Marko Mežnarić
01.10.2018., ponedjeljak
Tekst 49. - tri mjeseca nakon...
|
... na kraju dana, samo ja i tišina. gromoglasna. neugodna. pokušao sam je prekinuti glazbom, no nekako mi nijedna tematika nije odgovarala, iako volim slušati svašta. glazba za meditaciju, zvukovi prirode, instrumentali i saksofon coveri, lagani rock, ambijentalni trance, svevremenski hitovi strani i domaći... mogao bih još nabrajati, ali kužite sliku. ništa ne paše. nakon što ga nisam vidio cijeli tjedan, moj je sin proveo vikend kod mene, ni približno dovoljno za nadoknadu propuštenog. prethodne noći je mirno spavao, njegovo ritmično disanje uspavljivalo me, a ja sam se svim silama trudio ostati budan, ne bih li ga što dulje mogao promatrati i upijati miris njegove kose. sjetio sam se prve noći kad smo ga donijeli iz rodilišta, onog osjećaja da je još netko u sobi, neobičnog zvuka disanja malog stvorenja koje se nehotice sprema okrenuti ti cijeli svijet naglavačke i učiniti ga neusporedivo boljim. večeras svega toga nema, a ja ću se svim silama truditi zaspati, vrlo vjerojatno odustati nakon duljeg prevrtanja po krevetu, početi blejati u neki film ili samo brojati pukotine u stropu do ranih jutarnjih sati, onda s mukom zatvoriti oči na kratko i probuditi se umorniji nego sam legao. marš na posao, za volan. no, ipak nije novost da imam problema sa spavanjem. jbga. volio bih reći da svaki slobodan trenutak tulumarim i zabavljam se. volio bih reći da je parada žena prošla kroz moj stan, ovdje višestruko orgazmirala nebrojeno puta i tako mi pomogla zalizati rane i podići ego, no nemam namjere lagati, a nisam ni siguran da bi pomoglo kad bi i bila istina. ustvari, tri se mjeseca sakrivam od ljudi i izbjegavam kontakt. bezbroj puta isto pitanje, isti interes za tuđu situaciju, isti odgovori i onda pogledi, uglavnom osude, ponekad zadovoljstva, rijetko žaljenja. što je od toga najgore, nije važno u odnosu na činjenicu da se kraj ljudi osjećam usamljeno. zato radije biram samoću, jer nema tog osjećaja nepripadanja. kvragu, prekjučer sam prvi put bio vani, ne znam hoću li opet tako skoro, na momente mi je bilo toliko katastrofalno da sam razmišljao poslati sve u krasan klinac i pobjeći glavom bez obzira. nije do društva, do mene je, a nekad sam bio zabavan lik, majke mi. sinu i roditeljima, bratu i šogorici na raspolaganju sam uvijek, za posao koliko treba, a za ostale smišljam isprike ili se jednostavno odlučim ne javiti. pizda sam, priznajem, ali toliko nisam za društvo, da nitko nije posebno na gubitku zbog činjenice da me nije čuo ili vidio. tri mjeseca preispitujem sebe i život kakav sam vodio, stvari koje sam radio i propustio napraviti. neki su odgovori izašli na svjetlo dana, neke su se stvari promjenile. kad sam selio, spakirao sam život u pet kartonskih kutija i dva kofera. sasjekao sam u korijenu svaku raspravu o tome što bih trebao uzeti, računajući da sve što ostavim, ostaje mom sinu na uživanje. moje knjige, moja odjeća i obuća, moj alat i laptop, boca apsinta i jacka umjesto tableta protiv bolova, sve je stalo u jednu turu vožnje kombijem. tri kvadrata zauzetog prostora u 35 godina života. mjesec dana bivanja u samačkom stanu potvrdilo je ispravnost moje odluke, jer shvatio sam koliko malo od kućnog inventara koristim i koliko malo stvari trebam. najsmješnije, još je jedan dobar dio odjeće bio uredno u koferu, pa sam popizdio i napravio inventuru, pobacao sve što nije bilo na meni proteklih godinu ili više. bez imalo žaljenja, doviđenja. rezultat? da mi sad netko kaže da moram seliti, u dva sata sam gotov i zatvaram vrata za sobom, kao da me nikad nije ni bilo. što se mene tiče, savršeno, i drago mi je da sam otkrio novu razinu skromnosti u sebi. nije sretan tko puno ima, već onaj tko malo treba. naučio sam ponovno hodati. obaveze i dogovore ispunjavam pješke, eventualno biciklom, nije mi pala kruna sa glave. Koprivnica je ionako malo veće selo, gotovo je sve na dvadeset minuta laganog hoda. krećem malo ranije, pripremam se malo drugačije. kao klima u novom automobilu, tako je meni ruksak na leđima standardna oprema, u njemu obavezno kišobran, dezodorans i rezervna majica, a ostalo po potrebi. prijašnjih pet minuta autom sada je petnaestak minuta pješke, četiri pjesme preko slušalica i oko dva kilometra šetnje. laganini. učim kuhati. dosad su mi domet bila jaja na sto načina, pire krumpir i šnicli na naglo, hrenovke, juhe iz vrećice i slične instant pizdarije, jednom ili dva puta mjesečno, kad bivša nije stizala. a sad sam se uhvatio ozbiljnije, iz dva razloga. prvo, kad dijete dolazi k meni, ne mogu mu servirati sranja na stol, sad je u fazi najintenzivnijeg razvoja, raste k'o gljiva i topli obrok je obavezan. drugo, malo sam računao koliko dnevno potrošim kupujući za sebe