Marko Mežnarić
31.12.2014., srijeda
tekst 21. - staronovogodišnji...
|
... otkad smo se zadnji put čitali, dobio sam koju kilicu... istina bog, osjećam se kao da sam dobio najmanje dvadeset, sav sam si napuhnut i ozbiljno razmišljam o kuri laksativa prije nego se večeras otpustim u doček ponoći i novogodišnju noć... kako ste vi preživjeli blagdanski stol?! imate li mjere kad je obilje u pitanju, ili ste prase kao ja, pa ste se prvo udavili u ribi, a onda odojku, racicama, guskicama, francuskoj, mlincima... kolačima!!!! cure mi sline... uglavnom, božić je prošao... izljubili se, profeštali, razmijenili poklone od srca... smijali se, ponajviše nestrpljenju juniora kad je sjedio "na iglama" za božićnim doručkom i samo čekao da mu netko da mig odobrenja, pa da, glavom naprijed, uleti pod bor i krene trgati ukrasni papir... izgledao mi je k'o valentino rossi na startu utrke, napet k'o puška do zadnje živčane stanice i mišićnog vlakna!!! djeca ni ne znaju kako im je lijepo, shvate uvijek kad bude prekasno... ono što slijedi, ispraćaj je godine na izmaku... ustvari, ništa se drastično ne događa, samo što stari kalendar zamjenjujemo novim, resetiramo sat na novih 31 536 000 sekundi, al' eto, ljudima je to dovoljan povod za najluđu noć u godini... i znate što?! to je ok... u ovom sjebanom svijetu i još sjebanijim vremenima, kad na svakom koraku moraš gledat iza sebe i pazit leđa da ti ga netko ne stjera nabrzaka, ljudima treba ispušni ventil, da malo ispuste paru i olakšaju pritisak... makar to i koštalo koju kunu, svatko nek' napravi onako kako može... evo, ja sam sedam dočeka imao kod kuće, skromno i u krugu obitelji, nismo potrošili ni kune, ali bilo je lijepo, jer smo bili zajedno... ove godine se malo izvodimo ljepša polovica i ja, vjerujem da će isto tako biti lijepo... zaslužili smo, nakon cijele godine hrmbanja i savijanja leđa od posla... 365 dana 2014-e ostavljam iza sebe... bolje dane čuvam u sjećanju i fotografijama, loše puštam rijeci zaborava... zahvaljujem se svima koji su u te dane ušli ili izašli iz mog života, svatko je imao neko značenje i svatko me nečem naučio, bilo da sam bogatiji za prijatelja, iskusniji za grešku, mudriji za to isto iskustvo... sve se broji, sve vrijedi, sve znači... za Novu, 2015-u, želim si zdravlja, duševnog mira, veselja, pjesme i plesa... sveg ostalog, pa... koliko bude... isto želim svojim najbližima, a svima ostalim nek' se ostvari ono što si sami požele, ono za čim ih srce vuče... Sretna Vam Nova godina, veseli i zdravi bili!!! čitamo se, dobri ljudi... ... |
18.12.2014., četvrtak
tekst 20. - predbožićni...
