Marko Mežnarić
28.09.2015., ponedjeljak
tekst 30. - s oca na sina...
|
... moj stari ima zlatne ruke, to je matematički precizna i praktično dokazana činjenica, koju priznaju svi koji ga poznaju, čak i moja baka, a njegova punica (ne'š ti punice, ej...). naravno, kad kažem da stari ima zlatne ruke, onda ne mislim na nakit, ili na onu priču u kojoj kralj pretvori u zlato sve što dotakne, već mislim da sve što uhvati u ruke, napravi dobro - tik do savršenstva. činjenica da je stari velemajstor rubrike "uradi sam" meni je nadasve zadavala glavobolje kad sam bio klinac. ništa nije bilo tako gorkog okusa, kao očeva naredba da mu nešto pomognem. jbga, stari je uvijek nešto radio, gradio, sadio, popravljao i preuređivao, bilo oko kuće ili u vinogradu, a šegrt mu je često trebao. kao posljedica toga, ja sam u odnosu na svoju ekipu često izvisio sa svojim planovima, jer dok su se drugi zabavljali i plandovali, ja sam šljakao rame uz rame ocu. nekad se radilo teško, ali uglavnom podnošljivo, iako uvijek dosadno u vražju mater, jer misli su bile na stvarima koje sam ja htio raditi. bio bih s dečkima igrao nogomet cijelo poslijepodne, a morao sam kositi travu u vinogradu. ekipa je išla na šodericu, kupanac i picigin, a ja sam lopatario na mješalici, jer gradila se mamina kancelarija. sjedili su po terasama u centru, ispijali kave i limunade, škicali cure i zajebavali se do neba, a ja sam bušio i farbao ukrasne letvice za balkon i terasu. primjera je mnogo, a u svakome sam se osjećao usrano, izolirano i donekle kažnjeno. nikako, ali nikako mi nije bio jasan taj ponos i sjaj u očima starog kad bi dovršio neku svoju majstoriju i kad bi rezultati mukotrpnog rada postali vidljivi. kao šlag na vrhu torte, treba reći da sam bio i ostao nespretan do boga, a stari baš nije imao vremena i strpljenja za moja prtljanja i neiskusne ruke, pa sam u startu bilo kakvog rada odmah imao averziju prema alatu i starome, jer sam znao da će me čekati ili ispadi živaca ili podsmjehivanje. iskreno, još ni sad ne znam što je od toga bilo gore. otada su prošle godine, i kad sad razmišljam o balavom sebi, shvatim da sam bio mlad, buntovan i glup, kao i većina u toj dobi. pubertet i hormoni pobrinuli su se za duge ruke koje su mi samo smetale, a u nastavku toga i da namjere starog protumačim pogrešno. opet, kao i većina u toj dobi. nije mene otac maltretirao, nije me kažnjavao time što mi je zadavao obaveze i poslove, niti me namjerno uskraćivao za druženje s ekipom. stari je od mene radio čovjeka, učio me stvarima koje bi svaki muškarac morao znati. ok, nije tata imao previše takta ni strpljenja, pa je bilo i gubljenja živaca i psovki i pogrdnih naziva, ali nedostatak takta nije nedostatak pivrženosti, kako sam to tada tumačio. danas sam svoj čovjek, i dalje nespretan do boga, ali zato sa puno volje za uzeti alat u ruke i nešto napraviti sam. nemojte me krivo shvatiti, pranje suđa i usisavanje nije nešto za čim bih imao volje, ali napravit ću i to, jer sam stekao radne navike. ne, ne... govorim o poslovima u domaćinstvu, koje bi najlakše okarakterizirali kao muške, iako nisam pobornik te podjele. popravci i održavanje oko kuće i u njoj, šerafanje