Marko Mežnarić
25.02.2019., ponedjeljak
Tekst 52. - Rad na sebi...
|
... subota navečer, moje je dijete zaspalo snom pravednika, do zadnjih atoma umoreno popodnevnim jurcanjima po koprivničkim igralištima i svježim, zimskim zrakom, a zatim skroz dokrajčeno vrućim tušem i obilnom večerom. isprva, pravio sam se malo uvrijeđen što je ionako kratko vrijeme za nas dvojicu uvelike skratio za svoj boravak vani sa škvadrom, no na kraju se ipak došuljao i poželio samo da ga njegov stari šuška po kosi, što ga je skroz umirilo i ubrzo je počeo ravnomjerno, duboko disati. - tata, jel te smijem zvati stari? - pita, dok polako tone u san, a ja se raspekmezim. - smiješ, naravno. moja baraba više nije beba, ali neke rituale još ćemo kratko imati. naravno, nestašluk mu je odmah oprošten. nažalost, nisam bio te sreće da zaspim usporedo s njim. san nije nešto čime obilujem, tek povremeno uspijem pronaći zanimacije koje prekovremeno zaposleni mozak zaustavljaju u traženju odgovora, tjerajući ga istovremeno da se smiluje očima i dopusti im zatvaranje tek toliko dugo, da drugi dan mogu donekle normalno funkcionirati. prebirao sam prstima po sinovljevoj kosi, a mislima po riječima jedne drage osobe, upućenim meni kako i sam volim uputiti drugima, bez ukrašavanja i izmotavanja. inače ne patim na tuđa gledanja sebe, ali iznimke postoje. - kvalitetan si, ali jako negativan. - moraš raditi na sebi. - ne smiješ se. kad čuješ ovakve stvari, vrlo je lako uvrijediti se. ustvari, najlakše je, jer istina boli, a obrambeni mehanizmi ega uglavnom se manifestiraju kao uvrijeđenost. ne bude bolje čak ni ako shvatiš da izrečene stvari nemaju namjeru povrijediti, već dati smjer. ali... iako ego lako plane, mozak ga vješto ugasi pitanjima. jesam li stvarno negativan? jesam li se zaboravio smijati? kako se to dogodi? jesam li pogriješio? gdje sam pogriješio? jesam li prestao raditi na sebi? gdje sam stao, i kad? ako sam i bio kvalitetan, mogu li nastaviti gdje sam stao, ili moram iznova? da, često propitujem sebe, navodno je to zdravo. mnogo pitanja ostaje neodgovoreno, a da bih našao neku polazišnu točku, moram napraviti ono što inače nikako ne volim raditi. moram se okrenuti natrag, iza sebe. u maniri google chromea, vrtim povijest pretraživanja i pregledavanja. proces je spor i mukotrpan, ali iz fragmentiranih ostataka sjećanja i suvislih razmišljanja, odgovori se polako počinju sklapati. živio sam loše proteklih godina. ustvari, loše nije odgovarajući opis. živio sam krivo, nastojeći pokrpati rupe u onome što sam smatrao vjedrom, a bilo je sito i curilo na sve strane, dok se na kraju nije dogodilo neizbježno. priča nije držala vodu. tjelesna bliskost tek je kratko vrijeme mogla poslužiti kao nadomjestak za svu silu nerazumijevanja i netolerancije, no obzirom joj to nije svrha, naravno da na kraju nije uspjela, tek se utaman potrošila, svela na nulu i samo ostavila osjećaj nedostajanja. beskraj krnjih razgovora u kojima su se dobre stvari prešućivale ili šaptale, a one loše vrištale iz petnih žila i nerijetko ponavljale kao mantre, urodio je prvo pogledima nevjerice, a zatim i gore od toga, beskonačnim svađama nalik na koncerte: započneš sa novim, završiš sa starim stvarima, da bi na kraju osvijestio misao kako ne razumiješ neke od tih svih stvari, pa ih zato ne možeš ili ne želiš oprostiti. i tu