|
... jel' vas ulovilo božićno raspoloženje?! mene nije, i sigurno još tjedan dana ni neće... jbga, recite da sam grinch, ali čak mi je i danas prerano za sva ta joy to the world sranja... prvo i prvo, prerano mi je da išta bude okićeno i rasvijeljeno k'o Betlehem... a okićeno je sve... trgovi i ulice, izlozi i birtije, firme i trgovine, ajde, to još mogu progutati, jer marketing i pogotovo prodaja, zahtijevaju nešto raniji ulazak u čaroban svijet lampica, kuglica i ostalih božićnih artikala, no i tu se već debelo pretjeruje... na svoje oči vidio sam, a znam da nisam jedini, božićne ukrase i prodajne akcije koje su samo nekoliko dana poslije blagdana Svih Svetih osvanule na raznoraznim javnim mjestima... jebeš mi sve, pa ne može li se više ni do prosinca čekati?! ne vjerujem... još manje vjerujem da je sve više ljudi bez imalo takta, ljudi koji u svojim privatnim aranžmanima (čitaj: domovima) prate okićenu javnost i već zadnjih dana mjeseca studenog žure okitit bor, kuću i okućnicu, k'o fol dajući tako svima do znanja da ih je naveliko ulovio božićni duh... čemu to?! zašto tako rano?! zar stvarno mislite da se Božić očituje i mora mjeriti u kuglicama i lampicama?! kome prodajete maglu da ste sve ukrasili jer, eto, uhvatio vas je duh božića, a za njeg je, naravno, uvijek pravo vrijeme i nikako ne može biti prerano?! kvragu, ako već tjerate s tom pričom da vas pere božićno raspoloženje, onda razmislite malo o sljedećem... smisao Božića je u darivanju, prvenstveno sebe, a zatim i nekih simboličnih poklona za ljude koje volite... smisao Božića je ljubav i zajedništvo... pitam vas, zar ne bi onda ukrasi trebali biti istaknuti cijele godine, jer božićne vrijednosti trebale bi nas obilježavati kroz cijelu godinu, svaku godinu?! Božić je Božić zato što je jednom godišnje, jer da je svaki dan, brzo bi dopizdio svima... tradicija nije loša stvar i treba je poštivati... nemojte me, ljudi, jebavat s kićenjem bora za Svetog Nikolu, ili ranije... Badnjak, ekipa... na Badnjak se kiti kuća i okućnica... na Badnju noć bor se unosi u dom, i to pravi bor, ne neko umjetno sranje iz kauflanda ili peveca za parsto kuna... skupi se obitelj ili eventualno prijatelji, i dok se svjež miris borovine širi prostorijama doma, lagano stavljate lampice, pa vrh, pa kuglice, i onda malo slame, jabuku i pšenicu pod bor... smijeh, veselje, zajedništvo... čeka se ponoć... uživancija... ne morate imati najveće i najljepše okićeno božićno drvce... nije od presudne važnosti da kuća bude najjače osvijetljena i na sebi ima najviše lampica... čak i ako netko od susjeda ima više ukrasa, nije kraj svijeta... blagujte Božić, ne reklamirajte ga... drugo i drugo, a vezano na prvo, tu je kupovina poklona, pri čemu je, kao i kod ukrašavanja jelki i kuća, najčešća pojava obilato pretjerivanje... ljudsko društvo toliko je ogrezlo u konzumerizam i materijalizam, da je simbolika poklona kao znaka pažnje u većini slučajeva netragom izgubljena, nema je k'o turpije u zatvoru... doslovce se natječemo u histeriziranju oko kupnje poklona, tko će kome više i kako upakirati, a platit ćemo novcima koje ionako nemamo, sa kreditnih kartica i bankovnih limita... za Božić udaramo k'o Maks po diviziji, skoro bezobrazno se kurčimo jer tuđim kurcem lupamo po plotu, a onda siječanj i veljaču vješamo zube o klin, jer se nema za koricu kruha... onaj isti tuđi kurac, kojim smo tako srdačno lupali, sad nam je banka nabila u dupe... bez vazelina... jbga, ne valja... mea culpa, i ja sam bio dio negativne statistike, tako dugo dok nisam uvidio svu ispraznost skupog poklona... kao što beba izgubi interes za zvečku čim joj neka druga stvar upadne u vidno polje, tako i značenje poklona često bude brzosilazne putanje, već za treptaj oka nije nam u fokusu, okrećemo se za nečim novim, tražimo nešto drugo... gomilamo očekivanja, samo daj još i još i još i još... unedogled... odustao sam od toga, i mislim da bismo svi trebali... onaj, kome je stalo do vas, bit će sretan ako vam na Božić stisne ruku i poljubac u čestitki, ako s vama podijeli blagdanski stol i čašu vina... kvragu, bit će sretan samo da vam čuje glas preko telefona, ako se već ne možete osobno vidjeti... to je prava obitelj, to su istinski prijatelji, zaboravite sve one čiju naklonost morate kupovati skupim darovima... treće i zadnje, ali zato ne i najmanje važno, zaboravite pirotehniku... jebale vas petarde, topovski udari, žabice, piratice, mege i rakete koje samo čekaju da vam eksplodiraju u rukama i raznesu prste... jedino što priznajem od tih sredstava je vatromet... pravi, organizirani, od stručnjaka postavljen i izveden vatromet... to je lijepo vidjeti... ona sva pucanja pred crkvom kod polnoćke, petarde na sto načina i rakete koje samo odlete u zrak bez ikakvog efekta, zajebite to... sve nešto sumnjam da su Gašpar, Melkior i Baltazar drkali po pirotehnici kad se Isus rodio... ajmo na finjaka... šmekerski... čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
01.12.2014., ponedjeljak
tekst 19. - update...