po autu i motoru, tehničke stvari uglavnom. osim toga, našao sam i zgodan hobi koji zahtjeva maštu i puno ručnog rada. ok, ovo se može svakako protumačiti, ali da ne bude zabune, evo o čemu se radi. obzirom da radim u tiskari i da nam većinu sirovina dostavljaju na paletama koje nisu povratna ambalaža, one se uglavnom bacaju ili koriste kao drva za ogrjev. prije nego odu na otpad, ja odvojim komade koji su još u pristojnom stanju, pa ih onda doma rastavljam, prekrajam, radim komade namještaja, okvire za slike, uglavnom stvari koje nisu prezahtjevne, a nacrti i plan izrade mogu se izguglati. isprva sam radio samo sa drvom, jer se njime lako manipulira, a sad već polako uvodim i kovine i staklo i još štošta. stvari su to, koje me vesele i bez problema drže budnim u garaži do sitnih sati. bih li ovo radio da ne slijedim primjer oca?! vjerojatno ne bih, priznajem. fala, stari... da ne bude sve u strogom tonu, moram spomenuti da sam od starog naučio i malo romantike, kako ja to volim nazvati. naime, psovke su neizostavni dio "majstorskog vokabulara", kako mog starog, tako i mene. zabijam čavao, promašim i opizdim se po prstu, pa najebe i čavao i čekić i mila majka i svi sveci, ali nakon toga se čavao ipak nekako zabije do kraja. šerafim neke daske, pobjegne šerafciger i zabijem si ga u dlan druge ruke, pa poskidam par biblijskih motiva dok od bolova skačem po garaži, ali šeraf na kraju ipak bude zašerafljen i daske pričvršćene. vježbom do savršenstva, ne?! ipak, najsočnije su psovke koje prate udarac glavom o neku policu, ili ćošak koji usput zaboravim. e, onda je romantika na vrhuncu, najebu svi, od punice do psa, i natrag!!! koliko pratim primjer oca, najviše govori to da i ja svog nasljednika polako uhodavam u poslove, ali obzirom da mu je tek osam godina, zasad mu dopuštam da sam odabere kad je dosta sudjelovanja. nekad ga ne zanima posao koji radim, pa se brzo makne i ode u nekom svom filmu, a nekad ga interesira sve i onda ima bezbroj pitanja kojima me često nasmije. fascinantno je pratiti na koji se način razvija znatiželja i logika djece. ipak, najčešće se baš ulovi onoga što nije za njega, tj. onoga čemu nije dorastao. odlučuje zabijati čavle, umjesto da mi ih samo dodaje, a ja samo žmirim i čekam da počne dreka i suze kad promaši i opali se po prstu. umjesto da drži lopaticu dok ja metem, on mora mesti, a ja držim lopaticu, pa otpadaka ima svugdje, samo ne na toj prokletoj lopatici. umjesto da mi samo dodaje daske za farbanje, on mora probati farbati, pa onda ofarbani budemo i on i ja i pola garaže, najmanje letvice. zabavljamo se, to ste već mogli zaključiti, a usput se učimo surađivati oko poslova. on je sretan, pa sam i ja sretan. razumijem svog starog, jer sam sad i ja nečiji stari. šteta je samo što toliko vremena treba da se neke stvari i odnosi u životu poslože, ali na kraju se to vrijeme svakako isplati. istinita je ona, kad imaš sedam godina, tata ti je superheroj. kad imaš sedamnaest, stari je seronja, a sa dvadeset i sedam godina shvatiš da je otac bio u pravu, kad je držao lekcije. pozdrav, dobri ljudi... ... |
06.09.2015., nedjelja
tekst 29. - Dnevnik Francuske, Interfolk 2015., 4. dio...
