da smo obojica dječaci kad vani nabijamo loptu ili unutra gledamo crtiće. kao da vrijeme stoji. očinstvo je širok klub, ali ipak tako ekskluzivan, jer pruža jedinstveno iskustvo za svakog člana tog kluba. da zaključim, 2015-a za Markišu nije bila loša. u odnosu na ovu godinu što izmiče, bilo je boljih, ali i lošijih godina, no kad zbrojim gro svega, pozitivna strana prevagne, i to je jedino važno. bio sam dovoljno pametan da se držim osoba i stvari koje me oplemenjuju, a sve ostalo izbjegavam i mičem u stranu, tipa politiku, idiote, itd. za 2016-u želim zdravlja sebi i svima oko mene, više smijeha i manje briga, a sve ostalo će doći s tim. čitamo se u 2016-oj, sve najbolje svima!!!! pozdrav, dobri ljudi... ... |