|
... znam, znam... dugo me nije bilo... jbga... mea culpa... lagao bih da vam kažem kako nisam imao tema za pisanje, kao i da nisam imao vremena za isto... neću vam lagati... nisam imao volje... mea culpa... ustvari, baš se puno toga izdogađalo otkako sam zadnji put pisao, no obzirom da nisam imao volje sve događaje redom opisivati dok su bili aktualni, neću ih ni sad nabrajati sve, već ću se umjesto toga orijentirati na nekoliko značajnijih... žena otišla raditi na more, četiri duga mjeseca... da, pomirili se... kako i zašto, to je već priča za neki drugi tekst... četiri najnapornija mjeseca mog života... klinac, pas i ja, sami u kući... pazi, nas troje, a bez nje, ipak sami... ali, snašli smo se... svakodnevica je dobila potpuni makeover... uhvatili smo se u koštac sa pranjem, sušenjem i peglanjem veša, cjelokupnim održavanjem kuće i okućnice, kao i nekim jednostavnijim kulinarskim zahvatima... čekali jedan ili dva vikenda na mjesec da skočimo na more i dišemo punim plućima, u punom sastavu... igrali smo se... svađali smo se... tješili smo se... durili smo se do te mjere, da se nerijetko nije znalo tko je veće razmaženo derište, klinac, pas, ili ja... izdržali smo... povezali smo se na nekoj novoj, višoj razini, i prešutno dogovorili da ženu/majku/kraljicu više ne puštamo raditi išta daleko od nas... ova obitelj gledala je previše odlazaka... kao da gore opisana situacija nije sama po sebi bila dovoljno komplicirana, pas nam je uspio "priskrbiti" prinove... devet mališana bullmastiffa na svijet je došlo 31. srpnja ove godine... nažalost, dvama nije bilo suđeno ostati na životu, i u svojih trideset i jednu godinu života ne sjećam se, da sam ikad tako plakao, kao kad su mališani izdahnuli svoje zadnje trenutke života... jbga, obožavam pse, odrastao sam s njima, i poprilično lakovjerno mislio sam kako će štenad u dvorištu biti ogromna radost, no pokazalo se da su ustvari bili puno veća briga i obveza, a zatim i neka slatka tuga prilikom odlaska u svoje nove domove... najvažnije u svemu tome, iznova sam se razočarao u ljudski rod... naime, prilikom traženja toplih domova za štence, gledao sam ponajprije da ih uzmognem udomiti kod dobrih ljudi, široka srca i mekog dlana... ljudi, koji bi se o njima brinuli kao o ravnopravnim članovima obitelji, onako kako ja brinem za svog psa i onako, kako svaki pas zaslužuje, na kraju krajeva... posljednja stavka u tom traženju bio je novac, i premda su ga ljudi uglavnom uzeli kao ono najvažnije, ja ne mogu reći da sam od prodaje štenaca nešto zaradio... ustvari, ne mogu reći ni da sam pokrio troškove cjepiva i hrane, a da i ne spominjem koliko sam se govana i pišaline načistio za malo više od tri mjeseca... ne poričem, nadao sam se nekoj zaradi, ali ono čemu se nikako nisam nadao, to je ogromna količina hejtera koji bi me najradije bili pribili na križ, i to iz dva razloga... prvi su me psovali zato što sam psiće cijenio toliko koliko jesam... bilo im je nepojmljivo to što sam rasnog psa bez rodovnika cijenio previše za njihove džepove, pa su na sve moguće načine pokušali spustiti cijenu i pritom bili bezobrazni, a ja sam samo uredno odgovarao da, ako žele bullmastiffa, onda moraju u startu biti spremni na njega potrošiti, jer ako to nisu, onda