|
... 25/07/2015, dan šesti... dani su se pomiješali, kao što to i obično bude kad izađeš iz okvira svakodnevice. dogodi mi se to uvijek na godišnjem, kao i na turnejama. subota je. da sam doma, otprilike bih sad otvorio oči i razmišljao što ću iz pekare smazati za doručak i u kojem ću kafiću u centru popiti kavu, dok promatram ljude koji prolaze i pravim vikend planove. reality check... ustajem malo poslije osam ujutro, umoran kao i večer prije. u kičmi pucketa dok se protežem, mišići nogu bune se onom slatkom boli muskulfibera, a u glavi se roji milijun slika koje će vrijeme uskoro pretvoriti u lijepa sjećanja. radilo se proteklih šest dana, mnogo. dok četkam zube i promatram podočnjake u ogledalu, u mislima uspoređujem francusku i španjolsku turneju. u španjolskoj smo bili dvije i devete, deset dana, ali naspram Interfolka, festival O Folclore Do Mar bio je pravi godišnji odmor. uglavnom cijele dane provodili smo na pješčanoj plaži, igrali odbojku i ispijali calimocho (bambus) ili cerveza con lemon (radler) u obližnjem kafiću, da bi tek podvečer obukli nošnje, odradili sat vremena programa i potom nastavili tjerati zajebanciju do ranojutarnjih sati. vraćam se u sobu, promatram podravsku košulju obješenu na ormar, žutilo znoja na ovratniku vraća me u stvarnost,dva su dana posla ostala za odraditi, nema još mjesta sentimentalnosti. u punoj ratnoj spremi krećemo u grad, danas prvo radimo kao ulični zabavljači, vrtimo se ulicama i kratko nastupamo na punktovima koje su predvidjeli organizatori, a na kojima se vrlo brzo može skupiti popriličan broj ljudi. organizatori nisu pogriješili, jer gdje god smo stali, zapjevali i zaplesali, vrlo se brzo natiskala publika i popratila nas pljeskom. šetamo gradom u nošnjama, razgledavamo sve oko sebe, a ljudi razgledavaju nas. ručnim vezom ukrašene podravske nošnje stvorene su za udovoljiti znatiželjnim pogledima, pa se nerijetko i fotografiramo sa prolaznicima. vrijeme prolazi brzo i nakon odrađenih šest ili sedam punktova završavamo sa prvim dijelom dana. nekolicina odlazi autobusom u internat na odmor, no većina ostaje u središtu grada, dijeleći se na one koji malo šopingiraju i na nas koji smo se zaželjeli hlada nekog kafića i hladnog piva. ovdje vrijeme prolazi još brže, nismo se ni okrenuli, a zakasnili smo na autobus koji nas vraća u inernat, pa se petnaestak minuta španciramo do privremenog nam doma i zatim započinjemo spremanje za večerašnje obveze. začudo, dok peglam nošnje, ne osjećam više toliki umor, ne znam je li to od šetnje ili sam se jednostavno privikao na ritam, pa tijelo crpi snagu iz svojih najdubljih kutaka. Mazet Saint Voy je mali grad, udaljen nekih sat vremena vožnje od Le Puya. krećemo malo prije šest sati, iako program počinje u pola devet navečer. nastupamo u sportskoj dvorani, i već prilikom probe vidim da većina uspoređuje skliskost pozornice sa onom jučerašnjom. još jedna revija na ledu, čini se. dvorana se puni brzo, osluškujem kako jača žamor publike dok stavljam na sebe lajbec i šešir. stisnuti smo u neku ostavu, umorni, a poneki i bolesni. rade nam živci, ali spremni smo za još jedan izlazak pred ljude u gledalištu. nastup prolazi brzo, redamo podravine i međimurja, sve prema finalu zagorja, brišemo znoj sa čela i vlažimo izgrebana i promukla grla u pauzama. još malo, tješimo se. teško nam je, a ipak, nemamo nikakvih problema izaći na bis, jer publika je zahvalna i darežljivo grije dlanove pljeskanjem. bis, pa još jedan, nakon toga tri ili četiri naklona i uz mahanje izlazimo s pozornice. dobar nastup, još bolja publika, dovoljno za osmjehe na umornim licima. dok se vraćamo u internat, većina sklapa oči i lovi drijemež, mislim da će večeras rijetko tko izaći van na stepenice i družiti se. popili smo koju, onako, nakon tuširanja, više-manje svatko na vratima svoje sobe, na dohvat kreveta. još sutra - imam osjećaj da je to misao svakog od nas. zajedno, čak i u toj jednoj misli. lijep je osjećaj, skoro trideset ljudi diše jednim dahom, razmišlja istom mišlju. još je danas tako, a već sutra, po završetku festivalskih obveza, svatko će ostati sam sa svojim mislima dok se bude vraćao u stvarnost. turneja folklora je fantazija, samo lijepi san iz kojeg se moramo probuditi. ... 