priznaš poraz, napuštaš bojište. ljudi moji, bojište. što nosiš sa sobom? gorak okus u ustima, naviku povišenih tonova, tijelo kojem su mišići memorirali spremnost na negativu, i očekivanje iste. najgore od svega, negdje usput, sasvim neprimjetno, ali kad sad razmišljam, i sasvim neizbježno, izgubiš svoj osmijeh. oko očiju nemam bore smijalice, ali imam one na čelu, od mrštenja. izgubio sam svoj osmijeh. i to je moja polazišna točka. moje početno stanje. moja nula, a za nekadašnjeg mene tako nezamisliv minus. teška spoznaja, ali ipak početak nečega, jer osvijestio sam svoj problem. sljedeće je pitanje, želim li ovakvog sebe? želim li da moja kvaliteta ne dolazi do izražaja zbog moje negativnosti? želim li provoditi dane sa namještenim osmijehom, ili ipak nositi onaj iskreni, a možda skromniji. naravno, pitanja bi trebala biti retorička, jer svatko bi trebao danas težiti da bude bolja osoba od sebe jučer. ipak, vrlo je lako izgubiti tu nit vodilju, pogotovo u situacijama kad rad na sebi predstavlja mukotrpan posao i nosi mnogobrojne zapreke. što poduzeti? znam odakle krećem, ali kako da krenem? opet, okrećem se unatrag, tražim primjenjiv primjer, i nalazim ga. kad je trebalo preživjeti prvi šok od gubitka obitelji, spasile su me male, svakodnevne stvari i naoko beznačajne pobjede. dovoljno dugo bio sam na korak do automatizma i izvršavao tek osnovne životne funkcije, ne bih li mozgu dao vremena i manevarskog prostora da pobjegne od crnih misli i prihvati poraz. vrijeme je, naravno, učinilo svoje, i premda je vrlo malo dostojanstva bilo u svemu tome, oluja je ipak prošla. ipak, unatoč novim informacijama, mentalni sklop ostao je na starim postavkama. da bi došlo do želje za promjenom, netko je trebao upozoriti na nedostatnost trenutnog stanja stvari. netko je to i napravio. da bi promjena krenula, koncept malih stvari trebalo je malo prilagoditi: više ne moram bježati, sad se moram vratiti. minus okrenuti u plus. prva mala stvar koju želim, jest svakodnevno pronaći nešto pozitivno u sebi ili oko sebe. sam od sebe, sam za sebe. da bih u tome uspio, moram si posvetiti puno vremena. dobro odrađen trening trčanja ili plivanja. pročitana dobra knjiga. napisana dobra rečenica. dobar film u praznom kinu. kvragu, izlazak na večeru sa samim sobom. ponekad je to tek novootkrivena pjesma na youtubeu, koju onda silujem na repeat i pjevušim dok vozim. ponekad je i samo krevet, kojeg namjestim odmah nakon ustajanja, pa ako već imam katastrofalan dan, barem znam da će me to malo ugode čekati na kraju. tražim razlog za osmijeh. tražim kako se dobro osjećati u vlastitom društvu. nastojim se uvjeriti da ne postoji stvar premalena, a da ne bi mogla biti pozitivna. tražim novi, pozitivni kut gledanja na sve, pa tako i na negativne stvari. s vremenom, trebalo bi postati lakše, zatim navika, a onda i stil života. uostalom, netko je rekao da onaj, koji ne radi male stvari, nikad ne postane spreman za velike. pretpostavljam, da će sljedeći korak u tom smjeru biti traženje pozitive u drugima. ono, nešto u stilu: što zračiš, to i privlačiš. ako tražim pozitivu, a onda i drugi traže, sigurno nisam jedini. ako tražimo istu stvar, šanse su da ćemo se sresti. veselim se tom koraku. ne mora se dogoditi odmah, samo je važno da se dogodi. radim na tome. radim na sebi. ponovno. čitamo se. ... |