nisu adekvatni, a samim time ni prihvatljivi za vlasnike... čini mi se da ih je to samo još više zapeklo u glavi... jbga, svog sam psa pred tri godine platio tri tisuće kuna, isto tako bez rodovnika, a štence sam cijenio više nego upola manje, još nije valjalo... znači, love nema, ali svejedno bi kupovali... jebali bi se, al' da vam ne uđe... nije može... drugi dio ekipe uopće se za pse nije zanimao, već je na mene bio ljut što sam štence uopće i prodavao... bacali su argumente tipa: kako mogu nekome prodati živo biće, da jel znam ja koliko je pasa po šinterajima, azilima i skloništima; i ujedno su ljude navodili na te iste lokacije, uz savjet da udome nekog psa... nisam se njima puno zamarao, kao ni ljudima koji su zbog njih odustajali, već sam ih jednostavno otpravljao uz komentar da onaj tko želi određenu pasminu, taj psa uglavnom kupuje, a onaj kom je važno da mu se pas svidi po principu "ljubav na prvi pogled", može ga odabrati iz azila... i prva i druga ekipa "naskidala" mi se svetaca s neba, najebala mamice preko telefona i poruka (fala, mama je zdrava i vesela!!!), natovarila epiteta koji meni nisu značili ništa, osim što su pokazali kakva je njihova persona i "veličina" iste... sa smiješkom, prešao sam preko svakog idiotskog komentara i uvrede, po principu " nije važno što se govori, nego tko govori"... ljudi su najveće i najbezobzirnije životinje, i to do te mjere, da me ustvari čudi kako kanibalizam nije i danas normalna pojava... čovjek je čovjeku vuk, jednom je netko rekao... ipak, na ovom pokvarenom svijetu, u ovoj od Boga zaboravljenoj državi, našlo se sedam dobrih duša koje su znale što kupuju, koje su povukle put iz raznih krajeva Hrvatske, i koje i danas na mail šalju slike debelih, razigranih, sretnih štenaca... pametnom, dosta... šećer na kraju, junior je krenuo u prvi razred osnovne škole... obavili liječničke preglede i preliminarne roditelj - dijete razgovore o tome kako se ponašati i što se očekuje... kupili knjige, torbu, radni stol i stolicu, zalijepili raspored sati na zid... objesili ključić od školskog ormarića na vrat i poslali malu, radoznalu glavu u nova iskustva, uz spoznaju da je bezbrižno djetinjstvo zauvijek iza njega... bilo je skroz interesantno doći u svoju staru školu i slušati komentare učiteljica koje su nekad mene učile prve školske lekcije...osjećao sam se donekle staro, mogu samo misliti kako je bilo njima kad su spoznale da već uče djecu svojih đaka... vrijeme leti... važnije od mog doživljaja prvih školskih dana jedinog mi nasljednika, upravo je njegov doživljaj istih... on nije dijelio moje oduševljenje, jer mu je bilo dosadno... jbga, moja familija s mamine strane redom je učiteljske profesije, pa je malac, kao i ja nekad, naučio čitati, pisati i ponešto računati još sa nepunih šest godina, a rezultat toga bila je opća dosada i durenje prvih dana nastave... dosada nije trajala dugo, tek toliko da gradivom premaše sve dotad naučeno kod kuće, no durenje se nastavilo do danas, prvenstveno po pitanju domaćih zadaća... kompletna family ima borbe s tim, svi kao da smo ponovno u prvom razredu, od mame i tate, preko djeda i bake, do prabake... veselica, borimo se... a vrijeme leti... čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