26/07/2015, dan sedmi... ustajem, s osjećajem konačnosti. zadnje je ovo jutro što se budim u ovoj sobi, a da prvo ugledam podravsku nošnju što visi s vješalice. sutra ujutro, pogled ću otvoriti ka spakiranim putnim torbama. okrenem se oko sebe, prosta četiri zida bila su moj dom, puno iz njih nosim sa sobom, puno sebe ovdje ostavljam, a ipak, ni to što nosim, ni to što ostavljam, nije opipljivo. već možda sutra, soba će primiti nekog drugog, a nikakvog dokaza o prethodnom stanaru neće ponuditi. došao sam čak u napast da negdje u skrivenom kutu ostavim napisan današnji datum i svoje ime, ali bilo mi to pomalo djetinjasto, pa sam odustao. jutarnja higijena odvraća me od sentimentalnosti, jer ipak je još jedan radni dan preda mnom, pred cijelom ekipom i vodičima. u nošnjama odlazimo ponovno u Yssingeaux, ali, bogu hvala, ne na još jedan prolazak stacionarom, već samo na onu klimavu, drvenu pozornicu. još je grupa ovdje, Bugari, Guadaloupe, Benin i Kolumbija. redamo se na pozornici, na defileu i potom još jednom na pozornici, da bi nakon toga otišli na ručak i zatim svaka grupa prema svom sljedećem odredištu, posljednjem za ovaj festival. Koprivnica odlazi u smjeru St. Etienne Lardeyrola, još jednog u nizu obližnjih mjesta koje nudi pitoreskni francuski krajolik i toliko neusiljenu ljubaznost domaćina. pozornica je na otvorenom, i premda postoji bojazan od kiše, nitko se o tome previše ne sekira. predviđeno je da odradimo prvih četrdeset i pet minuta programa, večeramo i malo odmorimo, pa onda drugih četrdeset i pet minuta. publika se smješta po zidićima, klupama i travnjaku oko pozornice, opet mnogobrojna i opet srdačna, iako s početka malo kao suzdržana. pretpostavljam da u šarenilu nošnji i prvim uvodnim pjesmama nisu očekivali mnogo dinamičniji nastavak. prvi dio programa prolazi mi brzo, kao da nismo odradili sve, već samo pola, i do nastavka programa imamo više od dva sata vremena, pa prvo večeramo i zatim umrtvljeni od fjake sjedimo za stolovima i zezamo se, a mislim da su poneki čak i kartali. večera je bila ponešto različita od onog što smo dobivali svih prethodnih dana. jeli smo juhu od kupusa, kuhane kobasice i slaninu. bilo je to prvo i zadnje jelo "na žlicu" koje smo u Francuskoj jeli. objasnili su nam vodiči da je ovo narodni specijalitet, iako je prvotno bila hrana siromaha. recept je nastao u vrijeme drugog svjetskog rata, kad je vladala nestašica svega i jelo se sve što se moglo iskoristiti, a zelja je, hvala bogu, bilo. mora da su švabe bile izbirljive, pa su uzimali samo meso i finese, a zelje ostavljali. sjetilo me to nečega što mi je baka znala govoriti kad bi kod nje za jelo bilo grah-zelje... ječte kume zelje, mese je skupe!!! pola devet navečer, publika se znatno povećala, a mi smo spremni za nastavak, zapeti k'o puške, u međimurskim nošnjama. noć je topla, rasvjeta je upaljena. dižem pogled, nebo je zvjezdano, nema više straha od kiše. ljudi upiru oči k pozornici, žamor glasova postepeno se stišava. ugođaj je prekrasan u svoj svojoj jednostavnosti. prvo međimurje, drugo međimurje, tamburaški intermezzo i onda zagorje, zadnja hrvatska koreografija festivala Interfolk 2015. završavamo uz glasan pljesak i jedan bis, publika viče bravo i nastavlja pljeskati dok kraj njih prolazimo do prostorije u kojoj se presvlačimo. skidam nošnje sa sebe, osjećam graške znoja na čelu i dok gledam čizme kraj kofera, shvaćam da je gotovo. izdržali smo. kvalitetan, mukotrpan posao priveden je uspješno svom kraju. pokazali smo samo mali dio ogromnog hrvatskog bogatstva tradicije i običaja, a osjećam kao da smo pokazali jedan cijeli novi svijet. umoran sam, fizički