gotova jela i redovito jedući vani. konzerve, sendviči, kebab, pizza. pekare i fast foodovi, pun kufer previše, da ne spominjem koliko često i nezdravo. rez. na podravkinoj Coolinariki, hvala bogu, recepata je more. krenuo sam s jednostavnijim stvarima, poznatim namirnicama i bržim jelima. izbacio sam kruh i tjesteninu, opleo po jajima i mesu uz obilje voća, povrća, mlijeka, posnog sira i kefira. juhe iz vrećice i fini-mini, to nerijetko složim i u termosicu, za gablec. pratim akcije u dućanima, redovito sam u podravkinom diskontu. obzirom si ne znam reda oko slatkog, ni ne držim nešto takvo u stanu, a čips kupim tek kad junior dolazi, jer on mora imati nešto za grickati. ako ikad dođem k sebi, kuhanje bi moglo postati zabavno. kupovina namirnica, naprotiv, neće postati nikad. učim prati veš. kad sam bio kod staraca, veš je prala mater. kad sam zasnovao obitelj, to je radila žena. rukovanje veš mašinom za mene je bilo špansko selo, no google sve zna, a ja ni pod koju cijenu nisam imao namjeru ustuknuti, pa taman sve bilo ofarbano ili prokuhano. kad se skupilo za mašinu, ajmo. prvu mašinu nisam dovoljno napunio, pa je otplesala nekoliko krugova po kupaoni i naravno, za sobom je iz kade povukla crijevo odvoda. bilo je vode i u hodniku, baš se fino šljapkalo u čarapama. sljedeće tri runde nisu mirišale na omekšivač, jer je mašina stara i ako bih ga stavio odmah, odmah ga je i povuklo, istovremeno sa deterdžentom, pa nije imalo efekta. ali, kad sam pogodio trenutak i čisti je veš po prvi put ispunio cijeli stan mirisom omekšivača, nisam mogao ne nasmijati se. vrijeme je dobilo drugačiju organizacijsku shemu. kad je sin kraj mene, ništa drugo ne postoji. posvetim se, potpuno, ali gledam ne gušiti ga. ispunjavam vrijeme za nas dvojicu raznim aktivnostima, no ako hoće s ekipom na igralište, u redu je. njemu je to važno i nema smisla da mu uskraćujem slobodu, pa se dogovorimo, jer svjestan sam da polako dolazi vrijeme kad iz superjunaka prelazim u starog seronju. uostalom, i moj je stari imao takav tretman. pubertet je zajeban, ne trebam ga još ja otežavati. doći će sam, kad ga prođe buntovništvo i ljutnja na cijeli svijet. i ja sam došao. kad malog nema, onda radim po spisku, imam prioritete i sitnije obaveze između njih. prioritete stisnem, a sitnije koliko stignem. danas posao, veš, pa proba. sutra posao i peglanje, prekosutra špeceraj, plaćanje računa i usisavanje, pa nogomet, recimo. uglavnom stižem sve, no nije propast svijeta ako i ne stignem, jer i sutra je dan. drugim riječima, kad malog nema, onda učim živjeti sam. dosad to nikad nisam. uz to, silom prilika izbacio sam televiziju iz svog života. zgrada u kojoj živim okružena je sa svih strana drugim zgradama, što ometa signal televizije i zahtijeva usluge telekomunikacija i ugovora o pretplati na neki od proizvoda kojima nas svakodnevno bombardiraju. max tv, iskon tv, vip televizija, b.net, birajte. zajedničke su im dvije stvari: milijun kanala koje možeš gledati i skupoća. hvala, ali ne, hvala, a pogotovo ne kad mi kažu da je obavezan dvogodišnji ugovor. televizije nema, knjiga ima. ako mene pitate, profitirao sam, 20 pročitanih u tri mjeseca. vijesti i prognozu vremena ionako mogu čuti na radiju. o svojim financijskim planovima i promjenama već sam pisao. cilj je ostao isti, smanjiti troškove, uštedjeti i prijevremeno otplatiti kredit, no igra je postala mnogo grublja i zahtjevnija. dosad sam igrao na level medium, sad je level spartan. rata kredita, alimentacija, stanarina i režije, mjesečni izdaci za hranu, higijenu i kućne potrepštine, računica jedva izađe u pozitivnoj nuli. ipak, poslovi koje uspijem obaviti u fušu i preprodaja koječega rezultiraju pokojom okrenutom kunom u plus, i drže me iznad vode. nezahvalno je, neizvjesno je, ali zasad funkcionira i nije dosadno. u odnosu na dosadašnju, ušteda nije toliko obilna, ali nije sve u rezultatu, važna je i igra. uostalom, obavio sam svoj dio hodanja po bankama u nadi da ću refinancirati kredit i olakšati si troškove, no nakon xy razgovora i računica koje su pokazivale nove kamate, novu papirologiju i nove izdatke, odustao sam. tako je, kako je. sa čim imam, sa tim klimam, i svakako radim više. jednostavno. efikasno. općenito, ispunjavam dane malim stvarima, jer nisam sposoban i trenutno nemam ideja za velike. hoću li ikad imati i biti spreman, vrijeme će pokazati. ipak, još uvijek ima trenutaka kad peglanjem ili sličnom pizdarijom ne uspijem filtrirati tugu i onda samo zalegnem, pustim crne misli da odigraju svoje kolo dok automatizam ne proradi, alarm se ne oglasi i ne budem primoran pokrenuti se. koliko sam štete nanio djetetu svojim odlaskom? bojim se tog odgovora. jesam li je volio? jesam. na svoj, sjebani način. jesmo li mogli uspjeti? nismo. ... |