iscrpljen do daske, ali sretan. gledam osmjehe na licima ljudi, volio bih misliti da dijele moju sreću. gledam voditeljicu ansambla, dr. Šešić, smije se. odahnula je, nisu je razočarale njene uzdanice. pakujemo se i vraćamo u internat, putem dogovaramo mali scenarij zahvale našim vodičima, jer uz nas, i oni su odradili velik i kvalitetan posao, uvijek imajući sve u vidu i uvijek spremni udovoljiti svakom našem hiru. ako mene pitate, treba puno volje i ljudskosti da ispunjavaš zahtjeve ljude koje vidiš prvi, a lako moguće i zadnji put u životu, i to još volonterski. Pierre, Marie, kapa dolje, moj naklon. za vas, jedna pjesma, i jedno iskreno hvala od svih članova ansambla. bili ste odlični. posljednja je noć festivala. nikome se ne spava. smjestili smo se u dvorište internata, širimo pjesmu i veselje, igramo partizanku sa flašama viskija, pive i vina. smijemo se. grlimo se. držimo grčevito to malo sreće u rukama, tjeramo tugu međusobno nazdravljajući milijun puta. živjeli! sante! nitko ne želi razmišljati o sutrašnjem povratku doma, iako se u međusobnim pogledima može naslutiti da samo rijetkima, kroz gustu alkoholnu maglu, uspijeva pobjeći od te misli. ... 27/07/2015, povratak... dočekali smo jutro, razišli se po sobama, neki su spavali minimalno, neki nisu uopće. uzbuđeni smo, pakiramo posljednje stvari u torbe, nosimo torbe u autobus. najteži dio festivala upravo je počeo. rastanak. vodiči svih grupa su ovdje, opraštamo se uz stisak ruke, dugi zagrljaj i obećanje da ovo nije adieu, već samo au revoir. magično je, kako malo vremena treba glazbi i plesu da od potpunih stranaca napravi prijatelje. pustila se pokoja suza, odužio se poneki zagrljaj, ali naposljetku je došlo ono što doći mora. sjeli smo u autobus, mahnuli ljudima koji ostaju u našim srcima i krenuli put Koprivnice. ogledam se oko sebe, ekipa je sjetnih pogleda, nerijetko i caklenih očiju, što od alkohola i neprospavane prošle noći, što od oproštajnih suza. opet podvojeni osjećaji, jer sretni smo što se vraćamo doma, a sjetni što čarolija trenutka prestaje. da lakše preživim put, po prvi puta u životu pijem tabletu protiv mučnine u vožnji. droga, brate mili, samo takva, te dramine. spavam četiri sata, budim se za piš pauzu, i premda sam mislio kako je sa spavanjem gotovo, kad bus ponovno krene, ja zaspim u sekundi. budim se nakon još četiri sata vožnje, grogi osjećaj, kičma iskrivljena od sjedala, gladan kao vuk. sad je sigurno gotovo sa spavanjem, pomislim dok u sebe trpam drugi sendvič i onda opet zaspem u sekundi kad bus krene. spavao sam dva puta po četiri sata i zatim još skoro tri, drogiran od tableta protiv mučnine. sam sebi stavljam mentalnu zabilješku, kupi dramine za svaki put kad putuješ na duge staze, jer bolje se probuditi sa bolnim leđima, nego biti budan i osjećati kako leđa postepeno sve jače i jače bole. ustvari, ne sjećam se kad sam zadnji put ovoliko spavao. pet sati u komadu, to je inače moja gornja granica, jer nikad ne liježem prije jedan, a budim se oko pola sedam ujutro. noćna ptica, jbga. utorak, pola osam ujutro, eto nas u rodnom gradu, na istom onom parkiralištu s kojeg je prije osam dana počela avantura epskih razmjera. dok čekam ženu da dođe po mene i brata, gledam ljude kako odlaze svojim kućama. velika većina njih odlazi na zasluženi odmor u vlastite krevete, a ja moram pod hladan tuš i na posao, ionako već kasnim. otvaram vrata, prelazim kućni prag, pas me veselo pozdravlja i liže od glave do pete. moj jedinac spava snom pravednika u svom krevetu. budim ga, dugo ostajemo zagrljeni bez riječi. čini mi se da mu pobjegla koja suza, znam da meni je. zajedno u kupaonici četkamo zube i polijevamo se vodom, brzinski se oblačimo, i prije nego što ću jedinca odvesti djedu i baki, a ja odem na posao, uzimam škare i skidam narukvicu koju sam dobio kao sudionik festivala. tek je sad turneja završila. ponovilo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
